VUK BAČANOVIĆ: Ne leži mi francuski humor, a još manje Matija Babić

Ne leži mi francuski crni humor. Čak ni u onim slučajevima kada je imao nekog smisla, dok je Charlie Ebdo i zaista bio satirični magazin, a ne bedž koji se dodljejuje za zapadnjačku pretencioznost i umišljenost. Da se razumijemo, ne mislim da su karikature poslanika Muhameda u njemu bile na bilo koji način istinski uvrjedljive.

Jesus & Mo

Barem to nisu bile iz zlog poriva. Više se radilo o pretencioznosti i neznanju, čak i iz ugla pametnog ismijavanja religijskih fenomena na način na koji to rade South Park i manje poznati, ali ništa bolji kratki strip Jesus & Mo, baziranog na inteligentno duhovitim razgovorima Isusa i Muhameda (ponekad im se pridruži Mojsije, pa čak i hindu božanstvo Ganeša) sa konobaricom bara koja je ateista. Radi se, baš kao i u slučaju South Parka, o istinskom teološkom izazovu za svakog vjernika.

Na koji nije lako jednostavno odgovoriti. Baš kao što nije lako objasniti zašto postoje virusi, bakterije, bolest, zlo i smrt, zašto Bog dopušta da dobri ljude pate, zašto ljudi koji smatraju da fanatično slijede Božji zakon pomisle da je ispravno poubijati urednike i karikaturiste koji misle da čine uslugu naprednom čovječanstvu na način da istorijske ličnosti, pa i osnivače velikih religija i etičkih sistema i njihove postupke posve neduhovito, a u očima fanatika, blasfemično ismijavaju.

Baš kao što nije lako od Boga ili Univerzuma, kako ko hoće, dobiti odgovor na pitanje zbog čega postoje ličnosti poput Matije Babića, vlasnika jednog od najčitanijih hrvatskih portala index.hr. i njihovih rezonovanja o islamskoj civilizaciji.

Ili oni građanski krugovi koji svjetski moral prelamaju preko inastagram komentara Khabiba Nurmagomedova. Matija Babić, taj simbol hrvatske i europske slobodne misli će tako izreći sve popluarnije opće mjesto standardnog europskog promišljanja.

Kazna za one…

Radi potpunog informisanja čitalaca, vjerno ću prenijeti srž te poruke koja je, ujedno, noseći stub nove evropske i hrvatske lje… pardon desnice

Ovih dana pročitat ćete mnoge ignorante i kukavice kojima sloboda ne znači ništa kako moramo poštovati islam. Religija mira, jel tako? Ovo su neki od citata iz kurana:

“Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete.”

“Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku”.

“Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvaćajte kao prijatelje dok se radi Allaha ne isele.”

“Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovu putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili.”

“I borite se protiv njih dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane.”

“Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti i poniziti, a vas će protiv njih pomoći, i grudi vjernika zaliječiti.”

Religija mira? Mora se priznati da su razni liberalni propagandisti i islamu i samima sebi pucali u nogu kada su izrekli ovu besmislenu konstrukciju. Na svijetu nije bilo onog sistema, a samim tim i religijskog sistema koji ne bi bio religija mira, pod uslovom da premoćnom oružanom silom nametne svoje uslove mira.

Ukoliko su drugačije metode i postojale, onda su one vodile pribavljanju oružane sile. Od sumerskih gradova država, preko Akkada, Egipta, atinske hegemonije u obliku Delskog saveza, Rimske republike i carstva, pa do srednjovjekovnih feudalnih evropskih monarhija, islamskog kalifata i ruske imperije.

Svi od reda, uključujući američke i evropske slobodare u kolonijalnim poduhvatima što davnim što nedavnim, tvrdili su da ratuju u ime ideologije mira, vladavine naroda i blagostanja, pa je to tako i sa islamskim svijetom koji je već nekoliko vijekova, što spoljnjom što vlastitom krivicom, u anarhiji i dubokoj krizi autoriteta, pa samim time i pravovaljanog reagovanja na hibridizaciju sa zapadnom kulturom.

Slatkorječivost liberalizma

Ma koliko različiti moralisti vrištali “relativizacija, relativizacija”, kada se spominje vojno širenje sistema mira na islamski svijet u političkom i moralnom rasulu, gaženje civila kamionom u centru Pariza, odrubljivanje glave nesretnom profesoru koji prezentuje karikature, nije ništa manje odvratno nasilje od sipanja bombi na Libiju, Siriju ili Irak u ime slobode, čak kao oblik podrške raznim radikalnim islamističkim grupama koje ratuju i međusobno.

Argument koji kaže da to nije isto, jer u Evropi smiješ ono što u islamskom svijetu ne smiješ, nije labav samo zbog toga što većina Evropljana, dijelom i zbog vlastitih kolonijalnih politika, ne odseljava u islamski svijet da bi se on našao pred društvenim izazovom sekularizacije, veći radi toga što sasvim sigurno 99,99 posto od ukupnog udjela od 5 posto muslimana koji žive u Evropi nikada nisu nasilno reagovali ni na jedno satirično predstavljanje poslanika Muhameda.

Ako stvari sagledamo kakve jesu, onda ćemo zaključiti da je Makronovo proiciranje karikatura Muhameda na zgrade širom Francuske, kao reakcija na djelo očigledno umno poremećenog tinejdžera, nije nikakvo insistiranje na slobodi govora kao temelju zapadne civilizacije i društva, već dio učvršćivanja vlastitog poljuljanog autoriteta na talasu histeričnog desnog populizma.

Još gore, dio je to trenda manipulacije razočarenjem širokih masa u slatkorječivost liberalizma koji je pokazao da je uspješna i poželjna samo ona sloboda govora koja je u interesu ove ili one oligarhije i zbog koje se i dogodio fenomen Tramp (eventualna pobjeda Bajdena samo će ga dodatno učvrstiti za 4 godine, ako ne i ranije). Drugim riječima, dio je to ništenja slobode govora samim insistiranjem na toj slobodi u druge mračne svrhe. U koje se, dakako, kao i prije 81 godinu na žrtvu mora prinijeti neka manjina. Onomad su to bili Jevreji, a sada se muslimanska sirotinja nameće kao očigledan izbor.

Erdogan i hrvatski lijevi liberali

Od čega će ponajviše koristi izvući Erdogan, s obzirom da će se, sasvim sigurno, nametnuti kao zaštitnik i prvo utočište svima onim ljudima koji će napustiti Evropu uslijed željenog lova na vještice koji predstoji. I baš kao u slučaju napada na “jezive litije” u Crnoj Gori iz pera Ivice Đikića, Dragana Markovine i ostatka hrvatskih lijevih liberala, takav scenario je vrlo lijepo, ponovo, sročio Matija Babić: “Tko god vam kaže da prema islamu treba imati poštovanje zapravo vam želi reći da prema islamu treba imati stahopoštovanje. Da mu se trebamo klanjati da nas ne ubiju. U našoj Europi? Kako da ne. Muslimani koji mogu poštovati naše pravo da se smijemo čemu želimo naši su prijatelji. Mi možemo i moramo prihvatiti da muslimani imaju svoje svetinje, ali oni moraju prihvatiti da je naša svetinja da nas zaboli za njihove svetinje. Ako ne mogu, treba ih šutnuti u kozojebije koje dijele njihove vrijednosti.”

Koliko samo nabjeđenog kolonijalističkog obraćanja sa visine. Da manjini evropskih muslimana to u 99,99 posto slučajeva nije jasno, teško da bi i sam autor ovih redaka tako spokojno nosio glavu na ramenima.

Zdravo društvo je dakle ono u kojem neku populaciju možeš sistematski ponižavati i satanizovati radi onoga što radi promil te populacije, a da ona to mora prihvatati sa smješkom, držeći pod savršenom kontrolom svakog svoga pojedinca da joj povlaštena liberalna aristokratija svoju slobodu rasizma ne bi pretočila u djelo i tretirala ih upravo kao životinje koje jebu druge životinje.

Jer tako o njima i misli. Neodoljivo ovo podsjeća na uslove socijalizacije koje su nude hrvatskim Srbima ili onom ostatku ostataka Srba u Sarajevu. Priznajte da je politika etničkog čišćenja prema vama sprovedena zapravo od svojih ideoloških početaka oslobodilačka akcija, da ste u svojoj suštini koljačke poluživotinje koje samo uz “našu” civilizacijsku pomoć mogu napredovati i emancipovati se, nasmiješite se kada se cjelokupna vaša kultura naziva prljavom, smrdljivom, nazadnom i vi ste ti “dobri” Srbi koji se, eto, uz malo napora, mogu i tolerisati. Ili kao što republičkosrpsko javno mnijenje, zaraženo pokondirenim ljotićevskim evropejlukom, tretira Bošnjake, proglašavajući Ratka Mladića Makronovom pretečom, jer, evo, “došli su do Beča”.

Nurmagomedov neprijatelj civilizacije no 1

A da sveopšta banalizacija mučno komplikovanih društvenih i civilizacijskih odnosa dosegne svekoliku raskoš, pobrinuo se građanski portal Prometej optužujući za poticanje terorizma, u nepotpisanom tekstu, ni više ni manje nego na Khabiba Nurmagomedova, a zbog toga što je francuskom predsjedniku poželio poniženje od Boga. Na stranu sada što Nurmagomedov nije intelektualac, već MMA borac od kojeg ne možemo očekivati razumijevanje kompleksnih društvenih procesa i koji reaguje emotivno i spontano, ipak se radi o čovjeku koji se bori pod ruskom zastavom i koji priznaje autoritet većinski pravoslavne Ruske Federacije i barem nominalno pravoslavnog predsjednika Vladimira Putina.

Putina, kojem, pored hiljadu mana ruskog društva, ipak treba odati priznanje da mu je i više nego jasno da humor u svakom kontekstu nije, eto tako, samo humor i da je to društvo u kojem jedan Nurmagomedov nije nikakav terorista, već naprotiv i pobožni musliman i nacionalni heroj.

I ne, nije to nikakvo davanje za prava onima koji misle da zbog humora trebaju letjeti glave i da smijanje bilo kakvom fenomenu, pa i bilo kojoj pobožnosti treba zabraniti, već upravo suprotno, ne pretvarati tu slobodu u jeftinu jednokratnu propagandu koja će se, uz dodatne aditive kulturfašizma i supremacije, zgaditi i onoj ogromnoj većini koja bi je vrlo rado prihvatila, o njoj promišljala i s njom bez problema živjela.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Ne leži mi francuski humor, a još manje Matija Babić”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top