MUHAREM BAZDULJ: Baš-Čelik ili triptih o Juri Kaštelanu

ZA TOMISLAVA BRLEKA

Mislio sam prethodnih dana često na Juru Kaštelena. Trideset godina se ove 2020. navršilo od njegove smrti, a u tih trideset godina se sav njegov svijet temeljno srušio. U decembru prošle godine bilo je tačno stotinu godina od njegovog rođenja, a ne pamtim da se i toga skoro iko javno sjetio.

Ipak, Društvo hrvatskih književnika objavilo je prošle godine knjigu „Sklad urlik“ koju je priredio moj drug Tomislav Brlek. Listam tu knjigu često, pročitam ponešto. Kaštelan je zapravo pjesnik čije stihove svi odrasli u Jugoslaviji znaju, mada često i ne znaju da su njegovi. Koliko puta smo svi čuli ili rekli, u ko zna kakvoj intonaciji: „Lijepa je ovo zemlja. Meni najdraža.“, velika većina bivajući blaženo nesvjesna da je to početak prvog stiha Kaštelanove poeme „Pjesme o mojoj zemlji“. U njoj su i oni nezaboravni stihovi

Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.

Mi znamo kako rana peče i kako boli nož.

Pa malo dalje:

Znaš gdje je Balkan, Jugoslavija – na Balkanu.

Zemlja socijalizma. Možeš i vodom i zrakom. Dođi i vidi.

Istina je naša krvlju zapisana.

Gledaj i mjeri kuda ti se svidi.

Lijepa je ovo zemlja. Meni najdraža. U njoj smo,

daleki druže, i za te umirali.

Lijepa je ovo zemlja. Socijalizam na Balkanu.

U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.

Sedamdeset godina otkad su ovi stihovi napisani, zvone zapravo još istinitije nego onomad jer je istina krvlju zapisana prešla posve u pjesmu. Odjekuje u njoj, na svoj način, pjesma Crnjanskog o Jugoslaviji. Onaj nož koji boli uzeo je Kaštelan od Crnjanskog (Ista je naša psovka prva,/ nož i devojka nasred sela).

Ima Kaštelan i pjesmu „Tifusari“ čija pretposljednja strofa mi u kontekstu savremene pandemije često padne na pamet:

Od čela do čela samo vatra gori.

Glad i oganj žedne usne pruža

za kapljom vode. Tmina oči steže

i što smo bliže zori noć postaje duža.

Znali su pjesnici govoriti da je noć pred zoru mračnija, hladnija i usamljenija, ali niko nas nije kao Kaštelan tako poetično, a istovremeno i tako zdravorazumski podsjetio da je što više traje noć to duža. A o Ujeviću koje iz nje zvoni, valjalo bi pisati opširnije, jer ne rimuju se slučajno Zakučac (rodno selo Jure Kaštelana kod Omiša) i Vrgorac.

2.

U jednom od svojim najsugestivnijih mladalačkih tekstova, Danilo Kiš govori o Dvojniku koga svako od nas nosi zaključanog u svom srcu, a taj je Dvojnik „silan kao baščelik“. Citirajući taj tekst u svojoj biografiji Danila Kiša, Mark Tompson mora anglo-američkom čitaoci da objasni šta znači ta aluzija na „jednog od najpoznatijih negativaca u srpskom folkloru“ pa će da prepriča bajku koju smo svi mi ovdje slušali u djetinjstvu. Navedeni tekst, Kiš je napisao 1959.  Devet godina ranije, u knjizi „Pijetao na krovu“, Jure Kaštelan je objavio pjesmu „Baš-Čelik“:

Padao mrak. I svjetionik
stao da namigiva.
Bila je noć. I mjesec. I zvonik.
I ti uz mene – živa.

I snivali smo krilat let
i ala i divova.
Dozivali smo sunčan svijet
od sreće i od snova.

Padao mrak. Baš-Čelik
i dane i noći uze.
Padao mrak. I mjesto zvijezda
zablistale su – suze.

1985, na duplom albumu „Dok čekaš sabah sa šejtanom“ otpjevana je pjesma „Baš-Čelik“ u dva dijela, kojima se zatvaraju obe ploče.  Sa Neletom Karajlićem, pjesmu su otpjevale djevojčice iz OŠ “Rudi Čavajec”: Tina (Va), Dinka (Vc), Lea (IVb), Maja (Va), Maja (VIa), Branka (VIb), Sanja (VIb), Andrea (Va).

Kad je pjesma početkom pedesetih objavljena, pojedini kritičari su u Baš-Čeliku prepoznavali Staljin, jer Staljin, je li, znači „čovjek od čelika“. Danas je to zapravo nevažna fusnota, mada Staljin u mnogo čemu jeste bio Baš-Čelik.

3.

Listam prije pet-šest dana dnevni list „Danas“ i pogled mi zastane uz redovnu kolumnu jedne od najpoznatijih novinarki ovog lista. Naslov kolumne je „Oj, mosore, mosore“, baš tako sa malim početnim slovom u imenu „Mosor“. Nije štamparska ni urednička greška, jer i u samom tekstu takođe stoji „Oj, mosore, mosore“. I mislim tako: vidiš, ona uopšte ne zna šta je Mosor.

Malo je tako veličanstvenih prizora kao kad sa Brača gledaš prema kopnu, a pejzažem dominira moćni Mosor. Kad sam bio u godinama onih djevojčica iz OŠ Rudi Čajevec koje su u zagrebačkom studiju na Zelengaju sa Karajlićem pjevale „Baš-Čelika“, ja sam kao član hora OŠ Braća Lolić koji je vodila nastavnica Miladinka pjevao „Oj, Mosore, Mosore“. Ne mogu ni danas uopšte da pročitam „Oj, Mosore, Mosore“, a da mi se ne zapjevuši „Skoro ćemo na more“.

E, i tu je pjesmu napisao Jure Kaštelan, a toga se poslije rata prisjećao ovako: 

„Godine 1942. u odredu, na Mosoru, uz proslavu Dana Oktobarske revolucije, trebao sam za zidne novine napisati neku borbenu pjesmu za koju se osjećala potreba. Tada su se najčešće pjevale predratne revolucionarne pjesme. Ali sada se tražilo da napišem pjesmu koja bi se lako pjevala i uzimala obilježja odreda i kraja… i napisao sam stihove ‘Oj, Mosore, Mosore’. Kad je pjesmu pročitao prvoborac Ivo Šperac počeo ju je pjevati a zatim i borci Mosorskog odreda.“

Jure Kaštelan se rodio nepune tri nedjelje nakon prvog rođendana Jugoslavije, a umro je oko godinu dana prije smrti Jugoslavije. Kao u nekoj saramagovskoj paraboli, kao što je život Jure Kaštelana neodvojiv od priče o Jugoslaviji i sjećanje na Jugoslaviju je nepotpuno bez sjećanja na Juru Kaštelana.

A sjećanje na Jugoslavije je u procesu aproprijacije gdje ne znaš da li ga više iskrivljuju tendenciozni klevetnički falsifikatori ili tobožnji nostalgičari, pozeri koji “Mosor“ pišu sa malim početnim „m“ štoje gore nego samu Jugoslaviju pisati sa malim „j“. Uostalom, Jugoslavije nema, a Mosor će stajati gdje stoji do kraja svijeta.

Naposljetku, kao i uvijek, valja nam se suočiti sa Baš-Čelikom. Bez toga nema sunčanog svijeta.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Foto: Front Slobode

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top