ELIS BEKTAŠ: Dugi, dugi tekst o glasačima

Evo nas na početku sedmice, na čijem nas kraju čekaju izbori za lokalne vlasti u Bosni i Hercegovini. Ta se tema na neki način sama nameće i skoro da se smatra obaveznom, a solidan dio čitalačke publike pomno prati sve što se na temu izbora objavi u medijima, pa ću se i ja, mada moram priznati da to nevoljno činim, njome pozabaviti.

Šibicari

Ja lično, najradije bih je zaobišao u širokom luku, jer je nakon trideset godina parlamentarne demokratije u Bosni i Hercegovini sve to beznadežno dosadno, predvidljivo, banalno, jadno… pa se čovjek osjeća skoro prevarenim i poniženim svaki put kada odvoji dio svog vremena za bavljenje tim cirkusom. Nekako bi bilo manje ponižavajuće kada bi ga šibicar na stanici izvarao za pedeset ili stotinu maraka.

Izbori su, ipak, suviše bitno društveno pitanje da bismo svi mogli imati komoditet distanciranja od njih. A opet, njima se uz ovako definisane procedure izbornog procesa, ništa suštinski ne rješava niti se može promijeniti. Dobro, možda se i može promijeniti stranka na vlasti i dovesti neka druga, ali kakva je to promjena, recite vi meni.

Izborima se, dakle, odlučuje samo o imenima pojedinaca koji će tako biti zaposleni u naredne četiri godine, ali oni nemaju nikakav uticaj na vođenje politike u ovoj zemlji, jer se o njoj odlučuje na drugim mjestima, tamo gdje oči i uši javnosti nemaju pristupa, a tijela zakonodavne i izvršne vlasti tu su samo da dadnu privid demokratičnosti i da javnost pokušaju ubijediti u laž da politiku ovdje vode njihovi izabrani zastupnici u tijelima i organima vlasti.

Demokratske procedure i druge budalaštine

Bez izbora ne bi valjalo, bolje je kad jedno društvo ili njegov veći dio donosi čak i promašene odluke, nego kad samo jedan čovjek donosi idealne odluke za čitavo to društvo. Ono prvo se zove sloboda, smještena u realne granice, dakle i u granice sposobnosti jednog društva da razumno prosuđuje i da razumno gradi vlastitu političku i društvenu svijest, te u granice njegove odgovornosti prema onome što je javno i društveno dobro. Pa ako društvo nema ni razuma ni svijesti ni odgovornosti, nek snosi posljedice, a možda mu se posreći pa nešto i nauči iz njih do neke naredne prilike da odlučuje.

Onaj drugi slučaj ima razna imena, ali nijedno od njih ne obuhvata slobodu. Zatucana i zapuštena društva često razvijaju naklonost, pa i pseću odanost za one koji se ponude da ih oslobode obaveze odlučivanja i odgovornosti koja iz toga proističe, ali iskustvo zatucanih i zapuštenih društava ne treba uzimati ni za šta drugo, osim da nam posluže kao loš primjer i ozbiljna opomena.

Jedno će društvo načiniti prvi korak iz zatucanosti i zapuštenosti kada shvati da loše primjere ne treba slijediti, a opomene da treba uvažiti. Ovo parče svijeta taj korak još nije načinilo, a kada mu se na to ukaže, ono se brani infantilno i histerično spominjući vladavinu prava, poštivanje demokratskih procedura, volju naroda… i slične budalaštine, baš kao da su one dovoljne da osiguraju modernitet jednom predugo zapostavljanom podneblju, naseljenim stanovništvom koje još uvijek pamti svoja ropstva i svoja kmetstva i čuva ta naslijeđa kao talisman koji ih štiti od nedaća. A upravo im to pamćenje i ta nespremnost da odbace taj ropski i kmetski doživljaj svijeta donose svaku moguću nedaću.

Društvo kao polukuhani krompir

Ako u vrelu vodu uronite samo jedan kraj krompira, nećete dobiti kuhani krompir. Za to je potrebno da ga čitavog uronite u ključalu vodu. Tako ni jedno društvo ne može postati moderno i civilizovano samo zahvaljujući uspostavljanju parlamentarne demokratije i oponašanju administrativnih rješenja drugih zemalja. Modernizacija društva znači oslobađanje i razvijanje svijesti, kako bi ona mogla pojmiti svijet i odlučivati o svojoj ulozi u njemu, a ne da društvu slika svijeta bude karikatura sačinjena od mitova i strahova kojima je predugo dojeno i dohranjivano.

Posljednjih je dana i sedmica mnogo puta ponovljena tvrdnja da su su izbori pred nama presudni, možda i najbitniji od svih dosadašnjih. To nije samo laž, to je i idiotluk par excellance. Nažalost, ovo je društvo oguglalo na idiotluke, pomirilo se s njima, pa čak ih i uvažavati počelo.

A šta je drugo i moglo društvo bez oslobođene i razvijene svijesti, društvo kojem je glava napunjena sa previše idiotluka o kategorijama države i nacije, sa previše mitova i sa previše pohvala upućenih sebi, da bi moglo biti zdravo društvo. Ovi izbori, dakle, nisu ni presudni ni najbitniji, kao što to nisu bili ni bilo koji od prethodni izbora ovdje.

Zanemarimo li sitne i površinske razlike, vidjećemo da su svi dosadašnji izbori nalik jedni drugima kao jaje jajetu. Možemo čak reći da je to jedan neprekidni izborni proces sa dvogodišnjim pauzama, na kojem se povremeno smjenjuju imena na kandidatskim listama i skraćenice njihovih partija, ali čak i kada jedna partija odmijeni drugu na vlasti, sve opet ostaje isto, osim što dođe do razmjene veselja i razočarenja između biračko-navijačkih skupina.

Biti subjekt, biti razuman…

Kada se proglase pobjednici novog izbornog ciklusa, opet će vlast biti u rukama onih koji su došli do zaposlenja na budžetu obećavajući masama da će ih zaposliti, opet će se politika kreirati daleko od tijela zakonodavne u izvršne vlasti, opet će ta tijela pristati na vlastito poniženje i igraće predstavu davanja verifikacije odluka koje su oni morali donijeti, opet će biračko tijelo pasivno posmatrati tu skarednu predstavu, nemoćno da išta učini prije narednih izbora, na kojima će opet učiniti sve isto, zato što ima tu prokletu nerazvijenu svijest, zato što je to biračko tijelo skup uplašenih pred mišljenjem i pred odgovornošću, skup objekata koji su zadovoljni time što im neko dopušta da budu objekti.

Biti subjekt, biti razuman, biti odgovoran, biti spreman na posljedice… pred tim se biračko tijelo grči u strahu i užasu.

Možemo ovdje do u najsitnije detalje iskopirati britanski sistem parlamentarne demokratije, ili ma koji drugi od onih koji se smatraju razvijenim i kvalitetnim, ali ni tada ovdje neće biti presudnih izbora. Zato što će i tada na njima glasati ista društvena svijest, koja bi možda i htjela da joj bude bolje, ali ona ne zna šta je sadržaj tog bolje, pa se zadovoljava šarenim lažama i ukrasnim detaljima.

Ta svijest kao papagaj ponavlja hoćemo napredak, hoćemo da nam bude bolje, a onda u noći proglašenja izbornih pobjednika sjedne u automobile i sa izrazima retardiranosti na licu kruži ulicama i bjesomučno trubi i maše zastavama, te izvikuje imena svojih izabranih zastupnika, koji su upravo dobili četvorogodišnji poslovni ugovor i koji u te četiri godine neće učiniti apsolutno ništa bitno, kako bi pred naredne izbore opet mogli obećavati isto što su obećavali i na prethodnim.

Srećna okolnost za njih je to što će u međuvrenu stranim kapitalom biti izgrađeno još par kilometara autoputa, otvoreno nekoliko proizvodnih pogončića i što će pod pritiskom Brisela biti donijeti neki zakoni, koji više trebaju Briselu nego Bosni i Hercegovini, a izabranim predstavnicima narodne volje neće biti teško da društvu sužene svijesti sve to predstave kao svoje uspjehe, izborene u natčovječanskoj i neravnopravnoj borbi sa protivnicima u političkoj areni.

Tendencija ka propadanju

Problem sa zapuštenom i skučenom društvenom sviješću je to što ona ima tendenciju ka daljem propadanju, pa se taj proces odvija i u ovdašnjoj društvenoj svijesti, imajući za posljedicu to da se od izbora do izbora za zaposlenje u tijelima vlasti kandiduje sve veći broj karikaturalnih i bizarnih spodoba koje od svih kvalifikacija potrebnih za bavljenje politikom imaju samo pseću lojalnost, visoko cijenjenu među moćnicima, te nepokolebljivu spremnost da do unedogled izgovaraju idiotluke, po pravilu naučene napamet, jer čak ni idiotluk ne mogu sami smisliti.

Da se razumijemo, politiku u demokratskim okvirima nipošto ne treba pretvarati u tiraniju birokratije, stvaranje kaste birokrata od zanata može biti pogubno i kao uzgajanje plejade oficira sa političkim ambicijama. Na kandidatskim listama mora biti mjesta i za doktora kvantne fizike i za vlašićkog čobana, ali jedan uslov bi morao biti zadovoljen. Društvo bi na raspolaganju moralo imati mehanizam za provjeru elementarne umne sposobnosti za bavljenje institucionalnom politikom.

Ako hoćete da vozite automobil, prvo doktor mora ustanoviti da nemate zdravstvenih ograničenja za tu aktivnost, a potom morate iskazati potrebno znanje i vještine za vožnju. Kada bi ljudi automobile vozili svako po svom dvorištu, ne bi bilo potrebe ni za ljekarskim pregledom ni za vozačkim ispitom.

Ovako, pošto je vožnja auta javni čin, društvo mora imati barem minimalnu garanciju da na cestu nije pustilo opasnog i destruktivnog idiota. Desi se, naravno, da i takav završi na cesti, ali dobar dio idiota ipak ostane uskraćen za priliku da ubije nekog svojim ubjeđenjem da je njegovo pravo na brzinu važnije od saobraćajnih propisa, pa i od prava drugih na život.

U civilizovanim društvima nekako se podrazumijeva da ambiciozni idioti željni pažnje javnosti idu u estradne zabavljače i učestvuju u reality programima, a od politike zaziru, znajući da će tamo biti izloženi preziru i podsmjehu. Možda će jednom i u tim društvima započeti procesi degradacije i možda će i tamo horde bizarnih idiota potrčati u partije i ponuditi im svoju vulkansku energiju, kakvom su društveni idioti obično obdareni, jer im nikakav stid i nikakav osjećaj odgovornosti tu energiju ne troše. Sve je više onih koji se osjećaju pozvanim da budu vlast, a pri tom nisu u stanju prepoznati subjekat i predikat u rečenici.

Povodac je uvijek tu

Budu li izabrani, šta mislite da će prepoznati u nacrtima zakona o kojima trebaju glasati? Jedino čime će se odužiti biračima koji su ih zaposlili na period od četiri godine, biće izvikivanje idiotskih floskula usmjerenih na otupljivanje razuma i razbuktavanje emocija biračkog tijela, a ostatak mandata će provesti u mahanju repićem ruci koja drži povodac. To što se ponekad desi da ta ruka bude zamijenjena drugom, to ne znači ništa. Povodac je uvijek tu.

Ovo društvo ne samo da nema mehanizam kojim bi barem obeshrabrio, ako već ne i spriječio, ambiciozne idiote da se bave politikom, već se ne usuđuje ni otvoriti pitanje potrebe za takvim mehanizmom, koji bi mogao makar upozoriti na kandidate sa neprihvatljivim psihopatološkim stanjem. Biće sigurno onih koji će reći da je taj mehanizam sam izborni proces, pa ako biračka volja želi da je zastupaju baš takvi, tome se nema šta prigovarati. To je plitak, pomalo i idiotski argument, koji ignoriše činjenicu da biračko tijelo svoju odluku, čak i u idealnim uslovima, donosi na osnovu ograničene količine informacija.

Kada bi biračko tijelo imalo priliku vidjeti rezulate provjera i uvjeriti se da neki kandidat nije u stanju riješiti ni najprostije misaone zadatke za uzrast polaznika u osnovnu školu, pitanje je da li bi donosilo istu odluku.

Demokratija podrazumijeva pravo na mnogo sloboda, ali te slobode valja i štititi, a jedan od načina njihove zaštite je ograničavanje prava idiota da učestvuju u onom segmentu javnog i političkog života koji zahtijeva minimalnu sposobnost mišljenja i razumijevanja primljenih sadržaja. Ja uvažavam pravo drugih da za svoje  zastupnike biraju one koji su im bliski, pa makar se ta bliskost protezala i linijom nazadnosti i zatucanosti, ali neko bi trebao uvažiti i moje pravo da živim u društvu u kojem o usvajanju zakona neće odlučivati onaj ko nije u stanju čak ni razumjeti tekst zakona, a kamoli anticipirati moguće konzekvence njegove primjene.

Ko zna tri tačke iz programa?

Na ovom ću mjestu plastično i pitoreskno predstaviti funkcionisanje ovdašnjeg političkog života, koji ća najezdom neukih i retardiranih idiota biti još nakazniji i nepodnošljivji. Zamislte da ugledate nekog neotesanog bilmeza koji je hraknuo onu žitku šlajmaru na trotoar, pa zatim legao i polizao je, a ono što je preostalo pokupio prstima pa stao to razmazivati po odjeći prolaznika.

Naravno da nećete ni pod kojim uslovima pristati da budete uvučeni u diskusiju u kojoj će se raspravljati da li je taj postupak prihvatljiv ili ne i da li on donosi neku dugoročnu korist, kao što nećete ozbiljno uzeti ni one koji zahtijevaju da se slučaj lizanja šlajmare sa trotoara posmatra u širem kontekstu i da se ne donose ishitreni zaključci prije utvrđivanja svih bitnih činjenica.

Umjesto pristajanja na kretenske diskusije i uvažavanja jednako kretenskih zahtjeva za razumijevanjem šireg konteksta slučaja lizanja šlajmare, vi ćete samo s gađenjem okrenuti glavu i produžiti svojim putem, usput razmišljajući o pitanju zašto niko makar u šali ne predloži donošenje zakona o zabrani hrakanja šlajmara po javnim površinama i njihovo razmazivanje po prolaznicima, a ako je nekom već stalo da liže svoje šlajmare, eno mu njegova četiri zida pa nek tamo to mile volje upražnjava tu svoju izopačenu navadu. To pitanje ujedno je i pitanje o budućnosti političkog života, ali i budućnosti društvene svijesti ovdje.

Već trideset godina politički život ove zemlje samo je jedna neprekidna diskusija o slučaju lizanja šlajmare, u kojoj zdušno učestvuju oni koji bi jednostavno trebali donijeti odgovarajući zakon, pa bi to lizanje prestalo biti politički i postalo bi policijski, odnosno sudski problem. Sužena i zapuštena društvena svijest daje legitimitet toj beskonačnoj diskusiji i ohrabruje izabrane zastupnike da nastave sa svojom idiotskom predstavom, jer takva društena svijest jedva čeka svaku moguću priliku da iznese svoje mišljenje, koje po pravilu nikad nema veze sa suštinom problema o kojem je riječ.

Kutija keksa i kesica kafe…

Šlajmara koju neko liže sa asfalta pokrenuće bujicu ideoloških invektiva, u razmatranju tog slučaja će se stići i do geneze fašizma i komunizma, te do tumačenja njihovih današnjih nasljednika, čućemo tirade o humanosti, ali i panegirike tradicionalnim vrijednostima, biće tu i međusobnih optužbi za izdajništvo i defetizam, samo se niko, ni u institucijama vlasti ni u zainteresovanoj javnosti, neće sjetiti da uzvikne da jednostavno nije normalno hrakati po cesti i lizati tu šlajmaru pa njene ostatke razmazivati po prolaznicima.

Kada se u nedjelju otvore biračka mjesta, na njima će biračko tijelo u stanju sužene svijesti glasati za svoje zastupnike, koji će u naredne četiri godine nastaviti diskusiju o lizaanju šlajmare u svojim lokalnim zajednicama, kako bi se viši nivoi vlasti rasterećeno mogli baviti svojim polizanim šlajmarama, a ustreba li i hraknuti nove, za potrebe produžavanja diskusije.

Na ovim će izborima, kao i na svim dosadašnjim, uglavnom glasati subjekti koji nisu u stanju navesti barem tri tačke iz programa partije koju će podržati, a čak i kada bi znali te tri tačke, bolje je da ne tražite da vam opišu kako oni zamišljaju provedbu tih tačaka. Umjesto toga, takvi birači znaju ko ih je nesebično nagradio kutijom keksa i kesicom kafe, te novčanicom od pedeset maraka, znaju ko im je čvrsto obećao da će ih odbraniti od nove agresije i genocida a ko od najezde hordi islamskih terorista.

Kauboji pred stampedom

To što se na ovim izborima odlučuje o pitanju odvoza smeća u lokalnim zajednicama, ne predstavlja prepreku biračkom tijelu da na izbore izađe sa uvjerenjem da svojim glasom odlučuju o samom pitanju opstanka i naroda i države, a potom će opet hodati svojim opštinama u kojima nema javnog WC-a i u kojima je odvoz smeća od komunalne usluge pretvoren u epidemiološki rizik.

Na izborima u nedjelju će oni koji čvrsto vjeruju u svaku moguću teoriju zavjere o korona virusu, kao i oni sluđeni strahom uslijed što podmukle a što diletantske manipulacije informacijama, glasati za one koji trebaju voditi njihove zajednice kroz ovu krizu, i koji donose odluke o mjerama zabrana i restrikcija, a sami se tih mjera pridržavaju samo sporadično, da tako još više naglase svoju izuzetost od ne samo od zakona, već i od ljudskosti.

Bahatost onih koji su na pozicijama vlasti i nagovještaj bahatosti onih koji bi da te pozicije preuzmu nije samo dobro poznata opijenost vlašću.

To je ujedno i dokaz da je tu riječ o idiotima kojima je kratkotrajni užitak u demonstraciji svoje moći pred podaničkim stadom, tako što sami neće poštovat odluke koje su sami donijeli, važniji od sposobnosti da sutra obavljaju vlast na koju su izabrani.

Ujedno su suviše idioti da bi primijetili kako im se ta sposobnost ubrzano topi, jer su potrošili svaki kredibilitet i svaku uvjerljivost pred javnošću. Nije to njihovo ponašanje nikakva novina, ali ranije su ga uvijek mogli amortizovati prepadanjem svog biračkog stada nagovještajima strašnih prijetnji, ratova, terora… ovaj put stado je uplašeno opasnošću koja nije retorička manipulacija.

Čak i sužena i zatucana društvena svijest neće još dugo pristajati na glumljenje poslušnosti i na privid poštivanja vlasti. Stado izloženo opasnosti i samo postaje opasno, ali ne za ono što ga ugrožava, već za svog čobana. Mnogi su kauboji položili svoje živote pred papke volova u stampedu kako bismo mi danas imali to saznanje.

Plodno tlo za razmnožavanje idiota

Na izborima u nedjelju glasaće neugodno veliki broj onih kojima umne sposobnosti ne dopuštaju da uoče vezu između svoje odluke na biračkom mjestu i svog nezadovoljstva u naredne četiri godine, ili tu vezu jednostavno odbijaju da vide, jer im je tako lakše, jer ne žele da im taj nagovještaj odgovornosti za posljedice pokvari slavljeničko i navijačko trubljenje po gradu kada se proglase rezultati.

Sve naprijed navedeno i više je nego dovoljno da u korijenu sasiječe svako nadanje da bi ovi izbori mogli donijeti neku promjenu, da imaju značaj koji nadilazi skoro hipnotičko slijeđenje ustaljenih obrazaca. Svi će odigrati svoje uloge, a u ponedjeljak će otpočeti period od nove četiri godine u kojima će građani biti potpuno isključeni iz politike i u kojima će se ta politika kreirati tamo gdje se i do sada kreirala, a izabrani delegati će ubjeđivati javnost da to nije tačno i da politiku oni kreiraju svojom voljom i svojom pameću, ali će u to uvjeriti samo onoga ko vjeruje da je lajanje čivave dovoljno njenog vlasnika zaštiti od svake prijetnje i svake opasnosti. No nemojte sumnjati da će biti i takvih koji će u to povjerovati. Ipak je ovo društvo u kojem su se idioti našli plodno tlo za razmnožavanje.

Da li ove ocjene obojene mračnim valerima znače poziv na ignorisanje izbornog procesa i na odustajanje od vlastitog učešća u tom aspektu političkog života? Nipošto!

Bez obzira što su ovi izbori, kao i svi prethodni, besmisleni i što neće niti mogu išta promijeniti, obavezno izađi na njih, čitaoče, i obavi svoju građansku dužnost. I nemoj dopustiti da te ophrve gorčina što tvoj trud neće imati vidljivog učinka. Ukoliko na putu do biračkog mjesta budeš razmišljao o riječima građanska i dužnost, već si učinio mnogo i dao si ogroman doprinos građenju svoje društvene svijesti, a samim tim i svijesti čitavog društva.

Strah među idiotima…

Izađi na izbore, jer ćeš tako sebi priskrbiti osjećaj da si svjestan i odgovoran, da si hrabar građanin, koji ide da obavi svoju dužnost u političkoj borbi čak i kada je bitka već odlučena. Izađi na izbore, jer se idioti nadaju da ćeš ostati kući i jer se oni plaše tvog izlaska na biračko mjesto. Čak i kada bi njima dao svoj glas, oni će se plašiti, jer je politički svjesno i aktivno društvo, društvo koje ima volju da učestvuje u politici, njihov najveći užas. Izađi i poremeti im planove da na izbore izvedu samo nužni minimum glasača. Izađi na izbore, da bi sutra delegatima u vlasti mogao reći – ja sam te zaposlio, fukaro. Meni si odgovoran, meni polažeš račune.

Idioti se neće uplašiti tvojih riječi. Ni kada ih izgovore još desetine i stotine takvih poput tebe, oni neće biti uplašeni. Ali jednom će te riječi biti suviše glasne i tada će idioti osjetiti slutnju straha. A pošto su idioti, neće znati ni odakle dolazi ni kako se s njim izboriti.

Taj trenutak, u se među idiotima zakoti strah, to će biti trenutak u kojem će se začeti klica modernog društva i moderne, razvijene i odgovorne društvene svijesti, trenutak u kojem začeća političkog života umjesto ove beskonačne diskusije o lizanju šlajmare.

Možda ove riječi zvuče suviše programski, suviše optimistično, možda će nekom zvučati kao pokušaj da se ohrabre obeznađeni i da im se pruži lažna nada i utjeha i da ih se poštedi od činjenice da će sve i dalje biti isto. No ovo nije neutemeljeni optimizam. Ove riječi izviru iz zakonitosti društvenih procesa i iz uvažavanja činjenice da se u tim procesima često desi i nešto što je izgledalo kao nemoguće, ali samo dok neko nije pokušao to učiniti. A ako se ove riječi ne ostvare i ako ostanu samo uzaludan pokušaj motivacije očajnih? Ako sve ipak ostane isto? Pa ništa. Ako bude tako onda ćemo barem pouzdano znati da ovo društvo nije ni zaslužilo ništa bolje.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: printscreen, YouTube

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top