EKSKLUZIVNA ANALIZA, KO JE, UISTINU, DŽO BAJDEN? Neoliberal, prodana duša, Volstritov čovjek, orvelijanski lik iračkog rata, jedan od najodgovornijih za Trampovu vladavinu

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Preokret ekskluzivno objavljuje prevod iscrpne analize američkog novinara Paula Streeta Joe Biden: An Imperial Corporatist Wrapped in the Bloody Flag of Charlottesville /Džo Bajden, imperijalistički korporatist omotan krvavom zastavom Charlottesvilla/ napisan u martu 2019 kada je postalo da će Džo Bajden biti kandidat Demokratske stranke za američkog predsjednika, čime je Berni Sanders konačno gurnut u stranu. Radi se o tekstu koji opisuje cjelokupnu karijeru novog američkog predsjednika i razbija iluzije o tome da se radi o čovjeku sposobnom da se obračuna sa trampizmom, jer je politika koju je, sa sebi sličnima zastupao i omogućila da “narandžasto čudovište” uđe u Bijelu kuću.

Na stranu to što je gramzivi starkelja koji bi se trebao pozabaviti smanjivanjem šala na račun optužnica za neprimjereno diranje pripadnika ženskog spola, Joe Biden je puki neoliberal – prodana duša koja na političkom spektrumu stoji što je više moguće desno od naprednog stava većine javnosti. Nijedan elegantno-izrezbaren troipominutni video predizborne kampanje o hororima Charlottesvillea i Donalda Trumpa neće izmijeniti tu bitnu činjenicu.

Medijska slika “Lunch-Bucket Joea” Bidena, običnog, prizemljenog lika koji duboko brine o običnom narodu, čisto je sranje. Njegovi pravi izbornici nose mafijaška odijela i rade na Wall Streetu, u uredima korporacija. Lete u finim privatnim mlaznjacima. Navodni “obični liberal” Joe Biden njihov je odani operativac

“Oni na vrhu nisu loši ljudi”.

Sa razlogom se Biden uvaljuje bogatim donatorima, a ne malim niti radničkoj klasi – činjenica je da je iznimno blizak i koristan Washingtonskim lobijima. Decenijama udara na “specijalne interese” naprednjaka, udruživajući se sa Republikancima da promovira zakone štetne radničkoj klasi.

1978.g. je išao po volji Wall Streeta – glasao je za redukciju u vidu zaštite od bankrota, za apsolvente koji su se stipendisali federalnim novcem. Šest godina kasnije isto je uradio maturantima stručnih obrazovnih institucija. 2005.g. je surađivao sa saveznicima u Republikanskoj stranci da sprovedu Zakon o prevenciji zloupotrebe bankrota i zaštite potrošača – time je tradicionalan način deklaracije stečaja, i pod imenom “prazna ploča” te opisan u Sedmom poglavlju Zakona, onemogućio milionima Amerikanaca i hiljadama malih biznisa. Čin je potpisivače stečaja postavio u kategoriju koja odgovara strožijim pravilima Trinaestog poglavlja, te je mnoge građane pretvorio u de facto doživotne sluge kapitala (uključujući i razne kompanije kreditnih kartica sa sjedištem u Delawareu). Biden je podržao i raniju verziju Zakona koji je bio previše usmjeren ka korporatistima čak i bračnom paru Clinton.

Glasao je protiv Zakona koji bi od kompanija kreditnih kartica tražio da upozoravaju mušterije na cijenu minimalnih isplata.

1979.g. Biden je prihvatio donacije od kompanije “Coca-Cola” za predizbornu kampanju, kao sponsor Zakona koji bi dozvoljavao proizvođače bezalkoholnih pića da ignorišu zakone o zaštiti potrošača. Iste je godine bio jedan od samo dvojice Demokrata koji su glasali protiv mjere Odbora za pravosuđe koja bi ostvarila ostvarenje prava potrošača da sudski tuže korporacije zbog manipulacije cijenama proizvoda.

Biden je bio pobornik Akta Gramm-Leach-Bliley iz 1999.g., koji je dozvoljavao suradnju i spajanje investicionih banki sa komercijalnim, koji je povukao Akt Glass-Steagall iz Velike depresije. Ovo je pripomoglo u stvaranju kulminacije finansijske krize iz perioda 2007.-2008.g., te recesije koja je nastupila poslije.

Podržao je, u svojoj prirodi, NAFTU – Sjevernoamerički sporazum o slobodnom tržištu – i dogovor za prava globalističkih ivestitora, Transpacifičko partnerstvo.

Sve ovo, a i puno više, bilježi se u Bidenovom dosijeu od početka njegove političke karijere. Od starta je iskreni korporatist. Kao što je u Jacobinu Branko Marčetić zapisao prošlo ljeto:

“1984.g. je Washington Post baš njega, sa Garyjem Hartom i Billom Bradleyem, izdvojio kao jednog od najpoznatijih imena među “neoliberalima” tadašnjih Demokrata, “izdvajajući se naporima da smanji ulogu vlade u funkciji države i inzistiranjem na novoj tehnologiji”… Biden je izgradio karijeru izdvajajući samog sebe kao nekog ko ne želi posustati naprednjačkom bloku.

S ponosom se kosio sa liberalnom politikom o školskim autobusima, kao primjer. Ali, kroz čitavu karijeru se taj sukob ispoljavao upravo u napadima na “specijalne interese” liberala. Biden je, na turneji 1985.g., kritikovao… radničke sindikate i poljoprivrednike jer su bili previše specifični u svojim ciljevima, te se žalio na Demokrate zbog toga što često “misle najprije o posebnim interesima, pa tek onda o zajedničkom”. U drugom primjeru, napada isključivo njihov negativni odaziv na njegove ideje o ukidanju trošenja budžeta na posebne slučajeve i povećanje dobi penzionisanja” (akcentira ovaj dio).

“Anti-populista”.

Biden je toliki pro-Wall Street korporatist da se svojim drugarima – (neo)liberalnim korporatistima – ne može pridružiti u konjskoj trci za predsjednika 2020.g., u nečemu šta je Christopher Hitchens, dok je još bio u ljevici, jednom nazvao (kritikujući neoliberalne Clintonove): “srž američke politike – manipulacija populizma od strane elite”, antitezi i Trumpovom desničarsko-reakcionarskom populizmu i nazoviljevičarskom naprednjačkom populizmu Bernieja Sandersa.

Apsurdno kritikuje pobornike univerzalnog osnovnog dohotka (Universal basic income) jer “precjenjuju trud američkih radnika i potcjenjuju dostojanstvo rada”. Ne odaziva se na pozive za faklutete plaćene od strane države niti za od države osigurano zdravstvo.

Velike kompanije brani od kritike naroda – 2017. piše “Neki žele isključivo okriviti velike korporacije za sve… Ali, potrošači, radnici i lideri imaju moć da svaku korporaciju drže na višoj poziciji, ne da biznismene i kompanije gledaju kao neprijatelje”.

To se zove okrivljavanje žrtve – u ovom slučaju radničke klase. Također je propagiranje fantazije – političkog sistema u kojem većina, to jeste radnička klasa, ima moć da koncentriranom kapitalu i moć predaju odgovornost za bilo šta.

“Ne mislim da su tih pet stotina milijardera razlog zašto nam je loše. Ti na vrhu nisu loši likovi”, rekao je instituciji Brookings godinu prije – tvrdeći da se brine o “rupi koja sve više i više razdvaja ultra-bogate i ostale”.

“Nemam nimalo empatije… Pusti me na miru!”

Joe Biden toliki je desničar da je čak izrekao i da “nema nimalo empatije” za milenijalce, koji pokušavaju da prežive u teškoj, nepravednoj i nesigurnoj ekonomiji u čijem stvaranju je učestvovao, desetljećima radeći za Gospodare kapitala. “Mlađa generacija mi danas govori kako je teško – pustite me na miru”, rekao je razgovarajući sa Patt Morrison za Los Angeles Times godinu prije. “Ne, ne, nemam nimalo empatije za njih, pustite me na miru”.

Koga briga ako su milenijalci suočeni s manjkom prilika, bogatstva, prihoda i sigurnosti u odnosu na baby boomere s kojima se Biden poistovjećuje? Koga briga za to što je, svojim neoliberalnim političkim aktima i zakonima koje je pomagao gurati, potpomogao u ukidanju Američkog sna za omladinu?

“Kooperacija (zbog kapitala)”.

Kako je Biden mogao da se istovremeno distancira od većinsko-naprednjačke demagogije i glumi prijatelja običnom radniku interesantno je pitanje na koje ne možemo odgovoriti bez sagledavanja orwellovske uloge medija u promoviranju ljubavi kao mržnje, rata kao mira, crnog kao bijelog i korporacijskih operativaca kao običnih radnika.

Kritički dio medijski-proizvedene javne slike Joea “Antipopuliste” Bidena jeste njegova tvrdnja da “može srediti stvari” u poznatom ali šupljem “duhu dvopartijskog sistema” kakvog ga hvale CNN i PBS. Sramotno je. Zašto bismo trebali željeti predsjednika koji obećaje suradnju sa naširoko-omrženom i monstruoznom, fašističkom i bijelo-nacionalističkom Republikanskom strankom? I, šta je to presveto dvostranačko uređenje koje Biden slavi donijelo narodu kroz svoje postojanje? Ništa od značaja. Andrew Cockburn je protekli mjesec pisao u Harpersu:

“Površinski ulazeći u narodne slogane, kao što su “Sistem je pokvaren” i “Zašto se u Kongresu ne mogu slagati?”, prakticioneri dvostranaštva uspješno prevazilaze sve više vidljivu realnost: to da je sistem pod suzdržanim napadom od strane (dvostranačke) ideologije koja želi uništiti i ostatke New Deala radi dobrobiti pohlepne oligarhije.

Dvostranački savez jeste bilo to što nam je donijelo trajnu ratnu ekonomiju, rat protiv droga, ogroman porast broja crnaca u zatvorima (da ne zaboravimo: Biden je podržao i Clintonov “Three Strikes” zakon o zločinu i zatvorima), “reformu” socijalne pomoći (također je podržao i rušenje Akta o pomoći porodicama sa maloljetnom djecom od strane pakta Clinton-Gingrich), liberalizaciju mjera nad Wall Streetom i posljedičnih šesnaest biliona u bailoutima za banke, Autorizaciju za upotrebu vojne sile iz 2001.g., te bezbroj drugih pošasti američke politike. Ako je sistem doista pokvaren, takav je zbog napora interesnih skupina da ga slome”. (akcentirajući zadnje)

Biden je svoju ljubav prema navodno svetoj vrijednosti dvostranaštva odnio na novi nivo, sprijateljivši se sa opasnim južnačkim bijelim rasistima kao što su Republikanci u Senatu – Strom Thurmond i Jesse Helms, te huškačem na rat, Johnom McCainom.

Bidena, kao i Baracka Obamu, Billa Clintona i još mnogo jadnih dolar-Demokrata u eri neoliberalizma, karakteriše tačan prijevod riječi “kooperacija”: pružanje ruke mira obama krilima jedne-te-iste imperijalističke ptice lovice po volji bogatih i moćnih.

“Marš prema miru i sigurnosti”

Sada kada smo spomenuli omladinu i carstvo, bilo kakvo sagledanje “Lunch-Bucket Joea” (LBJ-a) Bidena nemoguće je bez podsjećanja na ono šta je analitičar vanjske politike s Instituta političkih nauka, Stephen Zunes, nazvao “njegovom ključnom ulogom u omogućavanju da se neprikladan i katastrofalan rat desi” – nenadmašiva kriminalna i ubilačka američka invazija Iraka. Kao što Zunes navodi u The Progressive:

“Kao vođa senatskog Komiteta za strane odnose je rekao da Saddam Hussein ima velik arsenal hemijskog, kao i biološkog, oružja – uključujući antraks, te da “možda” drži i lozu variole vere, iako pretrage UN-a u Iraku nisu otkrile nijedan hemijski/biološki agent iskoristiv kao oružje. Iako ni Međunarodna agencija za atomsku energiju – čak 1997.g. – nije potvrdila postojanje ikakvog nuklearnog programa u Iraku, Biden je inzistirao na tome da Saddam “traži nuklearno oružje””.

“Na početku saslušanja pred svojim Komitetom, 31.7.2002.g., Biden je izrekao: “Jedno je sigurno: Ovo oružje mora biti uzeto od Saddama ili ćemo Saddama skloniti sa vlasti. Budemo li Saddama čekali da pokaže svoju moć, bit će prekasno…”

“U orwellovskom zapletu jezika i riječi u njemu, sklopljenom samo da opravda odluku o ratu, Biden je na sjednici Senata u oktobru 2002.g. rekao da Ne misli kako je to žurba na ratište, nego marš ka miru i sigurnosti. Predsjedniku Bushu to je dalo apsolutnu moć da napadne državu na drugom kraju svijeta – koja nije bila prijetnja SAD-u”.

Ta invazija odnijela je živote 4.500 (većinom mladih) Amerikanaca, te, naravno, puno više Iračana.

“Stop Sanders” Demokrati.

Zašto ovog prljavog imperijalističkog starkelju i korporacijskog psa mediji uzdižu kao navodnu “narodnu” alternativu Trumpu u Bijeloj kući? Ključ je u zaustavljanju Bernieja Sandersa, za Demokrate najbolje prilike da nazad dobiju i titulu Predsjednika zbog toga što je bio blizu osvajanja Demokratske nominacije prije tri godine (mogao je prevagnuti i neharizmatičnu centristkinju Hillary Clinton da ga zavrzlame korumpiranog Demokratskog narodnog komiteta – DNC-a – nisu zaustavile), i – opet – je u trci za Predsjedništvo, iskreno propagirajući naprednjačko-populističke stavove većine o ključnim pitanjima doma. Norman Solomon je dobro objasnio taj efekt za Counterpunch:

“Biden je stigao kao kandidat za titulu Predsjednika da Demokratsku stranku spasi od Bernieja Sandersa. U medijskom eteru je vanredno stanje. Prošle sedmice, The New York Times su čitaocima rekli da su “Stop Sanders” Demokrati “u agoniji zbog njegovog uspjeha”. Priča se uspjela proširiti na naslovnice: Washington Post je svoju naslovnu titulu od dvije rečenice postavio iznad lijepe slike Bidena: “Ekstremnoljevičarske pozicije odvest će u poraz u 2020., plaše se Demokrati centrist. Zbog toga traže alternativu”…

Biden je najbolja alternativa za korporacije u Americi. Ima šta Sanders nema – ogromno iskustvo kao izabrani političar, predstavljajući interese kompanija kreditnih kartica, velikih banki, firmi za osiguranje i ostalih dijelova industrije finansija. Njegova veza sa interesima korporacija jasna je. Vrhunac njegove političke karijere bio je 1993.g., kada je glasao za NAFTA-u dok je većina Demokrata u Kongresu glasala protiv…

U zadnjih nekoliko mjeseci, sa pro-korporativne tačke gledišta, Biden napada naprednjački populizam Bernieja Sandersa. Na skupu u Alabami prošle jeseni, Biden je rekao: “Ljudi, i bogati su patriotii koliko i siromašni. Znam da Bernie ne voli kada ovo govorim, ali stvarno jesu””.

Samo je popularni trenutni prvak u trci, Sanders, sposoban natjecati se protiv Trumpa čak i bez ikakve recesije (definitivno je i to mogućnost) u period od sadašnjeg trenutka i izbora. Ali, kao i u zadnjoj trci, korporacijski-nastrojena Demokratska politika radi na sabotiranju nominacije njihovog najsposobnijeg kandidata pred opće izbore. Taktike su:

+Gomilanje primarnih izbora sa apsurdno velikim brojem kandidata, tolikim da Sanders vjerovatno neće moći uhvatiti većinu primarnih delegata potrebnih da osigura otvorenu konvenciju na DNC-u u Milwaukeeu 2020. godine.

+Koordinacija između DNC-ovih superdelegata – više od 350 općinskih i regionalnih šefova stranke i izabranih službenika koji bez izbora dobijaju status delegata – da u bloku glasaju protiv, te zaustave, Sandersa na drugoj kovenciji. (Ovi superdelegati postoje isključivo radi blokiranja protivnika ustanovljenog korporativnog poretka stranke.)

+Rad na promjeni vrste regionalnih stranačkih izbora – od okupljanja članova na manjim izborima (na kojima naprednjaci imaju veće šanse za dobitak glasova) do većih (primarni izbori). (Sanders je, prije tri godine, osvojio 11 od 18 država u kojem su se stranački zborovi sastajali)

+Ukaljavanje Sandersove popularne socijal-demokratske politike, nazivajući istu “fantazijom”, “preskupom”, “nerealnom” i opasno “socijalističkom” – sve to dok Demokratske elite ignorišu fašističke tendencije Predsjednika kojeg su 2016.g. potpomogli izabrati.

+Obilježavanje Sandersa – koji bi mogao imati šansu na izborima – kao “osobu koju je nemoguće izabrati” jer je “ekstremista” i “na krajnjoj ljevici” u odnosu na elektore inače, a pogotovo za obične glasače.

Optužnica da “ga je nemoguće izabrati” lažna je. Sanders je omiljen nezavisnim glasačima (koji nisu toliko konzervativni kao što ih predstavljaju u medijima), rasnim manjinama, ljudima koji ne glasaju često, te bjelačkoj radničkoj klasi koja je većinom napustila Demokratsku stranku. Njegova anti-establišment poruka, zajedno sa desetljećima rada kao predstavnik ruralne populacije, čini ga protutežom Trumpu, ne samo u državama na Srednjem Zapadu gdje je Hillary Clinton izgubila, nego i u skoro-pa-potpuno crvenim državama kao što je Zapadna Virginia. Čak i ljudi kao što su Karl Rove misle da bi Sanders mogao pobijediti Trumpa u 2020.g..

Biden je dio korporativne “Stop Sanders” kampanje u Demokratskoj stranci. Pomaže mu činjenica da je bijeli muškarac u izborom krugu kojeg oblikuje strah Demokrata od toga da će žena/pripadnik rasne manjine izazvati patrijarhalne i rasističke sentimente u Trumpovoj glasačkoj bazi, te će tako povećati izlaske na izbore u ključnim državama.

Demokratskom establišmentu možete pripisati da rade sve moguće da spriječe svoju stranku od pobjede nad Trumpom od strane njihovog najpopularnijeg kandidata, Bernieja Sandersa. Iznenađeni ste? Ne biste trebali biti. Demokratska stranka postoji da služi svojim korporativnim klijentima.

Njeni vođe boje se spektra socijalizma dok najjača država na svijetu prijeti odlaskom u fašizam. (Zaboravite na to da je demokratski eko-socijalizam – politički projekt značajno radikalniji od Sandersovih pozicija – je upravo ono šta Americi i svijetu treba sada.) Demokrati u establišmentu bi radije izgubili od strane bjelačke nacionalističke desnice nego od blage socijal-demokratske ljevice u svojoj stranci. Zbog toga ih je pokojni politički naučnik Sheldon Wolin nazvao “neautentičnom opozicijom”.

Najbolja stvar koju Joe može uraditi.

Joe Biden može mahati krvavom zastavom Charlottesvillea koliko želi. On je krajnja srž neoliberalnog Lažnog otpora i Neautentične opozicije. Ne bude li se desio pad ekonomije između sadašnjeg trenutka i prvog četvrtka u novembru 2020.g., pazite da ga narandžasta zvijer ne nokautira na izborima budu li “Stop Sanders” Demokrati uspješni u svojoj namjeri.

Pažljivo promatrajte pasoše. Trumpizam je Amerikanerski fašizam, u želji da prljavu igru nadogradi sa odskočnim korakom od pukog flertovanja s fašizmom do masovnog nasilja. Kao što je Paul Krugman nedavno rekao zapanjenom Andersonu Cooperu na CNN-u, “ako Vas ništa ne plaši, onda ne obraćate pažnju”:

Cooper: Pišete da je neznatno hoće li Amerika kakvu poznajemo preživjeti.

Krugman: Institucije ovise od volje naroda da se poklanja normama, a da ponekad kažu, “dobro, ovako ne radimo stvari u našoj državi”… Ovo nije započelo s Trumpom. Već su se te norme polako raspadale. Ovo se gradi godinama, a sada smo na rubu.

Cooper: Kada kažete da smo na rubu, šta to znači za Vas?

Krugman: Znate, na papiru ćemo ostati demokratija, ali se jako brinem za situaciju sličnu onoj u Mađarskoj, gdje na papiru imamo demokratske institucije. Možete i glasati, ali je sistem pokvaren, te ie u stvarnosti to jednostranačka vlast… Mi smo jako blizu toga. Bude li Trump ponovno izabran ako Republikanci ponovno zauzmu vlast, koje su šanse da ćemo imati stvarnu, funkcionalnu demokratiju poslije toga?

Cooper: Mislim, to je strašna ideja…

Krugman: Ako Vas ništa ne plaši, onda ne obraćate pažnju.

Ono šta je Biden rekao u prvom videu za predizbornu kampanju jučer ujutro tačno je: “Damo li Donaldu Trumpu osam godina u Bijeloj kući, zauvijek će i iz temelja izmijeniti karakter ove nacije… Nikad ne smijemo zaboraviti ono šta se desilo u Charlottesvilleu”. Drugi Trumpov mandate nije ugodna misao. Biden kaže da “ne smije mirno stajati i dopuštati to”.

Ironija je u tome što je najbolja stvar koju je mogao uraditi da zaustavi drugi Trumpov mandat – stati sa strane i reći ostalim kandidatima i glasačima da podrže Sandersa. Korporativni i neoliberalni Clinton-Obama model kod Demokrata je stvar koja je na prvom mjestu pustila izrazito opasno narandžasto čudovište u Bijelu kuću 2016.g.. Demokrati iz establišmenta, koji preferiraju barbarizam nad najmanjim tračkom socijalizma, rade na tome da čudovištu daju drugi mandate. Ako Joe stvarno mrzi fašizam – barem koliko onaj video govori da mrzi – onda bi trebao zaustaviti kampanju. Možda bi se neki aktivisti iz Iowe ili New Hampshirea mogli zadovoljiti njegovim zadnjim, politički fatalnim pipanjem. Ekstremna vremena zahtijevaju ekstremne mjere. Njegova kandidatura je zastrašujuća.

Piše: Paul Street za Counterpunch
Sa engleskog preveo: Adnan Bratić za Preokret

Foto: Printscrean, YouTube

Share.

Leave A Reply