VUK BAČANOVIĆ: Ludom Radovan(j)e

  • Ne znam kako da je pitam, kako da joj kažem, ona je, onako, znaš dobra skroz cura…
  • Koga, Mariju? Ma fino je pitaj, otvoreno nek ti kaže…
  • Ma ja…
  • Fino joj, otvoreno je pitaš, jel genocid ili nije…
  • Ma reći će ona sigurno da jest…
  • Možda će ona to reći, al’ će u srcu svome i dalje misliti da nije.

Neka mi oprosti mostarska omladina čiji sam glasni razgovor, nehotice, bio prisiljen, na trenutak prisluškivati. Bilo je tu svega što se čulo u kući. Od toga kako će Bajden-aga pomoći Bosni, pa do nekih posve maglovitih saznanja o tome kako je nekada davno, davno, prije rođenja ovih srednjoškolaca, “Srbija napala Sloveniju”, na što se jedan od njih iznenadio jer “za to nikada nije ni čuo”. Ipak, glavni problem su muke mladog mostarskog Vertera, kako upitati svoju djevojku, u ovom slučaju pogrešne, srpske, nacionalnosti da li se u Srebrenici dogodio genocid. Šta učiniti, kako se postaviti, kako pravilno voljeti nekoga, kako znati šta govori, a šta misli, kako preći preko vlastitog srca.

Pakleni medijski kokteli i Radovan koji “živi kroz nas”

I ne, nije bitno samo to što, u onome što je ostalo od jugoslovenskih zemalja, po evropskim predlošcima satkan pojam genocid od 1941. pa nadalje, ne samo da nije prevazišao svoje suhoparne, komplikovane, ispolitizovane i najčešće nedovoljno jasno precizirane pravne definicije oko kojih ni najupućeniji svjetski pravnici, sociolozi i istoričari nisu usaglašeni. Najbitnija jezivost je u tome što je, kako vidimo, banalizovan do kosti, postao nešto još gore od kolektivne emotivne ucjene. I ne, nije tome kriv taj običan, najčešće posve bezazleni svijet, sirotinja, koja o politici, geopolitici, pravu i sociologiji ne zna više od onoga sadržanog u paklenim medijskim koktelima idiotluka koji joj se svakodnevno serviraju.

Ponajkrivlji su oni koji, već jednu četvrtinu vijeka ne shvataju na kakvu autostradu pakla i stradanja upućuju ne samo BiH već cjelokupan region. Namjerno sam ovdje parafrazirao čuveni govor prvog predsjednika Republike Srpske, Radovana Karadžića.

Jer me odavno nešto toliko nije toliko duboko užasnulo i ljudski porazilo koliko saopštenje Unije studenata Republike Srpske u odbranu naziva “Studentski dom dr. Radovan Karadžić” na Palama u kojem stoji ulizivački i bespametno sklepana, ali, opet mnogoznačna rečenica: “Lik i djelo Radovana Karadžića će uvijek živjeti kroz sve stanovnike Republike Srpske, posebno kroz nas studente, koji ćemo ga uvijek poštovati i pamtiti.”

Odavno sam odustao od ubjeđivanja bilo koga o zločinačkom karakteru Karadžićeve ratne autokratije prema ljudima koji su imali tu nesreću da budu rođeni kao Bošnjaci i Hrvati, jer onaj koga to treba ubjeđivati nema ili srca ili pameti i poštenja ili mu nedostaje sve troje. Tu ne pomaže nikakav izgovor da “živimo u takvom svijetu” i da “drugi rade to isto” i što je Bajden uradio ovo, a Klinton ono, jer se plemenitost ne sastoji u slijeganju ramenima, već tendenciji da se svijet i ljudi promijene na bolje. Međutim, vrijedno je, uvijek, ukazivati na neke ključne istorijske istine, posebno kada su u pitanju sjećanja savremenika.

Karadžićeva vertikala

Pišući svoje memoare, prva potpredsjednica, a potom i potpredsjednica Republike Srpske, Biljana Plavšić je na više mjesta isticala kriminal, šverc, korupciju, bahatost, siledžijstvo, nebrigu prema narodu i sve druge elemente civilizacijskog poniranja koje je Karadžić uzrokovao i poticao, ali jedan događaj ima naročito krupnu simboliku: “Kadgod sam otišla na Pale, bilo je novosti, uvek nekih promena. Ali jednom, u drugoj polovini 1993, desile su se neke izmene u kojima ja nisam imala nikakvog udela. Već sam pominjala Miću Stanišića, prvog ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, za kojeg sam, zajedno sa Momom Mandićem, ministrom pravosuđa, tražila ostavku zbog kriminalnog i zločinačkog delovanja nekih ljudi na Grbavici … Od kraja 1992. oni više nisu obavljali te funkcije ali kasnije je Radovan ponovo aktivirao Stanišića kao ministra za isti posao. On je to potpuno samostalno radio, postavljao je i smenjivao ministre prema nekom svom kriterijumu i ne pitajući premijera.”

U tekstu “Natašini krstovi”, protojerej Danilo Dangubić zabilježio je sljedeće riječi “Sav prostor bivše Jugoslavije, a i šire, čuo je za Srđana Aleksića, mladića koji je spasio život sugrađaninu Trebinjcu, zbog čega je ubijen. O tom događaju je Srđan Golubović snimio film Krugovi. Međutim, zaista su rijetki oni koji znaju da je to isto na Grbavici, u junu 1992. uradio i Goran Čengić, proslavljeni rukometaš koji je pokušao da spasi komšiju, no, obojicu je ubio ‘jedan monstrum’, kako ga naziva ucvijeljena starica i čije ime, kako sama svjedoči, nikad u životu nije izgovorila.” Ucviljena starica iz Dangubićevog teksta je Nataša Zimonjić-Čengić, čiji je đed-stric bio mitropolit Petar Zimonjić, kojeg su ustaše 1941. odvele i ubile na neznanoj lokaciji. Goran Čengić je njen sin, mitropolitov unuk, plod ljubavi Natašine sa Feridom Čengićem, praunukom onog poznatog Smail-age Čengića.

I ovaj plod ljubavi dva “nespojiva” svijeta ubija “jedan monstrum” – Veselin Vlahović-Batko, ne “nekontrolisani element”, već egzekutor u vertikali Karadžić-Stanišić-Mandić, koji bi, da se pitala Karadžićeva autokratija, do kraja života ostao slobodan i ugledan građanin.

“Nije teško zamisliti tu scenu.”, piše Dangubić. “Čuje se bat koraka u haustoru, udaranje šakom o drvo komšijskih vrata, prodoran glas koji se dere nešto kao ‘Otvaraj!’, zveket koji proizvodi udarac cijevi kalašnjikova o oštricu noža za pojasom krvnika, onda lupanje vlastitog srca u ušima, zaglušujuće, ono od kojeg se ne čuje ni tihi glas komšije po koga su došli, pa ruka automatski poseže za šteku i vrata se otvaraju… “Šta to radiš? Vidiš li da je čovjek bolestan?” Unuk mitropolita Petra je štitio slabijeg, baš kao što je mitropolit odbio napustiti Sarajevo pod ustaškom demonskom strahovladom i čuvati povjereni mu narod. Karadžićeva autokratija je ubila tog i takvog čovjeka, plod istinske ljubavi, mitropolitovog unuka, istog onog mitropolita koji je Goranovu majku, kao djevojčicu vodio za ruku obalama Miljacke.

A narod? Neka ide u pičku materinu!

Ne znam koliko je priznanje Biljane Plavšić u Hagu bilo zaista iskreno (jer je kasnije objašnjavala da ga je izrekla samo da se ne bi suočila sa većom kaznom), ali u njemu postoji jedna vrlo znakovita i neupitna rečenica: “Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost.” Šta onda, dođavola (u istinskom značenju te riječi), može značiti misao Unije studenata da će Karadžić živjeti “kroz sve stanovnike Republike Srpske, posebno kroz nas studente”? Nadajući se da se naprosto radi o stranačkim ulizacama i poltronima koji su najčešće na čelu ovakvih i koji nisu svjesni težine svojih riječi, svejedno se treba upitati ko to treba da živi kroz studente?

Karadžić koji, Batkovim rukama nožem, para utrobu unuka mitropolita Petra i ucviljuje njegovu majku, ili onaj koji će se poslije preobući u paganskog vrača-pogađača, bioenergetičara-iscjelitelja, bježeći kao demonski klovni od odgovornosti, svaljujući je na kompletan narod? Koji je, pozovimo se opet na svjedočanstvo Plavšićeve, svojim riječima najjezgrovitije objasnio šta misli o tom istom narodu kada ne drži govore: “A šta je sa nesretnim narodom, i on mora da živi, ja ih pitam, a Radovan kaže svoju omiljenu uzrečicu: ‘Neka narod ide u pičku materinu’.” Kad sam zadnji put provjerio i studenti su se ubrajali u taj narod, te se toplo nadam da su barem toga svjesni.

U ruke Maki Radiću…

U Mostaru je iste večeri kada sam, htio ne htio, prisluškivao muke generacije kojoj je natovareno Radovanovo i breme njemu sličnih, ubijen rukom nekadašnjeg posilnog, zapovjednik HVO-a i zapovjednik Policijske stanice Mostar, ratni zločinac Marko-Maka Radić, osuđen za ubistva, mučenja, protjerivanja i silovanja maloljetnica u logoru Vojno u Bijelom Polju kod Mostara.

Radić je naročito poznat po inspirativnom poslijeratnom govoru upućenom sunarodnicima koji ne gaje isti vrijednosti za koje su se borili on i njemu nadređeni ustaški ideolozi: “Ima onih koji ne mogu da žive bez četnika i balija. Idu ih posjećivati, čujem skupljaju novac i nose našim ubicama. Drugi se opet bore za FBiH, hoće da žive s muslimanima. Ja bih im poručio da je bolje da se nisu rodili, već što su toliki izrodi i izdajnici.”

Ideolozi kojima je Karadžić, sklopivši dogovor sa Matom Bobanom o zamjeni doline Neretve za Posavinu, predao Mostar ustaškoj Herceg-Bosni, a s njime i mostarske Srbe i sve ono što im je bilo drago i sveto, uključujući i Sabornu crkvu koju su ljudi po svemu slični Maki Radiću najprije monstruozno oskrnavili mokreći po moštima mitropolita Leontija, da bi je potom zapalili i profesionalno minirali.

Onome čiji je posilni ubio unuka mitropolita, danas svetog Petra sarajevskog i hercegovačkog kojeg su u Drugom svjetskom ratu ubile ustaše, nije bilo teško sporazumjeti se sa ustašama. Ni usvajati njihove vrijednosti i njima trovati generacije ljudi preplašenih za goli opstanak. Ni širiti mrak koji danas u muci drži dvoje, ni krivih ni dužnih mladih Mostaraca. A odgovor na pitanje koje ih muči uopšte nije težak. Genocid, u osnovnom značenju, ubistvo naroda, daleko od toga da predstavlja samo biološko uništenje nevinih ljudi. On je ubistvo duha, ubistvo sposobnosti za dobro, lijepo, ispravno i bratsko. A Radovan Karadžić je bio jedan od vrhunskih majstora za to.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Foto: studomat.ba

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top