VUK BAČANOVIĆ: Izbori 2020., ili mnogo jednoga te istoga u ne tako novom pakovanju

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Opštinski izbori u BiH 2020, pogotovo kada su u pitanju Sarajevo i Banja Luka, očigledno, nisu bili samo lokalni izbori. Ljudima je, barem u dva najveća grada u zemlji, očigledno, preko glave da ih se tretira kao glupavu bezubu stoku do mjere da joj se u facu saopštava: “Da, sirotinjo, pljačkam te, gazim te, ponižavam te, šta mi možeš?” Ili da se o njima razmišlja isključivo kao o fukari koju će se kupiti razapinjanjem šatora i “prasećim i jagnjećim fondom”, kako je za govornicom NSRS objasnio srpski član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, dobacivši opoziciji, u svom stilu, da se ne trudi da se uopšte kandiduje i da “uštedi pare”.

Reakcija na mentalno zlostavljanje

Prema tome, nije ova pobjeda bila uslovljena toliko time da li su ulice čiste, da li na bulevarima i šetalištima ima dovoljno kanti za otpatke, idu li autobusi, trolejbusi, tramvaji, minibusi na vrijeme, fasade opravljene, a parkovi lijepo uređeni. Ne, ljudi su očigledno generalno ozlojeđeni bahatošću i količinama otrovne osionosti kojom su, u kontinuitetu, mentalno zlostavljani. U igri su, dakako i druge kombinacije unutar izbornih inžinjeringa, ali to tome drugi put.

“Imamo naš program, naš put, razvijaćemo ovaj grad kao otvoren grad, prijateljski grad, grad ljudskog lica, ali grad u kojem će simbol uvijek biti čovjek.”, izjavio je, proslavljajući pobjedu novi gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković. Dok će, novi načelnik sarajevske Opštine Centar reći da je ovo velika pobjeda za BiH i da želi i da Mostar doživi ovo što je doživjelo Sarajevo i Općina Centar, istakao je Mandić. Predrag Kojović, predsjednik Naše stranke je prije toga rekao da ovi izbori predstavljaju referendum građana u kakvoj zemlji želimo da žive: “Građani Sarajeva su jasno i glasno rekli želimo da živimo u BiH gdje se neće djeliti po etničkim tonovima.“

Lijepe riječi i najgrđu stvarnost mijenjaju

Radi se zaista o lijepim riječima. A da li one imaju veze sa stvarnošću? Kako za Draška Stanivukovića, tako i za Predraga Kojovića, čovještvo se i dalje mjeri prihvatanjem mejnstrim narativa od devedesetim godina, a koji su kreirali desničari koji su srušili Jugoslaviju, a zatim i Bosnu i Hercegovinu. Za Draška Stanivukovića, 9. januar je neosporan datum, kao i sve tekovine koje iz njega proizlaze, uključujući i naročit pijetet prema Dragoljubu-Draži Mihailoviću, dok Predrag Kojović, prema vlastitim riječima, sa SDA “nema spor o tome ko je i kako napao Bosnu i Hercegovinu”, a dominantni koalicioni partner mu je NIP, čiji su predstavnici, relativno nedavno odbili glasati za izmjenu naziva sarajevske osnovne škole po fašističkom ideologu Mustafi Busuladžiću (najzad sam NIP nije ništa drugo do prepakovana SDA) .

Postoje, dakako i neke krucijalne sličnosti, ali koje ne mogu biti osnova društvenog povezivanja. Stanivuković je tajkunsko dijete iz salonsko-desničarske stranke, koje se naprasno zainteresovalo za dobrobit sirotinje, dok je kompletna Naša stranka elitistička formacija čiji je glas bio presudan u skupštinskoj većini (SDA, HDZ BiH, BPS, A-SDA, Stranka za BiH) u donošenju, po radnike štetnog Zakona o radu.

Dakle ma koliko se i sa jedne i sa druge strane računalo na čovjeka i promjene, jasno je pod kojim uslovima su i jedne i druge promjene prihvatljive. Ovdje će oprezniji analitičar svakako uputiti razumnu primjedbu, koju je nekada bio spreman prihvatiti i autor ovih redaka, da u politici ništa ne biva preko noći i da se prepreke, u skladu sa postojećim većinskim sentimentima, rješavaju korak po korak, pa ako treba i snishođenjem, pretvaranjem, ulizivanjem i dodvoravanjem, ali je dosadašnja politička praksa u BiH pokazala da ništa ne može biti pogrešnije.

Svako ima svoj DF

To je svojevremeno pomislio i Milorad Dodik kada je krenuo sa eksploatacijom šovinističkih strasti nasljeđenih od prethodne vlasti da bi se tukao protiv tekovina prethodne vlasti i pobjeđivao ih vlastitim oružjem, sve dok nije postalo jasno da to nije oružje već neukrotivo čudovište koje je postalo referentna tačka u retorici srpskih političara i koje će na kraju progutati i Dodika i njegovu stranku. Stoga, ma koliko se govorilo o revolucijama i građanskim referendumima, treba imati na umu da Naša stranka u Sarajevu do svojih rezultata nije došla samostalno, već u koaliciji sa strankom koja je proizašla iz SDA i čije članstvo svakako nekom Konakoviću ili Mandiću neće dopustiti poigravanje sa temeljnim društvenim “istinama”.

I što je u nedavnom izvrsnom intervjuu za Raport.ba primijetio Zlatko Lagumdžija: “Ljevica je ostala na svojoj standardnoj ali rasutoj brojci. Sad se u Sarajevu izgubilo ko je ljevica a ko desnica. SDA je sad sa DF-om. SDP je partner jedne druge zelene strukture. Imate ogroman broj ljudi koji su glasali za SDP, DF ili Našu stranku. Oni će ostati kući, jer znaju da ako daju glas za DF da je to glas za SDA. Ako daš glas SDP-u to je glas za NiP. Tu ne treba kriviti ni SDA ni NiP. Izetbegović i Konaković su napravili odličnu stvar tu.”

Mnogo starog…

Sve to isto važi i za Našu stranku koja će prepakovanom SDA-u, to jest NIP-u, služiti na isti način kao DF SDA-u. Doduše, ovdje se radi o nešto profinjenijem DF-u, ozbiljnijem od onog koji služi za uhljebljivanje nezajažljivih budaletina, histerika i lopova.  O tome koliko treba biti trezven kada je riječ o tobože revolucionarnim promjenama svjedoči i prijedlog koji sasvim sigurno prolazi, a to je da gradonačelnik Sarajeva postane nova/stara maskota Bogić Bogićević, koji kao (pra)stari kadar ni na koji način ne može biti inspiracija za nove zamahe i prevrednovanje postojećih vrijednosti, već samo mnogo jednoga te istoga u ne tako novom pakovanju.

Utoliko je i presmiješan jed koji su brojni površni sarajevski kreatori javnog mnijenja požurili da ispolje prema Dritanu Abazoviću, koji opoziciji ljubazno čestitao pobjedu i konstatovao širenje promjena iz Crne Gore – jer u Sarajevu se, zapravo dogodilo manje-više isto – umjereni konzervativci i tradicionalisti su sklopili pakt sa liberalnijim građanskim snagama kako bi se otarasile decenijskog korumpiranog režima.

Pa ipak, ne treba biti ni brutalno kritičan. I Draško Stanivuković i Srđan Mandić su još uvijek, relativno mladi i ljudi i novi u politici i, iako ih je iznjedrila stihija nezadovoljstva, prije nego neka istinski artikulisana politika promjene, za nadati je se da će, vremenom, sazrijevati i shvatati da kako u BiH, tako i u Srbiji i Crnoj Gori nema ništa od reciklaže starog materijala. Građanska država je nesporna civilizacijska tekovina o čemu je nedavno govorio i Dejan Jović, izrazivši strijepnju da BiH čeka sudbina Jugoslavije ako ne postigne minimum zajedničkih građanskih vrijednosti. Ali za nju nam najprije trebaju građani. Koji će shvatiti da se na politikama koje su srušile Jugoslaviju kao civilizacijsku tekovinu (a to su sve politike devedesetih i, prema tome, kompletno njihovo naslijeđe) ne može održati ni Jugoslavija u malom.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Midhat Kapetanović/Facebook

Share.

1 Comment

  1. 2 stvari:
    1) Vuk greši, jer kreće od teze da treba BiH da opstane, a bar 2 naroda (u većini) to ne žele, dok je ni treći ne želi ovakvu;
    2) Treba biti precizan kod priče o nacionalizmima i jasno reći da su slovenački, hrvatski i bošnjački nacionalizmi srušili SFRJ, a da je tek onda srpski nacionalizam srušio (unitarnu) BiH.

Leave A Reply