Oni koji posjeduju državu njom će i vladati. – John Jay.
Imate svoje vlasnike. – George Carlin.
Niko nije spomenuo Bidena.
Prošlu subotnju večer sam šetao do Trump Towera u Chicagu, uzduž Avenije Michigan. Četiri bloka udaljene od omržene građevine, obje strane ulice bile su pune automobila koje su vozili mladi_e Latinoamerikanci_ke, crnci i bijelci trubeći svirenama, viseći s prozora, mahajući i paleći motore, puštajući YG-jev hit “(FTD) Fuck Donald Trump” i pokazujući srednjake Trumpovoj zgradi. Omladina svih rasa i etničkih skupina plesala je na sva četiri ugla raskrsnice Michigan-Wacker.
Veliko je bilo to slavlje, kao što je i trebalo biti. Donald Trump je okrutan pandemski profiter, bijeli-nacionalist, ubijač okoliša, ultra-narcis i fašista vođen instinktima, te zaslužuje titulu, kako ga je Noam Chomsky opisao, “najopasnijeg kriminalca u ljudskoj povijesti”. Drugi Trumpov mandat bila bi tragedija od koje se niti država niti svijet ne bi mogli oporaviti.
Bilo ko na “ljevici” ko ne bi volio vidjeti Trumpa smijenjenog sa najopasnije pozicije na svijetu moralno je i intelektualno komiran.
Kažem “ne bi volio vidjeti”, jer Trump trenutno osporava izbore sa ogromnim dijelom, ako ne većinom, Republikanske stranke. Državni udar vođen Trumpom čini se, barem meni, kao prekoračenje – ali je bilo i Predsjedništvo, i ne vidim nijedan razlog zašto bi neko bio uvjeren u to da su američke “demokratske” i ustavne institucije i vrijednosti imalo fleksibilne, gledajući noviju povijest. Vjerovat ću da je narandžasta zvijer napokon napustila Bijelu kuću kada zadnji put s njenog dvorišta poleti.
Suprotno medijskim tvrdnjama da su demonstratori “podržavaoci Bidena”, nije bilo puno plakata niti znakova u podršci paru Biden-Harris. Bilo je, doduše, puno američkih i meksičkih zastava, kao i barjaka pokreta Black Lives Matter.
Nisam nikoga čuo a da je spomenuo Bidena. Niti jednu osobu.
“Prestanite s brojanjem”.
Pretpostavljajući da će iduće godine biti protjeran s vlasti (što prije to bolje), fašističkog-diktatora-u-pokušaju Donalda Trumpa pamtit ćemo, usporedo s ostalim užasnim stvarima, i po tome što je (bio) predsjednik sa jednim mandatom koji je od svog naroda htio da prestanu brojati. Da prestanu brojati slučajeve i smrti od COVID-19 – koje Amerikanci toliko očajno traže da mu ukaljavaju ugled. Prestanu brojati siromašne ljude – kao i one koji nisu bijelci – na popisima stanovništva jer će sa objektivnim pregledom i kategorizacijom ugroziti interese bijelih nacionalista.
Da prestanu brojati katastrofalnu količinu ugljika u atmosferi. I, naravno, da prestanu brojati milione glasova preko pošte koje pandemija – koju je on proširio – zahtijeva.
Prejadno. Pismo napisano prošle subote za New York Times sve to opisuje jako dobro: “Trumpova prerana tvrdnja da je pobijedio – baš na izbornu noć – i novinarska konferencija u četvrtak podsjetilo me je na to kada sa petogodišnjim nećakom igram Candy Land. Pobjeda je samo ako on pobijedi – zaboravite na pravila igre. Ako je razočaran igrom, sve će prevrnuti naopako. Jesu li na ovo spale Sjedinjene Američke Države? Kada ćemo morati intervenisati? (NYT, 7.11.2020.g., A18)
“Ovo je još trenutak opasnosti”.
Kada – pitanje je, retoričko. Autoritativno dijete u obliku čovjeka, namazano puderom i narandžastom bojom, nikad neće svojevoljno priznati (Bidenovu) pobjedu. Kako nas je njegova bratična, psiholog Mary Trump, upozorila i kako ponavlja zadnjih nekoliko dana, sposobnost da prizna poraz jednostavno u njemu ne postoji. Vrhovnom narcisu skromnost je nemoguća.
Ništa od ovog nije smiješno, kao ni činjenica da je sedamdeset i jedan milion ljudi glasalo da ovom smrtonosnom fašisti daju još jedan mandate. “Još ima moć Predsjedništva 76 dana i moramo biti spremni na bilo šta šta on ima na umu”, gospođica Trump rekla je novinaru prije pet dana. “Ako pomisli da sve ide nagore, pokušat će da sve ostale povuče sa sobom”. Trump je umiješan u “pokušaj državnog udara”. “Ne smijemo ovo smatrati neozbiljno. Moramo ići u srž onoga šta se ovdje dešava”, rekla je gđica Trump.
Izgleda da Trump i njegovi obožavatelji do smrti – njegova dva sina koja boluju od demencije, personalni savjetnik William Barr, fašistički apologeti/propagatori Tucker Carlson i Sean Hannity, ponovno-na-poziciju-stavljen nacistički Senator Lindsey Graham i ostali – na sve načine pokušavaju iskoristiti republikansko-fašističku većinu u Vrhovnom sudu i zakonodavne ogranke vlasti nekih saveznih država da urade suprotno volji glasača.
Uz sve to, Trump želi nahuškati svoju radikalnu Amerikanersku glasačku bazu – to uključuje skoro pa jednu trećinu američkih državljana koji bi rado htjeli desničarsku vojnu diktaturu u SAD-u – na ulice, da “objave građanski rat radikalnim ljevičarskim Demokratima”.
U utorak je lukavi bjelački nacionalista, neo-McCarthyista i Vođa senatske većine Mitch McConnell (R-KY) podržao Trumpovo nepriznanje pobjede. Republikansko-fašistička stranka ukorak prati završno ludilo Dragog im Vođe – 70% (!) Republikanaca u državi stoje iza njegove (neutemeljene) tvrdnje da je Biden ukrao pobjedu.
Alayna Treen is Axiosa je u ponedjeljak rekla da “Trump planira iskoristiti smrtovnice ljudi koji su navodno glasali na izborima, ali su sada mrtvi – te još i drži skupove slične predizbornim kampanjama – da što više moguće produži svoju borbu protiv navodno nepromjenjivih rezultata na izborima, četiri njegova savjetnika rekla su mi na konferenciji ovo popodne”.
“Ovi akti mogu rezultirati nasilnom pobunom”, napisao mi je prijatelj: “Nije gotov, a ovo je još trenutak opasnosti”.
“Pomozi nam, Bože”: Otpušten jer nije htio gušiti proteste za građanska prava.
U skladu s navedenim upozorenjima Trump je, u ponedjeljak, preko Twittera “terminirao” Ministra odbrane Marka Espera. Umalo nije bio otpušten 3.6.2020.g. zbog toga što se javno suprostavio fašističkom Predsjedniku oko mogućeg stupanja na djelo Zakona o pobunama iz 1807.g., da aktivne vojne jedinice rasporedi u Washingtonu i ostalim gradovima na proteste. Esper je rekao da okolnosti nisu opravdavale aktivaciju Zakona, kojeg je Trump prijetio iskoristiti samo dva dana ranije. U Washingtonu su shvatili poruku da bi Esper radije podnio ostavku nego što bi trupama gušio proteste američkih građana, onih koji su na ulicama zbog pokušaja krađe predsjedničkih izbora 2020.g..
Vanredan je potez za Predsjednika da otpusti Ministra sigurnosti samo nekoliko dana poslije gubitka izbora. Esperov nasljednik – Christopher C. Miller, vođa je Nacionalnog antiterorističkog centra. Razumljive su tvrdnje da je Miller rasista i voli pušiti Trumpov kurac – te će manje oklijevati u korištenju vojne sile radi gušenja “građanskog nereda”.
Otpuštanje Espera može biti samo osveta zbog njegovog ranijeg prkošenja Trumpu, te odlučnosti da u američkim vojnim bazama sklanja imena vojnika i čelnika bivše Konfederacije – ili je nešto još gore.
Nikad nećemo znati kada je u pitanju neki ludi i pohlepni manijak kao što je Trump.
Esper je ponudio interesantan komentar u Military Times o potencijalnom otpuštanju samo nekoliko dana prije: “Ko će doći iza? Doista će biti jedan njegov potrčko. A onda neka nam Bog pomogne.”.
“Sistem vlasti kojemu svijet zavidi” 240 godina.
Sa “mirnom lukom” – rokom do 8.12. za savezne države u kojem moraju izabrati elektore za Elektoralni kolegiji – udaljenom tek mjesec dana od sadašnjice, milioni Amerikanaca bi se trebali pripremiti na to da zaustave sav plaćen rad, te zauzmu ulice, plaze, trgove i gradske centre, te autoputeve da razjasne američkoj vladajućoj klasi da njima neće moći upravljati niti preko njih profitirati bude li odvratni narandžasti tiranin – koji svoje vrijeme provodi pisajući ljute tweetove malim prstima – inzistirao na tome da u uredu ostane nezakonito. (Ja personalno želim da Trumpa i Pencea izbace odmah, prije nego što narandžasto čudovište još više našteti državi).
Od Joea “Ništa-se-značajno-neće-promijeniti” Bidena – vuka u ovčijoj vuni i branitelja statusa quo – niti ijednog od njegovih prijatelja, korporatista i imperijalista među Demokratama, nemojte tražiti niti da započnu niti podrže taj masovni pokret. Srž njihove institucionalne i ideološke misije ponajviše je da narod ne drže na ulici. Korporativni Demokrati su za “neutralnost”, “pomirenje” i neautentičnu opoziciju.
Prošlog četvrtka navečer, budući izabrani predsjednik je rekao Amerikancima da se smire dok je Trump pokušavao invalidirati izbore. “Demokratija je nekada neuredna”, rekao je Biden, u riječima koje je mogao (a možda i jeste) napisati neko ko je prije pisao Obamine govore [1]. “Ponekad trebamo malo biti i strpljivi. Ali, to strpljenje nagradili smo jer već 240 godina imamo sistem vlasti kojem zavidi svijet.” (NYT, 6.11.2020, A1)
Kakav uvredljiv i idiotski komentar – ništa novo od Joea Bidena, koji je rekao ranije ove godine da je Trump “prvi rasistički predsjednik Amerike”. Jako je malo stvarne i funkcionalne “demokratije” u SAD-u. A nikad nje nije ni trebalo biti što se tiče osnivača SAD-a, čak ni prije 240 godina.
Narodna samouprava, vlast ljudi, bila je zadnja stvar koju su aristo-republikanski, robovlasnički, kapitalistički i publicistički vladari htjeli vidjeti u “tek rođenoj republici”. Vlast naroda bila je noćna mora Osnivača, prijetnja njihovom bogatstvu i vladavini njihove klase u njihovom strogo-materijalističkom pogledu na svijet.
Kao što je potpisivač Ustava SAD-a John Jay rekao, “Oni koji posjeduju državu njom će i vladati”. Vodeći intelektualci i političari nove nacije bili su izravni o ovome u Federalističkim papirima, te na Ustavnim konvencijama, gdje su okvirnici skrojili vladu koja bi marginizirala narod.
Otvoreno antidemokratski Elektoralni kolegij, stvoren da udovolji južnjačkim robovlasnicima, bio je samo jedan od mnogih sredstava preko kojih bi osnivačka sveta fotelja provjeravala moć naroda. Pod tom otvoreno apsurdnom vladavinom Amerikanci još uvijek ne biraju Predsjednika narodnim glasom većine, i izbori se svode na borbe izbornika-predstavnika država u malim, “ključnim” državama. Po Ustavu, da zapamtimo: tehnički su slobodne savezne države da šalju izbornike koji se ne obaziru na glas naroda u njihovim regijama. (više o tome ispod)
Stvarno nam zavide, nema šta.
“Kao da ljude želiš spriječiti od glasanja”.
Zapis na New York Timesu objavljen prošle subote sjetio se misteriozne poteškoće tačnog računanja i formulisanja glasa države, pod Bidenovim “sistemom vlasti kojem svijet zavidi” već 240 godina:
“Od kolona koje nikad ne završavaju – do rješavanja legalnih problema prije kampanja – do Predsjednikovog konstantnog truda da sabotira proces, svaki glas poslat ove godine bio je upitan: Hoće li stići na vrijeme? Hoće li uopšte stići? Hoće li ga izbaciti negdje jer si glasao u automobilu? Hoće li ga izbaciti jer si se nemarno potpisao? Hoće li zvati sudije da mijenjaju rok nakon što je glasanje već počelo? Hoćeš li naći ijednu kutiju u općini? I, nakon svega toga, hoće li iko vjerovati brojci? “Najstarija demokratija na svijetu” nije vrijedna sve te nesigurnosti. Izbori su užasni, a pošto legitimnost čitavog političkog sistema leži na našim glasovima, njihov užas kvari ostale dijelove naše demokratije”. (NYT, 7.11.2020., A18)
Kratak video Timesa o tome “Kako američki izbori gledaju u inostranstvu” pokazuje ljude iz drugih država kako reaguju na mnoge jadne aspekte bizarnog i bizantijskog sistema u SAD-u. “Od gerrymanderinga do protjeravanja glasača”, prenosi Times, “mi smo ljudima u svijetu pokazali kako američki izborni sistem funkcioniše. Nije prošlo dobro.” Subjekti su mahali glavom i kolutali očima u nevjerici zbog mnogih pravila i praksi koje su sastavni dijelovi izbora nacije koja sebe zove domovinom i središtem demokratije: stranačko fiksiranje glasova sa glasačkim distriktima koji liče na sliku Jacksona Pollocka; apsurdni rokovi za registraciju glasača; neizlasci na glasanje; protjerivanje glasača; duge kolone na manjinskim glasačkim mjestima; zaboravljanje činjenice da bi izborni dan trebao biti državni praznik, te da glasanje usklade s vremenom građana; diskriminacija i nepotrebni uvjeti u zakonima za lične karte glasača; zakoni o bivšim kriminalcima i mnogo više.
Presuda Novozelanđanina: američki glasački režim “jednostavno je neprihvatljiv u demokratskoj državi”. Žena iz Indije rekla je “kao da ljude odvrćeš od glasanja”.
Nije to baš “zavist svijeta”. Više je fokus ismijavanja. Ili gore.
Još više ustavne apsurdnosti.
Nažalost, Timesov video nije ništa spomenuo o Elektoralnom kolegiju, sistematskom hendikepu ostalih stranaka i američkim suludim i isključivo plutokratskim zakonima i (vidi ispod) odlukama o finansiranju kampanja. Čak i da glasanje učine što pogodnijim, praktičnijim i učinkovitijim u SAD-u, ove autoritativne karakteristike američkog navodno-velikog “sistema vlasti” bi nastavile ponovno štetiti navodno-svetoj moći američkog glasačkog listića.
Jedna država sa 40 miliona ljudi i 2 Senatora naspram 22 sa 37 miliona ljudi i 44 Senatora.
Još jedno antidemokratsko naslijeđe navodno-božanstvenog “sistema vlasti” Osnivača koje Timesov video ignoriše jeste to što svaka država ima po dva Senatora bez obzira na to koliko stanovnika u njoj živi. California ima 40 miliona ljudi u sebi. Wyoming ima manje od 600 hiljada. Obje imaju po 2 Senatora – skrnjavanje osnovnog demokratskog principa “jedan čovjek – jedan glas”. Kako je Atlantic zapisao prošle godine, “Danas je glasačka moć građanina u Wyomingu, najmanjoj državi po populaciji, 67 puta veća nego u građanina Californije, a razlike između država samo se povećavaju”: 22 najmanje naseljenih država u SAD-u drže u sebi otprilike 37 miliona ljudi a snose 44 Senatora zajedno.
Šlag na torti ovog grotesktnog apsurdistana (gledajući sa demokratske perspektive “jedan čovjek – jedan glas”) jeste to što ni Puerto Rico, američka pokrajina koja plaća porez (i ima više stanovnika od 20 saveznih država!) niti D.C. (dom broju stanovnika većem nego u dvije savezne države – Wyomingu i Vermontu) nemaju nijednog reprezentativca sa glasačkom moći u američkom Senatu.
Savezne države ove nacije sa jako malom populacijom neproporcionalno su bijele, ruralne i Republikansko-fašističke. Ovaj očito autoritativni raspred previše daje glasačku moć najnazadnijim, rasističkim i desničarskim regijama.
Zahvaljujući ovom otvorenom napadu na najosnovniji princip demokratije – jedan čovjek – jedan glas – Senat se što više moguće udaljava od volje američke populacije.
Zavide nam, nema šta.
Nemojmo zaboraviti ni uzvišenog-do-apsurdnih-mjera, aristo-republikanskog Osnivača, Jamesa Madisona, i njegov slučaj u Senatu (mnogo prije ikakvih izbora u narodu) na Ustavnoj konvenciji iz 1787.g.:
“U Engleskoj, da danas izbore omoguće svim klasama, vlasništvo nekretnina bilo bi upitno. Agrarni zakon bi ubrzo bio uspostavljen. Želimo li pomoću opservacija napraviti pravedan sistem, od Vlade trebamo tražiti da osigura trajne interese države uprkos inovaciji. Vlasnici nekretnina bi trebali imati svoj udio u upravljanju vlašću, da Vlada podrži ove vrijedne intterese, te da budu ravnoteža i promatrači jedno drugome. Moraju biti takvi da zaštite bogatu manjinu od većine. Senat, zbog toga, treba biti taj organ; a navedenim svrhama treba osigurati trajnost i stabilnost.”
Saslušanje u Senatu i sudska procjena/Veto
Senat – da još više zagorčamo stvari – također može potvrditi i Predsjednikov izbor sastava Saveznog sudstva, ukljujući i apsurdno svemoćnog Vrhovnog suda, koji je (pod odlukama Bickley Valeo iz 1976., te Citizens United iz 2010.g.) velikim korporacijama omogućio da doniraju neograničene količine novca za finansiranje kampanja na američkim izborima.
Odnos desničara i ljevičara u Vrhovnom sudu koji ide 6:3, kreiran po volji zlovoljnog sadiste Trumpa, uskoro bi mogao američkim ženama ukinuti pravo na abortus, te i milionima Amerikanaca ukinuti zdravstvo usred pandemije. Tehnički, imaju moć da proglase nevažećom Bidenovu pobjedu, nešto šta Trumpova administracija još planira, istovremeno huškajući u ogromnom postotku naoružan Amerikanerski kult smrti – glasačku bazu Trumpa, koji govori (bez ikakvih dokaza) da su rezultati izbora “nametnuti od strane njegovih protivnika”.
Moć Vrhovnog suda u pogledu završne “tačke na i” – kakvu ju je ustanovia odluka Marbury v. Madison iz 1804.g. – u praksi daje desnici moć da iskoriste veto na bilo koju političku poziciju koju vide kao prijetnju njihovom bjelačko-nacionalističkom i oligarhijskom pogledu na svijet.
Napuši ga se, svijete!
Još jedan duh iz 1804.g.: Amandman “Dvanaeste noći”.
Yogi Berra bio je upravu: “Nije gotovo dok ne bude gotovo”. Jedan način pomoću kojeg bi Trump mogao ostati na poziciji potpuno je ustavan. Koncizno je to objasnio nepodnošljivi neoliberalac Fareed Zakaria u The Washington Postu prije pet ili više sedmica:
“Zamislite scenarij u sedmici izbora: Trump vodi trećeg novembra, ali Demokrata Joe Biden dobija svoj udio u idućih nekoliko dana. Republikanci raspisuju tužbe zbog desetina hiljada poštanskih glasova. Demokrati raspisuju protutužbe. Znajući za konfuziju okolo, zakonodavna tijela saveznih država elektore biraju sami… Od devet “swing” država, osam ih ima zakonodavna tijela koja vode Republikanci. Ako jedna ili više odluče da je poštansko glasanje haotično te ga vode greške u brojanju, poslat će ono za šta oni smatraju da je legitiman skup elektora – Republikanaca. Demokrati bi se usprostavili i podnosili tužbe.
U nekim državama bi Demokratski guverneri ili državni sekretari slali svoje grupe elektora u Washington. To bi još više razmutilo stvar, ali bi i to mogao biti dio plana Republikanaca. Kada se Kongres sakupi 6. januara da sakupi glasove elektora, nekim će se osporavati legitimnost. Republikanci u Kongresu bi se složili u tome da ne bi trebali uključivati u brojku i sporne države.
Tako bi osigurali da nijedan kandidat ne dobije 270 elektoralnih glasova… Tu Ustav nalaže da Dom predstavnika glasa da odluči pobjednika. To rade, doduše, tako što svaka država pošalje po jedan glas. Budu li trenutni brojevi do tada opstali, 26 delegata – Republikanaca i 23 delegata – Demokrata (sa jednom državom polovično na obje strane) glasat će, te je rezultat ponovni izbor Trumpa. On ne mora uraditi apsolutno ništa osim da prihvati ovaj rezultat – po Ustavu legalan”.
Dok su zadržali apsolutnu većinu individualnih predstavnika u Domu predstavnika, Demokrati nisu uspjeli u pokušaju da zauzmu većinu državnih delegacija za vrijeme izbora 2020.g..
Istina je da je vežina saveznih država utemeljila zakone koji elektorima govore da glasaju kao što je i narod glasao u njihovoj oblasti. Ali, to su samo lokalni zakoni za koje Vrhovni sud nikad nije rekao da su ustavni na nivou države kao cjeline, trenutno pod upravom desnice nakon tri Trumpove selekcije sudaca (Gorsuch, Kavanaugh i Coney-Barrett).
Specifični dio Ustava koji govori da bi se u tom slučaju izbori premjestili u Dom predstavnika jeste u Dvanaestom amandmanu, uvedenom 1804.g.. “Pri biranju Predsjednika”, kako Amandman navodi, “savezne države u Domu predstavnika glasaju, te svaki predstavnik savezne države dobija po jedan glas”.
Ne kažem da će izbori odmah otići u Dom predstavnika. Ali, isto tako ne mogu isključiti tu mogućnost, te ne mogu ništa osim sa teškim srcem zabilježiti sebi Zakarijinu misao: “Trump bi mogao ostati na vlasti čak i ako ne pobijedi. Ustav to dopušta.”.
Vau. Svijet će umrijeti od ljubomore!
Drugu temu bismo mogli započeti pitanjem je li ti suci koje su Republikanci postavili na pozicije (Thomas, Alito, Gorsuch, Kavanaugh i Coney-Barrett) dovoljno hrabri da podstaknu masovnu pobunu naroda davajući podrušku Trumpovom ratu (nalik borbi kapetana Ahaba u “Moby Dicku”) protiv izbornog procesa. Možda nemaju muda da odrade nešto u tom fašističkom duhu (nadam se da hoće: milione će izbaciti na ulice, gdje trebaju biti dok se rasistički, seksistički, eko-cidni, kapitalistički i imperijalistički američki režim ne raspadne). A možda i hoće. Nikad ne reci “nikad”.
“Generalno je publika u praksi nemoćna”.
O kojoj “demokratiji” pričaš, Josephe Bidenu? Gdje je ona sad, urednici New York Timesa? Dvadeset i tri desetljeća nakon Ustavne konvencije, noćna mora Osnivača još se nije ostvarila niti zauzela “najstariju demokratiju na svijetu”. Šef Odsjeka za historiju na Univerzitetu u Kentuckyju, Ronald Formisamo, objavio je knjigu pod naslovom Američka oligarhija. U njegovom detaljno-popunjenom zapisu, američku politiku kontroliše “umrežen sloj bogatih ljudi”, uključujući i predstavnike u Kongresu (od kojih su polovina milioneri), izabrane službenike, donatore kampanjama, lobije, savjetnike, birokrate na pozicijama, ljude na glasačkim kutijama, TV celebrity novinare, predsjednike univerziteta i šefove imućno-finansiranih non-profit organizacija.
“Trajna politička klasa” o kojoj Formisamo piše vodi državu “preko granica obične plutokratije u hegemoniju aristokratije naslijeđenog bogatstva. Vodi ekonomsku i političku nejednakost ne samo preko političkih pravila stvorenih u zadnja četiri desetljeća, kao što su savezni i lokalni porezni sistemi iskrivljeni radi volje korporacija i bogatih: također povećavaju tu stopu nejednakosti sebičnim ponašanjem tako što odobrava i vidi samu sebe kao konstitutivnu u najbogatijim postotcima stanovništva – 1% i 0.01%, stvarajući “nivoe siromaštva i gubitaka milionima ljudi – a ti nivoi nadmašuju one u skoro svim naprednim državama.
Formisamo je jedan od mnogih razumnih mainstream američkih stručnjaka koji shvaća činjenicu da je Amerika nacija oligarha. Kako širom priznati liberalni politički naučnici Benjamin Page (Northwestern univerzitet) i Marin Gilens (Princeton) pišu u svojoj stručno-izraženoj knjizi iz 2017.g., “Demokratija u SAD-u”:
“Najbolji dokazi upućuju na to da volja običnih Amerikanaca skoro pa i nema nikakav učinak u stvaranju državnih zakona. Bogati pojedinci i organizirane interesne skupine – pogotovo korporacije – su pogotovo više umiješane u politiku nego ostali… Tako da je narod generalno nemoćan u praksi. Većina Amerikanaca želi programe za zapošljavanje, povećane place, pomoć nezaposlenima, univerzalno medicinsko osiguranje, penzije i ostalo, te da te programe plati naprednjačkom vizijom oporezivanja stanovništva. Većina Amerikanaca želi i ukinuti “blagostanje korporacija”. Ali, bogati, biznis-grupe i strukturalni kavez su ih većinu vremena udaljavali od ostvarenja tih programa”.
Čak i konzervatvne elite, kao što je jedan od njih umirovljeni državni sudac Richard Posner, priznaju ovu elementarnu realnost, iznimno razumljivu i njegovanu u krugovima vladajuće klase.
Savršen primjer američke oligarhije bio je ultra-regresivni Republikanski zakon o porezima kojeg je Trump potpisao pri kraju 2017.g.. Predvidljiva je situacija bila u naciji, u kojoj je jedna desetina tog bogatog Jednog postotka posjedovala materijalnog skoro koliko i 90% cjelokupnog stanovništva, da se tri četvrtine istog stanovništva protive novom zakonu.
Koga briga? Koga je to interesiralo? Oligarhija je htjela smanjiti porez, a narodu se nije svidjelo. Pare su progovorile, a sranje prošlo u zakon.
Sedamdeset posto Amerikanca žele zdravstveno osiguranje plaćeno od strane vlasti – Medicare for All (M4A). Super. I? Koga briga? M4A nije bila tema na glasačkom listiću za 2020.g., a jedva je ušla u nekoliko platformi za kongresionalne izbore, zahvaljujući dugotrajnom kavezu američke neizabrane diktature kapitala.
Novac se tiho dere iza kulisa, čineći puk “nemoćnim u praksi”. Kao što je George Carlin znao reći, u Americi nemamo “izbore” nego “vlasnike”.
Zavide nam! Zamišljam koliko su ljubomorni ljudi van SAD-a!
Demokratski korporativni establišment već počinje sa retoričkim napadima na mali, naprednjački dio stranke – optužujući blage socijal-demokrate kao što su Bernie Sanders i Alexandria Ocasio-Cortez (AOC) da šire navodno zao “socijalizam” i ostale forme navodnog “radikalnog ekstremizma”. Tek sekundama poslije bolno uske pobjede nad Trumpovom ogromnom, ali apsurdno presnažnom manjinom, želeći se udvarati desnici, korporativni Demokrati su odmah započeli pružati ruku nacionalnim reakcionarima, igrajući sa Republikansko-fašističkom neo-McCarthyističkom taktikom kada je u pitanju demonizacija svih onih koji bi sprovodili ozbiljne i razumne humanističke i egalitarističke političke pozicije, koje većina Amerikanaca podržava.
Koga briga za to što su se naprednjački Demokrati, kao što su Sanders i AOC, borili da pobijede Trumpa i izaberu Bidena? Koga briga?
Novac govori. Govore i korporativni mediji, gdje veliki komercijalni prihodi od kompanija za osiguranje predstavljaju znak da su AOC i Sanders “bombaški marksisti” (koristeći termin nepodnošljivo-arogantnog CNN-ovog reportera Jakea Tappera) zbog toga što žele spasiti ljudsku rasu od klimatološkog suicida sa Green New Dealom. Nije čudo što AOC šalje signale da se želi potpuno povući iz politike velikih stranaka.
“Mračni oblak koji prekriva društvo i politički sistem”.
1932.g., za vrijeme jedne svima poznate krize, veliki američki filozof John Dewey rekao je da je “politika sjenka bačena na društvo od strane velikog biznisa”. Dewey je pogotovo zapisao to da će američka politička scena ostati takva sve dok je sva moć u “biznisu zbog privatnog profita – kroz privatno bankarstvo, posjedovanje zemlje, industriju, štampu i njene agente, te ostale načine komunikacije s javnošću i propaganda”. Četiri i po desetljeća u neoliberalnoj eri, dominacija bogate elite nad državnim političkim procesima dostigla je tada nezamisliv nivo. Noam Chomsky to je dobro objasnio za vrijeme prve Obamine administracije, nedugo poslije krize sa ogromnim dugom kojeg je elita i proizvela, kada su se vođe obaju stranaka složili da potrošnju vlade, uprkos želji populacije da se riješe pitanja masovne nezaposlenosti i siromaštva, smanje. “Od 1970ih”, Chomsky piše, “Deweyjeva sjenka postala je mračni oblak koji prekriva društvo i politički sistem. Korporativna moć, a sada je to kapital, popela se do te mjere da obje organizacije – koje sada jedva liče na tradicionalne stranke – idu ekstremno udesno u odnosu na populaciju što se tiče glavnih pitanja o kojima debatiramo”.
Popuši nam, svijete!
“Ništa se neće promijeniti u biti”
Chomskyjev “mračni oblak” jeste razlog zbog kojeg je lažni-populista i rasističko čudovište Donald Trump i bio izabran [2] – i kako umalo nije dobio i drugi mandat bez državnog udara. Oblak se još više namračio, te je i rastao, za vrijeme Trumpove vladavine. Oslobođeni od tzv. “kaveza profita” zahvaljujući deregulaciji, smanjivanju poreza i bailoutima pod Trumpom i Pelosi, korporativna i finansijska oligarhija jedva je čekala centro-desničarsku Bidenovu vladavinu, ujedno sa Senatom pod Republikancima i krajnje-desničarskim Vrhovnim sudom. Vlasnici “američke” demokratije bit će doista zadovoljni tom konfiguracijom. Ulagači pripremaju burzu očekivajući “mirnog” predsjednika korporatistu (Bidena), kojeg će Senat i Vrhovni sud “spriječiti” od bilo kakvog pokušaja da radi nešto važno, pod pritiskom naprednjaka s “ljevice” i tehnički nevažnog puka.
Nije da je Biden ikakva prijetnja. On je konzervativni Demokrata pravljen po kalupu Obama-Clinton koji Republikancima “pruža ruku”. Kao i zadnja dva demokratska Predsjednika, Biden će samo hvaliti šve više i više fašističku američku desnicu i korporativni kapital, napadajući naprednjačke Demokrate.
“Pružati ruku protivnicima” znači pomirivati se sa desnicom i istovremeno odbijati saradnju s omrženom ljevicom u svojoj stranci. Sjetite se Rahma Emanuela. Postane li Predsjednik, Bidena će rado “za testise uhvatiti” Republikansko-fašistički Senat i Vrhovni sud. To će mu dati više nego dovoljno zaštite da se javno izjasni kao centrodesničarski korporatista i imperijalista: moći će reći narodu i naprednjacima da im neće dati stvari koje su njima potrebne, kao što su plaćeno zdravstvo, naprednjačko oporezivanje bogataša, mir, besplatno javno obrazovanje, Green New Deal i ponovnu legalizaciju formiranja sindikata.
Pa šta ako te pozicije želi većina Amerikanaca? Koga briga? Otvoreno govoreći kao alat kapitala osiguranja, kandidat Biden je davao indikacije da bi glasao protiv M4A, što ogromna većina Amerikanaca želi, dođe li mu to pitanje za vrijeme Predsjedništva.
Bilo je sve to u skladu s njegovim obećanjem eliti na Manhattanu koja mu je donirala kampanji prošle godine: ništa se u biti neće promijeniti za vrijeme njegovog Predsjedništva.
Tako je: ništa se u biti neće promijeniti. To je i mislio.
Kako sad pričati o toj velikoj “demokratiji”, “zavisti svijeta” već 240 godina!?
Dobro su prošli američki tehnokrati. Gospodari kapitala jesu željeli stabilnu Goldman-Sachs neoliberalku Hillary Clinton prije nestabilnog fašističkog tehnokrata Donalda Trumpa, ali su dobili nešto u dogovoru sa narandžastom mašinom gnjeva: mnogo deregulacije i smanjenja poreza, kao i ogromni vojni budžet i narod spreman za “olakšaj” od zlonamjernog tifusarskog provokatora u obliku uspavanog korporatiste – Deda Joea.
O strpljenju.
Zamislite kako bi Frederick Douglass odgovorio na Bidenovu tvrdnju da su Amerikanci “nagrađivani 240 godina” zbog toga što su bili “strpljivi” pod sistemom vlasti njihovih gospodara. Ropstvo Afroamerikanaca opstalo je u SAD-u devet desetljeća nakon nezavisnosti države – iste koju su vođe bivših kolonija tražile djelomično i zbog želje da sačuvaju druge ljude kao robove. Ropstvo su zaštitili Osnivači u svom zakonu, istom koji američku “demokratiju” ruši i u 21. stoljeću. Crnačko ropstvo vratilo se pod drugim imenom nakon još jedne izborne dileme – 1876.g., koja je bila zadnji ekser u lijesu doba Rekonstrukcije, bježanje države od ikakvog pokušaja da južnjačke crnačke mase oslobode i daju im moć.
Možda će neko iz Bidenove ekipe njemu dati skraćenu verziju nagrađivane knjige historičara Edwarda Baptistea, Polovina priče nikad izrečena: Ropstvo i stvaranje američkog kapitalizma. Baptisteov izvanredan zapis pokazuje da je sistem ropstva na farmama pamuka koji je postojao na Jugu pola stoljeća poslije američke “revolucije” ustvari bio mučan i ubilački režim pukog rasističkog terora.
Koliko je, i kako, ustvari navodno “strpljenje” Afroamerikanaca pod američkim “sistemom vlasti” bio nagrađen – za vrijeme duge noćne more ropstva te dugotrajnog i užasnog nastavka u obliku zakona Jim Crow, te da ne pominjemo getoizaciju, zatvaranje u kazneno-popravnim ustanovama te rasno-klasni i obrazovni apartheid iz današnjice?
Kako to strpljenje funkcioniše sada, u odnosu na kapitalogenu klimatsku krizu, najveći problem i današnjice i inače, koji će možda uništiti bilo kakvu nadu za dostojnu budućnost i ljudsko postojanje u bliskoj budućnosti? Službeno nepobjediv sistem profita, značajan uzrok krize COVID-19, napravljen je da truje ekologiju življenja do nepovratnog stanja.
Dobro je što će Trumpa, malignomg fašistu, možda napokon izbaciti sa najozbiljnije političke pozicije na svijetu, ali njegovo Predsjedništvo – noćna mora epskih razmjera – rezultat je i pogled na aktuelno, unutarnje stanje u dvostranačkom, korporativnom, imperijalističkom, patrijarhalnom, bjelačko-nacionalističkom i eko-cidalnom autoritetu. “Pravi problem kojeg trebamo riješiti”, po riječima demokratskog socijaliste Dr. Martina Luthera Kinga jeste “radikalna promjena društva uopšte”. To bi značilo instantno rastvaranje američkog “sistema vlasti”, najveće noćne more Osnivača: narodne vlasti. To bi značilo rušenje korporativne države. Pitanje je sada života i smrti vrste.
Moramo uraditi šta je Frederick Douglass uradio: pobuniti se protiv naših vlasnika.
Zabilješke:
Kao što sam i sumnjao, Biden je u svom subotnjem pobjedničkom govoru “pokupio” i Obamin citat koji ga je proslavio na Demokratskom narodnom kongresu 2004.g.: “Ne postoje plava i crvena Amerika. Samo postoje Sjedinjene Američke Države”. Ma je li? Spavač Joe bi možda mogao malo pogledati i kartu izbora Elektoralnog kolegija iz 2020.g.: postoji jasna podjela između “plavih” i “crvenih” država. Bidenu je čestitalo najviše četvero republikanskih Senatora, dok im se stranka okuplja oko tvrdnje da je njegov izbor bio lažan. Postoje “plava” i “crvena” Amerika.
Molim Vas da pročitate Treće poglavlje (nazvano “Barack Von Obombdenburg”) iz moje nove knjige Šupalj otpor: Obama, Trump i politika dodvorivanja (CounterPunch Books, oktobar 2020.g.).
Piše: Paul Street za Counterpunch
Sa engleskog preveo: Adnan Bratić za Preokret
Foto: Printscrean, YouTube