VANDALIZAM U DOBA OKUPACIJE: Kako su zauvek nestali spomenici kralja Petra i Aleksandra u Ljubljani!

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Kada sam prije nekoliko godina, mamuran od noći provedene u zaglušujućoj kafani na Zemunskom keju, posjetio Beogradski sajam knjiga, ljuljajući se poput bačve u plićaku s punim rukama natrpanih kesa belestristike, naišao sam na sićušan, svaštarski štand koji, uz srpskohrvatske prevode niskokvalitetne angloameričke publicistike, nudi obimnu, dvotomnu monografiju na engleskom jeziku posvećenu Titaniku u izdanju istoimenog istorijskog društva (Titanic Historical Society) sa sjedištem u Springfieldu, Massachusetts.

Dnevnik Makse Šnuderla

Ona je, boga pitaj kojim začudnim putem našla svoje mjesto među mnoštvom srbijanskog i regionalnog izdavaštva kojeg ovaj kultni sajam, jednom godišnje već šezdeset i pet godina predočava (eks)jugoslovenskoj čitalačkoj publici. Naime, ni sam prodavač za štandom nije znao reći otkud mu baš taj jedan primjerak monografije koja nikada s engleskog nije prevedena na srpskohrvatski ili ma koji drugi jezik niti se može dobaviti odnekud drugdje osim iz nevelike knjižare istorijskog društva u Springfieldu.

Dotično društvo, osnovano 1963. godine na inicijativu američkog istoričara i prvorazrednog svjetskog autoriteta za najčuveniji brodolom u istoriji, Edvarda Kamuda, prvobitno je plasirala svoju cjelokupnu građu sakupljenu tokom višedecenijskog istraživačkog i sakupljačkog rada u formi isuviše nepregledne, digitalne internet prezentacije pod nazivom Enciklopedija Titanika (Titanic Encyclopedia).

Konačno, 2008. godine društvo je, saževši svu sakupljenu građu i uvezavši je u bogate, teget plave kožne korice, izdalo dvotomnu monografiju s preko dvije hiljade gusto štampanih stranica u malom tiražu. Iako je bila na iznenađujuće velikom sniženju, nećkao sam se da li da je kupim.

Kao znak dobre volje i valjda u želji da se riješi dvaju glomaznih knjiga, trgovac mi je za istu cijenu, zajedno sa monografijom, ponudio i dnevnik Makse Šnuderla – slovenačkog pravnika, pjesnika, profesora za ustavno pravo SFRJ i svjedoka jednog zaboravljenog vremena.

Najveći i najljepši ljubljanski spomenik, posvećen jugoslovenskom kralju Aleksandru I Karađorđeviću, ponosno je stajao usred ljubljanskog parka Zvezda manje od godinu dana. Sedam mjeseci nakon njegovog svečanog otkrivanja, Sile Osovine bez objave rata izvršile su invaziju na Jugoslaviju i između sebe podijelile njenu teritoriju. Nekadašnja Dravska banovina došla je pod vlast triju okupatorskih sila – Njemačke, Italije i Mađarske. Italija je svoje parče slovenačke teritorije 3. maja 1941. godine anektirala.

Povratak Ljubljanske pokrajine u “evropsku zajednicu”

Nekoliko dana kasnije Lido Kajani u milanskom Il Popolo d’Italia objavio je duži članak o novoj talijanskoj teritoriji nazvanoj Ljubljanska provincija. Članak su u cjelini prenijeli dnevni listovi Slovenski Narod i Slovenec. Kajani je predstavio aneksiju kao istorijski i politički događaj od najvećeg značaja, jer je doba Kraljevine Jugoslavije, po njegovom objašnjenju, bila „istorijska nemogućnost i političko nasilje“, čak i teška uvreda „za visok stepen kulture Slovenaca“.

Kraljevina Italija je aneksijom Ljubljanske provincije učinila „kraj robovanju Slovenaca Beogradu“, a njenim žiteljima omogućila je povratak „u evropsku zajednicu iz koje su je istjerali nametnici i mistifikatori“.

Maja 1941. godine Ljubljanu je posjetio i specijalni dopisnik lista Il Giornale d’Italia kako bi predstavio čitaocima novopriključenu talijansku provinciju, njeno stanovništvo i gradsko jezgro. Čitaoca je pozvao da se s njim popne na drevni Grad ili na najmoderniji Nebotičnik (neboder) kako bi napojio oči prizorima kulturne prijestonice Slovenaca.

Za polazište je odabrao tradicionalnu kafanu na vrhu Nebotnička gdje su mu upriličene Verdijeve Travijate koje je izvodio slovenački narodni orkestar. Posmatrajući lijepu građevinu i okolni pejsaž, čitaocu je predočio ljepote Ljubljane i opisivao njene živopisne stanovnike. Nakon kratkog muzičkog uvoda poveo je čitaoca u šetnju gradskim ulicama. Odveo ga je najprije do spomenika Valentinu Vodniku, prošao s njim pokraj Trubarovog, Miklošičevog, Valvazorovog i Gregoričičevog spomenika, sve do memorijalnog stuba na Šentjakobskom trgu; za vrijeme šetnje čitaocu je posebno skrenuo pažnju na spomenik najvećem ljubljanskom pjesniku Francu Prešernu sa njegovom Muzom.

Loš znak za Petra i Aleksandra

Čak mu je predstavio i spomenik kralju Petru pred Gradskom kućom – otkrivenog 1926. godine pred 100.000 duša, čime je ceremonijal zavrijedio titulu najvećeg narodnog skupa u dotadašnjoj istoriji slovenačkog naroda. Na kraju šetnje odveo ga je još na Kongresni trg i upoznao s posebnim parkom Zvezda, prešućujući veličanstveni spomenik kralju Aleksandru, iako je bio dobro vidljiv i posmatračima daleko od parka. Dakako, bio je to loš znak za njegovu daljnju sudbinu. Sve tri okupatorske vlasti imale su zajedničko to da su – po sopstvenim riječima – brinule o blagostanju stanovništva i zalagale se za „podizanje stepena kulture i civilizacije“ na okupiranoj teritoriji.

U tom procesu značajnu ulogu igrali su ljubljanski konjanički spomenici od kojih se upravo isticao desetometarski spomenik pokojnom jugoslovenskom kralju Aleksandru, ubijenom 1934. godine u Marseju. Iako su talijanske okupatorske vlasti, prema riječima visokog komesara, bile iznenađene „visokim stepenom kulture“ u Ljubljanskoj provinciji, na veliko nezadovoljstvo njenih stanovnika utvrdile su da u gradu nema dovoljno prostora za dva konjanika.

Građani Ljubljane svojim su prilozima u rekordnom roku 1934. godine prikupili milion i šesto hiljada dinara za izgradnju spomenika Aleksandru – najveći novčani iznos ikada prikupljen u Dravskoj banovini, no on će biti otkriven tek šest godina kasnije uslijed birokratske tromosti. Visoki komesar za Ljubljansku provinciju Emilio Gracioli na trećoj sjednici Konsulte 3. jula 1941. godine objasnio je da će zbog, dakle, nedostatka prostora spomenici „srpskim kraljevima“ biti uklonjeni sa javnih površina i kao „umjetnička djela“ biti prenijeti u gradski muzej.

Motiv za tu Graciolijevu odluku bio je svima očigledan. Štaviše, njega je dobro razumio i pisac članka pod naslovom Sacro egoismo, objavljenog u Slovencu još potkraj 1929. godine. Nepotpisani autor konstatovao je da su poslije Prvog svjetskog rata Slovenci i Hrvati u fašističkoj štampi predstavljeni kao „kroati Radeckog“ i „austrijski žandari“, odnosno razbijači tradicionalnog talijansko-srpskog prijateljstva sklopljenog za vrijeme Velikog rata.

Rat karabinjera i djevojčica

Deset godina po završetku rata, odjednom su Slovenci i Hrvati postali nešto posve drugo. Naime, talijanska fašistička štampa počela je priznavati hrvatske ustaške emigrante, usredsređene na razbijanje Jugoslavije, kao „jedine“ predstavnike „plemenitog i civilizovanog hrvatskog naroda koji vodi borbu u ime zapadne civilizacije protiv sarajevskih krvnika“. Svoje najavljeno vandalsko rušenje ljubljanskih konjanika okupatorska vlast prikazivala je kao izraz širenja civilizacije, tvrdeći da slovenačka kultura nema ništa sa srpskom, a da je jugoslovenska kultura kao takva fantazmogorija namaštana od strane raznih mistifikatora i zanesenjaka.

Pohvale na račun iznenađujućeg stepena slovenačke kulture od strane okupatorske vlasti motivisane su načelom divide et impera. Talijanskim okupatorskim vlastima smetalo je što su Ljubljančani u oba konjanika uistinu vidjeli simbol povezanosti svoje sudbine sa sudbinom drugih Jugoslovena. Koliko je simbol bio živ pokazuje zabilješka u dnevniku Maksa Šnuderla, do kojeg sam došao putem Titanika, a u kojem je zapisano da su na Vidovdan 1941. godine dvije djevojčice položile cvijeće na Aleksandrov spomenik odakle su ih otjerali karabinjeri.

Spomenike jugoslovenskim kraljevima Talijani, naravno, nisu sklonili u gradski muzej kao što je najavio Gracioli, već su ih oskrnavili. Taj čin dogodio se u ljetnim noćima koncem jula i početkom avgusta 1941. godine, kada su kip Aleksandra pretesterisali, a kip kralja Petra raznijeli dinamitom. Talijanske okupatorske vlasti taj dio svog „civilizacijskog poslanstva“ sprovele su posve temeljito, uništivši drobilicama beton i otpremivši ga na otpad. Proces skrnavljenja ljubljanskih konjanika, nadgledan od strane karabinjera, trajao je nekoliko noći.

Makso Šnuderl je kroz rupe u ogradi gledao postolje na kojem su još stajala konjska kopita. Zapisao je u svoj dnevnik „da bi bilo dobro da ostane tako na svom mjestu, pa bi po oslobođenju svjedočio o talijanskom vandalizmu i čuvao sjećanje na vrijeme kada smo bili pod konjskim kopitima.“ Ljubljanski spomenici, podignuti u znak počasti objema kraljevima, s jedne strane simbolizovali istorijske ličnosti u narodu obasjane oreolom herojstva, a, s druge strane, oni su otjelovili i učinili besmrtnim načela narodnog jedinstva.

Crna noć za brdom tone

Njihovo nasilno i ujedno prilično banalno uklanjanje s javnog prostora skinulo ih je s postolja veličanja i divljenja. Kako spomenici nemaju život izvan ljudskog društva, oni žive samo kao materijalni korelati ljudskih ideja i predstava. Nasilno uklanjanje jugoslovenskih spomenika bio je stoga čin nasilja protiv ljudi koje su ti spomenici povezivali u memorijalno društvo. O tome kako su taj čin doživjeli sami Ljubljančani tadašnja štampa nije izvještavala.

Okupatorske vlasti bile su svjesne da bi vijest mogla izazvati narodni bunt te je stoga cenzurisan svaki pomen konjanika u štampi. Tako je 1943. godine list Jutro, u članku posvećenom pedesetogodišnjici autora spomenika, Lojza Dolinara, nabrojao brojna druga ostvarenja vajara, no uopšte nije spomenula njegova dva konjanika.

Malo uvida u odnos Ljubljančana toga vremena možemo dobiti samo iz Šnuderlovog dnevnika, odakle saznajemo da su ljudi samo nijemo posmatrali ono što čine okupatorske vlasti, ali vandalski čin odjeknuo je po cijelom gradu i ujutro je Ljubljana bila puna natpisa: „SSSR, živio Staljin, živio komunizam“ i tome slično. Ipak, raspoloženje građana najbolje je dočarano natpisom koji je osvanuo na jednoj zgradi nedaleko od Šentjakobskog trga, a u kojem je stajao stih iz dramskog teksta Manice Komanove:

Crna noć za brdom tone,
Slomljene su ropstva spone!
Jugosloven sad slobodan
Stupa u zlatni Vidovdan!

Nasilno uklanjanje spomenika Ljubljančanima je samo pojačao prkos. „Samo neka oni ruše naše spomenike, našu vjeru srušiti neće“, napisao je u svom dnevniku Šnuderl. Prema njegovom zapisu stanovništvo Ljubljane rušenje spomenika doživjelo je kao vrijeđanje slovenačkog, a ne dinastičkog osjećanja:

Kip je bio lijep i služio je kao ukras. Bio je naš i našeg kralja. Njegovo uklanjanje je udarac za Slovence. Zbog čega im je smetao? Zar ne bi bilo ljepše da su ga, uz osmijeh, ostavili u širokogrudnoj svijesti svoje moće i sile? Ovako je to jedan čin slabića; prokockali su posljednje simpatije.

O uklanjanju ljubljanskih konjanika aprila 1942. godine pisao je i najstariji slovenački iseljenički list Enakopravnost / Equality iz Ohaja. U feljtoniziranom izvještaju o konjaničkim spomenicima, list je naveo da je Gracioli tražio od gradskog vijeća da tu odluku prihvati „samu od sebe“ kako bi se mogao u Rimu hvalisati da Slovenci sami ruše svoje spomenike bez talijanskog pritiska.

U prvoj polovici jula Gracioli je prisustvovao sjednici gradskog vijeća i ponovo tražio da se uklone „srpski“ spomenici: „Obećao sam da ću čuvati slovenački jezik, slovenačke običaje i navike, ali nisam obećao da ću čuvati spomenike srpskih kraljeva“. Krajem istog mjeseca ponovo je tražio da se spomenici uklone, no gradsko vijeće zahtjev nije ispunilo tako da je Gracioli odlučio sam to učiniti. Uklanjanje spomenika je, kako navodi Enakopravnost, prouzrokovalo ogromno uzbuđenje među Slovencima, koji su u „svojim spomenicima kralju vidjeli simbol svog jugoslovenskog ubijeđenja.“

Piše: Denis Švrakić za Preokret
Foto: Graditelji Novog Sada

"U diskusijama po sarajevskim medijima, svih ideoloških i tehnoloških vrsta i opredjeljenja, vrlo se često pominju '…

Posted by Preokret on Saturday, November 21, 2020
Share.

Leave A Reply