MUHAREM BAZDULJ: To je, sine, gromada, to je Bogić Bogićević!

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Pročitavši kako je namjera pobjedničke koalicione Četvorke u Sarajevu da gradonačelničku fotelju ponude Bogiću Bogićeviću, prvi misao mi je bila: Pa nije taj čovjek budala da prihvati. Ne postoji, naime, nijedan način da on iz te pozicije ne razočara veliki broj ljudi koji ga izuzetno poštuju, odnosno da, riječima literarnog Borisa Davidoviča, ne pokvari svoju biografiju. Stav praktično cjelokupnog političkog spektra koga bismo mogli prozvati probosanskim prema ovom čovjeku, vjerovatno je najpregnantnije i naljepše sažet u kratkoj pjesmi mostarskog pjesnika Mire Petrovića koja se zove „Spomenik Bogiću Bogićeviću“ i koja glasi ovako:

Vidiš, sine,
(Ustani se!)
Onaj spomenik
Što se ne vidi!
To je, sine, gromada,
To je
Bogić Bogićević!

Ponuda Bogićeviću da sjedne u gradonačelničku fotelju zasigurno jeste zavodljiva, ali je jedna od onih ponuda na koje pametan čovjek ne može pozitivno da odgovori.

“Utjelovljenje duha Sarajeva”

I činilo mi se da postoji neka situacija, neka dilema, koja bi bila usporediva sa ovom sadašnjom njegovom, da je imam u podsvijesti, ali da ne mogu da se sjetim koja je tačno. Pa sam se vratio da ponovo pročitam vijest agencije FENA objavljenu na jednom od sarajevskih portala:

„Primarni kandidat Socijaldemokratske partije BiH za novog gradonačelnika Sarajeva i jedino ime koje je za sada u opticaju je Bogić Bogićević, potvrdio je Feni sekretar Izbornog štaba SDPBiH Nerin Dizdar.

Kako navodi Dizdar, SDP-u je prema dogovoru ‘Četvorke’ pripalo mjesto gradonačelnika Sarajeva i nakon pobjede ovih stranaka na lokalnim izborima u sarajevskim gradskim općinama njihov prijedlog je Bogićević ‘kao utjelovljenje ne samo duha Sarajeva, nego cijele BiH’.

Premda niti jedno drugo ime nije za sada u opticaju, ukoliko Bogićević ne bude mogao prihvatiti dužnost iz zdravstvenih ili nekih drugih razloga, kandidat će biti ‘osoba njegovog kalibra’ koja će pokazati Sarajevo kao glavni grad cijele BiH, naveo je Dizdar.

Da bi se izabrao gradonačelnik Sarajeva, naprije se moraju fomirati općinska vijeća, iz kojih se potom formira Gradsko vijeće koje u konačnici bira gradonačelnika.

Srbin, ali ne po profesiji

Bogić Bogićević rođen je u Ugljeviku 1953. godine, a član Predsjedništva SFRJ je bio od 16. maja 1989. do septembra 1991. godine.Najpoznatiji je kao učesnik historijske sjednice Predsjedništva SFRJ koja se održala 12. marta 1991. godine kada je ovaj organ odlučivao o uvođenju vanrednog stanja u SFRJ. Formalno, vojni vrh predlaže podizanje borbene spremnosti, ali je stvarni cilj bio državnim udarom uvesti vojnu upravu u Sloveniju i Hrvatsku te vojno-političkim mjerama srušiti političko vodstvo u Bosni i Hercegovini i Makedoniji.

Bogićević je glasao protiv, javlja Fena.

Promiloševićevski članovi Predsjedništva SFRJ računali su na njegov glas, ali na njihovo iznenađenje Bogićević je dao glas protiv.

-Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji – rekao je tada Bogićević.“

Ne znam da li sam ikad ranije razmišljao o Bogićevićevom godištu, ali vidjevši da je rođen 1953, sinulo mi je: Ovi u njemu vide političkog Džonija Štulića, figuru koja je istovremeno simbol lične dosljednosti i bolje prošlosti. Štulić je, naime, takođe rođen 1953. (Nemam ovdje prostora za širu paralelu u tom pravcu, ali tek kao skica: Branimir Štulić je rođen 11. aprila, a Bogić Bogićević 15. maja, iste, 1953, godine; rođendane im, dakle, dijeli jedva mjesec dana i bilo bi izuzetno zanimljivo ispisati njihovu paralelnu biografiju, fokusiranu naročito na osamdesete godine prošlog vijeka, ali to je, kažem, neka druga priča.)

Jer kao što je Štulić usprkos ponudama o silnom novcu odbijao sve ponude da opet održi neki koncert ili seriju koncerata, tako je i Bogićević sve dosad odbijao svaku ponudu o vlastitom istaknutijem političkom angažmanu (a nije da je takvih ponuda nedostajalo).

Iz perspektive njegovih poštovalaca, a kao u nekoj Kafkinoj ili Borhesovoj priči, Bogićevića je tog 12. marta 1991. godine, poljubio Kairos, bog pravog trenutka, on je jednim potezom, jednim „ne“ za koje se ne bih čudio da ga je neko usporedio i sa onih čuvenim Titovim „ne“ iz 1948, „ostvario svoje ideale“.

Da li bi bilo gore da je glasao drugačije?

Kad je rat počeo, Bogićević je ostao u Sarajevu, mada je, naravno, kao političar tog kalibra, mogao prilično komotno izabrati i neku drugu destinaciju za nastavak života ili makar za privremeno ugodniji i sigurniji život. Nije on nipošto jedini među uglednim sarajevskim nebošnjacima koji su cijeli rat proveli pod opsadom, skupa sa svojim većinski bošnjačkim sugrađanima, ali je, čini se, jedini protiv koga nije bilo nikakvih naknadnih medijskih „prozivki“ kakve su doživljavali, primjerice, čak i figure kakve su Marko Vešović ili Jovan Divjak.

Neko nevino naivan, poput onog poslovičnog djeteta iz bajke Hansa-Kristijana Andersena, mogao bi postaviti pitanje: Zašto je to tako, otkud uopšte ideja da bi za stanovnike Bosne i Hercegovine bilo gore da je Bogićević tom prilikom glasao drukčije?

U citiranoj agencijskoj vijesti stoji kako je cilj vojnog vrha bio „državnim udarom uvesti vojnu upravu u Sloveniju i Hrvatsku te vojno-političkim mjerama srušiti političko vodstvo u Bosni i Hercegovini i Makedoniji“. Hajde da, argumenti causa, prihvatimo da je bilo baš tako, šta bi se poslije desilo?

To je zgodan motiv za neku skicu iz alternativne istorije, no ono što znamo iz stvarne i dogođene je dobro poznato: tačno negdje godinu dana nakon tog čuvenog „ne“ počeo je rat u Bosni i Hercegovini koji je odnio više od stotinu hiljada života, da o ranjenim, silovanima, invalidima, izbjeglicama, materijalnoj šteti i svemu ostalom i ne govorimo.

Da li neko zaista misli da bi posljedice uvođenja vojne uprave i rušenja političkog vodstva bile gore? Tu su mogući različiti scenariji: moguće je da bi to bio signal za promptan upliv međunarodne zajednice; moguće je da bi i došlo do nasilja, ali tada bi vjerovatno istovremeno došlo do pobune među Slovencima, Hrvatima, Muslimanima, Makedoncima i Albancima, pa se ne bi ama baš sve polomilo preko leđa Bosne i Hercegovine; moguće je i da bi vojna uprava zaživjela uz teror i represiju, ali broj mrtvih teško bi se i približio šestocifrenom. Takozvana demokratija i vladavina ljudskih prava bi zakašnjeli, ali više bi bilo živih. Malo li je?

Orden kneza Trpimira

Kad je prije skoro osamnaest godina Stjepan Mesić, kao predsjednik Republike Hrvatske, odlikovao Bogićevića „Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom” za njegov izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti RH to je itekako imalo smisla. Prema hrvatskim izvorima, broj žrtava „Domovinskog rata“ je manji od 15.000 i to je, prema većini tamošnjih komentatora i javnih intelektualaca, bila cijena koju je za nezavisnost vrijedilo platiti, naročito u kontekstu sticanja praktično etnički najčistije države u Evropi. Osim rijetkih izuzetaka, poput Žarka Puhovskog, malo ko će se u Hrvatskoj javno upitati: Je li vrijedilo?

Broj žrtava rata u Bosni i Hercegovini, međutim, je veći od 100.000, a Bosna i Hercegovina po mnogo čemu uopšte nije u pravom smislu nezavisna. Takođe, za razliku od Republike Hrvatske, niti je u NATO-u i niti u Evropskoj uniji, ekonomski je u mnogo gorem stanju nego prije trideset godina, a o njenoj ukupnom društvenom sunovratu ispisane su stotine i hiljade knjiga i studija, a da su njegovi pravi razmjeri jedva i naznačeni.

Ipak, mada će vam u privatnom razgovoru mnogi ljudi reći da ništa nije vrijedno tolikih mrtvih i tolike patnje, javno takvih dilema nema. I za to postoji duboko psihološko opravdanje. Danijel Kaneman je pisao o eksperimentu kad se grupa ljudi podijeli na dva dijela pa jednima, recimo, skupo naplate neki turistički aranžman, dok ga drugima daju besplatno. Oni prvi po pravilu mnogo više pričaju o tome kako su se fenomenalno proveli, potencirajući sva lijepa i pozitivna iskustva, a nipodaštavajući ona negativna. Oni, jednostavno, retroaktivno žele sebe da ubijede da nisu bacili pare.

Bošnjačka, probosanska i sarajevska tabu tema

Bošnjačko, probosansko ili sarajevsko javno propagiranje fatalizma prema kojem je rat bio neizbježan služi tome da se izbjegne najveća (i praktično jedina) prava tabu tema: da li je početkom devedesetih bilo pametno rizikovati rat, čak ako je nekom krajnji i jedini cilj i bila politička nezavisnost dostižna u kratkom ili srednjem roku. Uostalom, ne mnogo kasnije do nezavisnosti (faktičke) došli su kosovski Albanci uz mnogo manju cijenu, a uz mnogo gore polazne pozicije; o Crnogorcima i ne plaćanju bilo kakve cijene, da se i ne govori.

Da se razumijemo, ovo ne predstavlja kritiku Bogićevićevog onovremenog izjašnjavanja. On nije prorok i nije mogao znati šta budućnost nosi, a glasao je prema svojoj savjesti i (po svemu sudeći) onako kako bi glasala većina građana Bosne i Hercegovine čije je interese u Predsjedništvu SFRJ i zastupao. On zaista jeste častan čovjek dostojan svakog poštovanja. Ovo je tek tekst o retroaktivnoj mistifikaciji prema kojoj je moglo biti gore nego što je zaista bilo. Imajući u vidu je riječ o Evropi, na kraju dvadesetog vijeka, vrijeme od proljeća 1992. do zime 1995. za BiH je, bez pretjerivanja, bilo vrijeme u najgorem od svih mogućih svjetova.  

P.S.

Počeo sam pisati tekst ubijeđen da Bogić Bogićević neće prihvatiti ponudu, ali završavam ga nakon što sam pročitao informaciju da ipak hoće. I možda i zbog citirane pjesme „Spomenik“ prisjećam se Kunderine priče „Neka stari mrtvi ustupe mjesto mladim mrtvima“ koja govori o tome da su život i sadašnjost važniji od svakog spomenika. Možda je i dobro da Bogićević bude gradonačelnik, čak i ako to bude značilo da će srušiti svoj spomenik. Možda je baš zbog toga dobro da je pristao. Ne treba živ čovjek da bude spomenik. I ne treba da bude tabu tema, makar ne vječnih.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Foto: YouTube, printscreen,

Share.

Leave A Reply