ELIS BEKTAŠ: Opomena Dini Konakoviću

Kako vrijeme prolazi, izbori u Bosni i Hercegovini na sebe skreću sve manje pažnje strane javnosti. Taj je trend posve razumljiv, sagledamo li ga kroz prizmu činjenice da ovdašnji izbori privlače i sve manje pažnje domaće javnosti, koja od jednog do drugog izbornog ciklusa polako ali sigurno postaje sve pasivnija i sve nezainteresovanija za folklornu predstavu sa ojkanjem, podvriskivanjem i pocupkivanjem i za nadmetanje sve većeg broja kandidata, čije ambicije i kompetencije stoje u obrnutoj razmjeri, za posao plaćen iz sve tanjeg budžeta.

Tačke nevještih opsjenara i trapavih artista

Tu i tamo se, ipak, pronađe poneko zainteresovan za ovdašnji politički cirkus, pa je tako i bečki Standard jedan svoj tekst posvetio rezultatima netom okončanih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu da je Standard namijenjen pretežno obrazovanoj publici, pomalo su iznenađujuće optimistične i skoro egzaltirane ocjene kojima novinar tumači ishod glasanja u Sarajevu i Banjaluci, proglašavajući ih maltene za izraz revolucionarnog nadahnuća narodnih masa koje su se konačno odvažile s grbače skinuti višedecenijski jaram monoetničkog terora.

Stvarnost je, nažalost, drugačija. Istinski pobjednik ovih izbora jeste zgađenost najvećeg dijela javnosti nad domaćom politikom koja neugodno nalikuje na kakav provincijski cirkus u kom se uz fanfare dramatično i pompezno najavljuju tačke sa isluženim i izmučenim životinjama, čije su vještine plod straha od pucketanja biča, tačke sa nevještim opsjenarima i trapavim artistima koji i za pad sa trapeza na balegom pokrivenu arenu očekuju aplauz, te sa otužnim klovnovima koji samo kod retardiranih mogu izvući osmijeh, a jedina emocija koju mogu dobiti od onih sa mrvom razuma jeste mješavina tuge i sažaljenja.

Uz već spomenutu zgađenost, tumačenje ishoda izbora valja potražiti i u potpunom gubljenju povjerenja javnosti u institucije, koje korupcija obrasta poput bršljana i koje su bolno nesposobne da se suoče sa izazovima i iskušenjima stvarnosti.

Dovoljno je pogledati kako se državni zdravstveni sistem nosi sa pandemijom korona virusa, te kako se bezbjednosni aparat nosi sa migrantskom krizom, pa da i najdobrodušnijem posmatraču bude jasno da su te institucije davno izgubile svijest o svojoj ulozi i svojoj odgovornosti i da djeluju još samo zahvaljujući inerciji. U pravosudni aparat i školski sistem nemojte gledati, ako vam želudac nije od granita, inače bi vam se moglo desiti da povratite od mučnine.

Princip samoživosti monoetničkih oligarhija

To što po društvenim mrežama ima onih koji sa upornošću idiota brane vjeru u institucije, ne znači da ta njihova vjera odista postoji u stvarnosti. Otiđite s bilo kojim od tih gorljivih vjernika u institucije kao simbole suvereniteta, nezavisnosti, konstitutivnosti… na kafu i već nakon desetak minuta razgovora u četiri oka on će pred vas istresti sumnje i gorčine koje mu razjedaju dušu i koje se osjeća dužan braniti po nekom atavističkom, njemu samom nerazumljivom imperativu.

Upitate li ga zašto i javno ne kaže to što misli, odgovoriće vam – ma da se dušmani ne naslađuju. Takvi jadničci jednostavno nemaju pameti da shvate da ovo društvo ima samo jednog istinskog dušmana – monoetničke oligarhije koje su ustoličile principe samoživosti, samovolje i pohlepe kao jedine koje valja slijediti i koje su društvu oduzele ne samo vjeru već i varljivu nadu u mogućnost da pravda i legalizam izađu iz dupka i načine barem nekoliko nesigurnih koraka na vlastitim nogama, te koje su u društvo ulile beznađe i apatiju, a skupa s njima i agresivnu frustraciju.

Ipak, neke su promjene evidentne u raspoloženju još uvijek motivisanog dijela biračkog tijela, ali njih valja pažljivo tumačiti i prema njima se mudro ophoditi, da se već na idućim izborima to raspoloženje kao pokajnik ne vrati u okrilje monoetničkih ideologija i politika.

One političke snage koje se predstavljaju kao tegljač koji će ovdašnje društvo izvući iz gliba mitomanije i etničke histerije, ovaj put jednostavno nemaju pravo na grešku u vidu kompromisa sa nazadnošću i reakcionarstvom. Tim snagama neće biti lako izdržati pritiske kojima će ih stvarnost svakodnevno izlagati, jer većinu tih snaga sačinjavaju odmetnici i otpadnici od onoga protiv čega danas nastupaju.

Koketiranje sa najprimitivnijim i najzloćudnijim

Taj teret iz prošlosti ne treba gubiti iz vida, ali ga ne treba koristiti ni kao bič stalne optužbe. Razuman oprez je dovoljan, a na preobraćenicima je da javnost uvjere u iskrenost svoje transformacije. U Sarajevu su stranke Četvorke dobile priliku za to uvjeravanje, no već danas im valja poručiti da će načiniti salto mortale budu li taj posao odgađale za kraj svog mandata. Javnost je zgađena i ogorčena i zato joj je uvjeravanje u zaokret ka legalizmu potrebno već danas.

Svi čelnici sarajevskog političkog kvarteta moraju se buditi i lijegati sa sviješću da im je pobjedu na izborima donijela prevashodno antidržavna, antidruštvena pa i antinarodna politika SDA, kao što i Stanivuković u Banjaluci mora shvatiti da ga je u gradonačelničku fotelju postavila bahatost i zastranjenost Dodikovog SNSD. Pomisle li makar i na trenutak da su njihovi rezultati plod njihovog dosadašnjeg kredibilideta, sebe će dovesti u pogubnu zabludu, a svojim će glasačima hraknuti u lice. Glasači su im dali kredit na neviđeno i bez garancija, a na njima je da taj kredit uredno vrate, te da dobijena sredstva namjenski ulože.

I Stanivuković u Banjaluci i Četvorka u Sarajevu sve do juče su koketirali sa onim najprimitivnijim i najzloćudnijim što u politici može postojati – sa ubrizgavanjem mješavine osjećanja ugroženosti i superiornosti u karburator većinstva, sa pothranjivanjem kolektivističkih mitova i sa narativima koji apeluju na emotivni umjesto na umni aspekt javnosti.

Ako se to još i može razumjeti u kontekstu predizborne borbe za glasove, nikakvog razumijevanja ne smije biti za takvo ponašanje i u budućnosti. To je naročito važno shvatiti u Sarajevu, koje je nominalno veći dio gradskih vlasti prepustilo koaliciji ideološki i programski heterogenih stranaka, ali činjenica je, bez obzira na uspjeh kandidata iz Naše stranke, da snaga tog saveza izvire iz političke snage Elmedina Konakovića i njegovog NiP-a, te da je on mnogo više nego primus inter pares unutar tog saveza.

Glogov kolac

Ukoliko Konaković bude čitao ovaj tekst, on ovu ocjenu nipošto ne smije doživjeti kao pohvalu, već isključivo kao opomenu i kao podsjećanje da sa većom moći dolazi i veća odgovornost. Ukoliko kraj već izoštrenog političkog pragmatizma bude imao i političke mudrosti, on bi se mogao profilisati kao istinski predvodnik snaga koje će ovom društvu podariti barem malo modernosti.

Štaviše, on je skoro idealnotipski kandidat za tu ulogu, jer je politički izgrađen u SDA, dakle upravo u onom okviru koji je, skupa sa svojom monoetničkom sabraćom i pseudodušmanima, ojadio i unazadio ovo društvo. Konaković zna svaku Ahilovu tetivu mladomuslimanskog privatno-političkog preduzeća i zato je protivnik kojeg su se mladomuslimani itekako trebali plašiti, no bahatost i zastranjenost ih je navela da ga potcijene, baš kao i Aljošu Čamparu, isto kao što će sutra potcijeniti i Semira Efendića.

Konaković, dakle, može biti taj koji će, skupa sa drugim političkim snagama u zemlji, potput, recimo, Kasumovića u Zenici, zabiti glogov kolac u srce mladomuslimanskog vampira koji je isisao skoro sav život iz ovdašnjeg društva, ali samo pod uslovom da potisne mesijanski sindrom i da se svakodnevno bori protiv svog ega.

Pored toga, on mora shvatiti da je svako koketiranje sa retrogradnim i nastranim mitovima, poput onog o Mustafi Busuladžiću, samo šlajmara hraknuta u lice čitave javnosti, pa čak i onog njenog dijela koji dosljedno vjeruje u te mitove, ali koji nema dovoljno pameti da shvati koliko su oni pogubni.

Konaković je svojim dosadašnjim djelovanjem pokazao da je uveliko nadrastao ulogu lokalnog opštinskog političara i da u njemu leži realan kapacitet za djelovanje na višim nivoima vlasti. Da li će taj kapacitet biti blagorodan ili poguban po društvo, zavisi isključivo od njega samog.

Propast kula od begovata

U svakom slučaju, okružen je sa dovoljno političke snage da ne mora gubiti vrijeme na dnevnu politiku na lokalnom nivou, uz sebe očito ima i još jednog odmetnika iz SDA, Aljošu Čamparu, a vjerovatno će koliko sutra dobiti i Semira Efendića, pa mu sve to otvara prostor da, bude li dovoljno odvažan i mudar, postane dugo iščekivani bošnjački politički lider koji će inicirati nužni ali i neuslovljeni i otvoreni dijalog između elemenata razjedinjenog bosanskohercegovačkog društva, ne postavljajući pred taj dijalog prepreke u vidu ultimativnih zahtjeva sagovornicima da se posipaju pepelom i ne posežući za emotivnim ucjenama.

Taj dijalog, ukoliko do njega dođe, biće svakakav, ali zasigurno neće biti lagan i ugodan, jer je suviše vremena potrošeno na emocije, na mitove i na idiotluke. No alternativa njemu produžavanje je ove mučne i agonizirajuće stvarnosti.

SDA je, kao i vodeće srpske i hrvatske monoetničke stranke, svoj politički program gradila na monopolskom zahtjevu razumijevanja samo za sebe, odričući svako razumijevanje za traume drugoga. Rezultat toga vidimo – guranje društva iz poslijeratnog u međuratno.

Srećom, još uvijek postoji prostor da se izmahne mačem i da se taj Gordijev čvor presiječe, a na Konakoviću je da odluči hoće li on biti taj koji će učiniti to djelo ili će ostati samo još jedan u beskrajnom nizu balansera i pehlivana na ovdašnjoj političkoj sceni.

SDA je decenijama gradila kule svog begovata i razgrađivala ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego i društvo koje nastanjuje tu zemlju. Sada je došao čas da se iz grada koji ima ambiciju da bude prijestolnica, počnu graditi mostovi prema ostatku zemlje. Na Konakoviću je da odluči hoće li on započeti tu gradnju ili će se zadovoljiti krpljenjem ćuprijica preko muljevite Miljacke.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: YouTube, printscreen

1 thought on “ELIS BEKTAŠ: Opomena Dini Konakoviću”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top