PITANJE OSMANIZMA U BOSNI I SRBIJI: Jesu li Turci okupatori, kolonijalisti ili…

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Nenad Filipović, čuveni orijentalni filolog, osmanista i istoričar piše svoju redovnu kolumnu za Preokret pod naslovom “Tefter drugi”. Kolumna je tako naslovljena jer predstavlja svojevrsni nastavak kolumne koju je Filipović prije više od deceniju pisao za sarajevski sedmičnik Slobodna Bosna, a pod nazivom Bosanski defter Nenada Filipovića.     

Negdje sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, Miroslav Krleža sazvao je prvu sjednicu Redakcije drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Moj otac bijaše prisutan kao urednik EJ za SRBiH. Miroslav Krleža u svom je uvodnom referatu―a referat postoji u papirima moga oca, kao i prepis diskusije―rekao da je Hrvatska, u okviru habsburškog poretka 1527-1918, dala stotine vojskovođa Hrvata ( knezovi Zrinski, knezovi Frankopani, grofovi Oršići, grofovi Vojkovići, grofovi Jelačić-Bužimski), Srba ( pl. Borojevići, pl. Grbe, baruni Nikolić-Podrinski, pl. Budisavljević-Prijedorski, pl. Medakovići, pl. Rajići, pl. Kuge) sve do raznih odvjetaka plemenitih loza diljem Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti (grofovi Leslie, prinčevi Odeschalchi, grofovi Bombelles, baruni Nugent, baruni Hilleprandt-Prandau, baruni Eltz, grofovi Sermage) i da sve te osobe trebaju biti zavedene u novo izdanje EJ jer su oni dio hrvatske historije, i to značajan.

Zar okupatori u enciklopediju?

Urednik redakcije za SR Srbiju, Dragoslav-Dragi Janković, član srpskog CK koji je akademsku karijeru započeo kao posilni Slobodana Jovanovića―inače mili tatica slatkorječivog, ali nepopravljivo površnog Vladete Jankovića, jedne od Koštuničinih radikalno desno-šovinističkih pudlica―zagrmio je: „Kako to? Habsburzi su bili okupatori, zar će okupatori u enciklopediju?!?“. Krleža je, uz svoj ironično-sarkastičan ton, odvratio: „ Gospon profeeeesor, to nije bila habsburška okupacija, to je bila habsburška vladavina, a ovi ljudi su se rađali u Hrvatskoj, a ako je Hrvatska u Jugoslaviji, onda im je, kao značajnim u hrvatskoj povijesti, mjesto i u Enciklopediji Jugoslavije“. Moj je otac podržao Krležu, i nadodao da isti tretman trebaju imati paše iz jugoslovenskih zemalja pod osmanskom vladavinom. Partijsko-vojni kadrovi koji su uvijek čekali da vide na koju će stranu terezija prevagnuti, a to su bili KP-đenerali Fabijan Trgo i Boško Šiljegović, videći da Dragi Janković gubi u okršaju, bržaj-bolje su podržali Krležu, pa onda i ostala raja iz sitnijih republika i pokrajina, te su tako i feldmaršal-lojtnanti i oberštari i paše i muhafizi ušli u alfabetar drugog izdanja EJ. Ono što je najpoučnije u ovoj priči jeste kako je Krleža napravio smislenu distinkciju između „okupacije“ i „vladavine“.

     Ovo mi često pada na pamet kako čitam i pratim diskusije po sarajevskim medijima, svih ideoloških i tehnoloških vrsta i opredjeljenja, jer u njima se vrlo često pominju „okupatori“, a ponekad „kolonijalisti“. Svojevremeno su te kategorije bile korištene da se opiše i vlast Osmanskog Carstva nad Bosnom, ali i vlast Austro-Ugarske Carevine nad istom zemljom.

No, ima već podosta godina kako se u javnom diskursu kategorije „okupator“ i „kolonizator“ isključivo primjenjuju na Osmansko Carstvo i njegovu vladavinu nad ovom zemljom. U svemu se učitava nekakvo udvaranje bivšem „okupatoru“ i „kolonizatoru“. U slavljenju pobjedâ turske fudbalske reprezentacije i nekih turskih fudbalskih timova koje ponekad upražnjava dio sarajevskog stanovništva, pretežno iz siromašnijih četvrti; u širenju tzv. šiša-barova u kojima se služe nargile, a u javnom prostoru i javnoj imaginaciji sirota „šiša“ tj. nargila sa tumbećijom (duhan posebno pripremljen za nargilu, up. engl. tobacco) poprimila je status najgoreg društvenog zla, nečega daleko opasnijeg od heroina i kokaina te korupcije; no ima i situacija anti-okupatorske borbe koje bi bile tragikomične da nisu ogavne, npr. spočitavanje kandidatkinjama SDA za mjesta opštinskih vijećnika po Facebook-profilima da su ružne, neinteligentne, glupe, neelegantne i da nose divljačka imena kao Kanita – a to je samo refleks Jergovićevih davnašnjih  marginalija o ružnozvučećim imenima kao Azra  među sarajevskim urbanite-čitačima i  facebook-marginalistima (meni su svi kandidati svih stranaka na svim tim plakatima izgledali baš papanski, čak i oni za koje sasvim pouzdano znam ne samo da nisu papačkog porijekla, nego da i nemaju ni trun papačkog ponašanja u svom nastupu, jer to su dvije različite stvari: od ’92-e se mnogo ljudi urbanog porijekla u svemu popapčilo, valjda slijedeći poznatu misao meni veoma dragog Patka Dače: „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!“.

Neo-orijentalističko umovanje

Dakle papanski izgledi sa plakata više su stvar loših fotografa i još gorih dizajnera, nego papačkih habitusa osoba što nas posmatraju sa plakata),  itd., itd., itd. O dijapazonu nekim primjerima gore ilustrovanog neo-orijentalističkog promišljanja u sarajevskom javnom prostoru već duže vremena građu sakuplja Adisa Busuladžić i ona će o tome i izdašno i kompetentno pisati, a moja malenkost joj je zahvalna što je sa mnom podijelila neke od svojih fascinantnijih nalaza…Imaju ovakva prizivanja kategorija „okupator“ i „kolonijalizam“ i svoju mnogo sofistikovaniju, pseudo-intelektualnu i društveno daleko uplivniju te sudbonosniju varijantu.

Nekada je bio to uvaženi ljevičar, gosp. Markovina Jr. koji je saopštio javnosti da su mu žene pod šalom odvratne, isto kao i oni koji idu na misu. Poslije se veleštovani gosp. Markovina Jr. vadio kako je pogrešno shvaćen, kako niko nije kontekstualizovao njegove izjave, i , što je zapravo najjadnije, pribjegao je i argumentu „jeste, rekao sam nešto tako, al’ eto to je bilo prije mog političkog i javnog angažmana“.

Nedavno sam naišao na još jedan uzorak ovakvog neo-orijentalističkog umovanja. Samo radi se, zaista, o mnogo lukavijem, mnogo mudrijem i mnogo malignijem varijetetu takvog načina mišljenja i djelovanja.

Naime, u javnosti su se pojavile pompezne najave knjige gosp. dra Nebojše Lujanovića pod naslovom U rovovima interpretacija. Knjiga govori o Lujanovićevom shvatanju pristupa Andrićevom djelu u nekih bošnjačkih intelektualaca i javnih radnika, i jasan je hrvatsko-nacionalni pandan knjizi Zorana Milutinovića Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam, pisanoj sa srpskog nacionalnog stanovišta; za pohvalu je što je Milutinovićeva knjiga lišena svake deklarativne ljevičarske frazeologije, kojom su i knjiga o Andriću i javni istupi gosp. Lujanovića prenaseljeni.  

Gosp. Lujanović je politolog, doktor komparativne književnosti, pripovjedač, romanopisac, satiričar, autor izdavačke kuće Fraktura u posjedu bračnog para Serdarević, maratonac, predavač na univerzitetima u Splitu i Osijeku, osoba kojom se Miljenko Jergović oduševljava na svojoj Facebook oficijelnoj stranici, ljevičar koji je potpisivao dokumente kao poznata tzv. Igmanska izjava o zajedničkom jeziku ali koji, odnedavno, ima dobru prođu u medijima u kojima je ta ista izjava dočekana sa omrazom ( up. Dnevnik.ba), čovjek sa kojim vele(ne)časni Drago Pilsel čitav sat pripovijeda o Andriću putem skajpa ili zooma, ne znam tačno, a sve pod auspicijom veleslavne sarajevske Face TV Senada Hadžifejzovića, zabrinuti kritičar hajki koje se dižu na Miljenka Jergovića i u Sarajevu i u Zagrebu a sve priključenije Jergovićevo potpuno potvrđuje tu tezu o hajci na slabog i usamljenog te nejakog Jergovića na koga se okomio vaskoliki ibadullâh u čak dvije države (gora su to proganjanja nego ona nad Mandeljštamom i Solženjicinom, vidi se to iz aviona) itd., itd., itd…

U svom prelasku od Igmanske izjave do intervjua beha HDZ-u odanom listu Dnevnik , gospodin Lujanović se osvrnuo i na osmansku Bosnu pa je pomenuo „ bošnjačke vođe“ i njihovu navodnu „ reinterpretaciju povijesti s elementima osmanofilije gdje pokušavaju kolonijalno carstvo prikazati kao prosvjetiteljsku silu“ , pozivajući se i na ime Envera Kazaza bez ikakvog citata ili upute na naslov publikacije. I kasnije se te teme „osmanofilije“ , „kolonijalizma“, „osmanofobije“ povezuju sa nekakvim političkim mostom između bošnjačkih političara i javnih radnika te Republike Turske. O ostalim tezama gosp. Lujanovića izrečenim u njegovih nekoliko skorijih intervjua i u knjizi o Andriću neće se govoriti u ovom tekstu jer to zaslužuje posebnu i detaljnu elaboraciju; zadržaću se samo na kategorijama „kolonijalizam“, „osmanofilija“, , „osmanofobija“ , „okupacija“, „okupatori“, „osvajači“, „osvajanje“.

Podnak, kuluk, rabota…

Osmansko Carstvo se u kontekstu Bosne i Hercegovine može opisati kao „osvajač“ i „okupator“ samo iz perspektive neposrednog vremena kad je osvajanje izvršeno, i sa stanovišta onih koji su bili podvrgnuti tom osvajanju, u određenom historijskom trenutku. Osvajanje je u ogromnom postotku obavljeno u rasponu 1463-1528, iako je pomodno da se u (pseudo)naučnoj literaturi, od pojave Džajine knjige o konfesionalnosti, taj proces razvlači sve do 1592-93. godine. No, glavnina teritorija Bosanskog pašaluka na samom tlu današnje BiH postala je osmanska do 1528. godine. U premodernim vremenima, ljudi pamte stanje prije osvajača i osjećaju se osvojenima maksimalno tri generacije poslije samog čina, uz uslov da vladavina osvajača potraje, da se ustali, da se stabilizuje.

Nauka uzima da jedna historijska generacija prosječno traje trideset godina, pa se tako može reći da je poimanje sebe sâmih kao osvojenih u ljudi ispirilo do 1600. godine, najkasnije. Ljudi u međuvremenu prihvataju novu vladavinu kao realnost i nalaze svoje mjesto u novom sistemu, jer ih životna nužda na to tjera, čak i ako nisu oduševljeni tom vladavinom. To se lijepo vidi iz predstavki koje je bosanska raja sva četiri vjerozakona podnosila Visokoj Porti od XVI do XIX vijeka.

Ljudi se nikada ne žale na ustanove koje su bile stubovi sistema i koje su smatrane prihvaćenim obavezama kao npr. harač-glavnica, namet koji su nemuslimani bili dužni da plaćaju državnoj blagajni. Ljudi se žale na zloupotrebe uspostavljenog sistema, ne na sistem kao takav, a to je, konkretno, najčešće bilo u vezi sa izmišljanjem izvanrednih danaka, nameta, podanaka, kuluka i rabota.

Poslije trideset i šest godina rintanja po arhivima diljem Svijeta nisam našao ni na jednu predstavku u kojoj se rajetin žali na harač, ali sam našao na hiljade u kojima se raja žali na razne novotarije. Osmansko Carstvo je bilo nadnacionalno, univerzalno, staro carstvo u kome je Islam bio državna religija, ostale trpljene. Ono je baštinilo tradicije arapsko-islamskog halifata, s jedne strane, i Rimskog Carstva, s druge strane.

Moji profesori, Dušanka Bojanić i Radovan Samardžić, govorili su nam da je to bilo i  naše carstvo jer su i naši narodi učestvovali u njemu i u njegovom životu, na svim društvenim ljestvicama. Ono se ne može posmatrati iz perspektive nacionalne države i samo iz te perspektive ono se može shvatati kao „osvajač“ i „okupator“, a to rezultira i prezentističkim izmaštavanjem srednjovjekovnih naših južnoslovenskih država na podobije devetnaestovjekovnih prvih nacionalnih državica. Zato je floskula o „osvajaču“ i „okupatoru“ tendenciozan nacional-ideologizovani prezentizam.

Bečki poštanski kapital

Stvari sa Austro-Ugarskom su donekle, ali samo donekle, drugačije. Naime, izgleda da se zaboravlja da je Austro-Ugarska došla u Bosnu pred kraj XIX vijeka kad je stvaranje nacionalnih država na evropskom tlu bilo gotovo pri samom kraju. Ona je bila i, tehnički rečeno, ako ostavimo historijsku suštinu procesa, „okupator“ jer je u Bosnu došla mandatom Berlinskog kongresa koji joj je naložio da „okupira“ Bosnu, upravo tako! No, to je bila vrsta okupacije koja je nešto drugo od njemačko-italijanske okupacije 1941-45. godine, ali i od kolonijalnih poduhvata zapadnih sila po vascijelom Prekomorju. Dakle, radilo se o posebnom vidu okupacije i o posebnom vidu kolonijalizma.  Prije svega, najveći dio austro-ugarske vladavine u BiH bio je u znaku tzv. direktne vojne uprave.

Zemlja je bila prepuna garnizona i odlučujuću riječ, na lokalnom nivou, imala je vojna administracija, iako je postojala i civilna. Bosanski parlamentarni život nije trajao ni pune četiri godine (cca sred. 1910-sred. 1914). Parlamentarno-izborni sistem u tom kratkom periodu bio je komplikovan. Porezni cenzus kojim se sticalo pravo glasa-samo za muške osobe-bio je sasvim visok. Postojale su staleške kurije, zatim tzv. virilni članovi Sabora koji su to postajali po zvanju i svom društvenom položaju, a ne provjerom na izborima (vjerske starješine, veleposjednici). Moja nena imala je blisku rodicu u Travniku koja je bila jedinica i nasljednica preko 500 kmetskih selišta.

Bila je udata za uglednog sarajevskog bega i advokata koji je posjedovao samo četiri selišta. Bio je vođa frdekterâ-provladine stranke među Bošnjacima. Kada se ispostavilo da bi mogao doživjeti krah na izborima, on je bržaj-bolje natjerao tetka-Nazifu da prepiše svoj ogromni imetak na njega, pa je tako ušao u Sabor kao virilista. U vremenu 1878-1918. g. nastale su upravne, kulturne, naučne institucije. Industrija se razvijala, gradile se željeznice. Ali sve je to prvenstveno koristilo bečko-peštanskom kapitalu i Dvoru.

Zato se austro-ugarska uprava može opisati kao vrijeme ograničene modernosti, sa elementima kolonijalizma i okupacije. O nekakvom usponu individualizma, kao to vole baljezgati jaseničko-dubravski pisci pričica i čitači jedne knjige Ivana Lovrenovića, nije bilo ni govora, u onom smislu u kome se ta kategorija manifestuje u zapadno-evropskim društvima toga doba. Mnoge od stvari za koje se vjeruje da su nam došle tek sa Austro-Ugarskom bile su uspostavljene već u kasno-osmanskom razdoblju (željeznica, moderniji putevi, industrija, novine i štamparija, telegrafska služba, gradnja modernih upravnih, državnih i vojnih objekata).

Neo-orijentalizam, neo-imperijalizam i zapadni neo-trijumfalizam

Razvoj na drugim osmanskim teritorijama iza 1878. godine potvrđuje da bi se sve to razvijalo i na tlu BiH da su Osmanlije tu ostali i dalje. Treba samo prošetati Bitoljem ili Solunom i raspitati se o vremenu kada su izvjesne zgrade zidane. Osmansko Carstvo, Austro-Ugarska, Rusija bile su zemlje ograničene modernosti (termin je iz stručne, svjetske, historiografske literature) tokom XIX vijeka i mnogo sličnije jedna drugoj, nego Francuskoj, Velikoj Britaniji, vilhelminskoj Njemačkoj.

Stara carstva nisu bila definisana industrijskim razvojem, kolonijalizmom kao nužnim ishodom naglog industrijskog uspona, i zato su ona bila inkluzivna na način na koji nikada Francuska i Velika Britanija nisu. Dok nikada nijedan indijski maharadža kolikogod poštovan nije shvatan kao dio britanske aristokratije, uprkos floskuli o Indijskom Carstvu koje je sa Mogula prešlo na Viktoriju, dotle su Fanarioti  u Osmanskom Carstvu, Srbi i bosanski begovi u Austro-Ugraskoj, Azeri i centralno-azijski muslimani te baltički Nijemci i poljska aristokratija u Rusiji Romanova bili punopravni dio aristokratija tih starih carstava. Rođak moga djeda, Rustem-beg Bišćević-Privilica bio je visoki austro-ugarski pomorski oficir u redovnom mornaričkom sazivu, iako mu je otac bio poznati opozicionar austro-ugarskoj upravi, dok su „urođenici“ sa Potkontinenta mogli služiti samo u odvojenim, „urođeničkim“, regimentama.  

Ovu upadljivu razliku između imperijalizama starih carstava i Prosvjetiteljstvom nadahnutih zapadno-evropskih kolonijalizama nedavno je efektno objasnio indijski pisac na engleskom i  historičar Pankaj Mishra (Pankadž Mišra), poznat kao jedan od najznačajnijih javnih intelektualaca u engleskim govornim zajednicama. Mishra već skoro dvije decenije sistemski kritikuje neo-orijentalizam, neo-imperijalizam i zapadni neo-trijumfalizam, čiji se usponi podudaraju sa trijumfom neo-konzervativnog zapadnog protuudara prema ostalom Svijetu ( the West and rest).

U svom intervjuu Politici , a Mišra ga je dao povodom najavljenog srpskog prevoda njegove značajne knjige Doba bijesa (Age of Anger: A History of the Present, 2017; još 2000. godine čitao sam jedan Mišrin putopis u kome on, na gogoljevski način, razobličava i indijski pseudo-socijalizam i indijsku desnicu i anglo-indijsku književnost na način Rušdija ili Kurešija odnosnio pisanu po narudžbama i prema ukusu i vrednosnim skalama londonskih i njujorških književnih agenata i izdavača: Butter Chicken in Ludhiana: Travels in Small Town India, 1995; nije mi poznato da li je ta knjiga ikada prevedena u ex-yu zemljama).

Mishra kaže: „Mislim da raniji imperijalizmi, bilo osmanlijski, habzburški, ili kineski nisu težili da uspostave iste sistematski ekstraktivne odnose između centra i periferije koji su morskim i trgovačkim zapadnim imperijalizmima bili neophodni za ostvarivanje profita. Štaviše, raniji imperijalizmi nisu pokazivali previše interesovanja za političko i kulturalno preoblikovanje svojih podanika. Masovni projekti proizvodnje poslušne i korisne elite u pokorenim državama su doprineli da zapadna politička filozofija postane globalno hegemonska na način na koji nijedan pogled na svet do tada nije bio.“ (Politika, 7. XI 2020). Ergo, u našem slučaju, može se govoriti o osmanskom imperijalizmu, o osmanskom imperijalnom poretku, o habsburškom takođe, ali o kolonijalizmima i okupacijama ili nikako ili veoma teško.

Uplitanje struktura oko SDA i IVZ

Treba nešto reći i o tim famoznim „osmanofobijama“ i „osmanofilijama“. I ta binarna opozicija potiče od Džaje i njegove pseudo-historiografske knjige, pa je dalje ideja telaljena preko Ivana Lovrenovića do Envera Kazaza i brojnih drugih epigona. Džaja je uspostavio jednostavan kriterij. Za njega je svako ko nosi muslimansko ime i prezime, a djeluje u beha i/ili jugoslovenskoj nauci bio „turkofil“, bez ikakvog osvrta na suštinu pisanja tih osoba. Današnji kritičari „političkog Sarajeva“ postupaju navlas isto!

Ako si Nerzuk ili Asim ili Nihad ili Faruk ili Emir ili Haris ili…ili…ili…, Ti si samo islamofilni bošnjački unitarista i ništa više, pa Ti pjevaj borbene, i briga nas što te stavovi i saffovi i zahiragići pljuju. Na stranu „osmanofobija“ i „osmanofilija“, u BiH i Jugoslaviji postojala je tradicija ozbiljnog kritičkog izučavanja osmanske vladavine u našim zemljama, utemeljena prvenstveno na poznavanju osmanskih izvora, i ona nije bila komunitaristički definisana niti zasnovana.

Stvarali su je pripadnici svih jugoslovenskih naroda, čak i Ukrajinci kao Aleksej Olesnicki, jedan od utemeljitelja zagrebačke orijentalistike.

To je bila kritička nauka i ništa drugo. Ne možete naći u Vladislava Skarića ništa „osmanofobno“, kao što kod Hazima Šabanovića ne možete naći ništa „osmanofilno“. Činjenica je da je došlo do pada u kvalitetu te discipline u BiH i do uplitanja struktura oko SDA i IVZ u tu disciplinu, od kadrovskih do programskih pitanja, ali se ti fenomeni ne mogu analizirati na način lujanovićâ, kazazâ, lovrenovićâ, jergovićâ, dopisnikâ portala nomad.ba itd. Prije četiri godine, Fazileta Hafizović objavila je jedno epohalno izdanje: komentarisani prevod popisa mletačko-osmanskog razgraničenja 1701. godine na potezu Skradin-Risan i Župa Nikšićka.

Izdavač je bio Srpsko kulturno društvo Prosvjeta u Zagrebu, a saizdavači Centar za komparativnu historiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Orijentalni institut u Sarajevu. Izvor se pojavio samo zahvaljujući menadžerskoj upornosti i diplomatskom taktu prof. Draga Roksandića sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Je li ijedan sarajevski medij obilježio to izdanje, izdanje koje je realizovala jedna izuzetna sarajevska naučnica o kojoj javnost gotovo da ništa zna jer ne spada u one koji se guraju po TV-emisijama i javnim debatama? Nije?

Ne prođe ni jedan dan da telefon u biblioteci Orijentalnog instituta ne zazvoni i da neko iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije ne zatraži to, odavno razgrabljeno, izdanje. To su pravi naučnici i pravi naučni rezultati, o čemu bi se više trebalo pisati, a ne sve svoditi na pojavu polumjeseca i zvijezde na gvozdenoj ogradi mezarja Kovači. (O značaju i starosti simbolâ polumjesec i zvijezda davno je pisala Dušanka Bojanić, ista ona osoba koju bogato parafrazira jedan od skorijih naših boraca za kritičku historiju).

Gosp. Lujanović kontrastirao je „osmanofiliju“ i „prosvjetiteljstvo“ (ja to pišem sa velikim P!). Čini se da gosp. Lujanović smatra da je Prosvjetiteljstvo po definiciji divna stvar, bez ikakve mane, i da je to nešto monolitno. U Sarajevu je davno objavljena Horkheimer-Adornova knjiga Dijalektika prosvjetiteljstva, u sjajnom prevodu Nadežde Čačinović (tada još i Puhovski). U tom klasičnom spisu pobrojane su sve aporije Prosvjetiteljstva kao takvog, a rezultati te analize iz te knjige danas su opšteprihvaćeni po svjetskim učilištima.

U međuvremenu je Jonathan Israel pokazao da postoje najmanje tri glavna pravca Prosvjetiteljstva: radikalni, umjereni, i desni. Spinoza je, prema tom učenjaku, predstavnik radikalnog Prosvjetiteljstva, dok je Voltaire desničar u Prosvjetiteljstvu. Odnos između Prosvjetiteljstva i zapadno-evropskog kolonijalističkog projekta je složen i nimalo jednostran. Međutim, u nastanku zapadnjačkog suprematizma Prosvjetiteljstvo, posebno ono volterovsko i monteskijeovsko, odigralo je značajnu ulogu.

Šta ljudi shvataju o varvarskim narodima?

Završio bih sa dva citata. U svojoj čuvenoj Knjizi o čaju, pisanoj dvije godine poslije strahovitog poraza Rusa u rusko-japanskom ratu te opštesvjetskog oduševljenja trijumfom japanskog pozapadnjačenog militarizma,   Okakura Kakuzo napisao je i ovo: „Evropa je prezirala Japan dok se bavio suptilnim umjetnostima, a smatra ga civilizovanim otkad je izvršio pokolje na mandžurskim bojištima“. Okakura je ovo pisao 1906, a 1778. godine, francuski indolog, iranista i orijentalista Anquetil-Duperron (1731-1805) objavio je svoj dubokoumni polemički osvrt na Montesquieuovu postavku o „orijentalnoj despotiji“ u knjizi pod  malo dužim naslovom:  Zakonodavstvo Istoka: djelo u kome je, pokazujući šta su to temeljna počela uprave u Osmanskom Carstvu, Perziji i Hindustanu, dokazano (i) da način na koji su ljudi dosad predstavljali despotizam za koji se kaže da je apsolutan u te tri države, može ponuditi samo apsolutno lažno shvatanje istoga: (ii) da u Osmanskom Carstvu, Perziji, i Hindustanu postoje pisani zakonici koji obavezuju kako vladara tako i podanike; (iii) da u te tri države privatna lica imaju vlasništvo nad pokretninama i nekretninama i da to uživaju slobodno.

Anti-monteskijeovski orijentalista kaže: „ Šta ljudi shvataju pod ‘varvarskim narodima’? Neljudske osobe među kojima je siromah smrvljen pod težinom nepravde, dok se bogatom zločincu ukazuju počasti? U tom slučaju, baš je puno varvara na ovom svijetu! Ali to su istinski varvari, a ne ljudi koji govore, oblače se, i , jednom rječju, živedrugačije od nas. Pored sveg našeg znanja, pored sveg našeg istančanog ponašanja, da se pojave Stari Grci oni bi se prema nama odnosili kao prema varvarima. Da li bi bili u pravu? Onda dobro, hajde prestanimo da koristimo te strančarske izraze.

Hajde da vjerujemo da svaki narod, čak i ako se  razlikuje od nas, može sadržavati istinske vrednote, razumne zakone, običaje, shvatanja.“. I čuveni ogled Montaigneov O kanibalima već je nagovještavao ovakve poglede. No takvi ljudi kao Anquetil-Duperron i Montaigne u vremenu evropskih ekspanzija bili su kabinetske dragocjenosti, nešto što se pohranjuje i čuva, ali iz čega se ne uzima ni primjer niti uputa za svakodnevni život i svakovrsne političke, društvene, kulturne i ekonomske naume. I to je Evropa skupo platila, na svom vlastitom tlu, dva puta u XX vijeku, i posebno u Holokaustu, historijskom fenomenu kome nema adekvata bilo gdje u Prekomorju.     

Piše: Nenad Filipović za Preokret
Ilustracija: Preokret

Spomenike našim kraljevima oni su oskrnavili – kip Aleksandra su pretesterisali, a kip kralja Petra razneli dinamitom!…

Posted by Preokret on Wednesday, November 18, 2020
Share.

Leave A Reply