EMINA ADILOVIĆ: Danilo Kiš, Božji arhivar

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Danilo Kiš spada u skupinu autora čija je književna poetika bitno određena odnosom između književnosti i istorije. Zbog prisutnog dokumentarizma, knjiga Grobnica za Borisa Davidoviča u potpunosti je intertekstualna sa istoriografijom. Takva vrsta odnosa između književnoumjetničkog teksta i dokumenata te diskurzivnih književnih oblika poput memoara, nakon njenog izlaženja 1976. i u godinama koje su uslijedile, Danilu Kišu donijela je brojne osude drugih književnika.

Ponovno ispisivanje u drugom obliku teksta

Tih godina modernistički književni postupci poput intertekstualnosti još uvijek nisu zaživjeli među autorima i autoricama jugoslavenske književnosti, pa je Grobnica za Borisa Davidoviča bila je proglašena za plagijat. Upućujući na povijesne činjenice, manjkavosti objektivnih i općepriznatih istina o tijeku određenih dešavanja vezanih za zločine počinjene tokom XX stoljeća u bivšem Sovjetskom savezu, Kiš pokušava nadomjestiti njihovim ponovnim ispisivanjem u drugom obliku teksta i pri tome zadržava određene ključne tačke u dešavanjima i ne mijenja istovjetnost dokumenata.

Složenost zločina u gulagu mnogo je veća no što je zvanična istorija može prikazati iz objektivnog ugla jer je iznošenje brojčanih činjenica putem naučnih metoda nedostatno u odnosu na veličinu tragedije svake individue. Književnoumjetnički tekstovi, za razliku istoriografije, nude drugačiju sliku svijeta; njihov fokus nije na uopćavanju koje naglasak stavlja uglavnom na znamenite istorijske ličnosti i općepoznata gledišta događaja. Baveći se likovima koji predstavljaju pojedince iz svakodnevnog života bez obzira na značaj njihovog uticaja na pojedine istorijske tokove, književni tekstovi čitateljima/icama nude drugi ugao gledanja sa naglaskom na individualizaciju. Kiš u knjizi naglašava nepouzdanost dokumenata, ali  bitno je istaknuti da ovdje ipak nije riječ o pseudodokumentarizmu jer bi to podrazumijevalo stvaranje iluzije dokumentarizma.

Umjesto toga, korištenjem stvarnih dokumenata i signaliziranjem uvjerenja da se detalji istorije ne mogu spoznati, autor se referira na vjerodostojnost same priče. S obzirom da se radi o konkretnim dešavanjima, čak i kada osobe posuđene iz stvarnih istorijskih događaja nisu predstavljene kao potpuno razvijeni likovi, njihova relevantnost nije dovedena u pitanje – bitno je stradanje samo po sebi bez uvida u kompletan lik sa unutrašnjom psihologizacijom. Odbacivši prefiks pseudo-, kao odrednica Grobnice za Borisa Davidoviča treba ostati jedino dokumentarizam koji insistira na prepoznavanju individue bez metafizičkih konotacija na njegovu sudbinu i patnju koje su pokatkad prisutne, ali se ni u kojem slučaju ne nalaze u prvom idejnom planu.

Oblik pripovijedanja diktira način pristupa likovima, a u ovome slučaju oni su prikazani bez dublje karakterizacije i unutrašnjih tački gledišta koje bi dale uvid u njihova razmišljanja, emocije i razloge za pojedine postupke. Autor se postavlja u ulogu pripovjedača hroničara što je istražujući dokumente do kojih se moglo doći ustanovio kako se nekima od njih može ili ne može vjerovati. On nastupa kao savjesni istraživač koji zna da procijeni problematičnost dokumenta i sebe posmatra kao posredničku instancu između nepouzdanosti dokumenata i glasova svjedoka sa savremenim čitateljima/icama. Objašnjavajući vlastiti književni postupak u knjizi Čas anatomije, Kiš tvrdi: Pisac sad više ne prodire u svoje junake sa božanskim sveznanjem, nego na način božijeg arhivara i zapisničara koji u času smrti vadi veliki protokol postupaka i iz njih čita već zapisane postupke, misli i ideje svojih junaka! [1]

Prividna neutralnost pripovjedača hroničara ispoljava se uvjerljivom laži: čini kako on samo prenosi postupke književnih junaka na način na koji su ih prije njega zapisali drugi autori. Naprimjer, u priči/ poglavlju Magijsko kruženje karata, autor preuzima, a onda i iznova oblikuje pojedine dijelove već postojećih memoara Karla Štajnera Sedam hiljada dana u Sibiru. Međutim, iako je riječ o memoarskoj prozi, gotovo je nemoguće da je Štajner doslovno, bez dodavanja, izmišljanja i popunjavanja napuknuća u sjećanju, na preko osamsto stranica uspio vjerodostojno prepričati vlastite doživljaje i primjećene događaje tokom svog boravka u logorima na Sibiru.

Dokumentarni postupak u priči Magijsko kruženje karata

Na početku priče Magijsko kruženje karata nalazi se posveta autoru Karlu Štajneru, hrvatskom publicisti austrijskog porijekla koji je dvadeset pet godina života proveo u sibirskim logorima, a pri povratku u Hrvatsku napisao memoare Sedam hiljada dana u Sibiru. Skupljajući dokumente za Grobnicu za Borisa Davidoviča, jedan od osnovnih izvora književne građe Danilu Kišu poslužili su upravo njegovi memoari. Iako je Štajner rukopis završio 1958., knjiga je objavljena tek 1971. godine, te je postala glavni izvor informacija o zločinima u gulagu na prostoru bivše Jugoslavije, ali i šire.[2] Kada je Kiš ’70-ih godina prošlog stoljeća istraživao zločine vezane za totalitarne režime, upravo se knjiga Karla Štajnera našla na popisu onih koje mogu ponuditi najviše novih dokumentarnih izvora.

Kiš modificira dio iz Štajnerovih memoara o igranju karata u sibirskim logorima i ispisuje vlastitu verziju nadopunjujući zapise autora memoara fikcionalnim dijelovima tako što zadržava dinamičke motive, a pukotine između njih ispunjava izmišljenim događajima i detaljima.

Transmutacija istorijskih izvora ovdje je izvršena pomoću detaljnijeg opisivanja oblika kartaških igara i vrsta karti što u konačnici nije moguće pronaći u memoarima. Iako Kiš nije težio metafizičkim konotacijama u smislu pokušaja mistificiranja i uopštavanja ljudskih stradanja i patnji, već se bazira na konkretne i prizemne izvještaje o individualnim slučajevima, pojedini dijelovi teksta u priči Magijsko kruženje karata sadrže fantastične elemente.

Priča o doktoru Karlu Taubu (alias Kiril Bajc), liječniku i revolucionaru, odlikuje se reprezentativnim kiševskim sažimanjem i nabrajanjem dokumentarnih izvora koji rasvjetljavaju Taubovu biografiju u kojoj nema naznaka metafizike: Taube u revolucionarnoj karijeri karakterističnoj za dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća prolazi kroz stanice uspona i padova, hapšenja i internaciju u nacističkom koncentracionom logoru u Dachauu, dolazak u Rusiju i ponavljanje istog rituala: hapšenje i slanje u kolimski Gulag.[3] Poslije uvodnog i nenaslovljenog dijela priče o mističnom ubistvu doktora Taubea nakon izlaska iz logora koje će se rasvijetliti tek u zadnjem dijelu, u pet odlomaka priče Slike iz albuma, Credo, Duge šetnje i Međučin, daje se pregled Taubove biografije; rođenje i mladost u Mađarskoj, dolazak u Beč i početak ljevičarskog aktivizma, selidba u Berlin, a potom u Moskvu i njegovo tamošnje hapšenje.

Prepoznatljiv metafikcionalni postupak skretanja pažnje teksta na samog sebe, odnosno, na (ne)vjerodostojnost dokumenata, nalazimo u dijelu Međučin: Poznato je takođe da je u avgustu 1936. boravio na Kavkazu, gdje je pratio svoju ženu koja je bila obolela. Ungvari navodi da je u pitanju bila tuberkuloza, dok K. Š. Tvrdi da se lečila “od živaca”. Ukoliko prihvatimo ovaj podatak (a mnoge okolnosti navode da ga smatramo verodostojnim), onda nam on nagoveštava skrivene i nama nepoznate duševne patnje koje su Taubeovi preživljavali u tom razdoblju.[4]

Hteo je sve da vidi…

Pored prisutnog hroničarskog pripovjedača i montažnog postupka u prethodnom odlomku u kojem kombinira dva dokumentarna izvora, memoare Tomaša Ungvarija i Karla Štajnera, dovodeći u pitanje njihovu jednoobraznost i istinitost, ukoliko se podrobno prouči knjiga Sedam hiljada dana u Sibiru, postat će jasno da Štajner ni u jednom dijelu teksta ne spominje doktora Taubea, kao ni liječenje njegove žene od živaca što vodi do zaključka da se Danilo Kiš u ovoj priči Grobnice za Borisa Davidoviča poslužio vlastitom imaginacijom za konstrukciju glavnog lika. Naime, jedini Karl Taube koji je zabilježen u istoriografiji jeste španski kompozitor i muzičar Karl Taube ubijen u Auschwitzu 1944. godine.[5] Izvori iz memoara Tomaša Ungvarija kao i dijelovi gdje iznosi navodne tvrdnje Karla Štajnera, plod su piščeve imaginacije, te se ne mogu pronaći u navedenim dokumentima: “Hteo je sve da vidi, da vidi i da opiše, ne samo zbog kratkovidnosti nego da bi se uverio da sve to nije san”, veli K. Š.[6]

Čak i kada izmišlja citate, Kiš zadržava stil već postojećih memoarskih izvora, pa je razliku između stvarnih i fikcionalnih dokumenata teško razlučiti ukoliko čitatelji/čitateljice nisu podrobno upoznati sa navedenim memoarima. Kombiniranjem ove dvije vrste dokumenata nepovjerenje u zvanične podatke podiže se na novi nivo tako što se tzv. objektivni i provjereni podaci izjednačavaju sa imaginarnim koji im toliko sliče da je gotovo nemoguće napraviti razliku između njih zbog čega se iznova naglašava nedostatnost dokumenata zvanične istoriografije.

Pored kombiniranja zvaničnih izvora sa izmišljenim, Kiš razvija i tehniku montažnog postupka stvarnih svjedočanstava Jevgenije Ginzgurg i Karla Štajnera od kojih preuzima kostur za konstruiranje nove priče na postojećoj građi. Nasuprot ostalim likovima u drugim pripovijestima, Kiš iz memoara Ginzburgove preuzima samo ime jednog od likova, ali ne i detalje vezane za njegovu karakterizaciju; u Kronici kulta ličnosti Kostik Koršinduze je upravitelj zatvora, a u Magijskom kruženju karata predstavlja kriminalca koji je svoj životni vijek proveo u sovjetskim zatvorima, te kada izgubi u partiji karata sa Segidulinom, preuzima dug ubijanja doktora Tauba.

Iako je i sam glavni lik plod piščeve imaginacije, dokumentarnu okosnicu priče Magijsko kruženje karata čini upravo scena kartanja zatvorenika koju Štajner opisuje u memoarima: Kriminalci su stalno igrali karata. Izrezali bi novinski papir na komadiće, od mekanog kruha napravili bi ljepilo, tada bi nekoliko slojeva papira zajedno slijepili, iz neke rupe izvadili bi tintenu olovku i obojili karte. Igralo se za kruh, za juhu, pa i za odjeću. Poneki kriminalac znao je da proigra svoje sledovanje hrane za nekoliko dana, onda je morao gladovati. Ali kriminalci nisu igrali samo za svoju odjeću, već i za odjeću drugih zatvorenika. Igralo se i za živote drugih ljudi.[7]

Transmutacija odlomka o kartanju

Kao što i sama posveta Karlu Štajneru na početku priče upućuje, centralni dokumentarni izvor čini njegov opis kartanja u norilskom logoru, a ostatak priče je razrada i predstavljanje posljedica igre na jednom mikroprimjeru, individualnom slučaju vezanom za ubijenog doktora Taubea, naručitelja njegovog ubistva, kriminalca Segidulina i ubice Koršinduzea. Kiš iz Sedam hiljada dana u Sibiru za razliku od drugih pripovijesti u knjizi, zadržava samo jedan opis na osnovu kojeg izgrađuje ostatak priče, dok u drugim pričama poput Grobnica za Borisa Davidoviča i Krmača koja proždire svoj okot  pozajmljuje i dalje razrađuje već postojeće likove, situacije u kojima se nalaze i razvoj samih događanja gdje praznine između popunjava fikcionalnim tekstom. Štajner ne navodi nikakve primjere ni konkretne posljedice igara, dok Kiš razvija kompletnu priču na osnovu jednog šturog i oskudnog opisa.

Nakon pet dijelova priče u kojima se sažimaju stvarni i izmišljeni dokumentarni izvori kako bi se iznijela biografija ubijenog doktora Tauba, u podnaslovima Traktat o hazardnim igrama, Čortik, Makarenkova kopilad, Majmun i Orao, Kučka, “Svinjska noga” i Posljednja pošta iskoristivši Štajnerov kratki opis, pripovjedač hroničar razvija priču o istoriji kartanja u ruskim logorima pri čemu se koristi navodnim rijetkim dokumentima[8] što opisuju hazardske igre. Prizemni memoarski opis Kiš uzdiže na metafizičku razinu, gdje aludira na istoriju književnosti u kojoj su književnoumjetnički tekstovi sa motivima karata poput Puškinove pripovijetke Pikova dama  određeni onostranim, mističnim i razumski neobjašnjivim dešavanjima.

Vladimir Pištalo u knjizi Značenje džokera iznosi: Karte su igra, a igra je sveta. Zvezde su akupunkturne tačke svemira. Konstelacija su mreže energija i značenja.[9], nagovještavajući da su karte povezane sa metafizičkim određenjima nedokučivim logičkom razmišljanju i ovosvjetovnim zakonima. Životu doktora Tauba presudila je upravo metafizička igrarija, kartaška igra čortik. Nakon što mu je u zatvorskom logoru Taube protiv njegove volje spasio tri prsta, kriminalac Segidulin odlučio je osvetiti se doktoru.

Zuko Džumhur, Staljin i Marks

Priliku dobija kada u igri pobijedi ologlašenog zatvorenika Koršunidzea kojeg zadužuje da ubije njegovog spasioca. Vodeći se detaljem iz memoara Sedam hiljada dana u Sibiru gdje su ubice godinama čekale na izvršenje zaduženja, Kiš pravi vremenski skok i pripovjedač hroničar u zadnjem dijelu priče Posljednja pošta iznosi događaj u kojem je Koršindunze osam godina nakon kartaškog gubitka, pri izlasku na slobodu, u lokalnoj bolnici pronašao i ubio doktora Tauba vrativši tako stari dug Segidulinu.

Glavni lik priče Magijsko kruženje karata, doktor Taube, podjednako kao i ostali likovi komunista i anarhista u pričama knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, stradao je boreći za ideal pravednog društva. Iako ne dolazi iz linije sovjetskog totalitarnog režima, Taube djeluje  iz sopstvenog političkog ubjeđenja. Bez obzira što u analiziranoj priči postoje fantastični elementi koji na koncu odlučuju o prestanku njegovog života, Taubovu smrt ne treba gledati kao ishod magijskih i nadnaravnih zakona kartaške igre, već kao krajnju posljedicu odlaska u gulag koji nije ni u kojem slučaju produkt metafizike, već sasvim realističan rezultat odnosa SSSR-a spram komunista iz drugih zemalja i unutrašnjeg raslojavanja komunističkog pokreta i ljevice uopće.

Posljedice totalitarnosti i zločina staljinističkog režima jeste glavna tema ove knjige, ali ona nije prikazana univerzaliziranjem, već uvidom u konkretna ljudska stradanja. A zašto su ti ljudi stradali? Možda upravo zbog vjerovanja u ispravnost ideje komunizma, suprotstavljajući je svojom žrtvom staljinizmu i na jedan neposredan način podsjećajući na poznatu karikaturu Zuke Džumhura u kojoj Staljin sa slike promatra Marxa dok on piše Kapital.


[1] Kiš, Danilo: Čas anatomije, Arhipelag, Beograd, 2012., str. 113.

[2] Štajner, Karlo: Sedam hiljada dana u Sibiru (pogovor), Zagreb, Globus, 1982., str. 963.

[3] Beganović, Davor: Pamćenje traume: apokaliptička proza Danila Kiša, Naklada Zoro, Zagreb; Sarajevo,             2007., str. 245.

[4] Kiš, Danilo: Grobnica za Borisa Davidoviča, Biblioteka DANI, Sarajevo, 2004., str. 60.

[5] Music and the Holocaust. Dostupno na:

http://holocaustmusic.ort.org/places/theresienstadt/taube-carlo/ (15. 07. 2019)

[6] Kiš, Danilo: Grobnica za Borisa Davidoviča, Biblioteka DANI, Sarajevo, 2004., str. 59.

[7] Štajner, Karlo: Sedam hiljada dana u Sibiru (pogovor), Zagreb, Globus, 1982., str. 648-649.

[8] Kiš, Danilo: Grobnica za Borisa Davidoviča, Biblioteka DANI, Sarajevo, 2004., str. 62.

[9] Pištalo, Vladimir: Značenje džokera, Novi Sad, Agora, 2019., str. 12.

Piše: Emina Adilović za Preokret
Foto: YouTube, printscreen

Share.

Leave A Reply