INTERVJU, MARKO ŠELIĆ MARČELO: Ja sam pacifista, ali ne možeš večno okretati drugi obraz, sve da imaš pet glava!

Marko Šelić Marčelo je pisac, muzičar, urednik u izdavačkoj kući specijalizovanoj za stripove i aktivista…

A sada je uz sve to dodao i jedno novo zanimanje, oprobao se kao glumac u predstavi Kokana Mladenovića „Bura” u SNP-u u Novom Sadu.

  • Kakvo je to bilo iskustvo?

Na „Buri” sam bio angažovan zajedno sa svojim najbližim saradnicima Nevenom Glibetić Nensi (vokal, vokalno komponovanje i aranžmani) i Radetom Sklopićem Rejdom (kompozitor). Povratak u svet teatra iskreno nas je obradovao, naročito zato što nas je pozvao baš Kokan – ne samo fenomenalan reditelj, nego i naš prijatelj. Naše poslednje iskustvo nije se završilo lepo: napisao sam scenario za predstavu koja se zvala „Velika magla” i zajedno s Nenom i Radetom počeo rad na songovima – ali autocenzorskom odlukom upravnika Kruševačkog pozorišta, a zbog satiričnosti teksta, rad je obustavljen negde kod pete probe i komad je, zajedno sa songovima, završio u fioci.

U tom smislu, „Bura” je došla kao sjajan predlog, iako je zadatak višestruko nadmašio sve naše prethodne pozorišne izazove – ovoga puta, naš posao nije bio samo zakulisan: na sceni smo sve vreme, songovi idu uživo i pride iz lika, Arijela, čija je uloga otud pripala meni. Nimalo lak zadatak nekome ko nije glumac: u našoj verziji, umesto ostrvskog vazdušnog duha, Arijel je duša mrtve osobe. Čitava predstava upravo je njegovo sećanje na sopstvenu smrt i razloge koji su do nje doveli.

  • U pitanju je komedija.

-Iako formalno komedija – i komad o mudrosti i praštanju – naša „Bura” od starta je zamišljena drugačije. Kako sam Kokan kaže, naša društva nisu dobacila do mudrosti i praštanja, te su tonovi koji kroz originalan tekst samo provejavaju ovde dominantni – a to su mržnja i osveta. Prenošenje nacionalizma s kolena na koleno, iako nam nikada dobra nije doneo. Arijelova sudbina pak ilustruje udes svakoga ko toj mržnji pokuša da stane na put: sve što, odonud groba, još može jeste da publici poveri svoju priču, u nadi da će je zapamtiti. I da je neće ponoviti. Elem, zahvaljujući podršci ansambla i celog autorskog tima predstave, ne samo što smo kudikamo lakše pregrmeli izazov, već smo i stekli divne prijatelje.

Kako sam Kokan kaže, naša društva nisu dobacila do mudrosti i praštanja, te su tonovi koji kroz originalan tekst samo provejavaju ovde dominantni – a to su mržnja i osveta

  • Šta si novo spoznao?

Posle decenije i po zajedničkog rada i prijateljstva, Nena, Rade i ja iznova smo preslišali lekcije kao što je ona da možeš biti jako brz a kvalitetan ukoliko radiš pod vremenskim pritiskom. Pod ruku s tim ide i lekcija da je istinski užasno raditi pod vremenskim pritiskom, naročito kada nisi na svom terenu i bukvalno svaki detalj uzrokuje stres i nesanicu. Nama to, pokazalo se još jednom, nimalo nije životni afrodizijak, sve i da jeste kreativni. S druge strane, izlaženja iz svoje zone komfora svakako su poželjna s vremena na vreme, i nije neuzbudljivo okupati se u adrenalinu nakon praktično cele godine kupanja u formalinu. A udahnuti stvaralačku energiju drugih ljudi, upiti njihovo iskustvo, deliti kreativni prostor s istinskim majstorima i s njima izaći pred jednu drugačiju publiku – dragoceno je i oplemenjujuće, pride i izuzetna čast.

  • Kako ocenjuješ ovaj sadašnji trenutak u Srbiji?

Ocenjujem kao odvratan, a evo jednog od nebrojenih primera zašto je tako: Intervjui sadrže dva pitanja o onome čime se zapravo baviš, a kad se završi ta usputaška kurtoazija, onda slede pitanja o sadašnjem trenutku i ona su većinski deo svakog intervjua. Ako odbiješ taj jalovi igrokaz, postao si jedan od onih koji ćute; ako pristaneš, deo si beskrajnog skeča, farse u kojoj se ispunila nekakva građanska dužnost jer, eto, nismo ćutali. Nego smo bezmalo deceniju pričali. Optimista bi rekao da je to svakako glasan oblik nepristajanja. Realista bi više bio zainteresovan za rezultat.

Naglašavam: zakleti sam pacifista. Ali biti pacifista ne znači zanavek biti dobri hrišćanin što okreće drugi obraz ljudima koji bi te šamarali sve i da imaš pet glava i deset obraz

A rezultat je, izgleda, taj da jedini isti ljudi komentarišu jednu istu situaciju o kojoj imaju jedno isto mišljenje, jer se situacija ne menja. Za to vreme, neki ljudi uzeli su vile u ruke i odbranili naše reke od investitora koji su hteli da grade MHE, pošto od priče vajde nije bilo. A ja sam se, što se ovih tema tiče, osetio živim jedino u julu, kad je režim suzavcima išao na nas. Naglašavam: zakleti sam pacifista. Ali biti pacifista ne znači zanavek biti dobri hrišćanin što okreće drugi obraz ljudima koji bi te šamarali sve i da imaš pet glava i deset obraza.

  • A kako ti deluje to kuda ide svet?

Teško je o tome misliti dok je na daljincu naših života stisnuto dugme za pauzu. Ove godine zapravo si odlično prošao ako te je snašlo samo to veliko zamrzavanje kadra, ne i bolest. Svi jedva čekamo da se slika pokrene, ali sa zebnjom: dok je nevolja, moramo misliti na nevolju – kada ona prođe, stignu na red i radost i posledice. Stručnjaci predviđaju da je kriza neminovna, što je i laicima jasno; ostaje, ipak, nada da će s tom krizom doći i ogroman kolektivni elan, želja da se živi.

  • Koliko ti je ovo vreme inspirativno za stvaranje muzike, pisanje?

Iskreno: nimalo. Prvobitna ideja-utešiteljka, ona da se u danima izolacije svi okrenemo sebi, nije se pokazala naročito spasonosnom: ljudi su masovno našli sebe u teorijama zavere, tako sumanutim da ozbiljno svedoče o tome koliko stvarnost mora da je nesnosna kad su slamke spasa takve. Mi umetnici dobili smo od korone bizaran poklon: mnogo slobodnog vremena. Ali to je vreme, kao i kod svih drugih ljudi, bilo ispunjeno zabrinutošću, lošim vestima, finansijskim teškoćama.

Svet fikcije ionako je nakrcan postapokaliptičnim scenarijima, u ovom veku čak mnogo više nego ranije – tako da nam ova „generalna proba” uopšte nije bila nužna: dela svedoče da nam je ona, valjda zbog egzistencijalnih pitanja koja smo sebi i inače postavljali, bila sasvim zamisliva i pre no što smo postali svedoci nečega iole sličnog. U tom smislu, periferne stvari bile su mi „zanimljivije” nego glavna: na primer, jedan moj prijatelj zapazio je neverovatnu lakoću s kojom je svet usvojio termin „socijalna distanca” – iako se zapravo misli na fizičku. To nipošto nije isto. Eto nečega o čemu vredi razmišljati i preko granice sadašnje situacije.

Istinski je gnusno gledati Krizni štab kako bilo šta sugerišu građanima dok ćute predsedniku i njegovoj sviti, koji krše apsolutno svaku preporuku od početka pandemije do danas. „On nije bilo ko, on je predsednik”, izjavio je u jednom trenutku doktor Kon, valjda tvrdeći da virus razlikuje ko je na javnoj funkciji, a ko ne

  • Pratiš li vesti, preporuke Kriznog štaba?

Naravno da pratim. Što ne znači da im i verujem, nakon što smo, zahvaljujući revnosnim novinarima, doznali o lažnim brojevima zaraženih i preminulih, posebno u mesecu održavanja izbora. To me pak nipošto ne čini „koronoskeptikom”, jednim od ljudi koji negiraju virus i danonoćno spominju nekakav belosvetski satanizam, ne uviđajući da sami ispunjavaju sve uslove za sektu, samo fali da se zvanično registruju.

Nazad na tvoje pitanje, sve to čini da se, kao građanin, osećam prepuštenim samome sebi. Čini da se što više trudim da zaštitim i sebe, i druge, a time i časne lekare, one koji svakoga dana rizikuju da pri ovakvim okolnostima spasu što više života. Oni zavređuju svako poštovanje, nasuprot političkom kriznom štabu, čiji članovi – čak i oni s nešto preostalog morala – u sećanje prizivaju scenu iz serije „Černobilj”, onu u kojoj jedan od ljudi iz tima, nakon što se načas usprotivi Dijatlovu, savije šipke i vrati se za komandni most da dalje izvršava belodano sumanuta naređenja s uma sišavšeg karijeriste i egomanijaka.

Istinski je gnusno gledati ih kako bilo šta sugerišu građanima dok ćute predsedniku i njegovoj sviti, koji krše apsolutno svaku preporuku od početka pandemije do danas. „On nije bilo ko, on je predsednik”, izjavio je u jednom trenutku doktor Kon, valjda tvrdeći da virus razlikuje ko je na javnoj funkciji, a ko ne. Istina, zna se da virus mutira, ali teško da je mutirao u doktora Kona, pa deli ljude na nedodirljivog predsednika i smrtnike. Nedodirljivi je, međutim, dodelio i doktoru Konu i doktoru Nestoroviću orden za doprinos u suzbijanju pandemije, iako ta dvojica sve vreme govore potpuno suprotne stvari – jedan je za maske, drugi je protiv, jedan zahteva da se čuvamo, drugi čak javlja kad je najbolje vreme da se svi zarazimo. Dakle, ne znam je li iko za orden, ali je jasno da je bar jedan za zatvor, jer ako nam bilo koji set narečenih saveta pomaže, onaj drugi nas sigurno ugrožava. Ta dva čoveka, kao i onaj ko proglašava da su obojica istovremeno u pravu i za orden, lično su odgovorni za potpuno logičnu sluđenost građana i građanki naše zemlje.

Manje doze Vučića, međutim, uopšte nisu male, jer svakoga dana govori satima i samo je pitanje kada će sesti da naprosto sam vodi dnevnik, čitajući čak i vremensku prognozu i pripisujući je sebi ako je vreme lepo, a drugima ako nije

  • Imaš li snage da gledaš televizijske nastupe Aleksandra Vučića?

Ne, ni slučajno. Odavno. Samo nedeljni „the best of” kroz emisije Olje Bećković i Zorana Kesića. Što je mač sa dve oštrice: tako koncentrovan, predsednik je veća bomba za želudac nego kad se prima u više manjih doza. Manje doze, međutim, uopšte nisu male, jer svakoga dana govori satima i samo je pitanje kada će sesti da naprosto sam vodi dnevnik, čitajući čak i vremensku prognozu i pripisujući je sebi ako je vreme lepo, a drugima ako nije. Već sama činjenica da on tako nešto smatra normalnim bila bi dovoljna brucošu studija psihologije da štošta zaključi. Kršenje ustavnih ovlašćenja, uz sve druge zakonske prekršaje njegove klike, biće pak tema za neke druge stručnjake jednoga dana – u ne tako dalekoj budućnosti, nadam se.

Smeha uvek ima, iako podseća na menije u restoranima kineske kuhinje: ima kiselo-slatkog, kiselo-ljutog, gorko-slatkog…Osmeh zbog dobre šale. Osmeh što smo zajedno napravili lepu predstavu. Osmeh dok radimo na novim pesmama, ili dok radim na romanu. Osmeh što je bilo ko ozdravio. Osmeh što ti se neko osmehnuo. Osmeh koji nije podsmeh

  • Kako izgledaju tvoji razgovori sa prijateljima koji žive u inostranstvu? Koje su to teme o kojima diskutujete?

Upravo te. Svi moji prijatelji aktivno prate političku situaciju, bivajući podjednako srećni što su otišli i besni što ne mogu mnogo da pomognu.

Smeha uvek ima, iako podseća na menije u restoranima kineske kuhinje: ima kiselo-slatkog, kiselo-ljutog, gorko-slatkog…Osmeh zbog dobre šale. Osmeh što smo zajedno napravili lepu predstavu. Osmeh dok radimo na novim pesmama, ili dok radim na romanu. Osmeh što je bilo ko ozdravio. Osmeh što ti se neko osmehnuo. Osmeh koji nije podsmeh

  • Ovde je uvek ključno pitanje, odnosno dilema „otići ili ostati. Jesi li razmišljao da odeš?

Naravo da jesam. Ne znam nikoga ko nije. Ali i dalje me sidri snažan osećaj da takva odluka ne bi bila moja – bio bih zapravo proteran okolnostima. Poražen. Kad odlaziš – iz bilo čega – to valja činiti tako da više nikad ne osetiš u sebi nedoumicu. Takva nedoumica, međutim, opravdano muči one koji ostaju. I oni ostaju samo po sili nekog višeg razloga. Za mene, nema nikakve sumnje da se to, osim vezanosti za prijatelje, zove i patriotizam. Patriotizam, mazohizam…nešto od tih –izama. I beskrajan inat prema onima koji moju zemlju guraju u propast.

  • Čemu se smeješ ovih dana?

Smeha uvek ima, iako podseća na menije u restoranima kineske kuhinje: ima kiselo-slatkog, kiselo-ljutog, gorko-slatkog… Bude tu i neslanog smeha od neslanih šala. Uprkos svemu, dosećam se jedne reklame: usled navale piva s ukusom ovoga i onoga, iskrsao je u jednom trenutku reklamni slogan „pivo s ukusom piva”. Osmeh s ukusom osmeha isto tako ne sme biti zanemaren, i ja ga rado imam i delim s bližnjima, koliko god prilike dopuštaju. Osmeh zbog dobre šale. Osmeh što smo zajedno napravili lepu predstavu. Osmeh dok radimo na novim pesmama, ili dok radim na romanu. Osmeh što je bilo ko ozdravio. Osmeh što ti se neko osmehnuo. Osmeh koji nije podsmeh.

Piše: Aleksandar Đuričić
Foto: Privatna arhiva/Predstava “Bura”, Wikimedia, Facebook/Marko Šelić Marčelo

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top