VUK BAČANOVIĆ: Srpska dejtonska vertikala

Ko dobro poznaje istoriju, a ne pseudoistorijske narative i površne izmišljotine, zna da su državnosti Bosne i Srpske zemlje (Srbije) u Srednjem vijeku, a poslije toga i Bosanski sandžak/ejalet i srpski pravoslavni narod nerazdruživo isprepleteni. Utoliko da je bilo šta u istoriji jedne i druge zemlje i njenog pluriidentitetskog a opet jednog naroda (Srbi, Bošnjaci, Vlasi, Rašani, Humljani, Usorani) neshvatljivo, nejasno i lažno ukoliko se ne slože svi njeni parčići. Za takvog poznavaoca srpska okosnica u istoriji bosanskih i hercegovačkih zemalja nije ništa začuđujuće i novo, posebno u novijoj istoriji.

Od Vojislava Kecmanovića-Đede, predsjednika ZAVNOBiH-a, kojim se BiH uspostavlja kao moderna država, jugoslovenska federalna jedinica i, zasigurno, jedna od najbitnijih tekovina globalne antifašističke borbe, pa evo i kako se navršilo 25 godina od uspostavljanja međunarodnog protektorata, do Milorada Dodika i Bogića Bogićevića. Zanimljiv je to dvojac, a pogotovo ako mu pridodamo još jednog člana, novoizabranog načelnika sarajevske Opštine Centar, Srđana Mandića, pa dobijemo savremenu srpsku vertikalu, od predsjednika države, preko gradonačelnika glavnog grada do prvog čovjeka centralne opštine.

Nakupac i operativac

I ma koliko se, standardno, površni mediji i u njima zaposleni neuki, nemušti i histerični novinari i analitičari trudili da među ovim ljudima postoji ogromni ideološki polaritet, to, zapravo, uopšte nije toliko tačno. Jer koliko god je mučno gledati Dodika dok pred Senadom Hadžifezovićem skače samome sebi u stomak, cik-cak glumeći ko fol četnika pa ko fol partizana, deklamujući kao vješt trgovac-nakupac pri tome setove poluistina kojima ga filuju nedouki savjetnici, i staloženi i odmjereni operativac, budući gradonačelnik Sarajeva, Bogić Bogićević nam je, pred istim voditeljem, ostao dužan odgovor na ključno pitanje.

Kako i zašto je njegova generacija dopustila da uopšte dođe do trenutka njegovog navodnog sudbonosnog “ne”, to jest kako je uopšte došlo do takve svestrane bezvolje da se čuvaju sve one tekovine koje se danas, nakon tog civilizacijskog potonuća i dalje deklamuju bez ikakve svijesti o vlastitoj odgovornosti.

Bilo je lijepo slušati Bogićevićevu životnu, gotovo hrišćansku, istinu da čovjek može izdati i državu i partiju i naciju, ali da ako izda samoga sebe, on postaje bivši čovjek. Baš kao da čovjekovo “ja” lebdi u nekom vaakumu i da izdaja svega navedenog ne znači i svojevrsnu izdaju onog “ja” koje je i državu i partiju i naciju smatralo svojom.

Da sam bio na mjestu Hadžifejzovića, Bogićeviću bih postavio pitanje: A nismo li zbog sveukupne izdaje ideala na kojima je počivala jugoslovenska civilizacija svi mi pomalo bivši ljudi? I kako ide sa tim “ja” odlikovanje iz ruku Stjepana Mesića, koji ma kako danas nastupao sa korektnom retorikom, u svoje vrijeme nije bio ništa drugo do utjelovljenje jednog od glavnih tektonskih poremećaja koji su razorili bivšu državu – hrvatskog nacionalizma?

I kako se sve to razlikuje od Dodikovih dovijanja, osim što su ona daleko sirovija i primitivnija, prilagođena drugačijoj publici. Na sličan način na koji je npr. Meki Torabi vrač za sirotinjske mase, a Greta Tunberg za nabijeđene građane i uobražene kosmopolite.

Kontradikcija u paketu

Ali dobro, u isto vrijeme se i od jednog i od drugog moglo čuti i mnogo toga načelno tačnog i korisnog. O tome kako je besmisleno i ponižavajuće da bilo kojom državom na svijetu upravlja strani prokurator samo zato jer je tumač anticivilizacijskog sporazuma kojim je kreiran inostrani protektorat, odnosno okupacija i da je nečuveno da u Sudu suverene države sjede stranci, pri čemu Dodik svakako dospjeva u kontradikciju, jer braneći Dejton, brani i postojeće institucije, bez kojih bi bio nemoguć, što je, opet, odlično primijetio Bogičević, podsjetivši šaroliko građanstvo da je mir uspostavljen ne samo retoričkim međunarodnim diktatom, već i golom vojnom silom i da u toj situaciji nema situacije u kojoj se može odabrati jedno, a odbaciti drugo, jer, kada se okupacija jednom potpiše, onda se sve prihvata u paketu.

Predsjednik i dopredsjednica Naše stranke, Peđa kojović i Sabina Čudić polažu cvijeće na turbe Alije Izetbegovića u povodu 25.novembra, Dana državnosti BiH

To je dobro shvatila Bogićevićeva generacija kada je digla ruke od spašavanja onoga što su njihovi očevi stvorili i ostavili im u amanet.

On je možda bio i najpozvaniji da objasni kako Amerikancima i generlno strancima treba malo vjerovati i u njih se nadati, jer se takve nade najčešće katastrofalno izjalove na štetu onoga koji ih i dalje gaji. Pa bi isto tako valjalo zakočiti novonastalu euforiju oko trijumfa građanskih snaga, bilo u sarajevskoj Opštini centar ili bilo gdje drugo, jer kako glasi neumoljivo tačna analiza nekadašnjeg predsjednika SDP-a, Zlatka Lagumdžije: “Ako uzmemo SDP, DF, Socijaldemokrate, Našu Stranku, SDU i USD, a na drugoj strani imate desni centar; SDA, SBIH, SBB, Narod i Pravdu i slične partije, vidjećete da je na ovim izborima desnica otišla naprijed, a ljevica koja je bila stavljena u dvije „zelene kolone“, jednu pod vodstvom SDA, a drugu pod vodstvom NiP-a, doživjela je potpuni krah i u Sarajevu i u BiH.”

Podupirač za cirkusku šatru

Drugim riječima, srpska vertikala u BiH, nikada nije bila lomljivija i beznadežnija. Sačinjavaju je čovjek koji je izdao svoje ja radi tobožnjeg patriotizma, onaj koji je ipak odabrao da je od patriotizma bitnije vlastito dup… , pardon “ja”, iako je, pri tome kao i prvi, pun korisnih savjeta i, u konačnici novoizabrani načelnik Centra koji trijumfalno objavljuje revolucionarnu pobjedu koju mu je omogućio desničarski NIP i to samo zbog toga što mu se stranački šef, još jedan Srbin, odbacivši sve principe, doslovno i figurativno klanja sjenima Alije Izetbegovića, a time i kompletnoj njegovoj ideologiji. Kao uostalom i  Bogićević.

No ubjedljivo gori potez od toga jeste silna galama koju je vrh srpske vertikale, Milorad Dodik, u svom stilu, digao pred Savjetom bezbjednosti, nazvavši Incka najprije monstrumom, e da bi ga onda, ponizivši se, pozvao da zajedno skinu tablu sa imenom Radovana Karadžića sa paljanskog studentskog doma koju je sam postavio u nekoj od svojih faza kampanjskog besprincipjelnog rasplamsavanja najnižih ljudskih nagona i poriva.

U nekom boljem svijetu u kojem ovaj trojac ne bi bio ono što jeste, nego imao barem mrven integriteta jednog Vojislava Kecmanovića, popa Vlade Zečevića, a da ne govorimo o Veselinu Masleši, sakupio bi se i, bez apelovanja na bilo šta i bilo koga što se veže za devedesete, a kamoli na opskurnu karikaturu od visokog predstavnika, ovu ploču uklonio. I to ne samo zbog činjenice da je Radovan Karadžić ratni zločinac i istinski monstrum, već i zbog toga što je upravo on sa svojim suizabranim kolegama iz drugih demokratskih stranaka, utro put okupaciji i anticvilizacijskom sistemu u kojem i dalje živimo.

I u kojem su svi dani republika, nezavisnosti ili državnosti posve besmisleni, jer mi, u dobroj mjeri, zahvaljujući kupljenoj i snishodljivoj i lažno drčnoj ljevičarsko/nacionalnoj kukavelji, nemamo ništa od toga, pa nemamo šta ni slaviti. Jer nekada su tri značajna Srbina bili vertikale svega što je dobro, lijepo i pametno, a danas, kako vidimo, samo podupirač za cirkusku šatru.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Foto: youtube printscrean/instagram

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Srpska dejtonska vertikala”

  1. Zašto, Vuče, krećeš od pretpostavke da BiH treba da opstane i funkcioniše? Zbog čega bi Srbi bilo šta konstruktivno radili za tuđu (bošnjačku) nadnacionalnu državu BiH, kad su im već drugi (uključujući Bošnjake) srušili njihovu nadnacionalnu državu Jugoslaviju?

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top