TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Nasrtljivi ignoramusi, prilog poznavanju sarajevske graDŽanističke mozgovne telve

Nenad Filipović, čuveni orijentalni filolog, osmanista i istoričar piše svoju redovnu kolumnu za Preokret pod naslovom “Tefter drugi”. Kolumna je tako naslovljena jer predstavlja svojevrsni nastavak kolumne koju je Filipović prije više od deceniju pisao za sarajevski sedmičnik Slobodna Bosna, a pod nazivom Bosanski defter Nenada Filipovića.       

U sarajevskom javnom diskursu zapaža se, odnedavno, obnova i radikalizacija jednog posebnog tipa neo-orijentalizma. Ne mislim da se tu radi ni o autošovinizmu ni o auto-neoorijentalizmu. Prije više od dvadeset godina u Americi je utvrđeno da kategorije kao auto-šovinizam i razni drugi varijeteti auto-… nisu intelektualno utemeljene odnosno duhovno produktivne kategorije, nego se tu radi o ideologizovanim naljepnicama za raznoliko blaćenje osoba, pokreta i pojava kojima se te raznolike auto-… kategorije pripisuju. (Zoran Ćirjaković, veliki profiter upotrebom izraza auto-šovinizam, izgleda još to nije saznao, iako se nerijetko poziva na svoju upućenost u „stvari američke“).

Neokolonijalno-kompradorska rješenja…

No, ako te raznolike auto-… kategorije ne mogu izdržati kritičko propitivanje, sasvim je druga priča sa neo-orijentalizmom, neo-imperijalističkim zapadnjačkim trijumfalizmom te njima sličnim pojavama. U prošlom napisu naveo sam relevantno, ali i sjajno sročeno mišljenje Pankadža Mišre o tom pitanju. Bez ikakvog ustručavanja, može se reći da je uspon takvog diskursa u Sarajevu i u cijeloj BiH povezan i sa dolaskom ustanova tzv. međunarodne zajednice i ulaskom raznih inostranih NVO-organizacija te državno sponzorisanih zapadnih ustanova (OHR, OSCE, USAID, Ebertova zadužbina, Belova zadužbina, Francuski kulturni centar, Fondacija Soroš, Goethe-Institut itd.).

Skupa sa stranim diplomatima, napose američkim te zapadno-evropskim, predstavnici navedenih institucija često su u svojim javnim istupima iznosili krajnje pojednostavljena objašnjenja zašto je došlo do rata u BiH te su nudili neinventivna i intelektualno mršava rješenja za iščekivani boljitak u BiH.

A evo već dvadeset i pet godina tog boljitka nema, a potpisnik ne misli da su za to krivi samo domaći politički i društveni činioci, iako je njihova odgovornost, nesumnjivo, najveća. Mantre tih neokolonijalno-činovničko-kompradorskih simplikovanih rješenja bile su “tradicionalizam”, “odsustvo individualizma”, “patrijarhalizam”, “religiozna slika Svijeta”, “baština komunističkog totalitarizma”, “prepolitičko društvo”, “odsustvo Prosvjetiteljstva”, “narcizam malih razlika”, itd., itd., itd…

Njemačko disciplinovanje Balkana

U intelektualno-javnom sarajevskom prostoru, na prelomu XX-XXI vijek, simplifikovana objašnjenja bosanske tragedije i bosanskih zakašnjenja , na tragu citiranih te drugih neo-orijentalističkih kategorija, širili su ponajviše Srećko M. Džaja, Ivan Lovrenović, pok. Dubravko Lovrenović, zatim Mile Lasić (uvaženi mostarski emeritus prof. dr, demokrata po profesiji, negdašnji šef kabineta druga Branka Mikulića, takođe poznatog demokrate). Oni su to radili u skladu i sa hrvatskim velikodržavnim šovinizmom i u skladu sa njemačkom vizijom disciplinovanja Balkana pri čemu je Hrvatska shvatana, ali se i dan-dânji shvata, kao njemački mostobran na Balkanu, uključujući i bosanske Hrvate.

Generalna njemačka odanost demokratskim vrijednostima simptomatično je zakazivala i još uvijek zakazuje kada je u pitanju velikohrvatski državotvorni šovinizam.  Zatim su iste ili slične kategorije postajale dio razgovornog vokabulara po tribinama i stilskih obrata po novinskim kolumnama u mnogih drugih javnih sarajevskih poslenika, ali i diljem BiH.

Tokom vremena, usljed redistribucije moći u javnom prostoru, takav diskurs se izlizao, došlo je do brojnih neprincipijelnih sukoba unutar samog tabora zastupnika gradžanističkog neo-orijentalizma, što ukazuje da su sukobi na intelektualnoj i javnoj sceni u nas mnogo više inspirisani raznolikim interesima nego različitim uvjerenjima i  razmišljanjima. Pred nama se, očito, odvija nova preraspodjela moći u sarajevskom prostoru i sarajevskim kulturnim, naučnim i javnim ustanovama.

Poimanje osmanske prošlosti BiH

Takve preraspodjele uvijek imaju i svoje gubitnike i svoje dobitnike, pa se nerijetko gubitnici hvataju velikih riječi  kako bi proširili svoj, sada skučeni, ili skroz izjedeni prostor moći. U tom kontekstu treba tumačiti skorije istupe koji nominalno imaju ambiciju da kritički sagledaju poimanje osmanske prošlosti BiH i načina  kako se toj prošlosti pristupa u izvjesnim sarajevskim naučnim i kulturnim ustanovama odnosno u sarajevskom javnom prostoru.  

     I sâm sam prije nekoliko mjeseci govorio o medresanto-hodžizaciji humanističkih naučnih ustanova u Sarajevu. Problem klerikalizacije i SDA-izacije takvih ustanova i njihovih djelatnostî zaista postoji. Ali, ukoliko se tom problemu bude pristupalo na neozbiljan, neodgovoran, neobaviješten, laprdav, bezobrazan način kako to čine naši novostasali vulgarni neo-orijentalisti, svi potekli iz šinjela pok. Dubravka Lovrenovića, mislim da će izdobriti samo onima na koje je usmjerena takva neo-orijentalistička pseudo-kritika. Paradni primjer pomenute pseudo-kritike jeste napis gospođe Čusto i gosp. Sulejmanagića, objavljen prije nekih mjesec dana na portalu Nomad.ba

Opravdani povod intervenciji gospođe Čusto i gosp. Sulejmanagića bio je naučno opskurni elaborat dra Aladina Husića kojim je izmišljen tačan datum nastanka grada Sarajeva. Uvaženi dr Husić, sada je to sasvim jasno, nagrađen je za to epohalno otkriće zvanjem naučnog savjetnika.

Novootkriveni tačni datum nastanka Sarajeva ima namjeru da sa lica zemlje ukloni datum oslobođenja Sarajeva, 6. april. No, način kako su gospođa Čusto i gosp. Sulejmanagić branili 6. april samo je nadolio novo rastaljeno olovo na siroto tijelo toga datuma. Gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić pokazali su arogantnu ignoranciju u  vezi sa osmanskom Bosnom, osmanskim Sarajevom, osmanistikom, orijentalistikom, islamistikom, modernom historijom BiH, savremenom historijom BiH, historijom nauke u BiH, itd.

Bolesti od kojih svi pate

Njihov napis nije lišen ni strančarskog duha niti ličnih netrpeljivosti. Ipak, osnovni problem njihovoga teksta je što su se poštovani autori prihvatili nečega čemu nisu intelektualno dorasli, od činjeničnog do interpretativnog spektra. Njihovi skoriji drugi napisi, kao i skoriji slični napisi gosp. Dženana Dautovića, svi pate od istih bolesti. Gđa Čusto je historičar u Zavodu za zaštitu spomenika KS, dok gosp. Sulejmanagić figurira na Internetu kao heraldičar, numizmatičar i veksilolog. Pored naučnih publikacija, gđa Čusto nerijetko nastupa na TV, poglavito na teme “kultura sjećanja” i “upotreba sjećanja”, dok je gosp. Suljemanagić objavio brojne, većinom kraće, napise na heraldičko-numizmatičko-veksilološke teme.

     Gđa Čusto se može intelektualno opisati kao homo unius libri: do nje su, po svoj prilici posredno, doprle ideje Pjera Noraa o kulturi sjećanja, konstrukciji sjećanja, upotrebi te kulture itd. Ovdje bih se prisjetio prošlogodišnjeg nastupa Draga Roksandića na jednoj sarajevskoj historičarskoj manifestaciji; prilikom toga nastupa, Roksandić je naglasio da je pojava ideja Pjera Noraa donijela i dosta dobra historiografiji, ali i dosta štete budući da je njegova misao shvaćena kao novi kamen u neo-pironističkoj antihistoriografskoj zgradi čije su temelje postavili Fuko i Derida, a koja je bila direktni napad na „školu Anala“. Osim toga, Nora je poznati pripadnik antiljevičarskog intelektualnog tabora u Francuskoj i zabilježen je po svojoj, nimalo stručno i naučno objektivnoj, opoziciji prevođenju Hobsboma na francuski jezik budući da je tog velikog historičara doživljavao isključivo kao komunistu. Davno je Ginzburg pokazao konzervativni karakter Fukoa, Deride, Firea, Noraa i čitave škole „lingvističkog obrata“ glede historiografije.

Radi se o sofisticiranom otporu uspostavljanja „historije počev od dna prema gore“, sprečavanju uvođenja alternativnih tumačenja i marginalaca u veliku historiju. Zato malim sredinama i sitnim intelektualcima ne treba nekritičko oduševljenje čak ni Noraom, jer nikakve suštinske razlike nema ako se neko nekritički oduševljava Noraom, s jedne strane, a neko drugi Enesom Pelidijom, s druge strane. Međutim, niti jedan od obiju autora (Čusto i Sulejmanagić) nema osmanističke odnosno orijentalističke kompetencije.

U ovom napisu ostaviću po strani opskurni elaborat dra Husića jer to zaslužuje i poseban i detaljan pristup. Zadržaću se na grubim materijalnim pogreškama koje su iznijeli gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić, a zatim  ću se osvrnuti na probleme koji proističu iz interpretativnog pokušaja istih autora.

            Gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić nude hronološki netačnu, a suštinski neodrživu interpretaciju nastanka i razvoja osmanistike u BiH. Oni taj nastanak vežu za beha muslimansku zajednicu i komunistički sponzorisanu nacionalnu afirmaciju šezdesetih godina što ne samo da je netačno, nego je i smiješno i pokazuje koliko je jadna intelektualna historija koja se provodi vulgarizacijom Fukoa. Osmanistika u BiH nastaje skupa sa Zemaljskim muzejom, tj. od kraja devete decenije XIX vijeka. Ona nije bila komunitaristički, nego državni projekat. Isto tako, njeni poslenici nisu bili samo Bošnjaci i muslimani. Osmanisti su bili i Ćiro Truhelka i Vladislav Skarić, a njihovi rezultati su postali relevantni u svjetskoj naučnoj zajednici. Skupa sa njima bili su prvi Bošnjaci – zapadno obrazovani orijentalisti (Safvet-beg Bašagić, Šukrija Alagić, Fehim Bajraktarević), a islamski teolozi i pravnici usvojili su i evropske naučne metode radeći na istom polju (Hilmi-efendija Muhibbić, Ali-efendija Kadić, Muhamed Emin-efendija Dizdar, šejh Behauddin-efendija Sikirić, Riza-efendija Muderizović, Derviš-efendija Munibov Korkut).

Šta je ustanovila NR BiH?

Poseban je slučaj Šakira Sikirića koji je poticao iz stare i čuvene šejhovske porodice, a školovao se i doktorirao u Budimpešti kod tada vodećeg svjetskog islamiste i orijentaliste Goldciera. Nastankom prve Jugoslavije,a prevashodno zaslugom znamenitog Bogdana Popovića, otvorena je i Katedra za orijentalistiku na Beogradskom univerzitetu sa Bajraktarevićem na čelu te su tako počele biti školovane generacije sistematski obrazovanih orijentalista po zapadnom modelu.

Godine 1937. stara Šerijatska sudačka škola transformira se u pravno-teološki fakultet VIŠT. Među prvim profesorima bili su akademik Hamdija Ćemerlić, sorbonski doktor prava, Šakir Sikirić, ali i mnogi tradicionalno školovani učenjaci koji su posjedovali i visoko poznavanje zapadnih jezika i naučnih metodologija. Iz tako solidnog naučnog zavoda izašli su veliki učenjaci po zapadnom modelu kao Hazim Šabanović i Adem Handžić, ali se ne smije zaboraviti doprinos drugih sjajnih intelektualaca koje je proizvela ta škola (hafiz-Mahmud-efendija Traljić, Seid Prašo, Smail Balić, Rašid Hajdarović, itd).

Čudno je da ništa od ovoga nije poznato autorima, ali je još čudnije da oni uopšte ne spominju dva najzaslužnija čovjeka za svjetski uspon osmanistike i orijentalistke u BiH. To su bili Nedim Filipović i Branislav Đurđev. Nedim Filipović i Šakir Sikirić osnivaju Odsjek za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Saajevu, a Branislav Đurđev biva prvi direktor svjetski poznate naučne ustanove koja se zove Orijentalni institut.

Obje ustanove utemeljene su 1950. godine ukazima Narodne skupštine NR BiH. Ogromna je zasluga tadašnjeg ministra i pomoćnika ministra, inače univerzitetskih profesora, Anta Babića i Salka Nazečića za nastanak ne samo ovih ustanova, nego i cjelokupnog sarajevskog Univerziteta, brojnih instituta, muzeja i galerija.

I Babić i Nazečić su isticali da su imali svaku podršku druga Đura Pucara-Starog, dugogodišnjeg predsjednika CK KPBiH. I godinama poslije silaska sa vlasti druga Starog pominjale su se njegove riječi: “O tome treba da odluče drugovi profesori, jer to oni znaju”. Sâm sam svjedok kako su se profesori, sa nostalgijom, prisjećali tih riječi kada su, sedamdesetih godina, vedrili i oblačili drugovi koji su smatrali da sve znaju (Branko Mikulić, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Hasan Grabčanović, Nijaz Dizdarević, Nikola Stojanović, Hrvoje Ištuk, Ivan Brigić, Ismet Kreso itd.).

Pod Đurom Pucarom fakulteti su se osnivali na dnevnoj bazi, a pod Brankom Mikulićem Muhamedu Karamehmedoviću trebalo je deset godina da ostvari osnivanje i smještaj za ALU u Sarajevu, pri čemu je pomenuti Karamehmedović bio izložen raznoraznim Mikulićevim šikanama i ucjenama. Ovo se trebalo napisati jer Čusto-Sulejmanagić konstrukt o vremenu i porijeklu nastanka osmanistike u BiH proističe iz mita o “zlatnom dobu BiH pod Brankom i Hamdijom”.

Mit o Mikuliću

Taj mit je sistematski širio Ivan Lovrenović u svojim brojnim napisima u vremenu 1996-2007. g., sa pozicija hrvatskog šovinizma, uštirkanog ali nepobitnog. Paradoksalno, kritičari mitomanije gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić razotkrivaju se kao siroti mitomani iz trećeg ešalona.  Dvojcu očito nisu poznate temeljne publikacije o razvoju beha osmanistike i orijentalistike: bibliografije Bisere Nurudinović; tekstovi Sulejmana Grozdanića, Lejle Gazić i Saliha Traka, Fehima Dž. Spaha u jubilarnom br. XXV POF-a (glasilo Orijentalnog instituta); predratna spomenica sarajevskog Filozofskog fakulteta; važni rad na engleskom o razvoju osmanistike u Jugoslaviji, POF br. XXXVII, autora Fazilete Cviko (danas Hafizović); zbornik skupa o Branislavu Đurđevu u ANUBiH iz 2010. godine.

Da su to pročitali, ne bih ja sada pisao ovo što pišem. Njima u prilog treba istaći da nisu prvi koji su se odvažili na takve nedolične čine. Prije nekih dvadesetak godina, pok, Nirman Moranjak-Bamburać, koja se , u vremenima neposredno iza Daytona, iz osrednjeg rusiste starog kova transformisala u jednog od vodećih naših provincijalnih postmodernista, u sarajevskom Pregledu pisala je o jednoj važnoj knjizi Uga Vlaisavljevića, čovjeka koji je postmodernista ali ne provincijski, i provalila je jednu olovno tešku glupost, pokušavajući da se i ona dokaže kao „dekonstruktivišućî kontekstualni postmodernista“.

Iznijela je svoje uvjerenje kako je Orijentalni institut u Sarajevu nastao zbog Titovih ambicija u nesvrstanom pokretu. Kako je institut osnovan 1950, vjerovatno i bez Titovog znanja, a začeci nesvrstanosti nisu stariji od 1955. g., Moranjak-Bamburaćova se baš natamburala o nečemu o čemu nije imala pojma. Otvoreno i neadresirano ostaje pitanje odgovornosti osoba koje uređuju portale kao onaj na kome je u ovom napisu kritikovani tekst objavljen.

Urednici očito ne vrše nikakvu provjeru onoga što im se ponudi na objavljivanje, nego je sve po našem gradžanističkom, finom. civilizovanom, individualizovanom, prosvijećenom itd. principu daj-dam. Tu sintagmu sretali su, vo vremja ono, ljudi na vratima i fasadama prvih alafranka kuplerajâ po bosanskim varošima. A kupleraji takve vrste bili su takođe nosioci modernosti, individualizacije, ulaska u političko društvo itd. Prisjećam se riječi moje neprežaljene tetke Zarf(ij)e Filipović, sestre profesorâ sarajevskog Univerziteta, Nedima i Zaima Filipovića. One su glasile: „Od svih kupleraja najprljaviji je onaj duhovni!“.

Nesporazum sa hronologijom

Tragično je i koliko su profesionalni kritičari mitomanije gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić u nesporazumu sa hronologijom. Možda je gđa Čusto zaključila da nam poslije Noraa ne treba hronologija, a za gosp. Sulejmanagića ne znam, jer mi nije poznat niti jedan numizmatičar na Svijetu koji ne drži do hronologije. Gđa Čusto i gosp. Sulejmangić u svom napisu tvrde kako se Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu razvio iz Fonda za zaštitu Baščaršije.

Historijska je istina da je taj gradski zavod nastao još sredinom šezdesetih godina XX vijeka i njegov prvi, ali i najznačajniji, direktor bio je Alija Bejtić, polihistor u pravom smislu te riječi i čovjek koji je dokazao vrhunske kompetencije u više disciplina, kao što se i višestruko odužio društvu svoga doba svojim ogromnim i kvalitetnim radom. Fond za zaštitu Baščaršije nastaje više od deset godina nakon Bejtićevog zavoda, sredinom sedamdesetih godina istog vijeka, i prvi mu je direktor bio Nezir Muzur, podjenako značajna ličnost. Kada su gradom, posebno njegovim starim dijelom, upravljali Nijaz-Nizo Mutevelić i Nezir Muzur grad je cvjetao. No, fond je bio ustanova sasvim drugog karaktera od konzervatorskog. Zapanjuje činjenica da gđa Čusto prima platu u pravnom sljedniku Bejtićevog zavoda, ali, očito, ne poznaje historiju iste te ustanove.

Ni sevdalinka nije prošla neoštećeno u analiziranom prevrednovanju svih historiografskih vrijednosti. Autori tobožnji nastanak interesa za sevdalinku vezuju za branko-hamdijinsku konstrukciju muslimanskog nacionalnog identiteta.

Sevdalinku su, još potkraj XIX vijeka, primijetili Kuba i Kuhač, ali su u SR BiH, ali i u SFRJ, studije sevdalinke utemeljili i najbolje rezultate dali sve sâmi nemuslimani i ne-Bošnjaci: Vlado Milošević, Cvjetko Rihtman, Ljuba Simić, Ankica Petrović, Dunja Rihtman-Šotrić. Dovoljno je samo pročitati predgovor knjige o sevdalinci Vlada Miloševića, objavljene u Banjoj Luci 1964. godine, u kome se objašnjava da je neposredni povod za pisanje te knjige bila kampanja jednog broja beogradskih muzikologa i kompozitora koji su poveli rat protiv čuvenog violiniste i velemajstora narodne izvorne muzike Vlastimira Pavlovića-Carevca i emitovanja te snimanja sevdaha na Radio-Beogradu, ranih pedesetih godina XX vijeka.

Tuđa, izopačena, orijentalna, nenarodna…

Carevčevi napadači tvrdili su da je to “tuđa, izopačena, orijentalna, nenarodna” muzika. Milošević u svojoj knjizi objašnjava da je i gradska muzika narodna muzika te da je i orijentalno naše, kao i da je sevdalinka daleko prošireniji žanr od nečeg, navodno, samo bosanskog. To, iz današnje perspektive, može zvučati banalno, ali je u svoje vrijeme bilo veoma važno u cjelokupnoj muzikološkoj i slavističko-folklorističkoj zajednici. Poenta je da niko u ta doba nije izgrađivao separatni muslimanski identitet preko sevdalinke.

Naprotiv čini mi se da gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić prenose našu današnju situaciju u vrijeme od prije šezdeset godina.

Današnja situacija odlikuje se zloupotrebama sevdalinke na način Omera Pobrića i njegovih sljedbenika, ali i na još jeftiniji način Damira Imamovića kojim se sevdalinku utjerava u kič zvani world music, a o čemu je, povodom isto tako kičaste Amire Medunjanin, nedavno kompetetno pisao Đorđe Matić (uz malu, ali bitnu razliku da Amira Medunjanin ima glasa, a Damir Imamović nema!). Da se vratimo gđi Čusto i gosp. Sulejmanagiću. Opisanim tretmanom sevdaha, dvojac je počinio jedan historiografski smrtni grijeh: prezentizam.

Maršalska palica Halila Inaldžika

Zatim su gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić sjahali sa sevdalinke i uzjahali na ne tako davno umrlog Halila Inaldžika. Halil Inaldžik imao je svjetski ugled u nauci. Poslije uspješne karijere u Turskoj, bio je profesor univerziteta u Čikagu više od dvadeset godina, a na taj univerzitet došao je insistiranjem takvih veličina kao što su historičari Momiljano i MekNil i sociolog Šils te kulturni antropolog Jalman, a jedan od razloga njegovog odlaska u Ameriku bilo je i profesorovo duboko nezadovoljstvo vojnom huntom poslije udara 1970. g.

To je bio drugi vojni udar u Turskoj u samo deset godina, i ljudi su masovno strahovali. Poznati su slučajevi najgrubljeg poricanja habeas corpus-principa poslije toga drugog udara. Mnogi ljudi držani su, čak i do godinu dana, u jednoj staroj velikoj palati u četvrti Erenkej na azijskoj strani Istanbula bez naloga za hapšenje i bez optužnice, i tamo su bili podvrgavani torturi uprkos konvenciji UN-a protiv iste. Svako ko se nije slagao sa huntom znao je da ljude nekamo odvode i da se za njih više ništa ne čuje, pa je iščekivao da i po njega, jednog dana, dođu.

Ta je situacija izuzetno dobro predstavljena u turskoj seriji Kako vrijeme prolazi, više puta emitovanoj i u zemljama bivše Jugoslavije. Oni koji kukaju nad Erdoganovim navodnim uništenjem kemalističkih tekovina izgleda da i ne znaju za gore opisane pojave. Bio je Inaldžik i urednik pete knjige drugog izdanja UNESCO – ove serije Historija čovječanstva. Proizveo je brojne doktorande , i u Turskoj i u Americi, koji danas zauzimaju vodeće profesure po Svijetu.

Njegove jezičke i pomoćno-historijske kompetencije ravne su njegovoj radnoj energiji, dakle: ogromne su. Bio je vodeći osmanista druge polovine XX i prve dvije decenije XXI vijeka. Maršalsku palicu je naslijedio od Paula Viteka, austrijskog osmaniste, orijentaliste, vizantologa i klasičara koji je bio Inaldžik prije Inaldžika. Sam Vitek, Austrijanac koji je karijeru završio u Londonu, opisivao je Inaldžika riječima: “Njegov historiografski metod je sjajan”. Da je Vitek bio u pravu pokazuje čitanje bilo kojeg Inaldžikovog rada. U svima su heuristika i hermeneutika primijenjene na najbolji mogući način.

Granitno jaka podloga u primarnim izvorima, postupnost u logičkom izvođenju dokaza, kristalna jasnoća iskaza odlikuju sve te spise. Uprkos svemu tome, čini mi se da gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić nisu ništa Inaldžikovo pročitali, a ova opaska o „nečitanju“ kao odlici dragih naših anti-mitomana postaje Leitmotiv ovoga napisa.. Tako gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić pripisuju Inaldžiku autorstvo poznate dvotomne Historije osmanske države i civilizacije, objavljene devedesetih godina XX vijeka i na turskom i na engleskom jeziku, a prevedene i u Sarajevu.

Svakome ko je držao ta dva toma u ruci jasno je da je to kolektivno djelo, a da mu je urednik Ekmeleddin Ihsanoglu, inače svjetski poznati historičar nauke. Kao i sva kolektivna djela, i to djelo je nejednako po kvalitetu, ali nikad ispodprosječno, dok su neka poglavlja izvanredna (F. M. Emedžen, M. S. Kutukoglu, H. Jurdajdin).

Inaldžikov osvrt na Babingera

Gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić iznose da se u tom djelu Bosna gotovo i ne pominje, što je tačno, ali to ne umanjuje kvalitet i relevantnost publikacije. Da su ikada pogledali Inaldžikovu Društvenu i ekonomsku historiju Osmanskog Carstva 1300-1600, tada takođe objavljenu i na engleskom i na turskom jeziku, autori bi se mogli osvjedočiti da je Inaldžik višestruko pisao u toj osnovoj publikaciji u svojoj vrsti  i o osmanskoj Bosni i o osmanskom Balkanu. Čak jedno poglavlje u tom djelu nosi naslov “Uspon Sarajeva”. Pored toga, u knjizi Inaldžik, između ostalog, govori o izvjesnom sarajevskom muslimanskom trgovcu koji je, vraćajući se iz Mletaka, umro u Dubrovniku, devedesetih godina XVI vijeka, a ostavio kapitala u vrijednosti jedan milion akči. Izgleda da se radilo o balkanskom Rotšildu.

Da su ikada pogled bacili na poznati i veoma dugi kritički Inaldžikov osvrt na Babingerovog Mehmeda Osvajača, objavljen, na engleskom jeziku, u čuvenom medievističkom časopisu Speculum ne bi im se desilo da sa oduševljenjem citiraju Babingerovo djelo, knjigu bez kritičkog aparata.

Babingerova knjiga, iako pisana biranom njemačkom prozom, bila je anahrona već u godini svoga prvog pojavljivanja (1953); Paul Vitek ju je opisivao kao „levantsko ogovaranje“ (levantiner Tratsch); a austrijski vizantolog Ernst Trap, u spomenici velikog austrijskog vizantologa i javnog radnika Herberta Hungera, dokazao je, još početkom osamdesetih godina XX vijeka, da su mnoge Babingerove stranice čisti plagijat, što, sva je prilika, i objašnjava odsustvo kritičkog aparata

Izmišljotina zvana neo-osmanizam

I dok su, poslije Viteka, Inaldžikovoj epohalnoj ulozi u svjetskoj osmanistici, islamistici, historiografiji stranice posvetili Žil  Vajnštajn (Kolež de Frans), Džemal Kafadar (Harvard), Kornel Hju Flajšer (Čikago), Elizabet Zaharijadu (Krit i Atina), Norman Ickovic i Majkl Kuk (Prinston), Rifaat Ali Abu-el-Hadždž (Bingamton i Nju Jork), Kristin Filiu (Berkli), gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić imaju drugačije mišljenje. Za njih je Inaldžik nekakav ideolog nekakvog neo-osmanizma. Uprkos njegovoj učestaloj upotrebi i u nas, posebno prežvakavanjem jedne sadržajno sumnjive Tanaskovićeve knjižice, neo-osmanizam je izmišljotina, čak i na nivou političkog koncepta. Nisu ni Davutoglu niti Erdogan neo-osmanisti.

A Inaldžik nikada nije bio slijepi sljedbenik Erdoganove politike. On je, kao i brojni Turci te mnogi ljudi koji zaista poznaju Tursku, imao višestruko razumijevanje za značajno i pozitivno djelovanje Erdogana od njegovog dolaska za gradonačelnika Istanbula pa sve do 2013. godine. Redžep Tajjip Erdogan nije nikakav neo-osmanista, nego je on vjerujući politički konzervativac. Inaldžik je imao uvijek izrazito kritičko mišljenje o ulozi vojske u političkom životu Turske od krvavog državnog udara 1960. godine pa do dolaska Erdogana na mjesto premijera.

Dok je bio principijelni i sistemski protivnik vojno-laicističkog dirižizma koji se naslanjao na italijanski fašizam u mnogim svojim crtama, Inaldžik nikada nije bio antikemalista. Smatrao je da je Erdogan, sjajno zamišljenim i provedenim referendumom iz 2010. godine, konačno prognao vojsku iz turske politike tamo gdje joj i mjesto, i po tome je njegov potez ravan ukidanju janičara koje je proveo Mahmud II 1826. godine, odnosno Kemal-pašinoj uspostavi Republike 1924. godine.

Niko to niti hoće niti može osporiti. Šta se desilo sa Erdoganom poslije 2013. godine tema je za posebnu raspravu, ali se ovdje mora naglasiti da je netrpeljivost prema Erdoganu na tlu bivše Jugoslavije bila primjetna daleko prije slučaja poznatog kao Gezi-park na Taksimu. Pored toga, sarajevske sveznalice pravile su i prave znak jednakosti između AKP i SDA, a oni se razlikuju kao Nebo i Podzemlje. I zato kada Sedad Bešlija govori o Inaldžiku kao predvodniku to jeste istina u kontekstu osmanistike, ali to ne znači da bi Inaldžik pripustio istog toga Bešliju u svoju halku. Jedno je Inaldžik, a Bešlija je drugo! Na sreću, oni se nisu ni poznavali jer bi , da je tako bilo, Inaldžik, vjerovatno, promijenio svoje visoko mišljenje o sarajevskim osmanistima i orijentalistima.

Inaldžik i Erdogan

Jeste Inaldžik visoko cijenio Erdogana, ali je imao krajnje kritički definisano mišljenje o pravom Bešlijinom idolu: Nedžmettinu Erbakanu. Ne shvatajući ni značenje ni kontekst jednog Inaldžikovog istrgnutog citata, gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić pripisuju Inaldžiku nekakav nekritički pristup historiji i zalaganje za mitove kao legitimni dio historije. Gluho bilo! Pomenuti citat odnosi se na Inaldžikovu kritiku engleskog neo-orijentalističkog osmaniste Kolina Imbera koji je negirao izvornu vrijednost osmanskih hronika.

U svojoj , s pravom čuvenoj, studiji o ranoosmanskom hroničaru Ašikpaša-zadeu, Inaldžik je na parčiće razderao Imberov dekonstruktivizam i pokazao kakav je naučni šarlatan taj gosp. Imber. Iz njihovog teksta proizlazi da gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić ne znaju da izraz narativ znači više stvari i da Inaldžik govori o hroničarskom narativu koji je jedna vrsta historijskog izvora prvog reda,  što iole ozbiljni historičari još od Drojzena znaju. Dvojac isto tako  ne zna da su se , tokom XX vijeka, u svjetskoj nauci razvili sofisticirani metodi izučavanja usmene predaje kao historijskog izvora.

Ostavimo na stranu svjetski pokret poznat kao oral history, pa radije podsjetimo na dvije verzije studije o baladi o Morićima Đenane Buturović koje su pokazale kako je ta balada ne samo umjetničko djelo, nego i usmena hronika jednog doba proistekla iz jedne sredine koja baladom daje svoju verziju historije, osporavajući zvaničnu, državnu, verziju događajâ i njihove vaskolike pozadine.

Buturovićeva je imala na svojoj strani i američku kulturnu antropologiju, vodeću na Svijetu, i jednog Radovana Samardžića. Samo metodološki nespremni ljudi mogu smatrati usmenu predaju čistom izmišljotinom.

Ovo nas dovodi do lika i naučnog djela dr Amine Šiljak-Jesenković, višeg naučnog saradnika Orijentalnog instituta. Godinama, tačnije od propalog državnog udara u Turskoj 2016. godine i istupa pomenute dame (nije ironično, jer je Šiljak-Jesenkovićeva dama u pravom smislu te riječi) na sarajevskoj TV n1, u izvjesnim dijelovima sarajevske javnosti razvlači se dr Šiljak-Jesenković na neoborivo krajnje neprimjeren način, uz odobravajuću šutnju profesionalnih branioca ženskih prava i sloboda, naših dragih „borkinja“ svih fela.

Antistavovski stavovci

Svoje nestručno mišljenje o dr Šiljak-Jesenković iskazali su mnogi, od Envera Kazaza do dvojca kome je posvećen ovaj napis. Ti antistavovci oblaguju pomenutu osobu na jedan klasično stavovski način. Gore pomenuti dvojac svrstava dr Šiljak-Jesenković među nekritičke, mitomanske, politički neo-osmanističke historičare-osmaniste. Dr Šiljak-Jesenković nije ništa od toga. Ona je lingvista, filolog, književni historičar i vrsni prevodilac, danas vjerovatno vodeći književni prevodilac u BiH uopšte i u vremenima kada se istinsko prevodilaštvo tako malo cijeni te podržava.

Autor je studije iz komparativne frazeologije, a frazeološke studije su među najzahtjevnijim lingvističkim poljima. Pored toga, objavila je i dvije knjige iz osmanske sufijsko-divanske književnosti, a takve studije su i dio intelektualne historije. Već sam nešto rekao o vrsnoći njenog prevodilaštva. To što pomenutim antistavovskim stavovcima smeta jesu politički pogledi pomenute osobe, a odnose se, prvenstveno, na Tursku, jer dr Šiljak-Jesenković, obično, ne učestvuje u bosanskom političkom trenutku. Ovakvi antidemokratski branioci demokratije nisu ništa bolji od stavova, saffova i zahiragića, ako nisu i gori. Interesantno je da sarajevska gradžanistička javnost uvijek poskoči da se zgražava nad tzv. mizoginim napadima na lokalne salonske ljevičarke, ali napadi slične vrste na žene desni(ji)h pogleda nisu predmet takvih odbranaških istupa.

Žene sličnih , prvenstveno društvenih a mnogo manje političkih, pogleda, ali i vrsni naučnici kao osmanisti Fazileta Hafizović, Azra Gadžo-Kasumović, Ramiza Smajić i druge nikada nisu došle u fokus javnog interesovanja iako su u osmanistici ostvarile značajne rezultate, respektovane i van BiH. O tome šta su predeveravale od seljoberskog mačizma nekih struktura oko SDA i IVZ trebalo bi govoriti, takođe, odvojeno! To znači da osmanisti mogu doći u fokus javnog diskursa samo kada se treba laprdati o neo-osmanizmu, dok se svi ti ugroženi kazazi, veličkovići, šehabovićke, durakovićke e tutti quanti qui cugini sono ne skidaju sa televizija i sa stranica štampanih i elektronskih medija, uz stalnu kuknjavu istih gore popisanih taksenih marki kako su te taksene marke, bîvâ, ugrožene od strane desnih islamista i kako im se uskraćuje javni prostor.

Behija Zlatar i Radovan Samardžić

Nije samo dr Šiljak-Jesenković predmet opadanjâ u napisu dvojca gđa Čusto – gosp. Sulejmanagić. Stiglo se i do dr Behije Zlatar, penzionisanog direktora Orijentalnog instituta i uglednog osmaniste. I nju je dvojac proglasio politizovanim neo-osmanistom. Pri tome se zaboravlja da dr Zlatar ni generacijski ni obrazovanjem ne pripada pojavama kao dr Bešlija ili dr Husić. Dr Behija Zlatar bila je briljantan student orijentalistike i kao takva primljena je na rad u Orijentalni institut odmah po diplomi, da bi kasnije prešla u Institut za istoriju. Magistarske i doktorske studije obavila je u Beogradu, pod mentorstvom Radovana Samardžića.

Tema njenog doktorata bila je Sarajevo u XVI vijeku, a pok. Dušanka Bojanić govorila je da je samo uzeti tu temu bila hrabrost jer bibliografija radova o Sarajevu, objavljenih ne kasnije od 1954. godine, obuhvata preko 400 stranica.

Pored osmanskih izvora, dr Zlatar je savladala rad na dubrovačkim izvorima na italijanskom i latinskom jeziku, a o njenom arhivističkom radu u Dubrovniku pok. Toma Popović. vrhunski znalac istog arhiva, imao je najbolje mišljenje. Naš zajednički profesor, Radovan Samardžić opisao je njen doktorat kao “doktorat za deset”, a bilo bi jako neukusno da sad napišem čiji je doktorat, svake prilike kada bi bio upitan, opisivao kao “doktorat za šest”.

Na konferenciji o gradskoj kulturi na Balkanu koju su u Beogradu, 1989. godine, organizovali Radovan Samardžić, Moris Emar i Verena Han, dr Zlatar je iznijela referat na francuskom jeziku u kome su akademik Desanka Kovačević-Kojić i Žil Vajnštajn našli samo dvije gramatičke greške. Ko od današnjih vedeta sarajevskog gradžanističkog javnog diskursa može nastupiti sa referatom na svjetskom jeziku, pisanim vlastitom rukom, pitanje je sad?!?

Pored svega toga, u historiju će se ime dr Behije Zlatar upisati povodom istinske obnove Orijentalnog instituta. Institut je spaljen 17.V.1992 g, Karadžićevim granatama i navođenim raketama, a doveo se do pred ukidanje pod direktorstvom Fehima Nametka. Ustanovu je od sigurne propasti spasila ta žena koja , pored intelektualnog, ima i znatan menadžerski i diplomatski dar. Uz Branislava Đurđeva, ona je bila najbolji direktor u sedamdeset godina postojanja Instituta.

Treba samo uporediti broj doktora nauka u Instutu koji joj je predao Fehim Nametak sa brojem doktora nauka u Institutu u času njenog povlačenja, u jesen 2014. godine. U uporedbi sa njenim zaslugama i stvarnim kvalitetima, njen potpis na Husićevom opskurnom elaboratu minuskulna je stvar. Hoće li se samo dr Zlatar pozivati na red radi poštovanja konvencija strukovne kolegijalnosti? Jedan od najgorljivijih i najranijih kritičara toga elaborata svojim je članstvom u Vijeću OIS-a zdušno aminovao svaki izbor dr Husića do ovog najskorijeg nagradnog; ista osoba je beha historiografiji priskrbila i radno osigurala tada novi talenat koji se zvao Sedad Bešlija.

Intelektualna neiskrenost

Interesantno je ne samo ko su osobe koje su se našle u napisu dvojca gđa Čusto i gosp. Sulejmanagić. Ne sjedi uzrok (ili uzroci) debilizirajuće medresanto-hodžizacije naših humanističkih ustanova ni u Orijentalnom institutu niti u Institutu za historiju, nego na dva odsjeka Filozofskog fakulteta (historija i orijentalistika), u ANUBiH, pa među emeritusima sarajevskog Univerziteta, vlasnicima pseudo-intelektualnih foruma sa zvučnim latinskim nazivima, po centralama političkih stranaka, po vijećima nekakvih kongresa i salonima nekulturno kulturnih društava, i , last but not least, uz post-džumanske kahvene peštahte.

Neki od tih uzroka već leže po ekskluzivnim sarajevskim mezarjima i grobljima (Muhsin Rizvić, Alija Isaković, Munib Maglajlić, Dubravko Lovrenović). Napadati treći poziv kao Bešlija, oblagivati i opadati nevine ljude, a šutiti o dobro znanim ljudima od kojih su neki bili i njihovi društveni proizvođači, ne samo da je etički mizerno, nego je i intelektualno neiskreno. Zato se napisima ovoga dvojca, kao i kritičkom angažmanu Dženana Dautovića, ne može vjerovati.

Dok na sva zvona biju po bešlijama, neki od kritičkih antimitologa, zaštićeni formom tzv. anonimne recenzije u kojoj je autor uvijek donji, sprečavaju slobodu naučnog mišljenja i objavljivanja ljudima koji im se ne sviđaju po ideološkoj, nacionalnoj, vjerskoj pripadnosti itd., i koje doživljavaju kao prijeteću konkurenciju što bi mogla na son iznijeti svu šmirantsku prirodu njihovog pseudo-intelektualnog rada, od nebuloza o „ideološkom etiketriranju zvanom heretička Crkva bosanska“, Tvrtkovoj navodnoj krunidbi u Milama ( iako je neporeciva historijska istina da se Tvrtko krunisao u Mileševu 1377. godine), preko napisâ o zastavama u kojima se djelo Dušanke Bojanić obilno koristi ali se ne citira, pa do , do besvijesti ponavljanih, pet-šest floskula o kulturi sjećanja.

Bešlije i husići su lice, a oni naličje istog, intelektualno seljobersko-džiberskog, novčića. Početkom dvadesetih godina, veliki filolog i još veći engleski pjesnik A. E. Hausmen održao je u Kembridžu predavanje o filologiji koje je zaključio tvrdnjom da se u humanističkim disciplinama nešto ostvari pod uslovom da čovjek „na vratu , umjesto bundeve, ima glavu, a u toj glavi, umjesto pudinga, ima mozak“. Mnogi naši nekritički kritički historičari i antistavovski stavovci zaista u glavama nemaju puding. Prije bi se moglo, glede njih, razmišljati o prisutnosti u pomenutom ekstremitetu onoga što se u Sarajevu zove telva, a u Beogradu soc.

Piše: Nenad Filipović za Preokret, Ilustracija: Leopold E. Miler, “Pretrga za odmora”, Nada, broj 10, Sarajevo 1899.

1 thought on “TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Nasrtljivi ignoramusi, prilog poznavanju sarajevske graDŽanističke mozgovne telve”

  1. Kad ste već (dobro) primetili da se sarajevski kvazilevičari žale na tzv. desničare, sve primajući medijsku pažnju i novac sa Zapada, kako ste mogli da napadnete za profiterizam Ćirjakovića, čoveka koji je ostao bez posla zbog suprotstavljanja beogradskim kvazilevičarima? U nadi da čitate komentare na svoje tekstove i da postoji mogućnost da promenite stav, upućujem Vas na kolumnu Slobodana Antonića:
    https://stanjestvari.com/2020/11/30/slobodan-antonic-oni-samo-cekaju-dunav-da-se-zaledi/

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top