Postratno društvo rađa fašiste, ublehe i uhljebe. U post-jugoslavenskoj Bosni i Hercegovini, ključno je za opstanak i nazovi-napredak nazadovati, bude li pojedinac koji za sebe ili druge želi nešto htio sa okolicom ići ukorak naprijed (ili dva u rikverc). Haotična atmosfera puna je tenzija i svaka riječ je okidač nekom borcu za prava naroda. Svi traže bogove, s njima i demone – a od drugih da se s nazovi-svetinjama suočavaju.
Sirotinja koja ne trpi druge
Međuetnički sukobi postali su i glavno obilježje Bosne i Hercegovine, čak i u svijetu. Vanjski mediji nas gledaju kao sirotinju koja ne trpi druge i drugačije, još mentalno zaostale na bojnim poljima, u koncetracionim logorima i masovnim grobnicama, praveći od sebe žrtve. Oskarovci smo u tužaljkama.
Tri nominalno zaraćene strane, zajedno sa četvrtom – kao, civilnom – u torove etnosa i ideologije hvataju ljude pričom o pokoljima i zločinima, bez ikakvog drugog plana za državu. Ključna im je demografska skupina, kako kažu, “omladina” – motaju taj termin po predizbornim kampanjama, sa “budućnošću” spajaju ono šta se već desilo, prije nego što se iko iz željene publike i rodio.
Takozvani kult “kulture sjećanja” mnogi od njenih lažnih njegovatelja vuku kroz blato, prisiljavanjem određene dobne grupe ljudi – koja nije proživjela specifičan događaj – da o tome i priča.
Na grbaču novih generacija, pored ekonomskih problema koje su im roditelji natovarili, sada stavljaju i odgovornost kreiranja socijalne kohezije – iste koju su oni i uništili.
Ne samo da je idiotski pitati nekoga ko nije ni bio u ratu kako da se pomiri sa osobom istog godišta ali druge religije, nego je i potpuno nepotrebno. U svojoj emocionalno-nabijenoj i polupismenoj ratno-mirnoj retorici niko se od heroja i boraca nije sjetio da veliki dio postratne generacije boli briga za etničku pripadnost i samo žele da za svoje porodice i okoline ostvare nešto, kao i za sebe. A onaj dio koji boli, boli ih zato jer ih nema šta drugo boljeti, ili samo zbog toga što, ta pripadnost, unakažena primitivizmom, predstavlja jedini izduvni ventil frustracija. Što ne bi smjela biti. Pogrešno je reći da bh društvo pati od nacionalizma, jer su etničke autarhične zajednice zapravo negacija nacionalnog interesa. Jer je svaki oblik mržnje kod nas u potpunoj suprotnosti sa našim interesima, sa našim elementarnim nacionalnim interesima – sa preživljavanjem “nas” kao naroda.
Sporedni identiteti
Forsirani identiteti zaraćenih i pomirenih u post-komunističom haosu, dvadeset i pet godina poslije potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, sporedni su krivci za teško ekonomsko stanje koje će njihova željena glasačka baza desetljećima poslije njihove smrti nositi na leđima.
Djeca – a ni to više nisu neki, nego momci i djevojke – ne žele biti novopečeni vojnici niti politički pregovarači podijeljenih strana. A kod onih koji to žele, radi se o nametnutoj želji. Kako bilo, svjesno ili nesvjesno, muka im je od frontova koje su njihovi roditelji započeli davno. Rodna mjesta ne vide kao srpska, hrvatska ili bošnjačka, niti svebosanska: šupe su i otpadi koje napuštaju u potrazi za poslom.
Strah ne bi smio biti identitet, niti bi emocija trebala biti ličnost. Sve to, i opet smo primorani nositi pečate lažne mržnje i ljubavi, koje nam kroje idealistički nekrofili bez realnog pogleda na svijet.
A takvi će pričati o budućnosti.
Adnan Bratić je rođen 2000 godine u Mostaru. Studira engleski jezik i književnost, na Fakultetu humanističkih nauka, “Džemal Bijedić” u Mostaru
Piše: Adnan Bratić za Preokret, Foto: YouTube, printscreen