EKSKLUZIVNA ANALIZA DŽONATANA KUKA: Kako funkcioniše zapadna ratna mašinerija i zbog čega je “svjetski mir” iluzija?

Pokušavajući da uvidimo šta u politici ustvari ima smisla teško je, sve dok ne sagledamo ulogu države u kapitalističkim društvima. Država ne postoji da bi prvenstveno predstavljala želju glasača ili branila prava i vrijednosti u demokratiji; alat je koji sve manjem postotku stanovništva opravdava i odobrava akumulaciju bogatstva i moći.

Nedavno sam pisao o “eksternalijama” – ekonomskom konceptu u kojem kompanije neutraliziraju realne troškove procesa proizvodnje. Račun za te troškove u tajnosti je prebačen na šire dijelove javnosti – to jeste, mene i tebe, čitaoče – da ga plaćamo. Ako ne baš nas, onda one daleko, u drugim zemljama. Ili na buduće generacije. Eksternalije su sinonim za maksimiziranje profita iznimno bogate elite – u sadašnjosti.

Vanjski sloj društva primoran je nositi se sa zbog-eksternalija-povećanim cijenama proizvoda u raznim ograncima industrije – od duhana i alkohola do hemijskih proizvoda i motornih vozila. Društva u drugim zemljama moraju plaćati račune naših privatnika – bombe koje je napravila naša “odbrambena” industrija. Buduće generacije će se morati plaćati ubitačni trošak kojeg su im prišile korporacije, koje već desetljećima, sa svim mogućim dozvolama, svoj otpad bacaju po raznim krajevima svijeta.

Presveto pravo na vlast

U prošlosti je posao korporativnih medija bio da ta muljanja kriju od očiju javnosti. U nedavnoj prošlosti, kada je postalo nemoguće ignorisati te troškove, sa klimatskom krizom u usponu, medijska uloga se promijenila. Sada joj je glavni zadatak da umanjuje ulogu korporacija u tim pošastima. To nimalo ne iznenađuje. Ipak i njihovi prihodi ovise od eksternalija, kao i sakrivanja pravih proračuna kompanija iz kojih su proizašli, kao i njihovih vlasnika – milijardera, te naposlijetku i promotora.

Davno su apsolutni vladari nagrađivali svećenstvo zbog toga što im je doktrinom presvetog prava na vlast prinosilo plijen – narod – za iskorištavanje.

Današnji “mainstream” mediji nas pokušavaju uvjeriti da su kapitalizam, motiv zarade, akumulacija bogatstva u rukama elite i eksternalije koje uništavaju planetu “prirodne” – da je ovo najbolji ekonomski model kojeg možemo zamisliti.

Većini nas – puka – su mediji isprali mozak toliko da ne možemo ni zamisliti funkcionalan svijet bez kapitalizma. Prva stvar koju zamislimo u svijetu bez kapitalizma ili su kolone za hljeb slične onima u bivšem Sovjetskom savezu ili povratak nazad u doba pećinskog čovjeka. Te nas misli paraliziraju – ne možemo shvatiti šta je loše i manjkavo u našoj trenutnoj kvaliteti življenja, niti zamisliti suicidalnu budućnost u koju idemo.

Krv koja teče venama imperija

Sa razlogom idemo u žestoke ratove, bacajući se s litice kao leminzi potpomognuti kapizalizmom koji prelazi granice izdržljivosti i normalnosti. Rat je krv koja teče venama korporativnog imperija sa sjedištem u SAD-u.

Američki imperijalizam nimalo se ne razlikuje od prijašnjih formi imperijalizma, ni u ciljevima niti metodama. Doduše, u kasnofaznom kapitalizmu bogatstvo i moć su ogromnim dijelom u rukama elite. Tehnologija je na vrhuncu. Dezinformacije i propaganda su se provukle do nezamislivog nivoa. Nadzor nad pukom snažan je i agresivan – naravno, kad je dobro skriven. Potencijal kapitalizma za destrukcijom neizmjerljiv je. Uz sve to, rat je nekima još privlačna ideja.

Uvijek su ratovi dopuštali prisvajanje i kontrolisanje prirodnim resursima. Fosilna goriva obećavaju napredak civilizacije – koliko god bila nedovoljna za isto, te kratkotrajna.

Zbog ratova država ulaže novac u užasno skupe i destruktivne proizvode “odbrambene” industrije, od borbenih aviona do bombi – opravdavajući time još veći prenos javnih resursa u ruke privatnika.

Lobiji u vezi sa “odbrambenom” industrijom stalno potiču državu da zauzima stav agresora kada su u pitanju vanjski (a i unutrašnji) poslovi, da bi opravdali ulaganja, rast “odbrambenih” snaga i korištenje oružja na frontu radi dopunjavanja bankovnih računa.

Bili javno obznanjeni ili tajni, ratovi su prilika privatnicima da ponovno “izgrade” slaba i neotporna društva – kao u Iraku, Libiji, Jemenu i Siriji – tako što će im, uporedo s tim, uzeti i prirodne resurse, proširiti svoje tržište i doseg korporativne elite.

Rat je najveća industrija, koju ograničava samo naša sposobnost da budemo nahuškani na nove neprijatelje i prijetnje.

Magla rata

Političkoj klasi dobici dobiveni ratom nisu samo ekonomski. U vremenu kolapsa prirode, rat je privremena distrakcija. Za vrijeme rata, javnost biva zaokupljena novim, “velikim žrtvama” koje zahtijevaju prebacivanje kontrole nad bogatstvom iz ruku puka u ruke elite. Rat je najveća Ponzi-shema u svijetu korporacija.

“Magla zvana rat” ne samo da opisuje probleme u poznavanju aktuelnih događaja za vrijeme bitke. Također je i strah kojeg proizvode tvrdnje o egzistencijalnim prijetnjama, onaj koji na stranu baca normalno razmišljanje, oprez i skepticizam.

Prizivanje je neprijatelja iz mašte – onog u kojem se ljutnja pučanstva manifestira – skrojenog samo da krije prave zločince, korporacije i njihove domaće političke poslušnike.

“Magla rata” planira prekid etabliranih sistema kontrole i protokola, da se suoči sa izvanrednim stanjem u državi, prikrivajući i opravdavajući masovno okupljanje bogatstva i moći koje korporacije trenutno rade, kao i preuzimanje kontrole nad državnim organima. Dozvola je ova prigoda za “iznimne” promjene pravila – koje će ubrzo biti normalizirane. Dezinformacija se time pretvara u nacionalnu odgovornost i patriotizam.

Trajna šteta

Postavljajući sve ovo u kontekst, postaje nam jasno zašto je Boris Johnson, premijer Velike Britanije, nedavno još 16.5 milijardi funti iz budžeta stavio u troškove za “odbranu”, u vrijeme kada se Ujedinjeno Kraljevstvo bori s pandemijom i, suočena sa bolešću, Brexitom i poplavama, britanska ekonomija u oči gleda “raspad sistema”, po novoj izjavi Vlade. Brojke koje su proizašle prošle sedmice pokazuju najveći ekonomski pad u Velikoj Britaniji – u tristo godina.

Da Britance natjera da odbace trenutne životne standarde i trajno na leđima nose štetu propale ekonomije, populista Johnson zna da će morati izreći dobru laž.

Samo će još više narodu usijavati strah od Rusije, Irana i Kine – posipati ulje na vatru koju zovemo već postojećim narativima o tim državama.

U želji da iste učini vjerodostojnim, Johnson će se morati pretvarati kao da su prijetnje stvarne – tako će masovno trošiti novac na “odbranu”. Ti troškovi – nimalo protuktivni po trenutačnom pitanju izdržljivosti nacije – punit će džepove velikih korporacija koje pomažu Johnsonu i njegovim prijateljima, te za njega i navijaju putem medija.

Novi prodavač u potražnji

Način na koji ovo funkcioniše podvučen je u memorandumu CIA iz 2010.g, poznatom kao “Red Cell”, kako Wikileaks navodi – kako nas je novinar Glenn Greenwald podsjetio prošlu sedmicu. Taj zapis govori o strahu u američkoj prijestolnici – tom da evropska javnost većinski ne guta čizmu zvanu “američki rat na terorizam” koji je uslijedio poslije 11.9.2001.g.. S tim su evropki saveznici SAD-a blizu ograničenja podrške Americi i njenom presvetom pravu na rat.

Zabilježeno je i sljedeće: “to koliko će evropske države podržavati ratove predvođene američkom vojskom ovisi od stope zablude u javnosti” – činjenice da su evropski mediji od naroda krili sve šta se dešavalo u tim ratovima.

U novijoj historiji, s porastom antiratnih ideja, bilo je upitno hoće li se stanje promijeniti. Potrebno je bilo manipulirati misli populacije – što više u korist rata.

Američke obavještajne službe odlučile su da bi trebalo promijeniti imidž. George W. Bush, Teksašanin i kauboj, nije dobro prodavao šupljake. Zato se CIA okrenula identitetskoj politici i kvazi-humanitarijanizmu, misleći da će to bolje proći u evropskoj javnosti.

Dio rješenja bio je naglasak stavljen na muke žena u Afganistanu – prvenstveno da opravda rat. Drugi dio je bio da iskoriste predsjednika Baracka Obamu kao lice “humanog” pristupa ratu. Nedugo prije dobio je Nobelovu nagradu za mir, iako za njega ništa nije uradio; čak je i proširio broj ratova u svijetu predvođenim američkom vojskom, najvjerovatnije da isklesa novo lice “ratu objavljenim terorizmu”. Ankete su pokazale da se među Evropljanima znatno proširila podrška tim ratovima nakon što je bilo obznanjeno da ih Obama podržava.

Kako Greenwald piše:

“Obamina najvažnija vrijednost leži u uljepšavanju, prodavanju i produžavanju ratova, ne u završavanju istih. U njemu su vidjeli ono šta američki predsjednici ustvari jesu: alati koji stvaraju brend i sliku uloge SAD-a u svijetu koje mogu prodavati i kod kuće i vani, te im dopuštaju da se pretvaraju da su bezbrojni, barbarski ratovi vođenim Amerikom zapravo humanitarni projekti koji pomažu ljudima – nešto čime su svi vladari u historiji opravdavali ratove.

Maska zvana Obama

Kada vlast spoznamo kao alat kojim elita dobiva moć – a alat kao sredstvo pomoću kojeg će u svojim rukama tu moć održati – svijet je mnogo jasniji. Zapadne ekonomske sile nikada nisu izbacile iz sebe kolonijalizam; samo su im dali masku zvanu “Obama”. Rat i krađa – čak i pod titulom “odbrane” i “mira” – još uvijek su težnje zapadnih sila.

Zato su Britanci, umišljeni u ideju da je vrijeme imperije davno prošlo, bili šokirani prošlosedmičnim saznanjem da Ujedinjeno Kraljevstvo još posjeduje brojku od 145 vojnih baza raspoređenih u 42 zemlje – drugi po broju vojnih baza, poslije SAD-a.

Takve informacije britanski “mainstream” mediji, naravno, ne objavljuju. Moraju ih objaviti “alternativne” istraživačke stranice, kao Declassified UK. Tako je ogroman dio britanske javnosti zbunjen po pitanju kako su im plaćeni porezi raspoređeni i u koje svrhe, baš u vrijeme kada im govore da je esencijalno dobijati manje plaće.

Mreža u kojoj se nalaze vojne baze Ujedinjenog Kraljevstva – većinom usredotočene na Bliskom Istoku su u praksi ono na šta se svodi “poseban odnos” SAD-VB. Razlog su zašto Velika Britanija – bez obzira ko vodi vladu – nikad neće reći “ne” bilo kojem američkom zahtjevu da se pridruži nekom ratu, kao što se desilo u Iraku 2003.g., ili u napadima na Libiju, Siriju ili Jemen. Ujedinjeno Kraljevstvo nije samo satelit američke imperije – važan je akter u ratnoj ekonomiji zapadne imperije.

Ideološka alhemija

Kada shvatimo poentu, razumijemo i zašto – za naše orwellovske zatvore – je potražnja za neprijateljima vani ključna.

Neki od njih, manji neprijatelji, ulaze po potrebi. Irak je bio u centru pažnje Zapada dvadeset godina, te je odslužio svoju svrhu – sada grobnice i “teroristi” dobijaju samo kratak pomen u novinama. Slično se dešavalo sa libijskom Babarogom, Muammarom Gaddafijem, kojeg su kroz vijesti do njegove smrti plasirali. Sada ingorišu rasulo po imenu “Libija danas” – koridor za švercanje oružja i ljudi. Desetljeće već pričamo o standardnom  arapskom diktatoru Basharu al-Assadu iz Sirije kao o novom Hitleru; ostat će tema razgovora sve dok ispunjava potrebe zapadnjačke ratne ekonomije.

Naime, Izrael – još jedan partner američke imperije, koji služi kao laboratorij vojno-industrijskog kompleksa za testiranje oružja – ima ključnu ulogu u opravdavanju tih ratova.

Kao što se Evropljani, u želji da spase Afganke od bliskoistočnog patrijarhata, raduju ubijanju muškaraca, žena i djece u Afganistanu, tako se i uništavanje arapskih zemalja predstavlja pod imenom “humanitarni potez” bude li u isto vrijeme uništio i neprijatelje Izraela, te s tim – u ideološkoj alhemiji punoj implikacija i nejasnoća – neprijatelje svih Jevreja.

Baš je oportunističan (i od stvarnosti razveden) zapadnjački diskurs o Izraelu i Bliskom Istoku – pogotovo kada usporedimo brige o al-Assadu u Siriji i normalizirana obezglavljenja u Saudijskoj Arabiji, koja desetljećima finansira terorističke grupe u Bliskom Istoku, kao što su i sami sirijski džihadisti.

Za to vrijeme je Izrael skrivenim dogovorima uspostavio vezu sa Saudijskom Arabijom i ostalim zemljama Perzijskog zaljeva – jer su većina njih zapravo dio američke ratne mašine. Sada, kada su Palestinci diplomatski ograničeni, te sa bilo kakvom podrškom poslatom njima bačenom na stranu zbog optužbi o antisemitizmu, Izraelci i Saudijci sve više u javnost izlažu svoje veze, kao par stidljivih ljubavnika. Uključuje to i prikladnu vijest ove sedmice – o tajnom sastanku izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i saudijskog kralja Mohammeda bin Salmana.

Najvjerovatnije će Izrael biti nagrađen novom uplatom iz američkog Kongresa – za još više novčane pomoći u “odbrambene svrhe” nego onih 3.8 milijardi dolara godišnje – baš kada je američka ekonomija, slično britanskom scenariju, u krahu.

Zapad upravo traži veće, strašnije i dugotrajnije neprijatelje od Iraka i Sirije. Pomaže im u tome jedna vrsta – nebulozni “terorizam”, neizbježiva reakcija na ratnu politiku zapadnih zemalja. Što više smeđih pobijemo, opravdamo više ubistava istih jer su oni nad nama izvršili “terror”. To što mrze naše bombe nije opravdano, primitivizam je i trebamo ih još više bombardirati.

Trebaju im i konkretni neprijatelji, Rusija, Iran i Kina ratnoj industriji daju više nego dovoljno razloga da se predstavlja kao “odbrambena”. Britanske vojne baze oko svijeta – te ček od 16.5 milijardi funti kojeg im je Boris Johnson spakovao – jedino su smislene ako je Velika Britanija pod konstantnim egzistencijalnim pritiskom. Ne zbog nekog lika sa ruksakom u londonskoj podzemnoj željeznici – nego i sofisticiran “nazovi”-neprijatelj koji prijeti invazijom i krađom naših resursa, uništavanjem našeg načina života manipulacijom preko Interneta.

Ili slomljeni ili pripitomljeni

Bilo ko od važnosti a da propitkuje te narative – one koji racionaliziraju i započinju ratove – također je neprijatelj. Trenutačne političke drame u SAD-u i Velikoj Britaniji osvjetljavaju navodnu prijetnju koju ti akteri predstavljaju mašini rata. Moraju biti ili slomljeni ili pripitomljeni – svedeni na sluge sistemu.

Trump je prvobitno i bio takva osoba, neko kome su htjeli prijetiti. CIA i ostale obavještajne službe su pomagale u organiziranom otporu Trumpu – dodavajući ulje na vatru zvanu “skandal” Russiagate, bez ikakvih dokaza – ne zbog toga što je Trump užasno ljudsko biće niti što teži fašizmu – nego dva drugačija razloga.

Prvo: njegove političke misli, koje je on izražavao na početku kampanje, bile su da se povuče iz baš onih ratova od kojih opstanak američke imperije zavisi.

Ne uzimajući u obzir medijsku hajku protiv njega, najviše su ga kritikovali zbog toga što je bio preblag u kritici rata, a ne oštar. Drugo: iako su njegove izolacionističke impulse trajni birokrati te čak i njegovi uposlenici većim dijelom ukopali poslije izbora 2016.g., Trump je ispao još gori promoter šupljaka zvanog rat – čak i od Georgea W. Busha. Rat je prodavao baš onakvog kako stvarno izgleda; nije ga prepakirao pod imenom “intervencija” radi pomaganja ženama i ljudima drugih rasnih skupina.

Njegov amaterski izolacionizam, doduše, propao je u usporedbi sa dvije mnogo veće prijetnje mašini rata, obje iz prethodnog desetljeća. Jedna je prijetnja – u našem umreženom, digitalnom svijetu – bila prijetnja “curenja” informacija, koja je rizikovala sve da Americi skine masku demokratije “sjajnog grada na brdu”, te razotkrije užasnu realnost ispod.

Julian Assange je sa Wikileaksom to upravo i bio. Najpoznatija informacija koja je procurila – barem onoliko koliko znamo – desila se 2010.g., objavom videa originalno prozvanim državnom tajnom, zvanim “Collateral Murder”. Prikazuje američke pilote kako slave i ismijavaju civilne žrtve na ulicama Bagdada. Dao je na znanje zašto zapadne “humanitarce” ne vole toliko oni kojima su navodno uvodili “demokratiju”.

Američki političari odmah su u Assangeovom novom projektu javnog informisanja.

Naizgled naivni, politički i medijski establišmenti pokušavaju prakriti činjenicu da je Assange ogroman dio zadnjeg desetljeća proveo u zatočeništvu – na jedan način ili drugi – te je trenutno zatvoren u kaznenom kompleksu u Londonu, čekajući da ga izruče SAD-u, zbog uspjeha u prikazivanju ratne mašine onakvom kakva jeste. Bez obzira na sve to, u želji da mu osiguraju doživotnu zatvorsku kaznu, američki imperijalisti su počeli mijenjati širom prihvaćene definicije “novinarstva” i “špijunaže”, te s tim i tradicionalna tumačenja prava obećanih u Prvom amandmanu Ustava SAD-a.

Proba za državni udar

Još jednu smrtnju prijetnju ratna mašina je našla u Jeremyju Corbynu, onog trenutka kada je postao vođa britanske Laburističke stranke. Corbyn je bio iznimka, kao i Assange.

Prije Corbyna Laburisti nikada nisu bili snažna opozicija britanskom vojno-industrijskom kompleksu, čak i kada je socijaldemokratska politika šezdesetih i sedamdesetih prošlog vijeka često potkopavala istu.

Baš su u tom periodu, na vrhuncu Hladnog rata, britanske elite počele sumnjati u premijera Harolda Wilsona – Laburistu, zbog toga što nije dijelio s njima antikomunističke i antisovjetske paranoične stavove, te je zbog toga postao potencijalna prijetnja njihovim privilegijama.

Kako je BBC-jev dramatizirani dokumentarac iz 2006.g. zabilježio događaje iz te ere, Wilson se umalo nije suočio sa itekako stvarnim konceptom “promjene režima”, vojskom, obavještajnim službama i članovima kraljevske porodice. Sukob je kulminirao u obračunu sila između njega i vojske, kada je vojska bez ikakvog obavještenja zauzela aerodrome Heathrow. Marcia Williams, njegova sekretarica, nazvala je to “probom za državni udar”. Wilson je nedugo poslije podnio iznenadnu ostavku, kada je pritisak već počeo napadati.

“Pobuna” u vojsci

Lideri Laburista poslije Wilsona, a pogotovo Blair, naučili su tešku lekciju: nikad nemoj jurišati na “odbrambeni” establišment. Glavna uloga Velike Britanije jeste biti pas čuvar američke ratne mašine. Bilo šta da se protivi tome politički je suicid.

Suprotno Wilsonu, koji je samo u bujnoj mašti britanskog establišmenta predstavljao ikakvu prijetnju, Corbyn je doista bio opasnost po status quo militarizma.

Bio je jedan od osnivača koalicije Stop the War, koja se pojavila ponajviše zbog cilja da predstavi protutežu premisama “rata na terorizam”. Zahtijevao je da Izrael prestane biti laboratorij za imperijalističku ratnu industriju. Iako mu se suprostavljala sopstvena stranka, a i uz tvrdnje da napada “nacionalnu sigurnost”, Corbyn je podržavao pozive na javnu raspravu o smetnji prisvojenoj od strane “odbrambenog” establišmenta – program podmornica Trident, u praksi pod američkom kontrolom. Bilo je jasno i da će njegove socijalističke pozicije, u slučaju da dođe na vlast, mnogo milijardi u novčanoj vrijednosti prenijeti iz fonda za održavanje prekomorskih vojnih baza u domaće socijalne programe.

U dobu gdje je primat kapitalizma neupitan, Corbyn je privukao na sebe još više srdžbe od establišmenta nego što bi ikada Wilson uradio. Čim je bio izabran kao vođa Laburista, Corbynovi stranački partneri i članovi parlamenta – Blairisti – htjeli su ga ukloniti propalim borbama za vođstvo stranke.

Ako je ikome bilo nejasno kako je politička elita odgovorila na činjenicu da je Corbyn postao vođa opozicije – Sunday Times, novine koje vodi Rupert Murdoch, dale su glas bezimenom generalu da jasno iskaže stavove establišmenta.

Nekoliko sedmica nakon Corbynove pobjede na izborima u Laburističkoj stranci, general je upozorio da će vojska poduzeti “direktne mjere, koristeći bilo kakva sredstva – i dobra i loša” da Corbyna spriječe od upotrebe političke moći. “Bit će pobune”; rekao je. “Vojska jednostavno to neće podržati”.

Takva mišljenja o Corbynu postojala su, naravno, i s druge strane Atlantika. U nedavno objavljenom snimku razgovora sa američkim jevrejskim organizacijama prošle godine, Trumpov državni sekretar i bivši direktor CIA, Mike Pompeo, rekao je kako Corbyna “napadaju sa svih strana” da osiguraju da ne postane premijer. Metafora iz vojske rekla je sve.

Povezano sa tada-mogućom Corbynovom pobjedom na izborima 2019.g., Pompeo je dodao: “Trebate znati sljedeće: nećemo čekati njega da uradi ono šta je isplanirao da udarimo nazad. Odradit ćemo svoje najbolje što možemo. Previše je riskantno, važno i teško to uraditi nakon što se ta stvar već dogodila”.

To su riječi čovjeka koji je ovo rekao o svom vremenu u CIA: “Lagali smo, varali i krali. Imao sam osjećaj kao da smo za to vježbali”.

Kleveta i Brexit

Nakon izbora 2017.g., koje su Laburisti izgubili za jako mal broj glasova, prijetnja zvana Corbyn bila je neutralizirana na izborima dvije godine poslije, nakon što su laburističkog lidera optuživali da je antisemit, te poslije histerične kampanje za Brexit.

Neutemeljene su bile tvrdnje da je ovaj borac protiv rasizma nadgledao rast antisemitizma u Laburističkoj stranci, ali su klevete – sa medijskom platformom – ubrzo zaživjele. Te tvrdnje su često, a i transparentno, implicirale na to da je Corbynov socijalistički i antikapitalistički plan također i antisemitski. Ali, klevete su doista bile dovoljno snažne da uklone platformu na koju se prvobitno i popeo.

U nizu slučajnosti koje su išle u korist establišmentu, Brexit je također bio i izazov Corbynu. Bio je prirodni neprijatelj neoliberalnog panevropskog kaveza koji je donedavno držao Ujedinjeno Kraljevstvo u sebi, koji bi, kao saveznik američke imperije, iz sebe izbacio socijalizam.

Ali, nikada nije imao ulogu u kreiranju puta kojim bi išli razgovori o Brexitu. Potpomognut korporativnim medijima, Dominic Cummings i Johnson zabilježili su to da bi kidanje veza sa Evropom za Veliku Britaniju značilo socijalno, ekonomsko i kulturno oslobođenje. Ali, njihove dublje težnje su bile znatno drukčije. Brexit nije trebao osloboditi Veliku Britaniju: trebao ju je još dublje gurnuti u američku ratnu mašinu.

To je jedan od razloga zašto sada Johnsonova kokuz-Britanija obećava potrošiti 16.5 milijardi funti na “odbranu”. Prioritet Konzervativaca je da dokažu u isto vrijeme i da su od koristi imperijalističkom projektu i da još uvijek mogu koristiti rat – te i rijetke okolnosti pandemije – da milijarde od javnosti premjeste u džepove privatnika.

Novi, bidenovski imidž

Nakon četiri godine Trumpa ratna mašina traži novi imidž – opet. Wikileaks, sada bez stava usred raznih napada, teže će proviriti iza zavjesa i prisluškivati planove establišmenta za novu, Bidenovu administraciju.

Svi smo sigurni, doduše, da im se prioriteti nimalo ne razlikuju od onih iz memoranduma CIA iz 2010.g.. Bidenov kabinet, zbog kojeg su mediji oduševljeni, “najraznovrsniji” je ikad po pitanju manjina, pogotovo zbog broja žena u nadolazećem sektoru za vanjsku politiku.

Mnogo službenika u Pentagonu, te ratobornih članova Kongresa, žele da Michèle Flournoy postave za prvog sekretara odbrane – ženskog spola. Flournoy, te s njom i Bidenov državni sekretar Tony Blinken, imali su ključnu ulogu u upravljanju ratovima vođenim SAD-om od ere Clintonove administracije.

Jeh Johnson drugi je kandidat za tu titulu – postao bi prvi crnački sekretar odbrane. Dok je Biden zbunjen, njegovi savjetnici će tražiti onoga ko će bolje prodavati šupljak pod imenom “rat” izmorenoj javnosti.

Uloga imperijalističkog projekta jeste da iskoristi nasilje kao alat kojim će zauzeti i prisvojiti još veće bogatstvo nego što ima sada – bili to resursi u stranim zemljama ili komunalno blago domaćeg stanovništva – te ga strpati u džepove establišmenta, te dovoljno skriveno prakticiraju navedeno da se nikakva vrsta otpora ne javi.

Snažna doza identitetske politike dat će im još malo vremenski. Ali, ratnu ekonomiju narod ne može izdržati, kao što noe može ni sve ostalo na čemu se naša društva baziraju. Prije ili poslije će ratna mašina ostati bez goriva.

Piše: Jonathan Cook counterpunch.org, Foto: youtube, printscreen
Prevod: Adnan Bratić, Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top