Svojim najnovijim člankom u magazinu Stav, Za gram više: Cicciollina je za „Četvorku“ moralna vertikala, anonimni Mustafa Drnišlić obrušio se istovremeno na zastupnika Naroda i Pravde u Brčkom Abdulaha Iljazovića i na Nejru Latić-Hulusić, koja je, istina na pomalo nespretan način, ukazala da u posvemašnjem beščašću domaće političke scene nije nikakav skandal političko angažovanje osuđenog sitnog dilera, koji je svoju kaznu uredno odslužio i na koga je ta kazna imala rehabilitacijski i resocijalizacijski efekat.
Anonimni Drnišlić svoj tekst započinje sljedećom tvrdnjom: „Zamjene teza, teško licemjerje, spinovi, laž, denuncijacija, isljeđivanje, eliminacija iz javnog života – sve nabrojano dio je medijskih strategija političkog režima koji nazivamo “Četvorka”. Nemam namjeru da nudim apologetiku političke grupacije okupljene oko Elmedina Konakovića, koja je, kao učesnik u javnom životu, legitimna meta Drnišlićevih invektiva, bez obzira na njihovu neprincipijelnost i logičku, te etičku manjkavost. No treba ostaviti svjedočanstvo o tom preziru minderlija prema mišljenju i činjenicama i o njihovom selektivnom odnosu prema stvarnosti, koja nudi bezbrojne dokaze da je politička grupacija okupljena oko Bakira Izetbegovića, a koju medijski servisira i anonimni Drnišlić, neuporedivo sklonija svim zastranjenjima koje drugima stavljaju na teret.
Kretenluci anonimnog Drnišlića
No prije toga valja konačno ostaviti svjedočanstvo o kretenluku anonimnog Drnišlića, koji, za razliku od kolega iz redakcije, solidno vlada gramatičkim i pravopisnim aspektima jezika, ali su mu rečenice i dalje nakaradne, jer nikakva stilska visokoparnost ne može nadomjestiti odsustvo valjanog mišljenja. Drnišlićev jezik, pored toga, svjedoči i o mnogim frustracijama pa i potisnutim zastranjenjima, koji izbijaju na površinu između nategnutih figura, kao što je, recimo, slučaj u rečenici kojom on opisuje bošnjačkog intelektualca: „Gurao bi glavu u pijesak, a svoju pozadinu isturao van, da strši, da se njom posluži putnik nenamjernik.“
Ovakva homoseksualna aluzija, makar bila i u funkciji alegorije, ne govori ništa o bošnjačkim intelektualcima, ali govori mnogo o njenom autoru i o užasnoj nesigurnosti u njegovom umu, uslijed koje se osjeća obaveznim da naglašava svoju heteroseksualnost čak i tamo gdje za tim nema potrebe.
Vrijeme će pokazati da li je anonimni Drnišlić ustvari duhovni, pa i seksualni sabrat Józsefa Szájera, koji je takođe nastupao u ime rigidnog konzervativizma i tradicionalizma. Možda vrijeme to i ne pokaže, ali razumna osnova za sumnju postoji.
„Ne postoji način“, zapomaže anonimni Drnišlić, „da se racionalno opiše šta se u ovom trenutku događa u našem društvu, ne postoji dovoljno veliko ogorčenje koje može objasniti kako je moguće da je loše postalo dobro, a dobro loše.“ Prije svega, pismeni ali neuki autor nema pameti da razumije kako ogorčenje, kao stanje duše, ne može ništa objasniti, pa tako ni vrijednosne transpozicije u društvenom miljeu. Niti je u stanju razumjeti da itekako postoji način da se racionalno opišu gibanja u ovdašnjem društvu, ali taj je način njemu nedokučiv, jer za conditio sine qua non ima odbacivanje svih ideološko-propagandnih i mitomanskih narativa. Racio je nemilosrdan, ne obazire se na osjećanja i sa prezirom gleda na svaki pokušaj prevare emotivnim ucjenama, pa se stoga subjekti poput Drnišlića i njegovih dresera koče od straha i jeze pred raciom.
Suza suzu prati…
„Sankcija za izgovorenu laž ne postoji“, nastavlja anonimni Drnišlić s kuknjavom, a tu mu čak moram dati za pravo, no ujedno ga moram i upitati zašto ovaj pravednički vapaj nije uputio kada je direktorica sarajevskog KCUS-a lagala javnost o slučaju misterioznog pacijenta i kada je koševska bolnica, kao javno dobro, dovedena u talačku situaciju da bi se u tajnosti obavila jedna operacija, te zašto se jednako odlučno nije pobunio kada je Bakir Izetbegović tendenciozno lagao javnost u slučaju revizije bosanskohercegovačke tužbe protiv Srbije pred međunarodnim sudom pravde. Te dvije laži nanijele su znatno veću društvenu štetu, kako materijalnu tako i simboličku, nego bilo koja od laži zbog kojih anonimni Drnišlić danas pušta suzicu.
Vrijedi se pozabaviti i sljedećim pasusom iz pera anonimnog Drnišlića: „Pritom, ustanovljen je urnek da onaj ko dominira javnim mnijenjem određuje ko je kriv a ko prav. Pravosuđe je u većini slučajeva irelevantno (osim kada montira optužnice), a presude se izriču na društvenim mrežama uz glasno klicanje raje. O, da, upravo oni koji su navodno čuvari individualizma prvi su pristali na filozofiju rulje, koja u konačnici proizvodi ništa drugo nego linč.“
Iz ovih riječi možemo iščitati njegovu ogorčenost nad činjenicom da ideološki simulakrum predvođen Strankom demokratske akcije ne dominira javnim mnijenjem, što je samo donekle tačno.
Postoje segmenti bošnjačkog javnog mnijenja koji su u potpunoj vlasti ideološkog okvira SDA, premda dobar dio javnosti to nije u stanju prepoznati, već je uvjeren da misli vlastitom glavom, a ne da je induciran i kontaminiran propagandom.
A razlog što ta dominacija nije posvemašnja, veoma je jednostavan – SDA jednostavno nema ništa autentično što bi mogla ponuditi javnosti, već je njena ideologija jedan shizofren kompendijum opskurnih i retrogradnih teorija nacije, viktimstva, istovremenog svojatanja i gađenja prema ZAVNOBiH-u, udvoričkog populizma sa diskretnim zadahom panislamizma, neugodno udvojenih aršina u odmjeravanju muslimana koji su pristali uz Pavelića i onih koje su njihove zablude odvele na Ravnu Goru…
Sljedbeništvo i nategnuta mitomanija
Nemoguće je dominirati nad društvom, čak i onim raspalim i entropičnim, putem insistiranja na Mustafi Busuladžiću kao žrtvi komunističkog režima, istovremeno se praveći lud pred njegovom ulogom u hinjavoj promociji antisemitizma i pred njegovim nimalo diskretnim niti obzirnim koketiranjem sa fašizmom. Nemoguće je tu dominaciju nad javnim mnijenjem uspostaviti tako što će se alhemijskim postupkom Bakir Izetbegović, Huso Ćesir, Fikret Prevljak, Halil Brzina… transformisati u heroje. SDA je sama odabrala da joj dominantna biračka baza bude onaj dio društva koji zazire od javnog mnijenja i koji se zadovoljava sljedbeništvom i nepokolebljivom vjerom u nategnutu mitomaniju.
Shizofrena mladomuslimanska ideologija, koja je težila ka osvajanju gradova, ali ne kao prostora urbaniteta, već kao zbira mahala u kojima će ostvarivati svoje halucinacije o neobegovatu, zloupotrijebila je ruralno stanovništvo da zadobije legitimitet u političkom prostoru i zato su neuvjerljivi i Izetbegovićevi i Drnišlićevi lamenti zbog nedovoljne vlasti nad mnijenjem u gradovima, umjesto da budu presrećni što su uspjeli uzdrmati samu ontološku supstancu gradova u ovoj zemlji i pretvoriti ih u već spomenute zbirove mahala.
A racio, kog anonimni Drnišlić optužuje za nemoć, kaže da je u datoj stvarnosti nemoguće dominirati javnim mnijenjem pogotovo zbog eruptirajuće korupcije, koja je kvintesencija Stranke demokratske akcije. Istini za volju, javnosti ne služi na čast što nije još glasnija u svojoj osudi korupcije i što malo energičnije ne odbija da učestvuje u tom vrzinom kolu.
Naravno, nije korupcija monopolska koncesija porodično-političkog biznisa Izetbegovića, ali činjenica je ne samo da je ta stranka najčešće u žiži javnosti zbog korupcijskih afera, već i da je ta stranka suviše vremena provela u vlasti da bi mogla biti abolirana od krunskog doprinosa metastazi korupcije u ovdašnjem društvu.
Batler Izetbegovićevog mindera
U susjednoj Hrvatskoj vladajuća HDZ maše Olujom pred očima svoje zatucane sirotinje, ali u Briselu nijednom funkcioneru te stranke ne pada napamet spominjati tu operaciju, već ističe Sanaderovo uzništvo kao potvrdu puta ka vladavini zakona. SDA bošnjačkoj zatucanoj sirotinji maše čas Srebrenicom, čas opsadom Sarajeva, ali jednostavno nema pa nema svog Sanadera da ga ponudi Evropi ili domaćoj javnosti barem kao privid posvećenosti legalizmu i antikorupciji.
Naročito je odvratno kada anonimni medijski batler Izetbegovićevog mindera kmeči nad filozofijom rulje koja bi da sprovodi linč. Stvarnog čovjeka koji se krije iza pseudonima Mustafa Drnišlić bilo bi sevap posjesti u školske klupe pa ga podučiti mišljenju, ali bi nepostojećeg Drnišlića bilo sevap izbubecati pesnicama, ne bi li tako shvatio kako su se svojevremeno osjećali Senad Avdić ili Nedžad Latić, nakon što su dobili batine kao rezultat progona minderske rulje po medijima i društvenim mrežama.
Ostajući vjeran minderskom huškačkom narativu, anonimni Drnišlić optužuje Nejru Latić-Hulusić da “ispisuje retke podrške bivšim narkodilerima iz Brčkog koji su s izbornih lista Konakovićeve stranke Narod i Pravda ušli u Općinsko vijeće.”
Pošto je riječ o slučaju samo jednog osuđenika za nedozvoljenu trgovinu opojnim drogama, možemo pretpostaviti da Drnišlić ima informacije o postojanju još takvih osoba, ali te podatke prikriva od istražnih i pravosudnih organa. Ili je jednostavno idiot koji ne može uočiti razliku između singulara i plurala.
Pašovićeva iznenadna suvislost
Ukoliko anonimni Drnišlić, pak, smatra da je prihvatljivo na osnovu jednog osuđenika, koji je svoju kaznu uredno odslužio, čitav jedan kolektiv tretirati kroz prizmu krivičnog djela što ga je počinio taj pojedinac, onda bi mu jednako odbojna trebala biti SDA zbog omiljenog Izetbegovićevog zaslužnika Huse Ćesira, koji je prema operativnim saznanjima Službe vojne bezbjednosti ARBiH tokom rata bio jedan od vodećih narkodilera na području Sarajeva. Ili Drnišlić možda smatra da je Muslimovićeva SVB djelovala kao produžena ruka stranih tajnih službi, sa zadatkom diskreditacije uglednih Bošnjaka?
Potom se anonimni Drnišlić ostrvljuje na Harisa Pašovića, koji je konačno uspio reći nešto suvislo, kada je istaknuo da „ideja sankcija jeste rehabilitacija i re-socijalizacija“. Drnišlić se toj tvrdnji izruguje, ne shvatajući da se tako izruguje suštini čitavog pravnog sistema, čime sebe unapređuje iz idiota opšte prakse u društveno opasnog idiota.
Anonimni Drnišlić postavlja pitanje opravdanosti ulaska bivših dilera, koji su uredno odslužili sudski izrečenu kaznu, u političku arenu, ali ne postavlja to pitanje za bivšeg komunistu Šefika Džaferovića.
Komunizam, istina, nije krivično gonjiv, ali je u ideološkoj i političkoj vizuri jednog Drnišlića i njegovih vlasnika nespojiv sa idejom demokratskog i slobodnog građanskog društva, pa ako jednom rehabilitovanom dileru nije mjesto u politici, po kojoj je logici jednom nerehabilitovanom komunističkom aparatčiku mjesto u državnom predsjedništvu?
Pošteni SDA-ovac
Čitava ova stvar sa bošnjačkim intelektualcima čije izdignute pozadine privlače nenamjernike i sa rehabilitovanim dilerima u politici toliko je uznemirila sirotog i anonimnog Drnišlića, da on gubi kontrolu i nad svojim inače školski uredno uobličenim rečenicama, pa tako ispisuje sljedeću rečenicu: „Može li bivši narkodiler, ako je bio pošten u svom narkobiznisu, biti pošten u svom političkom djelovanju potpuno je bolesna konstatacija (“pošteni lopov” je oksimoron).“
Prvi dio njegove rečenice dat je u formi pitanja, te tako jednostavno ne može biti konstatacija, čak ni bolesna. A izraz pošteni lopov oksimoron je samo u nižim razredima osnovne škole, jer učenici viših razreda uglavnom znaju da riječi u sintaksi mogu graditi slojevite odnose, tako što im se semantički sadržaj prilagođava sadržaju drugih elemenata skupa.
Kao što znaju i to da atribut pošten ima mnogo više od jednog značenja. Uostalom, odista je poštenije kada diler konzumentu proda gram marihuane koji je odista gram, nego kad Izetbegovićev minder čitavom narodu svoje neobegovatsko reakcionarstvo i svoje nepotističko i korupcionaško upravljanje javnim dobrima prodaje kao demokratiju i društvenu slobodu.
Možda će se ovo insistiranje na jezičkim finesama, među kojima je i nesposobnost udarnog pera magaizna Stav da ispravno napiše Cicciolina i Iljazović, nekom učiniti kao nepotrebno i pretjerano, ali kada je udarno pero nekog političkog i ideološkog okvira anonimni i huškački licemjer čije polumišljenje počiva na dvojnim aršinima i čija rečenica posrće na svakoj iole ozbiljnijoj prepreci, onda to mnogo govori ne samo o takvoj spodobi, nego i o čitavom političkom i ideološkom okviru kog ta spodoba opslužuje.
Svoj tekst anonimni Drnišlić završava tužbalicom „Može i diler, ne može SDA.“ Upravo tako, jer sve više ljudi želi da živi u stvarnosti u kojoj će im halucinacije biti izazvane drogama a ne malignom, patetičnom i nadasve lažnom retorikom sa Izetbegovićevog mindera, koja povremeno poprima obličje loše prikrivenog ucjenjivanja čitavog društva.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: Preokret