ELIS BEKTAŠ: Proročanstvo o sudbini Izetbegovićevog kluba

Oni koji prate fudbal u najnižim ligaškim takmičenjima, u kojima se utakmice odigravaju na pašnjacima nakon što se sa njih uklone krave i počisti njihova balega, znaju da mnogi klubovi kao po nekom nepisanom pravilu imaju nekog svog Garinču, Pelea, Maradonu, Krojfa… Po istom tom nepisanom pravilu, te zvijezde koje po pašnjacima jurcaju za bubamarom uglavnom su kočoperni mangupi koji su naučili jedan ili dva driblinga ili ne oklijevaju kad treba ošinuti loptu pa publika to počne doživljavati kao dokaz požrtvovanog zalaganja na terenu i potvrdu talenta u razvoju. Koji, naravno, skoro nikada ne dočeka da se razvije i dadne plodove tamo gdje se fudbal igra na malo ozbiljnijim osnovama.

Potreba za beznadežnih amatera

U konkurenciji sačinjenoj od upornih, ali fudbalskim znanjem beznadežno siromašnih amatera i entuzijasta, igrač kojem se posrećilo da se lopta odbije od njega i uleti u protivničku mrežu bez problema će dobiti status fudbalskog genija, ne zato što on to jeste, već zato što publika na pašnjacima ima potrebu za svojim lokalnim herojem.

Milorad Dodik udžbenički je primjer takvog igrača. Nakon što je preuzeo kapitensku traku jednog urušenog kluba sa začelja tabele i sa hipotekom bezbrojnih afera, poznatog po sirovoj igri i grubostima na terenu zbog koje je taj klub obarao rekorde u broju crvenih kartona, Dodik je shvatio da su i klubovi sa kojima će odmjeravati snage u ligaškim i kup utakmicama takođe najobičniji amateri, a selekcija igračkog kadra da se u njima obavlja po kriterijumima koji nikakve veze sa sportom nemaju.

Nakon što je to shvatio, nije mu bilo teško da se sa nekoliko smjelih i naizgled nepromišljenih poteza nametne kao zvijezda i neprikosnoveni lider svog tima, te da navijačka usta frenetično kliču njegovo ime sa tribina, jer Dodik je ujedno shvatio i to da publika na utakmice najnižeg ligaškog takmičenja ne dolazi da bi uživala u kvalitetnom fudbalu, već da bi se osjetila pripadajuće, da bi klicala svom timu za iste one poteze i postupke zbog kojih je psovala protivničke igrače i da bi sudiji psovala mater, jer publici onda bude lakše što ne smije psovati mater sudijama sa redovnih sudova. A rado bi ta publika i njima psovala, jer je u njenoj rudimentarnoj i nesazreloj svijesti zakon stvoren da bi kinjio i tlačio a ne štitio i društvo i pojedinca, pa zato valja psovati sve što na njega podsjeća.

Dodik – proslavljeni šampion seoskog kluba

Prije nekoliko godina Dodik je, kao već proslavljeni kapiten jednog od tih seoskih klubova od kojih je sačinjena domaća politička liga, izveo potez kojim je na noge digao dvije navijačke grupe na tribini, jednu koja mu je frenetično aplaudirala i u kojoj su se navijači međusobno tapšali i jedan drugom upućivali značajne poglede koji su govorili „vidi našeg Džajića, kakva muda ima na terenu“, i drugu koja je bijesno psovala i zahtijevala najstrožiji sudijski postupak.

Kićenje paljanskog studenstskog doma pločom sa imenom bivšeg kapitena svog kluba, upamćenog po mondenskom životu i ohrabrivanju saigrača na divljačke grubosti na terenu, jedan je od onih poteza koji su toliko predvidljivi i očekivani da ih je u ozbiljnom sportu nepristojno izvesti, jer takva predvidljivost vrijeđa i protivnike i saigrače i publiku, pa i sam smisao igre. No Dodik, kao proslavljena zvijezda pašnjaka i livada, dobro zna da bi za taj potez u svakom takmičenju višeg ranga dobio crveni karton i suspenziju, a možda i zabranu ne samo igranja, već i dolaska na stadione, ali zna i da se u ligi livadskih klubova pravila igre tumače puno fleksibilnije.

Nije taj Dodikov potez odlučio utakmicu niti je uticao na stanje na tabeli, a nije čak ni urodio golom koji bi nastavak meča učinio neizvjesnijim, već je samo navijačke emocije doveo do tačke ključanja. Zvijezdama seoskih klubova koje kopačkama oru pašnjake i ganjaju bubamaru umazanu ostacima balege rezultat, uostalom, nije ni bitan. Zato i igraju u tim amaterskim i seoskim ligama, u kojima se tuširanje nakon utakmice smatra za dokaz nastranosti, a pružanje ruke protivniku na početku i kraju susreta smatra se znakom slabosti.

No ako već nije golom krunisao svoj đilkoški potez, Dodik je uspio nešto drugo, uspio je natjerati igrače protivničkog tima da uzvrate na isti način i da tako pokažu zašto im je suđeno da svoj igrački vijek, pa i čitav svoj život provedu u najnižem ligaškom rangu i na stadionima koji mirišu po balegi.

Izetbegovićeva momčad je malo nakon toga postavila ploču kontroverznom Mustafi Busuladžiću na pročelje osnovne škole u Dobroševićima, čime su poslali poruku da sluđivanje mladih naraštaja ne treba započinjati od studenata, već još od osnovaca, jer je tako usvajanja ludila brže a efekti su mu dugotrajniji.

Eksponenti zloduha

Između ova dva naizgled slična slučaja postoje, međutim, i neke bitne, supstancijalne razlike. Dodikova ploča sa Karadžićem na prvi je pogled skaredniji potez, jer je Karadžić presuđeni zločinac osuđen za najteže zločine, dok Mustafa Busuladžić ipak ne nosi teret odgovornosti za učešće u vlasti i za donošenje odluka čije je izvršenje za izravnu posljedicu imalo krvoprolića i zaista je u formalnom pogledu nemoguće porediti Karadžićevu i Busuladžićevu odgovornost za prolijevanje krvi.

Razlika je i to što je Karadžiću suđeno za djela sa izravnim posljedicama, a Busuladžiću za riječi i za njihove moguće posljedice. No zadovoljiti se ishodom tog poređenja znači pristati na ulogu publike kraj pašnjaka privremeno pretvorenog u stadion. Karadžić je paradigma provincijskog, palanačkog zastranjenja, eksponent zloduha koji užas pred vlastitom beznačajnošću zatomljuje nastranom mitomanijom, u kojoj je ideal samoća i odsustvo drugoga i drugačijeg.

Karadžić je vampir iz lokalne, seoske legende, koji povremeno ustaje iz groba. Selo se tog vampira plaši, ali od straha puno je čvršća zahvalnost kojom ga obasipa, jer vampirsko prokletstvo selu donosi i nekakvu slavu, pa se seljanima čini da su manje beznačajni u svijetu.

Busuladžić je naizgled benignija pojava, jer on lično ne zariva zube u tuđe vratove. No on zato spada među one štetočine koji svoju učenost podmuklo koriste da bi pred ljudima zamaglili suštinu i doveli ih u zabludu da se protiv vampira treba boriti buđenjem drugih vampira. On se užasava vampira, ali samo onog koji nosi krst oko vrata ili petokraku na čelu, a vampiri sa drugim znakovljem na sebi nisu mu baš odbojni, već za njih zahtijeva razumijevanje i blagost.

On se zaogrće plaštom vjerskog narativa, da bi njime prikrio mračnu i mističnu prirodu svog duha koji proklinje neke među vampirima, ali odbija priznati istovjetnost svih vampira. Busuladžićev duh bludi u potrazi za svijetom bez vampira koji ga plaše, ali on se još više plaši svijeta u kojem nema straha od vampira, jer za njega strah znači red, strah znači odsustvo neizvjesnosti, strah znači ostanak u prošlosti toploj poput majčine ruke i sigurnoj poput roditeljskog doma. Za Busuladžića je i žena koja se odmakne od šporeta potencijalni vampir, unositelj smutnje, izazivač razdora.

Vampririzam sa globalnom vizijom

Učeni Busuladžić se priklanja vampiru koji mu se prikazuje kao organizovan i sistematičan, vampiru sa globalnom vizijom. Vampiru koji mu obećava da će ga poštediti u zamjenu za poslušnost. Takvom obećanju može povjerovati samo onaj čija su druga vjerovanja kolebljiva i onaj kome je strah potčinio razum. Zato je ploča sa imenom Mustafe Busuladžića na pročelju škole u Dobroševićima na neki način skarednija od one sa Karadžićevim imenom na paljanskom studentskom domu. Pločom u Dobroševićima kapiten Izetbegović je poslao poruku da u snovima njegovog kluba još uvijek živi sjećanje na vampire koji su prema nekome i zaštitnički nastrojeni, da nije zaboravljen ideal uređenog vampirskog carstva, u kojem život znači red uspostavljen strahom, nasuprot buntovnim zabitima u kojima je vampiru dovoljno to što je vampir.

Ploča na Palama kabadahijski je potez seoske zvjezdice u kopačkama, namijenjen za lokalnu upotrebu, a granice svog zatucanog atara nadilazi samo kao šlajmara hraknuta u lice administraciji međunarodne zajednice i haškom tribunalu.

No ploča u Dobroševićima je šlajmara hraknuta u lice samoj civilizaciji, jer je na njoj, između slova Busuladžićevog imena, ispisan zahtjev da se revidira prošlosti da se Busuladžiću, na račun njegovog tragičnog kraja, ne samo halali poslušnost i odanost vampiru zaštitniku, već i da se ta poslušnost proglasi vrlinom i zaslugom. Ta je ploča ujedno i rezolucija kojom se odbacuje osvjetljavanje prošlosti, već se traži da se osvijetli samo njen dio, a budžaci u kojima vampirima zaštinicima prstom pokazivalo na nepoćudne vratove da ostanu u tami.

Smišljanje novih kabdahiluka

Dodik je paljansku ploču naposljetku uklonio, nastavljajući tako niz predvidljivih poteza kojima se može opčiniti samo seoska publika lišena razumijevanja igre, publika koja u svakom takmičenju vidi samo vašarsko hrvanje seoskih kabadahija. Ono što je počelo kao samovolja kapitena seoskog kluba, tako je i završilo, čitava ta vašarska predstava bila je njegov lični šou. Kapiten protivničkog tima Izetbegović htio je biti lukav, a ispao je naivan.

Nadmenost ga je natjerala da u seoskoj ligi oponašanjem striktnih procedura Lige šampiona pokuša prikriti podmukle poteze na terenu, pa je odluku o ploči u Dobroševićima prepustio kantonalnoj skupštini, čime je sebe lično licemjerno ogradio, a teret te sramne odluke prebacio na pleća zastupnika, pa i onih koji su ih birali u zakonodavno tijelo.

Milorad Dodik sada se može posvetiti smišljanju novih kabadahiluka kojima će dizati na noge seosku publiku kraj pašnjaka pretvorenog u stadion, a Izetbegović zbunjeno stoji na sredini terena, ne shvatajući da je nadigran i posramljen. Seoski varalica koji se prikriva i predstavlja kao vizionarski vođa doživio je da ga nadigra seoski kabadahija koji se ne prikriva i koji nastupa kao – seoski kabadahija. Biće zanimljivo u nastavku takmičenja pratiti sudbinu ploče u Dobroševićima, jer je na toj ploči zapisano i proročanstvo o sudbini Izetbegovićevog kluba. A nama ostaje nauk da u konkurenciji frižidera i šporet može zadobiti slavu lokalne zvijezde. Sve je lako kad igrate pred publikom koja vječno živi u strahu od vampira i istovremeno se vječno divi vampirima, te ih obasipa zahvalnošću zbog slave koju selo uživa i koja je jedino što ima ponuditi svijetu.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: mon.ks.gov.ba

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top