ELIS BEKTAŠ: Dvojni skandal trojice gikova

Stavite li u državno predsjedništvo Milorada Dodika, dobićete permanentnu vodviljsku predstavu koja svojim dramatičnim prenaglašavanjima nastoji uvjeriti javnost da živi u stanju skoro neriješive krize. Takođe permanetne. Pridružite li Dodiku još i Šefika Džaferovića i Željka Komšića, vodviljski program biće obogaćen sa još nekim tačkama, burlesknim i skoro bizarnim. Zabava je frivolna, ali su kretenluci njenih izvođača stvarni i granitno čvrsti.

Patuljci u pogledu razuma i zrelosti

Ukoliko bi posmatrao samo ovaj trojac, neki novovjekovni Guliver bi vjerovatno zaključio da je ušao u zemlju patuljaka, ali ne stasom, već patuljaka u pogledu razuma i zrelosti, pa i manira. Jer odista se čak i najblagonakloniji posmatrač, pod uslovom da i sam nije idiot, ne može oteti osjećanju mučnine kada posmatra ovaj hohštaplerski trojac i kada sluša njihove izjave koje, čak i ako imaju privid razložnosti, otkrivaju nekakav infantilni kapric govornika, nekakvu nadmenost svojstvenu duhovnim provincijalcima.

Naravno, i Dodik i Džaferović i Komšić imaju svaki svoje specifičnosti i siguran sam da bi se sva trojica žestoko posvađali sa mnom dokazujući da između njih nema ni najmanje sličnosti.

Na njihovu žalost, te razlike mogu se mediokritetima servirati kao supstancijalne, ali mislećem čovjeku treba sasvim malo pa da shvati kako se u tri različite harlekinovske maškare nalazi isti zloduh kasablijskog fukarluka. Dodik je do savršenstva izgradio svoj lik odlučnog domaćina i gazde, seoskog kmeta naviknutog da donosi odluke o životu u selu, čak i kada se one od njega ne traže. Džaferović besprijekorno odigrava svoju nimalo laganu rolu partijske avetinje, dehumaniziranog bića koje postoji samo da bi ispunjavalo svaku volju svog gospodara, a na snimcima njegovih nastupa kao da tu i tamo možemo uočiti odbljesak demencije zbog koje se on načas zbuni, pa nije siguran da li je on ona nekadašnja avet u službi komunista ili je ova današnja, u službi porodično-političkog biznisa klana Izetbegović.

Prodavač cigle i njegova publika

Komšić, međutim, vjerovatno uopšte ne glumi, već publici nudi samoga sebe, ocvalog čaršijanera koji ni u politici nije izgubio kafanske manire i reflekse, pa stalno očekujete da će on neblagonaklonom dijelu publike zaprijetiti štocom ili da će im pokušati prodati ciglu. Za publiku koja ga voli, Komšić uvijek ima pune džepove opštih mjesta koji su u Komšićevom Sarajevu u međuvremenu postali tabu i jao li je onome ko makar i u šali htjedne provjeriti ijednu od tih floskula.

O čemu god da govore ova trojica, iz njihovih usta dolaze riječi rezervisane za prostor ispod članaka na portalima, dakle prostor gdje sluđena sirotilja ima priliku razmetati se svojim ubjeđenjima i svojim neznanjem.

Pred političarima ne stoji obaveza da budu akademici proslavljeni u mnogim naukama, pa čak ni da budu Mirko Miočić, ali kada slušate zvanična obraćanja članova predsjedništva ili čitate njihove intervjue, shvatite da iz njihove civilizacijske i moralne šupljine odzvanjaju riječi sluđene i opasjednute sirotinje koja već decenijama ponavlja iste fraze, prijeti istim mržnjama i zaklinje se na odanost istim mitovima.

Prošli ili onaj pretprošli rat, pa čak i oni još starijeg datuma, srednjovjekovni i oni kasniji odnosi balkanskih zemalja, proces uobličavanja jezika među južnim Slovenima, fašizam i antifašizam… samo su neka od pitanja na koja svako od ove trojice kokošara ima konačni i jedini ispravan odgovor. Ali gle čuda, to su odgovori koje redovno srećete u komentarima horde anonimnih idiota na portalima i drušvenim mrežama i svi su dati u formi ucjene – ili moja istina ili nijedna.

Trojica tutumraka

Po potrebi, pogotovo kada govore o povijesnim i lingvističkim pitanjima, ova trojica tutumraka spremno će se pozvati na nekakve naučne autoritete, ali će propustiti da javnosti kažu da su ti njihovi naučnici uglavnom gerijatrični i impotentni ili u mržnju ogrezli marljivi monstrumi koji još uvijek žive u mogranatskom braku nauke i ideologije iz XIX i XX vijeka.

Sve što, uz pozivanje na naučne autoritete, izgovore bilmezi iz predsjedništva, svjedoči o njihovom maksimalizmu i neukosti svojstvenoj kasablijskim filozofima, te o njihovoj isključivosti, i zaista ne treba tragati za čvršćim dokazom da je nauka na koju se njih trojica pozivaju ustvari izdaja nauke i zločin prema njoj. Isključivost i istrajavanje na manihejskoj predodžbi svijeta, u kojem onaj drugi pripada carstvu tame i zla, kao i uporna promocija kretenskih narativa, mnogo su opasniji problem nego što se čini na prvi pogled.

Vodeće politike u ovoj zemlji naturaju kretenluk kao vrlinu, nastupaju kao posjednice konačnih istina, a stanovništvu je za sreću i blagostanje dovoljno samo da pokloni svoje povjerenje tim istinama, koje nikada ne postaju društvena stvarnost, jer uvijek ima neka prokleta šačica izdajnika koja to priječi. Ali šačica izdajnika nemoćna je da očuva oaze razuma pred nadirućim pijeskom bezumlja.

Jezik se svakodnevno razdvaja od mišljenja, pa i od stvarnosti koju bi da označi. Taj proces ne odvija se samo ovdje, već je riječ o globalnom fenomenu, ali u raspalom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, on je vrtoglavo brz, jer ne postoje mehanizmi koji bi ga barem usporili. Takvo verbalno ludilo, koje stremi ka času u kojem će stvarnost nalikovati na svjetove Luisa Kerola i u kojima ništa ne znači ono što bi trebalo da znači, itekako pogoduje kvislinškim oligarhijama u službi korporativizma, jer to ludili nakraju oslobađa od odgovornosti. Ako jezik nema značenja, onda nema ni odgovornosti za rečeno, pa ni za učinjeno.

Ludilo u jeziku i mišljenju

Naročito su parole i fraze efikasni vektori za širenje ludila u jeziku i mišljenju, jer one pozivaju da se ne misli i da se samo ponavlja i vjeruje. A upravo su parole i fraze skoro isključivi sastojci u narativu šibicarskog trojca iz predsjedništva. Parole i fraze u politici i javnom govoru uopšte, donekle su nužne pa i opravdane, ali kada preostanu samo one, to je znak da je bolest uzela maha. Jugoslavija se raspala, jer njena oligarhija nije bila spremna da se sa iskušenjima suoči jezikom i mišljenjem, već im je suprotstavljala parole, koje su podložne značenjskom poluraspadu i već nakon nekoliko ponavljanja ne znače više ništa.

No ne treba strahovati da će i Bosna i Hercegovina doživjeti sudbinu Jugoslavije i raspasti se u ratu. Ne postoje ni najelementarniji preduslovi za rat, izuzev krvoločnosti jednog dijela sirotlje raspoređene po ovdašnjim etnijama, al ne pokreću se ratovi da bi jedna fukara klala drugu. Upravo na svijesti o tome trojica prevaranata iz predsjedništva grade svoje samopouzdanje i s lakoćom posežu za maksimalizmima, ucjenama, isključivostima… i kretenlucima u svom govoru. Kada bi mogućnsot rata bila izgledna, strah da će izgubiti imetak zgrnut cijeđenjem društvenog dobra sigurno bi učinio da im bahatost malo splasne. Ali nije dovoljno imati mir da bismo imali razloga za zadovoljstvo, jer u ludilu koje nadire malo ko će moći uočiti razliku između stanja rata i mira.

Što se tiče njih trojice i političkih snaga iz kojih dolaze, kao i skoro svih drugih političkih skupina u zemlji, ovakvo bi stanje moglo potrajati još decenijama. Oni nemaju niti jedan jedini razlog da ga mijenjaju, a politički sistem tako je ustrojen da građani jednostavno nemaju nikakvu mogućnost efikasnog sankcionisanja infantilnih kretena bez manira u odgoju, koji su uz to još i kvislinzi bez okupatora.

Otići na glasačko mjesto nije dovoljno, čak i ako kaznite jednog idiota, na njegovo će mjesto nužno doći drugi, koji je već formiran i jednostavno ne umije da bude išta drugo osim idiot.

Lavrov i Bajden, dva Deda Mraza

Dvojni skandal trojice geaka u državnom predsjedništvu tokom posjete ruskog šefa diplomatije Sergeja Lavrova, osvijetlio je sav jad i svu bijedu te duhovne fukare, zaljubljene u tri tipa moći – Dodik u moć nad plemenom, Džaferović u moć birokratskih struktura i Komšić u moć nad pihtijastim masama mediokriteta. Karikaturalno glumljenje političke snage može nastati samo u umu koji je i sam karikatura i koji ne shvata da je Dodikovo izostavljanje državne zastave na sastanku sa Lavrovom toliko predvidljiv i toliko infantilan potez, da je ustvari to potez gubitnika. Dodikova vjera u Lavrova kao Djeda Mraza koji ispunjava želje dobroj djeci, mjerljiva je još samo sa istom takvom vjerom Bisere Turković i njenih kolega u Bajdena.

I Sjedinene Države i Rusija ozbiljne su zemlje, čija vanjska politika ni najmanje ne zavisi od želja i planova lokalnih seoskih kmetova i aga po marginalnim zemljama.

I još njihove diplomate, koje dobro znaju da međunarodni odnosi zahtijevaju malo takta i stila, moraju sa nelagodom posmatrati upinjanja seoskih kmetova i aga da izigravaju državnike. Lavrov je suviše dugo diplomatski velemajstor i suviše mu je dobro poznata psihologija političara, da bi mu promaklo kako Dodikovo izostavljanje državne zastave na sastanku ustvari svjedoči da sam Dodik ne vjeruje u ono što govori, pa mu je potrebno simboličko prenaglašavanje, kako bi uvjerio barem mase sirotinje.

On jednostavno nije dorastao politici na višim nivoima igre i zauvijek će ostati tehnomenadžer koji je zajahao na talas pseudonacionalne politike u jednoj pseudodržavi. Od svih načina koje je imao na raspolaganju da skrene pažnju na objektivno zloćudno i sumanuto ponašanje SDA, uključujući tu i ispade ministrice vanjskih poslova, sklanjanje zastave zasigurno je bio najpogrešniji način.

Ravnoteža po pitanju kretenluka

Ako se već ne može usaglasiti po pitanju politike, u državnom predsjedništvu, srećom, caruje harmonija i ravoneteža po pitanju kretenluka, pa su Džaferović i Komšić na Dodikov infantilizam uzvratili istom mjerom i kapriciozno odbili da se sastanu sa šefom ruske diplomatije, kazavši da su time poslali poruku prijateljima u svijetu. U takvom se opravdanju stiču simptomi mnogih oboljenja, počev od bezobrazluka i odsustva odgovornosti i stida, preko provincijalnog i palanačkog duha koji se kurči pred svijetom, ali samo da bi poslije toga mogao zakukati, pa do sramnog i ponižavajućeg podaništva prema strancima, kojem nedostaje čak i onaj Dodikov šarm seoskog domaćina koji u oblaku balege dočekuje princa.

Džaferović i Komšić imali su na raspolaganju bezbrojne mogućnosti da reaguju na protokolarni skandal sa zastavom, ali su odabrali da ostanu lojalni svom sabratu iz predsjedništva i da poput njega odaberu onaj najpogrešniji.

Koji je mnogo štetniji i opasniji za ovu zemlju od Dodikovog kurčenja bez pokrića, jer su Džaferović i Komšić, koji dolaze iz političkih okvira u kojima se Rusija smatra za izvor stalne prijetnje po Bosnu i Hercegovinu, odbacili jedinstvenu mogućnost da sjednu sa prvim diplomatom te zemlje i da barem započnu dijalog koji bi odnose te dvije zemlje učinio malo boljim i dinamičnijim.

Skalpel u butinu!

Odustati od dijaloga sa onim ko se smatra za potencijalnu prijetnju i umjesto toga se obratiti pihtijastom i neodređenom skupu zvanom međunarodna zajednica, to može učiniti samo izrazito glup čovjek, te čovjek koji je nesposoban shvaiti svijet sto metara dalje od Miljacke u Komšićevom, odnosno svijet sto metara dalje od kabineta stranačkog gazde u Džaferovićevom slučaju.

Stvarni gubitnici u dvojnom skandalu sa zastavom i bojkotom sastanka sa Lavrovom nisu ni kokošari iz državnog predsjedništva ni sama Bosna i Hercegovina, pa čak ni svi njeni žitelji. Stvarni su gubitnici ona šačica razumnih i razboritih, u koju i sebe ubrajam, i koja nemoćno gleda kako društvo neumitno pada u ponor ludila u kojem će službeni jezik biti jezik bez smisla i značenja, pa nas čeka budućnost u kojoj ćemo otići zubaru da nam popravi zub, a on će prvo teatralno unijeti ili iznijeti zastavu iz ordinacije i zatražiti od vas da potpišete izjavu o priznavanju genocida, a kada mu pokažete koji zub vam pravi problem, on će trgnuti skalpel pa vam ga sjutriti u butinu. Jer, otkud on da zna šta ste vi mislili kada ste mu kazali – ovaj zub me boli.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top