Zoran Milanović, uprkos domino efektu uplakano-histeričnih i zabrinutih izjava iz BiH, zapravo, načelno nije rekao ništa sporno i neistinito. Da, Dejton je takav kakav jest i trenutno, s obzirom na konstelacije interesa kompradorskih ekipa unutar same države, ne postoji formula da ga se promijeni bez nasilja. Da, to nasilje ne bi bilo rat i ishod takvog nasilja je u kontekstu BiH vrlo upitan. I da, to nasilje bi izazvalo samo još veće nasilje. Građanske/etničke države, kao i bilo koje drugačije države u istoriji upravo i jesu ili konačnica dugoročnih istorijskih procesa, ili nasilja, a ponajčešće kombinacije jednog i drugog. Problem je u tome što je Milanoviću, kao i svakom drugom građanskom nacionalisti, samo njegovo nasilje legitimno, a tuđe je, posebno ono u BiH koje bi mu kontriralo, dakako, pogubno.
Gomila nisko kvalitetnog sapuna
Osim, naravno, ako se opet ne bi svelo na nasilje i bratoubilačku klanicu između Bošnjaka i Srba od kojeg bi Hrvatska, tradicionalno izvukla korist. A to je jedino istinsko nasilje u BiH koje bi moglo biti izgledno. To bi, kada se sve sabere, bila ta Milanovićeva faza sapunjanja koju je Hrvatska uspješno završila, dok se simbolika parfema, biće, odnosi na ono što je Hrvatska uradila još devedesetih: ostvarila svoj odavno zacrtani nacionalni interes razdvajanja od Jugoslavije i svođenje Srba na beznačajnu manjinu, pa sada sa visoka dijeli savjete komšiluku. A Bosni i Hercegovini takvog hrvatskog nisko kvalitetnog sapuna i parfema štetnog za tigrovu kožu odavno ne nedostaje. Njime već odavno bazdi svaki kutak države razbijene na proste faktore, dok nam prodavač ovog preparata, zapravo, poručuje: imate izbor, moj parfem ili moj parfem koji ste umislili da je vaš parfem!
Stoga potpuno griješe oni koji su Milanovića, u ovom konkretnom primjeru, osudili za rasizam, osim, naravno na subliminalnom nivou, jer, je mogao npr. govoriti o bazi i nadgradnji, ali se od lijevog frankovca ništa drugo i ne može očekivati nego percepcija u kategorijama mirisa.
Što je u ovom slučaju sasvim sporedno. Dakle, ono što je u njegovom nastupu suštinski čudovišno nije kako je rekao to što je rekao, nego šta je, zapravo, rekao. Na isti način na koji reakcije u BiH na ono što je rekao nisu samo manjkave, već poprilično tupave i odvode na potpuno krivi trag. I to s dobrim razlogom, naravno.
Građani u pokušaju
Ako izumemo populističke iskaze koji su na brzinu našvrljani i izblebetani samo da bi služili popularnosti onih koji ih švrljaju i blebeću, jedini pokušaj ozbiljne reakcije došao je od Predraga Kojovića, predsjednika Naše stranke: Iz Milanovićeve izjave, po kojoj Bosni i Hercegovini treba prvo sapun pa tek onda parfem, jasno je da on na BiH gleda kao na koloniju na nižem stepenu civilizacijskog razvitka od Hrvatske, pri čemu je, po njemu, Hrvatska tu faktor našeg „uljuđenja“ – piše Kojović. Međutim, dodaje, „svaki pokušaj hrvatskog ‘uljuđivanja’ Bosne bio je ustvari pokušaj njenog otuđivanja, a jedino čišćenje koje je Hrvatska pomagala bilo je ono etničko“.
Tačno je da je hrvatska politika, bilo HSS-ovska, bilo ustaška, bilo ona okupljena oko hrvatskih proljećara 70-tih, ne samo BiH, već i sve zemlje istočno od svojih granica posmatrala ili kao kolonije, ili kao staništa primitivnih balkanskih varvara. Kao što je tačno da je Milanovićev uzor Franjo Tuđman, uz patološku mržnju prema Srbima i grčenje izobličenog facijalisa na spomen muslimana, koje je smatrao istočnjačkim otpadom koji je hrvatska dužna kontrolisati i civilizirati, još 1990. iznio svoje jasne namjere prema BiH:
“Treba napuniti prazan Trbuh Hrvatske. Bosna je umjetna tvorevina. Vrijeme je da okupimo Hrvate u maksimalno mogućim granicama. Nećemo granice između Hrvatske i Hercegovine. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali Hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama. Ne treba računati na BiH kao sa nečim što je od Boga dano i treba da ostane.”
Zanimljivo je da nam se Kojović sa svojim sasvim tačnim primjedbama javlja nakon više puta izraženog verbalnog i simboličnog pijeteta naspram jednog od sudionika rušenja Jugoslavije, Alije Izetbegovića, političara koji referendum za nezavisnu i, tobože, građansku Bosnu i Hercegovinu, ne bi ni sproveo da nije bilo HDZ-a, to jest stranačke ekspoziture hrvatskog predsjednika koji svoje namjere prema BiH nikada nije krio. I koji mu je faktički prepustio kompletnu Hercegovinu i čak potpisao Vašingtonski sporazum kojim je Armija BiH spriječena da preuzme kompletan Mostar, a Federacija BiH se obavezuje da uđe u konfederaciju sa Hrvatskom. Zamislimo građanina Kojovića, oduševljenog fotoreportera u društvu Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića ispred sarajevske Vijećnice 1995. dok ovjekovječuju srpsko-bošnjačku federaciju?
Neću sapun, ali uzde odgovaraju
Nemoguće? Zašto kada je sasvim zamisliv u Mostaru 1994. na sastanku Tuđman-Izetbegović nakon što je vrhovnikova vojska gotovo čitav grad sravnila sa zemljom! Ili bi nam građanin Kojović bio sasvim zamisliv da u Sarajevu, po dopuštenju svog građanskog uzora 1995., na svečanom obilježavanju blajburškog Križnog puta? Ili na svečanoj dodjeli Ordena kraljice Jelene od strane Tuđmana Izetbegoviću? Naravno da bi. Budući da on i slični njemu pažljivo biraju svoje bitke, na način da ulaze samo u one koje im donose ličnu korist. Jer, u suprotnom ne bi bili dio iste agende kojoj se, tobože, protive.
Zapitajmo se, po kojoj logici je Milanovićev subliminalni rasizam gori od izjave visokog predstavnika Valentina Incka da “stranci u BiH ponovo treba da preuzmu UZDE”, baš kao da u njoj živi stoka za bičevanje a ne ljudska bića?
Koji to istinski patriota i građanin može i jednom riječju podržavati instituciju kakva je “visoki predstavnik međunarodne zajednice”, a kamoli prešutati termin “uzde” za tretiranje vlastitog naroda? Samo onaj koji, zapravo, učestvuje u milanovićevskim frankovačkim agendama. Jer kako nam i Milanović i Kojović i svi njima slični mogu objasniti zbog čega građanstvo za koje su se zalagali devedesetih nije bilo bazirano na svejugoslovenskoj građanskoj koaliciji protiv Slobodana Miloševića, a ne na potpunoj kolaboraciji sa silama razaranja jugoslovenske civilizacije koja je jedina pružala istinski okvir za razvoj građanskog društva? Ne mogu. Zato me daleko više od Milanovića brinu populistički branioci građanske BiH, koji se ponašaju kao cvijeće koje plače jer ga poglavnik iz Zagreba ne zalijeva redovno.
Međusobno prskanje smradom
Treba cijeniti profesionalizam Senada Hadžifejzovića koji se bitno razlikuje od sumornog unilateralnog pristupa intervjuisanja tri jedna te ista čovjeka koji je zavladao bh medijima, ali koji to refleks, kao nešto pozitivno, može isticati mišljenje hrvatskog novinara Borisa Pavelića da “probosanska politika, da bi uspjela, mora tražiti kanale podrške u Zagrebu”? Dakle da bi išta u BiH uspjelo, to nam mora aminovati podrška nekoga iz Hrvatske? Baš kao da takva već nije postojala u vidu vickastog frankovačkog prevrtljivca Stipe Mesića i građanske kroatizacije bh istorije i promocije konsocijacijske politike iz pera Ivana Lovrenovića, Srećka Džaje i drugih zagovornika svojevrsnog fratrocentrizma u razumijevanju bosanskog identiteta? I šta je tom prilikom ostvareno?
Ništa osim dodatnog podebljavanja katastrofalnih zabluda iz devedesetih. Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, kompletna sarajevska politika se prema hrvatskom nacionalizmu odnosi jednako kao i politika Milorada Dodika, ne samo radi svoga antijugoslovenstva, već i zablude da prilagođavanje hrvatskoj ideologiji može donijeti dobitak bilo kome osim hrvatskoj ideologiji. Prema tome, jedina istinska građanska politika u BiH može biti samo potpuno distanciranje od svih narativa devedestih.
Od svih tobože hrabrih i mudrih lidera i velikih bitaka jer se nešto takvo nije desilo i ni jedna anticivilizacijska tvorevina na području bivše Jugoslavije ne postoji bez dogovora sa tobožnjim donosiocima civilizacije koje predstavlja Visoki predstavnik, a posebno bez ideološkog koketiranja sa hrvatskim separatizmom.
Srpska politika, u tom smislu, ma koliko to trenutačno izgledalo kao utopija, mora razmisliti o prihvatanju istinski građanske BiH, ali na način da taj građanski koncept učini srbofilnim prema svemu vrijednom i uzvišenom iz srpske istorije (a toga je mnogo), dok se građanski mora vratiti na projugoslovenske postavke ili priznati da laže da je građanski. Sve drugo je samo kontinuirano obostrano prskanje Milanovićevim parfemom, pardon smradom, marke Tuđman.
P.S. Dok završavam ovaj tekst protektorat u kojem živimo se susreće sa novim oblikom travestije pojma državnosti. Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik primio je ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova bez državne zastave, poručivši pri tome da, što se Republike Srpske tiče, BiH neće u NATO (iako je zemlja de fakto pod NATO okupacijom). Visoki ruski gost je tom prilikom izjavio da je ured OHR-a uvreda za suverenost BiH, iako je takvim komentarom, a i samim tolerisanjem odsustva državne zastave na sastanku sa Dodikom, kao ministar vanjskih poslova druge zemlje, BiH tretirao kao koloniju po svom ukusu. Nakon Dodika, Lavrov se susreo sa predsjednikom HDZ-a, Draganom Čovićem, koji je ujedno i glavni koalicioni partner SNSD-a, a koji mu je saopštio da je posvećen EU i NATO integracijama. I ko onda kaže da je Milanovićev parfem neka daleka budućnost.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: YouTube, printscreen