ELIS BEKTAŠ: Šta onemogućava srpsko-bošnjačko pomirenje?

Poziv na srpsko-bošnjački dijalog sve se češće odjekuje ovdašnjim javnim prostorom u posljednje vrijeme. Na njega je pozivao čak i notorni bošnjački magazin Stav, kao i njegovi pandani u srpskom medijskom prostoru, i to je već dovoljan razlog za oprez prema takvoj ideji, jer ona dolazi od onih za koje je preduslov dijaloga bespogovorno pristajanje na argumentaciju sagovornika.

Eglen i hoće li ga biti?

Apele za bilateralni eglen Srba i Bošnjaka upućivali su i politički prvaci ta dva naroda, Aleksandar Vučić i Bakir Izetbegović, a vjerovatno bi im se pridružio i Milorad Dodik, kada bi mu intelekt dopuštao da pronađe način pomirenja takvog apela sa svojim neukusnim i počesto šovinističkim ispadima.

Potreba za takvim dijalogom nije pravo pitanje i ma koliko bilo primamljivo kazati da je ne samo potreban, nego i nužan, to bi bilo tek rasipanje riječi i hranjenje zablude. Umjesto toga, potrebno je preispitati da li je takav dijalog uopšte moguć. Odgovor na to pitanje naizgled je onespokojavajući, jer kakvog dijaloga može biti između naroda koji su se odrekli moderniteta, pa samim tim i statusa nacije, zarad regresije u status krvnog bratstva i koji su odbacili državu kao prostor legalizma i zaštite društva, zarad regresije u mit o državi kao prostoru nekadašnje slave i značaja.

Ni Srbi ni Bošnjaci danas više nisu nacije, niti imaju prave države, pa samim tim ne postoje ni kao subjektiviteti u čije bi se ime trebao voditi taj dijalog, niti postoje glasovi koji bi mogli govoriti u njihovo ime. Političke elite oba naroda sastoje se od populističkih manipulatora i od neznalica, čiji narativ nema nikakvu suštinsku težinu, jer proističe iz trenutnih političkih potreba i jer je podložan promjenama koje diktira oportunizam. Troglavo predsjedništvo BiH savršena je paradigma u kojoj se objedinjavaju kretenluk i kvislinška snishodljivost tih elita, nesposobnih za bilo šta drugo osim za podilaženje onom najprimitivnijem u narodnim masama i za samoponižavanje pred moćnicima.

Akademski i intelektualni korpus oba naroda većma je pristao na sramnu ulogu služavki političkih elita. Ni to što su se dijelovi tih korpusa priklonili opozicijama umjesto vlastima ne umanjuje njihovu bruku i njihovu odgovornost, jer i dalje imaju ulogu ideološkopropagandnih megafona.

Mediji u srpskom i bošnjačkom javnom prostoru još su i najužasniji dio tog brojgelovskog prizora potlačenih naroda koji žive noćnu moru nedozrelih nacija i sanjaju javu u kojoj nisu sluđeni, uplašeni i civilizacijski obogaljeni.

Ko ga ne može voditi?

Ako neko smatra da srpsko-bošnjački dijalog mogu voditi eksponenti onih istih ideologija koje su stvorile i potrebu za takvim dijalogom, ja mu ne mogu savjetovati ništa bolje osim da nastavi pratiti izjave političkih reprezenata ta dva naroda, koji već odavno vode dijalog po mjeri skučenog i naivnog uma. Bijedne i otužne karikature državnika i narodnih vođa jednostavno ne mogu govoriti u ime naroda, jer njihova usta služe samo za podilaženje onom najgorem što trepti u duši narodnih masa, te za ispunjavanje volje svojih stranih patrona i gospodara, kojima savršeno odgovaraju takve kreature na čelu ovdašnjih naroda, da bi uz njihove usluge lakše obavili korporativističku pljačku društvenih dobara, zaklanjajući te kriminalne radnje iza parola kapitalizma i slobodnog tržišta.

To što ove kreature na vlast dolaze kroz izborni proces čije procedure na površini nalikuju na procedure u razvijenim društvima, ne znači ništa osim što služi kao dokaz koliko je lako demokratiju pretvoriti u farsu u zatucanim zajednicama, kojima je trauma temelj identiteta, a prezir prema znanju im je vrlina.

Politički pluralizam i višestranački parlamentarizam nisu cilj kojem se teži, već su tek sredstva, tupa i nemoćna tamo gdje ne postoji civilizacijski cilj, pa umjesto da se obračunaju sa zatucanošću, postaju njena armatura.

Srbi i Bošnjaci, kao ideološke projekcije etničkih kolektiva, jer drugačije je nemoguće govoriti o totalitetu naroda, strahuju u XX vijeku, žive u XIX, a sanjaju snove još starijih vijekova. Drugim riječima, ta su dva ideološka konstrukta supstancijalno determinisana obligacijom užasnutosti pred mogućnošću da stvarnost možda i nije onakva kakva im je interpretirana. Biti idealnotipski Srbin ili Bošnjak znači po svaku cijenu istrajavati na odbrani obligatornih narativa, čime se ukida svaka mogućnost vođenja dijaloga.

Skučene polazne pozicije

Taj je dijalog nemoguć i stoga što oba naroda u njega kreću iz skučenih polaznih pozicija, svedenih na ucjenjivačko iznuđivanje priznanja, nalik na epizodu sa potpisivanjem zakletvi na vjernost iz Helerovog besmrtnog romana Kvaka 22, te što ni jedan ni drugi narod nemaju viziju odredišta i što pojma nemaju šta ustvari žele. A teško da će ikada i saznati, jer su, kako je već rečeno, odustali od društvenog moderniteta i od društvene svijesti zarad pristajanja na bivanje čas uplašenim a čas krvoločnim stadom i jer su tako odbacili i državu zarad tora u kom će bivati stadom. Nezadovoljnim, ogorčenim, ali zbijenim stadom, koje odbacuje i znanje i svijest, jer sluti da bi njihovim prihvatanjem prihvatilo i odgovornost.

Naizgled je paradoksalno to što će dijalog postati moguć tek ako se desi čudo, pa ako Srbi i Bošnjaci nauče biti to što jesu barem onako kako su Rodni i Del Boj Englezi.

Da im, dakle, iskušenja i tegobe stvarnosti budu važnije od suludih mitova i još suludijih vjerovanja. Ali kako dočekati taj čas? pitaće neko. Pa nikako, odgovaram, ako se bude čekalo da taj čas dođe sam od sebe. Srpsko-bošnjački dijalog samo je još jedna u nizu šarenih laža koje se serviraju širokim masama, od kojih se očekuje strpljenje dok se taj dijalog konačno ne ugovori i ne obavi, kao snošaj sa prostitukom u parku.

Onaj kome je odista stalo do raskidanja okova ludila, jednostavno treba prvo obaviti dijalog sam sa sobom i zapitati se da li je njegovo znanje odista u srazmjeri sa čvrstinom njegovih ubjeđenja, a potom se zapitati i kakvo je znanje onih koji ga reprezentuju. Tek nakon toga će moći učestvovati u ovom još uvijek kakofoničnom brujanju bezbrojnih glasova, koji će polako početi poprimati fizionomiju društvenog dijaloga kada među tim glasovima bude dovoljno onih koji pripadaju osviještenim pojedincima, spremnim na sumnju prije svega. Kada bude što više pojedinaca koji shvataju da je jedini poželjan ishod dijaloga – njegovo produžavanje i produbljivanje.

Zaludni i sumanuti posao

A do tada, izvolite nastaviti svoje učestvovanje u raspravama oko pitanja da li je bio genocid ili nije, da li je bila agresija ili nije, zagriženo i samouvjereno kao što i priliči da o složenim pravnim pitanjima raspravljaju mediokriteti kojima je čak i pravna osnova prijave za pogrešno parkiranje suviše kompleksna za shvatiti. Dok se vi bavite tim zaludnim i sumanutim poslom, Dodik i Izetbegović će nastaviti da negiraju presude haškog suda, jedan tvrdeći da se u Srebrenici nije desilo ništa što nadrasta druge zločine, a drugi tako što će presuđeni genocid rastezati na teritoriju čitave zemlje i na čitav narod.

Ta dva pokvarenjaka, skupa sa svojim čaušima i pripuzima, jako dobro znaju šta rade – nastupajući kao zaštitnici narodnih interesa, oni svoja stada guraju sve dublje u ludilo i u civilizacijsku zastranjenost, čineći ih tako nesposobnim da saslušaju i razumiju poziciju i traume drugoga, pa su im takva sluđena stada lakši plijen.

Ali vi biste se trebali zapitati šta je tačno vaša motivacija i vaš interes da učestvujete u beskrajnoj vašarskoj predstavi, na kojoj se kao u nekom izopačenom teatru apsurda vječno smjenjuju iste replike i potežu isti argumenti, koje niko od učesnika ne razumijeva, umjesto da se raskinete to vrzino kolo i počnete postavljati suštinska pitanja.

Ako na ovom mjestu očekujete spisak tih suštinskih pitanja, onda ste izgubili dragocjeno vrijeme čitajući ovaj tekst, umjesto da ste ga potrošili na svađe po društvenim mrežama i na ostavljanje komentara po portalima. Očekivanje da vam neko servira pitanja, a potom i odgovore, samo svjedoči o nedozrelosti za jedan osjetljiv i složen posao kakav je vođenje društvenog dijaloga i zato će vas raznorazni pokvarenjaci još dugo vući za nos, ubjeđujući vas da će baš oni obaviti taj žuđeni dijalog u vaše ime.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: Preokret

4 thoughts on “ELIS BEKTAŠ: Šta onemogućava srpsko-bošnjačko pomirenje?”

  1. кад се “помире” јевреји и нацисти, јавите се за помирење потурица и Срба…али да се јевреји и нацисти братски односе, и да јевреји поштују нацистичке ставове о уништењу јевреја…..

  2. Triumvirat vodi samo u novi rat.
    Dodik: NEMA DIPLOMATSKOG AKTA DOK IZNOSI SVOJA FAKTA.
    kOMŠIĆ: gLUMI DA JE FACA FINA, SVOJIM IZJAVAMA OSTAVIĆE SIROTINJU BEZ PLINA.
    Džaferović: NE SMIJE NIŠTA DA IZLAŽE DOK MU MEMTOR BAKIR NE KAŽE.

    Sačuvaj Bože ovo sirota raja više trpiti ne moće. A M I N

  3. никада неће доћи до “помирења” јер се ради о непомирљивом – група потурица, тј. сарадника окупатора, која од исконске издаје рода се редовно сврстава уз непријатеље и окупаторе Срба (1. и 2. св. рат, сфрј, 90те), добила је, тј. ПОЧАШЋЕНА је статусом “нације” иако то није, од стране србождера титоиста, и не може се приволети да престане да мрзи Србе, никако. Буквално србофобија је основ “идентитета” потурица. Да је то тачно, потврдиће и бројни психолози, познат је “феномен конвертитства” у психологији, то је патологија…требало би да оду код својих, у Турску, ионако је ислам страна религија на Балкану, и одкако се појавио овде, узрок је несрећи.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top