Nenad Janković, alias Dr. Nele Karajlić je za ovih bezmalo 40 godina na javnoj sceni, od sarajevskog Primus radija do njegove poslednje knjige “O prijateljstvu i izdaji”, prošao žilvernovski umetnički put, u kome je radio sve i svja, samo još nije snimio dugometražni igrani film i održao slikarsku izložbu.
Snimao je ploče, držao koncerte, režirao i glumio u tv i radio emisijama, pisao muziku i scenarije za filmove, dramske serije i pozorišne komade i na posletku objavio tri knjige, koje su sve do jedne obarale rekorde čitanosti.
Neko bi se skrasio, što bi Sarajlije rekle – ohanuo malo, ali ne i on.
Iako bi poslednjih devet meseci, koliko traje vanredno stanje zbog pandemije, najviše voleo da mu je ono DR iz njuprimitivnog niknejma prava titula, jer teško podnosi izolaciju i čamotinju, Nele se ne predaje, fercera, istovremeno piše novu knjigu i scenario za nastavak serije “Složna braća”, koji bi sledeće godine trebao da prozuji koaksijalnim kablom…
-Pokušavam da se priviknem na novonastale uslove. Nije lako čovjeku kojeg ne drži mjesto da se smiri, sjedi kod kuće i ograničava komunikaciju samo na najnužnije. Kao pašče puno energije, a zavezano za lanac. Ali uspjevam nekako. Ja sam jedan od onih koji je navikao na nagle promjene planova, pa me zarad ratova, bombardovanja, zdravstvenih problema, korona i nije toliko iznenadila, ali me nervira dužina njenog trajanja i nemogućnost da iz te psihoze pobjegneš.
Od samog virusa korone teže mi pada poplava informacionih virusa u kojima su prodefilovali svi scenariji razvoja pandemije, od najapokaliptičnijeg do najoptimističnijeg. Zaključio sam, ako ne pratiš vijesti ti si neinformisan, ako pratiš, ti si dezinformisan.
Da se nadovežem…Neki kažu da je sve ovo kazna od Boga, drugi sumnjaju u nečastivog, tabloidi se utrkuju u teorijama zavere… Kako ti gledaš na ovo što nam se dešava?
-Ako gledamo realno, čovjek sa prirodom nikada i nije bio u nekim previše skladnim odnosima. Njihov odnos je uvijek ličio na brak pod moranjem. Ja se sjećam da su nas u osnovnoj školi sa ponosom učili kako se čovjek, poput Davida, borio protiv prirode (Golijata), kako je u toj borbi pobjedio, ukrotio rijeke, isušio mora, prokopao planine. Taj naš junak bio je slavljen kao mali bog. Koliko je ta filozofija bila pogrešna to vidimo danas. Sad je priroda odlučila da uzvrati udarac. Čisto da nas svede na našu mjeru, da nam pokaže koliko smo mali i ništavni. Ali naša gordost i oboljeli ego ne dopušta nam da koronu pripišemo prirodi. Lakše je podnosimo kada mislimo da je korona rezultat rada neke tajne laboratorije.
Da li je ova epidemija i sve što je prati najbolji dokaz da smo ipak nemoćniji nego što smo mislili, pa čak i oni najmoćniji među nama?
-Svakako. Kažu, kada bi se sakupile sve ćelije virusa koji hara svijetom na jedno mjesto ono bi moglo da stane na vrh igle. To je zaista fascinantno! Organizam koji je zaustavio ljudski rod stao je na vrh j… igle! Teško nam je pojmiti njegovu veličinu, a kamoli da se borimo protiv njega. Gdje su nam sad ta silna naoružanja, atomske bombe, špijuni, tenkovi, bespilotne letilice, aj-ti stručnjaci, nevidljivi bombarderi? To ni najbolji naučnofantastični filmovi nisu bili u stanju da proreknu. Smišljali su se vanzemaljci, monstrumi, kiklopi i divovi, a sve ze završilo na vrhu igle.
“Za tih dvadeset i pet godina iz sredine XIX veka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim vernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze: »Dok bolest vlada u nekom mestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mestu gde bolest vlada, ne idite iz tog mesta jer možete zaraziti druge.«
A kako se ljudi ne pridržavaju ni najspasonosnijih uputstava, čak ni kad potiču od božjeg Poslanika, ako nisu »silom vlasti« primorani na to, vlast je prilikom svake »morije« ograničavala ili potpuno obustavljala putnički i poštanski saobraćaj… Nestajalo je građana, zaposlenih i dokonih, zamišljenih ili raspevanih, a na pustoj sofi sedela je opet, kao u vreme buna i ratova, straža od nekoliko zaptija… Primali su poštu od konjanika, ali sa svim merama predostrožnosti… Zaptije bi prihvatile kleštima svako pojedino pismo i okadile ga na dimu… Ali glavni posao nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima. Svakog dana naiđe po nekoliko putnika, trgovaca, pismonoša, skitnica. Kod samog prilaza ka mostu dočekuje ih zaptija i već izdaleka daje rukom znak da se dalje ne može. Putnik zastaje ali počne da pregovara… A svaki od njih smatra da je neophodno potrebno da ga puste u varoš, i svaki uverava da je zdrav kao dren i da nema nikakve veze sa kolerom koja je — »daleko joj lepa kuća« — tamo negde u Sarajevu… Tu se u razgovor umešaju i ostale zaptije… A viču već i stoga što sedeći na kapiji zaptije po vas dan pijuckaju rakiju i jedu beli luk…jer se veruje da su obe te stvari dobre protiv zaraze: a oni se tim pravom obilno služe.”
Kad čitaš ovo, ispada da se svet nije mnogo promenio od turskog vakta, koji opisuje Andrić u “Ćupriji”? Kolera, korona, to izgleda uvek raste u tuđoj avliji?
-To je samo znak da su pandemije sastavni dio istorije, da je priroda i ranije bila ljuta na čovjeka i da nas podsjeća da virus ima ista prava na planeti kao i mi. Sjećam se, kada sam jednog mog prijatelja, Grka, u čijoj smo kući boravili, upozorio da mu mravi hodaju po hodniku, on mi je ‘ladno odgovorio da je to normalno “jer oni tu žive”. Tad sam shvatio šta znači razumjeti i saživjeti se sa prirodom. Jbg, virus tu živi. Valja nam očvrsnuti, steći imunitet da nas mimoiđe. Ako nas zakači, valja nam ozdraviti.
Važno je samo da se ne razbolimo istovremeno svi zajedno jer tad neće biti dovoljno kreveta. Sve ostalo će doći na svoje. Pandemija nam je pokazala da moramo da mijenjamo odnos prema prirodi. Ako budemo plemenitiji prema njoj, ona, možda, neće biti ovoliko surova. Da budem jasniji…
Zamislite Prirodu kao jedno biće. Milijarde malih nevaspitanih ljudi devastiraju njeno tijelo hiljadama godina. Tope njen led, probijaju njen ozonski omotač, kopaju njenu utrobu, zaustavljaju rijeke, isušuju mora… Nakon hiljada godina te torture, to biće, Priroda, popizdi! Pronađe način da milijardu nevaspitanih balavaca (a čovjek je u svemiru ipak balavac) zaustavi u njihovoj destrukciji. Pošalje im virus. I sve stane! Ako budemo malo bolji učenici, sljedeći put će nas kazniti nekom malo jačom gripom. Ovako, potpuno je pobudalila i odlučila je da nas prizemlji koju godinu na najpodmukliji način. Naravno, čovjek će da uzvrati udarac. Smisliće vakcinu, jebaće mater virusu, ali neće otkloniti ono destruktivno u sebi. A to destruktivno u nama izaziva pošasti poput ove.
Možda je ovo konačan udarac za rokenrol. Možda rokeri polako nestaju. Tako su, vjerovatno, nestali kočijaši kada se pojavio automobil…
Kako komentarišeš činjenicu da, iako je u Srbiji na snazi nekakvo poluvanredno stanje, rijaliti programi se i dalje prikazuju sve u šesnaest? Ili mu to dođe kao logično, s obzirom da smo sada svi u nekoj vrsti rijalitija…Je li to ono što nas čeka u projektovanoj budućnosti?
-To je znak da je pogrešno misliti da nas je korona izjednačila u nevolji. Ona to jeste učinila kad se čovjek nađe na respiratoru. Na respiratoru su svi isti. I kraljević i prosjak. Ali je sa druge strane napravila još veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju van respiratora. Televizije danas cvjetaju. Snimaju se serije, igraju rijalitiji, čak se i fudbal igra samo za kamere. Na plejbek. Vlasnicima tv kanala odgovaralo bi da korona traje vječno.
Sa druge strane, umjetnost koja radi direktno sa ljudima je na respiratoru. Muzika, pozorište, bioskopi, izložbe, znači one aktivnosti koje su i bez korone kuburile sa novcem tek su sada u beznadežnom položaju. Ne postoji live stream koji može da zamjeni nastup uživo ili neku pozorišnu predstavu.
Možete da gledate slike Van Goga ili Pikasa na internetu, ali to nije ni nalik onome uzbuđenju kada njihova djela vidite uživo. Oni koji imaju novac lako će da se prekvalifikuju, a oni koji imaju samo talenat mogu da izgube sve. Možda je ovo konačan udarac za rokenrol. Možda rokeri polako nestaju. Tako su, vjerovatno, nestali kočijaši kada se pojavio automobil.
Saga iz “Solunske 28” je nastavljena. “O prijateljstvu i izdaji” (Neletova poslednja knjiga, prim.aut.) je, čini mi se, roman o oprostu i pokajanju… O trenutku kada se ovozemaljske strasti stišaju i suočavamo se sa istinom, sa kojom treba preći na onu stranu…
-“Solunska 28 je prije svega zamišljena kao priča o jednoj kući u Beogradu u dvadesetom vijeku. Nažalost, taj vijek bio je najuzbudljiviji u istoriji ovoga grada. Međutim, svaki junak u ovome romanu ima svoju istoriju i svoje gledanje na stvari. Svako od njih prolazi kroz svoju Golgotu i svoje pročišćenje. Ta mi je filozofija, oslanjajući se na moje debelo iskustvo, nekako najbliža.
Moral je izjednačen sa bankovnim kontom. Moral vlasnika društvenih mreža je težak milijarde dolara, a profesora filozofije iz Banja Luke dvjesta dolara mjesečno. Logično je da će ljudi, pod takvim moralnim kodeksima, ozbiljnije slušati Bila Gejtsa, nego nekog mučenika, filozofa. Takav je sistem kojeg je uspostavio Mister Profit
Koliko je etika u današnjem svetu “misaona imenica” u duhu onog sarajevskog slenga osamdesetih i koliko je zahvalno baratati sa moralom kao kategorijom, pa makar i u književnosti, u vremena kada on više služi za sprdnju nego za nauk generacijama koje dolaze?
-Došlo je tako vrijeme da je etika postala predmet zajebancije. Kada kažeš da neko ima stav ili da je dosljedan i odan nečemu, ili da ima dostojanstvo, da vjeruje u nešto, to se u današnjem svijetu doživljava kao mana. Apsolutni vladar na planeti je mister Profit. On je taj koji diktira i uslove života i moralne norme. Moral je izjednačen sa bankovnim kontom. Moral vlasnika društvenih mreža je težak milijarde dolara, a profesora filozofije iz Banja Luke dvjesta dolara mjesečno. Logično je da će ljudi, pod takvim moralnim kodeksima, ozbiljnije slušati Bila Gejtsa, nego nekog mučenika, filozofa. Takav je sistem kojeg je uspostavio Mister Profit.
Ona čuvena novoprimitivna izreka “đe je tu moja milja?” postala je “Očenaš” nove religije. Kao rezultat trke za novcem mi smo svi postali robovi Mister Profita.
Ali, za razliku od ranijih robovlasnika, Mister Profit nas je uspio uvjeriti da smo slobodni. Taj privid slobode on daje kroz naše pravo da se istetoviramo, da okrenemo kačket naopako, da se udamo za delfina, daje nam hiljade raznih, sitnih prava koja nam stvaraju iluziju da smo stigli do Pravde. Mister Profit je prevazišao i samog Orvela. Ni taj genijalni pisac nije mogao da zamisli da će licemjerje otići toliko daleko. Profit ocjenjuje ljude na osnovu onoga što od njih može da dobije. Jednostavnom računicom, prostitutka je u ovom sistemu profitabilnija od profesora univerziteta, stoga je i normalno da se u vremenu u kome je Profit apsolutni vladar na prostituciju gleda kao na najveće umjeće.
Nakon “Fajronta u Sarajevu” (prva Neletova knjiga, prim.aut) svi su nekako pomislili da je Nele “rekao svoje”, ali ti si nastavio da pišeš, dobijaš nagrade i prodaješ zavidne tiraže. Kako se osećaš u koži pisca i da li na to sada gledaš kao na svoje zanimanje?
-Uspjeh knjige “Fajront u Sarajevu” najviše je iznenadio mene. Znao sam da postoji određeni broj ljudi koji će sa zanimanjem pročitati moju autobiografiju, ali nisam moga pretpostaviti da će to zanimati mase, jer je “Fajront” probio sve dotadašnje rekorde. Taj komercijalni uspjeh nije rezultat moje vještine i talenta, to je više rezultat činjenice da sam ja u “Fajrontu” govorio o svim onim mitovima koji vladaju regionom nakon raspada Jugoslavije.
Mit o Sarajevu, mit o Jugoslaviji, o rok muzici, o Nadrealistima, Pušenju, o osamdesetim… Drugim riječima, uspjeh “Fajronta” je dokaz da je popularna kultura nastala u vrijeme socijalizma preživila raspad zemlje u kojoj je nastala, što sa druge strane znači da je ponovno sastavljanje te zemlje vjerovatno samo pitanje vremena. Ljubav prema istim kulturnim vrednostima mnogo je jača od novouspostavljenih granica.
Ako su pjesme Biltsa i Stounsa srušile Berlinski zid, a jesu, jer to nije učinio ni nuklearni napad, ni Džejms Bond, ne vidim razloga zašto pjesme Čolića ili Bregovića ne bi srušile ovaj naš, balkanski.
Pisanje jeste neka vrsta privilegije. Sjediš sam u sobi, nema tehničara, glumaca, gitarista, menadžera, nema postavljanja svjetla, tonskih proba, svega onoga što nikada nisam podnosio u poslu kojim sam se bavio, ali sa druge strane nema nikoga ni da ti pomogne. Sam si ko vrba! Reditelju može da pomogne glumac, kompozitoru bubnjar, slikaru pomogne boja, a pisac je sam sa trideset slova i bijelim papirom ispred sebe. Od tih trideset slova ti moraš da napišeš roman.
U drugom delu intervjua: * O pomirenju sa Kusturicom * O politici, liderima i poltronima * O novom svetom trojstvu; džipovima, kokainu i kurvama * O prerano preminulom bratu Draletu * O tome zašto se vratio na rokenrol scenu * O budućnosti koju ni Nadrealisti ne bi predviudeli * O drugom nastavku serije “Složna braća”
Razgovarao: Antonije Kovačević Foto: Facebook Nele Karajlić /