POD ŠAPOM VATIKANA: Hrvatska zbog ugovora sa Svetom stolicom izgubila suverenitet i milijarde kuna!

Pandemija koronavirusa u Hrvatskoj još jednom je ogolila golemu moć katoličke crkve u hrvatskom društvu i Republici Hrvatskoj.

Najnoviji primjer toga je odluka Stožera civilne zaštite, a time i premijera Andreja Plenkovića (HDZ), da tijekom božićnih i novogodišnjih praznika postroži mjere za obične građane, a da istovremeno olabavi mjere koje važe za okupljanja na katoličkim misama.

Dva stupa crkvene moći u Hrvatskoj

Moć katoličke crkve u Hrvatskoj temelji se na dva glavna stupa: prvi je njihovo konstantno političko agitiranje za HDZ, o kojemu je HDZ u međuvremenu i donekle ovisan kada je riječ o izbornim rezultatima, te upliv crkve u relevantna društvena pitanja, u vezi kojih se biskupi redovito nalaze na retrogradnoj strani.

Drugi stup crkvene moći u Hrvatskoj je institucionalan i ogleda se u Vatikanskim ugovorima, kolokvijalnom nazivu za četiri ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, koji katoličkoj crkvi omogućavaju izdašno državno financiranje te golemi utjecaj u školstvu, na javnoj televiziji itd.

Da bismo razumjeli što predstavljaju Vatikanski ugovori, prvo moramo podsjetiti kako su oni nastali.

Franjo Tuđman je inzistirao na Vatikanskim ugovorima
Naime, vlast Franje Tuđmana je početkom 1990-ih godina pripisala Vatikanu velike zasluge za međunarodno priznanje Hrvatske pa se čak u javnosti širila fama o tome kako je Vatikan prvi priznao RH kao neovisnu državu, što nije točno jer je to bio Island. Bliski odnosi s Vatikanom bili su važni i HDZ-u i Tuđmanu, ali i katoličkoj crkvi u Hrvatskoj koja od početka devedesetih na ovaj ili onaj način podupire HDZ i čiji su svećenici često s oltara agitirali da se na izborima treba glasati za HDZ i/ili ostale desne opcije.

U takvom se kontekstu krenulo u pregovaranje o četiri ugovora, a hrvatsku je stranu predvodio ministar Jure Radić, deklarirani katolik i veliki vjernik, koji je time de facto bio u sukobu interesa jer je formalno bio predstavnik RH u tim pregovorima, no kao pokoran vjernik obavezan i katoličkoj crkvi.

Stoga ne čudi da su Vatikanski ugovori ispali kakvi jesu, dajući katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nevjerojatne privilegije.

Četiri ugovora su potpisana između 1996. i 1998.

Četiri ugovora potpisana su od 1996. do 1998. godine, kako bi se pravno odredio odnos između Republike Hrvatske i Svete Stolice koja zastupa katoličku crkvu kao subjekt međunarodnog prava. U pravnom smislu oni pripadaju konkordatskom pravu.

Prva tri ugovora su potpisana u Zagrebu 19. prosinca 1996. godine, jedan o pravnim pitanjima, drugi o suradnji na području odgoja i kulture te treći o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske.

Četvrti pak Ugovor o gospodarskim pitanjima, potpisan 9. listopada 1998. godine, potpisali su apostolski nuncij u Hrvatskoj Giulio Einaudi i predsjednik Državnoga povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama Jure Radić nakon dugih pregovora u vezi rješavanja pitanja povrata nekadašnje crkvene imovine i, kako se to nazivalo, financiranja javnog i društveno korisnog rada crkve. (Sva četiri Vatikanska ugovora je s HDZ-ovom većinom ratificirao i sabor.)

Sam Jure Radić je tom prigodom bio posebno inspiriran te je izjavio sljedeće: “Ovim činom učvršćuje se i do kraja pravno utemeljuje povijesni slijed dobrih odnosa između Svete Stolice i zemlje Hrvata započet još u vrijeme Višeslava i Branimira, i to na način primjeren osvitu trećeg kršćanskog tisućljeća.”

Prema Vatikanskim ugovorima Sveta Stolica nema nikakve obaveze prema Hrvatskoj

Ali kada se doista zaviri u ono što piše u Vatikanskim ugovorima, može se otkriti niz problematičnih odredbi.

Za početak, očito je da Vatikanski ugovori propisuju prava jedne strane (katoličke crkve) i obaveze druge strane (Republika Hrvatska), dok katolička crkva prema Hrvatskoj gotovo da i nema nikakvih obaveza. Tako sastavljeni ugovori su neuobičajeni, s obzirom na to da u ugovorima prava i obaveze imaju obje strane. Vatikanski ugovori su koncipirani tako da je hrvatska država podložna katoličkoj crkvi te stavljena u poziciju dobrovoljne sluškinje, čime se ugrožavaju i dostojanstvo i suverenitet RH.

Nadalje, kada je riječ o školstvu, crkva određuje tko će biti zaposlen kao vjeroučitelj u javnim školama, a plaće vjeroučitelja osigurava država, odnosno porezni obveznici. No, crkva može i izbaciti vjeroučitelja iz škole ako se po njenom mišljenju ogriješio o crkvene dogme, iako pritom nije prekršio nikakve zakone Republike Hrvatske, pa ni učinio ništa što je društveno neprihvatljivo.

Utjecaj crkve na javno školstvo

To je na svojoj koži osjetio vjeroučitelj Petar Travaš koji je nakon građanskog razvoda stupio u drugi građanski brak s novom ženom. Crkva mu je oduzela kanonski mandat, tj. licencu da predaje vjeronauk, te je Travaš dobio otkaz u dvije srednje škole u kojima je predavao. Pravdu je potražio na Ustavnom sudu, koji je njegovu tužbu odbio. Jedini “grijeh” Petra Travaša je što se razveo i onda zaljubio u drugu ženu s kojom je onda stupio u brak. No zahvaljujući Vatikanskim ugovorima i nevjerojatnim ovlastima koje katolička crkva ima u javnom školstvu, on je protjeran sa svog radnog mjesta.

Sve to – i mnogo više – omogućava Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture u kojemu se i navodi i da katolička crkva ima “nezamjenjivu povijesnu i sadašnju ulogu u Hrvatskoj u kulturnom i moralnom odgoju naroda”, što je vrlo problematična konstatacija za svaku državu koja se definira sekularnom jer se u osnovi poistovjećuju crkveni i društveni moral. Crkva određuje i program vjeronauka u javnim školama, dok je zadatak države da plati i osigura udžbenike. Koliki upliv Vatikanski ugovori omogućavaju, svjedoče i zahtjevi biskupa da se vjeronauk uvede i u javne vrtiće u Hrvatskoj, kako bi sustavna indoktrinacija djece katoličkom ideologijom mogla započeti i u predškolskom uzrastu.

Crkva postavlja urednika na HRT-u

Crkva ima nevjerojatne ovlasti i na javnoj televiziji HRT-u te određuje tko će biti urednik vjerskog programa. Neprijeporno je da javna televizija treba pokrivati i teme iz područja vjere ili religije, ali je nejasno zašto bi Kaptol određivao urednički pristup tome, kao i kadar zadužen za to područje. Vatikanski ugovori, dakle, ograničavaju i slobodu i neovisnost uređivačke politike javnog servisa.

Katolička crkva je zbog Vatikanskih ugovora privilegirana i policijskim istragama u odnosu na građane RH. Jedna odredba iz Ugovora tako propisuje sljedeće: “U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.” Ostaje posve nejasno zašto bi policija ili sud morali obavještavati crkvene institucije PRIJE nego što uopće odluče pokrenuti istragu nekog pripadnika klera. Time su pripadnici klera u privilegiranom položaju u odnosu na ostale ljude u Hrvatskoj, a ta je odredba dodatno problematična ako se zna za dugu povijest crkvenog zataškavanja svećeničkog silovanja djece.

Vatikanski ugovori su omogućili i osnivanje Vojnog ordinarijata, a proizveli su i policijske kapelane te su se pripadnici klera tako infiltrirali duboko i u obrambene snage i represivni aparat hrvatske države. Sve to, naravno, financiraju porezni obveznici, uključujući i izgradnju velebnog zdanja Vojnog ordinarijata. Na izgradnju te zgrade – koja je otvorena 2003. godine – potrošeno je najmanje 35 milijuna kuna, a većina sredstava je došla iz državnog proračuna.

Najproblematičniji je ugovor o gospodarskim pitanjima

I tako smo došli do možda i najproblematičnijeg od četiri Vatikanska ugovora, onoga o gospodarskim pitanjima. Njime je predviđeno da će RH financirati katoličku crkvu u Hrvatskoj, koja pritom nije dužna ni biti minimalno transparentna oko svojih financija. Velika većina biskupija ne objavljuje financijska izvješća kako bi građani RH mogli provjeriti kako kler troši naš novac, a takva netransparentnost pogoduje i financijskim skandalima i pronevjerama na koje katolička crkva u Hrvata također nije imuna.

No, načelno gledano je najveći problem ipak to što Ugovor o gospodarskim pitanjima prisiljava sve građane RH koji plaćaju porez da financiraju djelovanje katoličke crkve u RH neovisno o tome jesu li katolički vjernici ili ne, pa čak i ako se protive stavovima i postupcima katoličke crkve.

Za razliku od nekih europskih država u kojima postoji tzv. crkveni porez te vjerske zajednice financiraju njihovi vjernici, u Hrvatskoj su i nevjernici prisiljeni davati novac za katoličku crkvu čiji biskupi ih javno pljuju i vrijeđaju.

U svakom slučaju, vladajući HDZ ne pokazuje nikakav interes za promjenom Vatikanskih ugovora, a ni SDP se, kada je bio na vlasti, nije usudio na to.

Zato i nije iznenađenje što je katolička crkva toliko privilegirana u pandemiji koronavirusa u Hrvatskoj. To je zapravo business as usual.

Izvor: Index.hr
Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top