Bivši istaknuti član SK BiH i dugogodišnji lider HDZ BiH, Dragan Čović u mostarskoj izbornoj noći nije slučajno po ko zna koji put izgovorio svoju perfidnu konstrukciju: “Mostar – hrvatski stolni grad”. Isto toliko nisu slučajno, po ko zna koji put izrečena njegova objašnjenja šta on pod tim podrazumijeva: “Treba razumjeti šta to znači, stolovanje svim institucijama hrvatskog naroda. Ovdje je naše sveučilište, kazalište, bolnica, svako od nas može kazati – stolni grad. To je grad svakog žitelja Mostara”, rekao je Čović, dodavši da drugi narodi u BiH imaju svoje institucije u Sarajevu ili Banjaluci, a da je Mostar jedini multietnički grad u BiH! “Mostar je grad svih nas, ne samo Hrvata Mostara, nego Hrvata BiH zbog institucija koje imamo tu”, poručio je Čović. Na prvu zvuči jako lijepo i korektno.
Blagoglagoljivost i skrivene poruke
Čak se nagovještava da je hrvatski stolni (=prijestolni/glavni) grad, za razliku od jednonacionalnog Sarajeva i jednako jednonacionalne Banjaluke, širok, otvoren, multietnički grad “svih nas”, baš kao da politika čiji je bio direktni/izravni sudionik 1992. prema Srbima i 1993. prema Bošnjacima nije učinila sve od sebe da to tako ne bude, od konc logora, masovnih ubistava do sravnjivanja kompletnog starog jezgra Mostara sa zemljom, sve uz prijedloge HDZ ideologa da tu poslije rata treba napraviti parkove i teniske terene. A gdje su korijeni te politike, kao i njoj pripadajuće retoričke blagoglagoljivosti? Na to sam već nekoliko puta podsjećao u prošlim kolumnama, ali analizirajmo ovaj put jedan od najznačajnijih dokumenata novije istorije hrvatskog nacionalizma, a to je svakako Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., koja se može smatrati inicijalnom kapislom Hrvatskog proljeća:
“Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje. Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu… Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice.”
Iako su dugački citati često zamorni čitaocu, ovaj je vrlo važno iščitati, najprije zbog svoje terminološke savremenosti i aktuelnosti.
Nije država nego državna zajednica
Jer ako izbacimo onovremena pakovanja hrvatskog nacionalizma u svakodnevne socijalističke deklamacije, onda dobijamo “potpuni suverenitet i neograničenu ravnopravnost”, “federativni savez” kao nadređene zajedničkoj državi, “pravo svakoga naroda da čuva sve atribute svog nacionalnog postojanja”, nauštrb svijesti o zajedničkom državnom pripadanju, “maksimalno razvijanje svoje kulturne djelatnosti” nauštrb zajedničke kulture, pa do politički smislenog i pokvareno sračunatog, a lingvistički besmislenog zahtjeva da se jedan te isti jezik Hrvata i Srba razdvoji u dva, kao preludijum secesionizma u uništavanja zajedničke države, ne dobijamo ništa drugo nego teze za uglađene govore Dragana Čovića o europskim vrijednostima i multietničnosti Mostara, ali koji je, naštrb svemu tome “hrvatski stolni grad”.
Termin “državna zajednica” se, pak, stavlja u usta Miloradu Dodiku, koji, očigledno vrlo loše obaviješten i savjetovan od ljudi koji ga, radi gluposti, uvlače u kolosalne međunarodne skandale, tako i nesvjesno postaje oruđe u rukama hrvatskog nacionalizma. Istog onog čija se taktika uvijek sastoji u tome da neprestanom kuknjavom protivnike natjeruje da od gotove stvari prave veresiju.
Od unitarne kraljevine nacionalne banovine, od čvrste federacije labavu, od labave federacije konfederaciju, od jugoslovenstva republičke nacionalizme, od republičkih nacionalizama raspad sistema, iz pokušaja da se to na bilo koji način spriječi – potpuni raspad sistema, od jednog Mostara dva, od dva nijedan, od civilizacije varvarstvo!
Pa će tako, logično, jezička politika kreiranja vještačkih razlika između hrvatske s jedne i srpske jezičke norme s druge strane, a zbog prirodne nemogućnosti da se takve vještačke izmjene unose u cjelokupno govorno područje, proglasiti etatizmom, unitarizmom, hegemonizmom, ne glavnog grada, već “administrativnog centra” kojem se tako nabija krivica za secesionizam onih nad kojima se, navodno, vrši ugrozba.
I opet etatizam, unitarizam, hegemonizam…
Ako vas ovo ne podsjeća na medijsku propagandu o nedovoljnoj zastupljenosti hrvatskog jezika na državnoj, odnosno federalnoj televiziji, pa čak i na kreiranje histerije zbog same primjedbe da je to izvještačeni jezik nastajao u nacionalističkim laboratorijama proustaških jezikoslovaca, onda i zaslužujete da tako naivni i nevješti budete proglašeni etatistom/unitaristom/hegemonistom i da onda sa takve pozicije nečuvenog zločinca pregovarate sa svojom navodnom žrtvom. Koja, jelte, samo želi imati svoj stolni grad, a kojeg u potpunosti ne kontroliše jedino iz razloga jer su joj se neki od procesa implementacije vlastite decenijske agende, još iz doba SFRJ obili o glavu, a što, naravno, u toj dijaboličnoj izvrnutoj percepciji nije krivica vlastite ideologije, nego onih koji se, silom prilika, a uprkos svim dogovorima i garancijama vlastitih izdajnika da će to tako biti, nisu dali etnički očistiti.
A ako se nastojite zavarati da procesi u BiH, koja nije ništa drugo nego jasni ostatak ostataka Jugoslavije koji je nekako preživio širenje hrvatskog pristupa rješenju nacionalnog pitanja, nisu kontinuitet onih iz SFRJ, dovoljno je samo obratiti pažnju na razvojni put Savke Dabčević-Kučar (poput Čovića istaknute komunističke funkcionerke), čiji je nepatvoreni hrvatski secesionizam 70-tih godina prošlog vijeka, baš kao i današnji Čovićev, bio skladno umotan u načelni humanizam i antišovinizam da bi već 1992., kandidujući se za predsjednicu Hrvatske, puna samoopravdavanja jer je “vjerovala u marksističke gluposti”, izgovorila sljedeće rečenice (citat je ponovo duži, ali koristan): “Naravno još prije toga bih pozvala sve hrvatske snage na slogu, jer ono što smo realizirali tijekom rata a to je da su se djeca i domobrana i ustaša i partizana zajednički borila, to, znači, gospodin Tuđman svojom politikom unošenja sumnjičenja u hrvatske snage i HDZ posebice, unošenja onog “hrvatski, hrvatskiji, najhrvatskiji” i traženjem neprijatelja u dobrom stilu socijalističkih režima bez obzira da li su oni bili nekada komunisti ili nisu bili, ali jedan način prakse i mišljenja je ostao, oni su na jedan način razdvojili hrvatski politički korpus… ja bih, zapravo, ponudila svim hrvatskim snagama ne da budu u jednoj stranci, u HNS-u, nego da u stranačkom nadmetanju i političkom konsenzusu ujedinimo sve hrvatske snage za jednu modernu, demokratsku pravnu državu gospodarskog prosperiteta… I vi i ja smo na istoj strani, nikad u socijalizam, nikad u Jugoslaviju, a to govorim već odavno!”
Raspakuj pa podmetni
Dakle, izvolite, možete birati saveznika između Tuđmanovog nasljeđa i onog bivših ljevičara i njihovih ideoloških sljedbenika koji su mu još ‘92 zamjerali previše socijalizma, a danas Mostaru nude europsku budućnost stolnog grada. I pri tome im sve ide na ruku. Od srpske politike koja ih suludo slijedi u zagovaranju ne samo stolnog grada, već i trećeg entiteta (što implicira raspakivanje Dejtona i ugrožavanje međunarodnog statusa a time i opstanka Republike Srpske od čega bi, uz međunarodnu podršku komadanja onoga što ostane od srpskih teritorija u BiH opet najveću korist imao hrvatski nacionalizam), pa do nepostojeće bošnjačke i građanske probosanske, koja, zapravo, nije ni bošnjačka ni građanska probosanska. Još od rata kada je Alija Izetbegović 1992. u Mostaru obustavio osnivanje Muslimanskog vijeća Hercegovine, te grad predao crnokošuljašima čiji je faktički komandant bio Franjo Tuđman, objašnjavajući svojim intimusima da je to komunistički grad čija ga sudbina ne zanima, pa do “misterioznog” zaustavljanja ofanzive ARBiH 1993., kada je HVO u današnjem Zapadnom Mostaru bio pred potpunim porazom.
Pa i danas kada je potpuno jasno u čijem je interesu decidno odbijanje bošnjačkog vodstva u Sarajevu da u obzir uzme bilo kakav logičan sporazum sa srpskom politikom, pri čemu svaki oblik građanske politike i dalje obesmišljuju loše osmišljene i brendirane političke kreature poput Željka Komšića.
Kao i to da je tobožnji građanski radikalizam SDA-ove koalicije u Mostaru, samo tvrđenje pazara za tradicionalni sporazum sa HDZ-om i, u suštini, služi jačanju njegovih pozicija kao i ideologije Stolnog grada.
Tuđman bi bio ponosan
Može se reći da je Franjo Tuđman 1994. bio precizan vrač pogađač kada je svojim saradnicima rekao da hrvatska politika nije postigla jedino da ima Herceg-Bosnu, već da ima “pola Bosne (Federaciju op.a.), ukoliko će znati njome na pametan način” i da će “čitavih tih pola Bosne gurati u prohrvatskom smislu, kao što je to bilo”.
I što je najgore, ono na šta bi Tuđman danas bio ponosan, to nije samo pola Bosne, jer u stanju sukoba, htjele to ili ne, ucjenjene ili ne, glupe ili ne, jadne ili ne, poltronske i submisivne ka antijugoslovenskoj logici hrvatske politike, srpska i bošnjačka politika su te koje kompletnu BiH, u svakom smislu, što ekonomski, što ideološki, guraju u pravcu hrvatskog nacionalizma.
A time i grad Šantića i Đikića, koji je samo kratkotrajnom srpsko-bošnjačkom vojnom saradnjom, doduše na mostarskom mikronivou 1993. u doba trajanja najkrvoločnijeg, najtragičnijeg i najbesmislenijeg rata ova dva naroda u njihovoj istoriji, izbjegao sudbinu da u cjelosti postane stolni grad ideologije Mila Budaka, Jure Francetića, Rafaela Bobana…
Ako je to učinjeno u doba najvećeg razdora, šta li bi tek moglo da se učini danas sa samo malo razbora. Zato će, dakako, biti potrebno i novo srpsko i novo bošnjačko stanovište. A koje će, za početak reći: Nikad stolni grad. A tako bi isto trebao reći i novo hrvatsko stanovište, jer ako se dobro porazmisli sa Tuđmanovom logikom onom prema kojoj je na primjedbe o potrebi očuvanja Bosne odgovarao “Onda smo mogli sačuvati i cijelu Jugoslaviju, pa bi svi Hrvati bili u cijeloj Jugoslaviji”, onda je jasno da je Jugoslavija i bila osmišljena tako da svaki grad u njoj bude i hrvatski stolni grad. Prijestolni gradovi na prvom mjestu moraju biti prijestolna mjesta humanosti i ljudskosti, na onaj način na koji je to nekada bio svaki grad u BiH, prije nego što smo smetnuli s uma koliko je to važno i jedno i drugo zamijenili kastriranim perverznjaštvom duha.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Face TV
Zanimljivo pitanje za Vuka:
Da je BiH ostala deo krnje Jugoslavije, da li bi BH Hrvati prošli kao Srbi u RH ili Albanci na KiM?