ELIS BEKTAŠ: Kaleidoskopi opštih mjesta

Govoreći o različitim tipovima cenzure, Noam Čomski navodi primjer moskovske Pravde, koja je u vremenu rigidnog komunizma izlazila na minimalnom broju stranica i u kojoj je svaka informacija prolazila kroz nekoliko cenzorskih filtera, pa je na taj način politika, odnosno ideologija, javnosti propisivala ne samo poželjni, već i jedini dopušteni okvir mišljenja i govorenja u javnom prostoru.

Društvo privida ideologije

Nasuprot tome, zapadni model cenzure, koji se čak i ne može formalno nazvati cenzurom, sastoji se u pretrpavanju javnosti informacijama, čineći tako nemogućim zadatkom njihovu preciznu prioritetizaciju i apsorpciju te njihovo procesuiranje. Čomski navodi primjer vikend izdanja Njujork Tajmsa na skoro trocifrenom broju stranica, pa bi čovjeku koji želi da se upozna sa sadržajem samo jedne dnevne novine trebao dan sa znatno većim brojem sati od skromih 24 koliko ima na raspolaganju i od kojih dio mora potrošiti na druge poslove i na odmor.

Mi danas živimo društvu bez ideologije, odnosno u društvu sa njenim karikaturalnim prividom, u kom nema ni cenzure, odnosno nije formalno institucionalizovana, jer nije ni potrebna. Ta kakvu bi zadaću mogla imati cenzura tamo gdje se autocenzura dragovoljno prihvata, i to ne u strahu od zakona i od mogućih sankcija, već iz razloga uvećanja vlastite prihvatljivosti, pa samim tim i vlastite cijene.

Istini za volju, autocenzura je dijelom i čedo straha, ali ne onog od vlasti i od legislative, već straha od najširih masa, dugotrajno i brižljivo dresiranih da na svako mišljenje koje se sumnjičavo ophodi prema njihovim vjerovanjima spremno poviče – evo izdajnika!

No ako već nemamo cenzuru u njena dva obličja, imamo zato dva naizgled suprotstavljena modela pseudoideološkog mišljenja, kog bih ja, preciznosti radi, umjesto mišljenjem radije nazvao idiotlukom. Tačnije, ima tih modela mnogo više, ali ova dva su predominantna.

Kaleidoskopi opštih mjesta

Juče se u Glasu Srpske Žarko Marković oglasio tekstom pod naslovom Uvijek ista priča, kojim pokušava dati osvrt na posljednji film Jasmile Žbanić, Quo vadis, Aida. Ja lično taj film nisam gledao, pa stoga ne mogu suditi o valjanosti Markovićevih ocjena samog filma, ali mišljenjem i jezikom se suviše dugo bavim, da bi mi promakla nakaradna konstrukcija teksta, sa njegovom ishodišnom i ciljnom tendencijom.

To što ću se složiti sa nekim Markovićevim ocjenama koje se odnose na monohromatsku i vulgarnu prirodu recentne balkanske ratne kinematografije, nabijene generalizacijama i predrasudama, ne osigurava moju blagonaklonost prema ostatku njegovog teksta, tim više što mi Marković budi sumnju već samom činjenicom da iz tog celuloidnog kalambura izdvaja filmove Lepa sela lepo gore i Ničija zemlja, premda i oni nisu drugo doli kaleidoskopi opštih mjesta, čiji autori podilaze očekivanjima i prerasudama svoje ciljane publike.

Sve to je, međutim, manje bitno. Puno značajniji problem Markovićevog teksta je to što on jedan film, u maniru andrićevskog ikonobranitelja, tretira kao maltene historiografsko djelo sa snagom da oblikuje sadašnju, ali i buduću stvarnost, zanemarujući činjenicu da prethodna filmska djela, uključujući i spomenute hitove Srđana Dragojevića i Danisa Tanovića, imaju ništavan upliv na formiranje javnog mnijenja, koje se oblikuje prevashodno kretenskim političkim retorikama, trulim školstvom i frustriranim kućnim narativima, te imbecilnim medijskim sadržajima kojima se iz dana u dan bombarduju mase ozlojeđene sirotinje.

Nikakva zaštita

Markovićev strah da će film Jasmile Žbanić imati uticaj na svijest masa kakav su imali, recimo, Bulajićevi partizanski filmovi samo pokazuje da on baš i ne razumijeva supstancijalnu razliku između dvije epohe. U Bulajićevo vrijeme, sukus njegovih filmova uživao je zaštitu zakona, film je čak i službeno tretiran kao ideološkopropagadno oružje, a količina takvih sadržaja bila je neuporedivo skromnija, što je svaki pojedinačni sadržaj činili neuporedivo moćnijim od svakog današnjeg pojedinačnog sadržaja. Danas ne samo filmovi Jasmile Žbanić, već i ničiji drugi, srećom ne uživaju nikakvu zaštitu zakona i publika može bez straha iznositi svoje impresije o njima, a hiperprodukcija zabavnih sadržaja, odnosno filmova, knjiga, pozorišnih predstava… čini da se svako pojedinačno djelo gubi u masi, poput informacije sa osamdesetpete strane subotnjeg Njujork Tajmsa.

Problemi o kojima Marković govori i koji se odnose na ideološkopropagandna pojednostavljivanja i zastranjenja odista postoje u bosanskohercegovačkom društvu i to čitavom, pa i šire, ali filmovi sa ratnom tematikom tek su njihova posljedica i pokušaj pojedinaca da nešto ućare tako što će zajahati na već postojeće generalizacije, pa bi autor članka javnosti učinio veću uslugu kada bi se pozabavio uzrocima.

Veliki problem Markovićevog teksta jeste i njegovo obraćanje svekolikom srpskom etničkom kolektivu i pozivanje na nekakvu akciju, za koju ni sam autor nije posve siguran od čega bi se trebala sastojati, te činjenica da on oštricu svoje kritike ne usmjerava principijelno, dakle na samu pojavu ideološke zloupotrebe umjetnosti, već to čini selektivno, obrušavajući se na sarajevsku filmsku produkciju, kojoj mnogo toga nesumnjivo ne služi na čast, ali Marković propušta priliku da istoj kritici podvrgne i druge ideološke zloupotrebe umjetničkih i zabavnih djela, kojima takođe mnogo toga ne služi na čast i koja su itekako iskorištena u oblikovanju mnijenja kolektiva kojem se Marković obraća.

Pseudoideološko mišljenje

No najveći problem njegovog teksta jeste činjenica da on piše o filmu kog publika u njegovom gradu neće imati priliku vidjeti, već on nastupa kao prvosveštenik i upućenik u tajnu, koji odlučuje u kojoj će mjeri javnost upoznati sa sadržajem filma i propisati poželjan, a sutra možda i obligatoran odnos prema tom filmu. Kog, kako rekosmo, javnost nije ni pogledala. Takav nastup prilično obesmišljava Markovićevu poziciju kritičara bulajićevske i drugih kinematografija.

Naprijed opisani egzemplar pseudoideološkog mišljenja, odnosno idiotluka, u ovom slučaju dolazi iz srpskog javnog prostora, ali njegovi se varijeteti mogu sresti i u bošnjačkom javnom prostoru – dovoljno je sjetiti se hajke na Kristinu Ljevak što je u vrijeme njenog urednikovanja na TVSA pušten film koji, prema sudu bošnjačkih ikonobranitelja, vrijeđa žrtve genocida.

Potreba bošnjačkih mediokriteta da im se stalno povlađuje i da budu zaštićeni od svakog preispitivanja i svakog drugačijeg pogleda na traumatičnu prošlost po silini je jednaka potrebi srpskih mediokriteta da oni propisuju šta je to u umjetnosti i industriji zabave podesno da oblikuje javno mnijenje, a šta nije.

Da bismo najlakše razumjeli drugi preovladavajući model pseudoideološkog idiotluka u bosanskohercegovačkom društvu, potrebno je da se vratimo skoro čitavu deceniju u prošlost i prisjetimo se odluke osnovnih škola u sarajevskom kantonu da učenike organizovano vode na projekciju filma U zemlji krvi i meda, premda je taj film u većini zemalja označen kao nepodesan za maloljetnike, prevashodno zbog prilično eksplicitnih scena nasilja.

Mediokritetska i ozojeđena sirotinja

Utjerivanje djece u pseudoideološku suru uz prezir prema široko prihvaćenim društvenim normama odlika je zatucanih i nedozrelih društava, u kojima se smatra da je kolektivna trauma važnija od traume koju će na pojedinačno mlado ljudsko biće ostaviti film, i to loš i prenaglašen, jer um i duša tog mladog bića još nisu pripremljeni da uspostave racionalan odnos prema onome što vide na velikom ekranu.

Naravno, ni ovaj model pseudoideološkog idiotluka nije svojstven za samo jedan monoetnički javni prostor, pa je tako njegov varijetet prisutan i u srpskom javnom prostoru tako što se uoči svakog praznika i u vrijeme svake političke krize na javnim servisima emituje Boj na Kosovu ili slična ostvarenja koja po vrijednosti i po loše prikrivenoj propagandnoj intenciji ne nadmašuju filmove Anđeline Džoli, Jasmile Žbanić, Danisa Tanovića, Gorana Markovića, pa čak ni Srđana Dragojevića.

Žalosno je i onespokojavajuće vidjeti kako se na ovakvim temama po društvenim mrežama i medijima sukobljava bošnjačka i srpska mediokritetska i ozlojeđena sirotinja, odsudno braneći ili ogorčeno napadajući ovaj ili onaj film i ostajući beznadežno nesposobna da shvati kako time samo svjedoči vlastitu nesposobnost razumijevanja stvarnosti, uključujući i ulogu tamo nekog jebenog filma u njoj. A ujedno svjedoči i svoju potrebu da joj neko stalno puni glavu obaveznim predodžbenim i emotivnim vektorima, koji se moraju slijediti i koji su najčvršća brana svakom preispitivanju ovako trule stvarnosti. Koja, za liječenje te truleži, potrebuje upravo to preispitivanje. Počev od sebe samih, pa nadalje.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: YooTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top