ADNAN BRATIĆ: 2020., istorijat idiotizma

2020. godina završava. U periodu propuštenih prilika za treći svjetski rat, te globalne pandemije i svih teorija zavjera koje su pratile iznimno važne i haotične događaje u ovih dvanaest mjeseci, primjetili smo štošta, a pogotovo o ljudima. Osim toga da određeni mogu legalno profitirati na tuđim mukama, te da su spremni ugroziti druge zbog svog blagostanja, još jedna stvar postala je očigledna – to da je čovjek glupo biće.

Korov

Pogotovo je na Balkanu, iz čijeg su imena stranci izvukli glagol “balkanizirati” (podijeliti) kao aluziju na apsurdno deranje bilo kakvog pokušaja boljitka za sve narode koji tu žive, očigledan raspad kolektivne edukacije. Novopečeni, samostvoreni eksperti za sve – od politike, preko metafizičkog, sporta, kuhanja i jezika, te na kraju i nauke – niču iz plodnog postjugoslavenskog zemljišta kao korov, iscrpljujući ga i ubijajući klicu svijesti, ako ne dosad već raspršenoj po bijelom svijetu.

Problem našeg prostora, pored demokratije na samrti i korupcije dozvoljene zakonom, čini i stanje volka, zatupljenog u sebi, sistemom. Južni Slaven, neobrazovani, slinavi hinjo koji s prezirom gleda u tuđi vrt, slika je i prilika šest/sedam država u neoliberalnom, postglobalističkom krahu življenja kakvog ga znamo. Dostupnost “informacijama” i na kraju Internetu, pomiješana s užasom zadnjih dvanaest mjeseci (a i stoljeća) rezultirala je najvećom tragikomedijom ikada – kliše-klešom hodajućih zombija opijenih Dunning-Krugerom. No, nije to nedavna pojava – ovo otkriće, kulminacija mnogočega, tek dolazi na vidjelo.

Historijat idiotizma.

Kroz historiju je obrazovanje ponajviše išlo u korist ne osobi koja želi naučiti nešto, nego onoj ko istu i uči stvarima. Učitelj dobiva plaću i đacima govori da bilježe stvar za koju će reći da je važna, mada stvarno ne mora misliti ono šta kaže. Tako su se nikad-objašnjene dogme religijskih organizacija, od strane “presvetih”, licemjernih vođa, ustoličile i trajno zapečatile u umove pogrdno (ali opravdano) nazvanih ovaca.

Zapečaćene linije misli formiraju se pod autoritativnom vlašću. Parole u ponavljanju postaju lakopamtljive, a stanje uma genetski prenosivo na potomstvo. Čovjek pod čizmom usporen je toliko da, bolovanjem od Stockholmskog sindroma, prihvaća sve dato, nikada ne sagledavajući šta ustvari sačinjava ono pred njegovim očima. Ili to, ili u svoju podsvijest duboko guraju laži radi straha od batina.

U vremenima ideologije, ljudi su imali fiksnu tačku oko koje bi kružili dok im se ne smuti. Državni mislioci, stopalo u cipeli, te u isto vrijeme i ruka koja miluje siroto jagnje kidajući prstima vunu s glave, služili su kao sijači sjemena ropstva, prijeteći kaznama, ucjenama i odstranjivanjem od društva/stada ukoliko dotični ne bi poslušali. Već utuvljene “činjenice”, šaltajući se u “laži starih okupatora” pod novom čizmom, dodale su značenje izreci “Saginje se kako vjetar puše”. Prilagođavali su se svakome, ne znajući šta će dobiti osim sačuvane žive glave.

No, postmodernistički haos nastao prvenstveno iz ratova i nesigurnosti/dokazane hinjavosti prevrtljivaca u dvadesetom stoljeću okrenuo je genijalce i pametnice jedne naspram drugih. Ispalo je da, ipak, nikome neće vjerovati i da je sve okolo laž – osim onog jednog istinitog.

Sahrana smislenosti.

Ono šta su mnogi obrazovni sistemi u svijetu samo polovično odradili, balkanski su usavršili. Od ljudi su napravili rulju i stado. Pojedinci su još gori, često ekstremniji od grupnog prosjeka po budalizmima. Što je najgore, nijedan stvarni cilj edukacije – niti da nauči jedinke novim stvarima niti da im zada sve ono šta će im biti potrebno kasnije – nije dospio do zaluđenih umova post-komunističkih otpadaka, tragova balege na opancima velikih vođa. Najkraće suženo – predstavljena je kao obaveza, u smislu dosadne i bolne prepreke u kojoj pokupe besmislene stvari kao dokazane.

Istini za volju, to i jeste. Učenje o “našim” herojima a “njihovim” zločincima nije ovdje ključno, koliko je upravo prolazak kroz kontradiktirajuće dogme društva o svemu, pokupljene za vrijeme stoljetnih okupacija i diktatura. Nije to samo ni u političkom smislu – nejasni stavovi o svijetu manifestiraju se i u dvoličnosti kada je u pitanju osobnost pojedinca u društvu. Važno je “snaći se, izboriti i ulizivati” – nešto šta i profesori/odgajatelji i slušaoci praktikuju. Naravno, pored mlataranja sjekirom po drvetu i muznje krava. Lijepa riječ i osmijeh od znanja postaju veći faktori do dobivanja određene pozicije.

Sahrana smisla i satire

Naravno, ono šta izrode takve varajuće smislene pošalice jeste polupismeno krdo koje ni ne zna ko ga želi uništiti, ili u slučaju pandemije 2020., pelcovati. O virusu je, umjesto virologa, našla pričati nasumična treba napuhanih usana, gospođa botoks-silikon. Lik je prodao sve lične podatke državi i Zuckerbergu, preko čije web stranice piše o čipu koji to radi. O politici da ne govorimo: koliko je sranja izvaljeno sa stranački-vođenih stranica, te koliko je ustvari bilo i dijeljeno – subjektivnih zapisa još nepismenijih vođa think tankova troglave aždahe, ne možemo izbrojati.

Naravno, da li ikog i zanima ono šta izvaljuju neki, pitanje je. Sahranili smo smisao, a sa njim i satiru, nikad prevaziđenom a već smornom pričom o znanju, školstvu i propalitetu BHS. Samo je pitanje, usred masovnog odljeva mozaka, kada ćemo prestati pričati anegdote i pjevati tužaljke realnog karaktera.

Samo da je u narednoj godini sabura pa da idiotu ne govoriš da uzme knjigu u ruke – i to bi isjekao pored tvojih živaca.

Piše: Adnan Bratić za Preokret, Ilustracija: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top