VELIKA ANALIZA PREOKRETA: Da li će kriminalne i pedofilske afere i uticaj države ugroziti postojanje SPC u postojećoj formi?

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Patrijarh srpski Irinej upokojio se 20. novembra usled komplikacija izazvanih infekcijom novim koronavirusom. Premda se o njegovom mogućem nasljedniku u srpskim medijima spekulisalo i prije njegovog upokojenja, karakterističan način izbora poglavara Srpske pravoslavne crkve (tzv. „apostolski“ žrijeb), kao i različiti spletovi odnosa među arhijerejima, o kojima šira javnost često ne zna mnogo ili gotovo ništa, svaku takvu projekciju čine, najblaže rečeno, nezahvalnom.

Blizak odnos vlasti i dijela jerarhije

Uostalom, upravo je izbor posljednja dva poglavara SPC to i potvrdio. Patrijarsi Pavle i Irinej, izabrani žrijebom – odluka da se ovako bira poglavar donesena je 1967, bili su poprilično povučeni episkopi koji u javnosti nisu slovili za kandidate za patrijarašijski tron. Ipak, dobri poznavaoci situacije uočavaju da postoje bitne razlike između situacije na srpskoj političkoj i crkvenoj sceni danas i prilikom izbora posljednja dva poglavara.

Najprije, ono što situaciju čini posebnom je otvoreno i naglašeno blizak odnos aktuelne državne vlasti u Srbiji i dijela jerarhije SPC. S tim direktno u vezi je i sve otvorenija i sve oštrija podjela među episkopima, jer se mnogi među njima žestoko protive ovoj bliskosti smatrajući da ona ugrožava vitalne interese SPC i nepotrebno izaziva sablazan rušeći ugled Crkve u javnosti.

Kako poznavaoci situacije kažu, stvari su se dodatno zaoštrile naročito nakon što je režim Mila Đukanovića u Crnoj Gori izgubio parlamentarne izbore, na šta je, prema mnogima, na odlučujući način uticala tamošnja jerarhija SPC i njen predvodnik mitropolit Amfilohije (koji je, treba se prisjetiti, na izborima za poglavara SPC 2010. dobio najviše glasova). Izuzetan uspjeh svenarodnih litija za odbranu svetinja u Crnoj Gori, kao i njihove sveobuhvatne političke posljedice, doveli su do porasta i inače velikog ugleda mitropolita koji je oduvijek bio kost u grlu ne samo crnogorskih, već jednako i aktuelnih vlasti u Srbiji, kao i njima naklonjenih arhijereja u SPC, uključujući i samoga patrijarha.

Joanikije kao novi problem

Mitropolitova smrt 30. oktobra 2020, također usljed komplikacija izazvanih infekcijom novim koronavirusom, njegov je ugled samo dodatno utvrdila, a poštovanje, koje mu je narod prilikom sahrane masovno ukazao, vidno je zabrinulo njegove oponente, kako na političkoj tako i na crkvenoj sceni.
Zašto je mitropolit Amfilohije za mnoge „problem“ i nakon smrti? Ponajprije zato što je ogromna pažnja sada uperena u episkopa Joanikija koji s pravom i bez konkurencije slovi za mitropolitovog nasljednika u svakom smislu, a nakon upokojenja patrijarha Irineja, i za nekoga koga bi mnogi voljeli da vide na mjestu budućeg poglavara cijele SPC. Jer episkop Joanikije spada u red besprjekornih arhijereja – riječ je o izuzetno skromnoj i povučenoj osobi, ali istovremeno i izuzetno hrabroj i odlučnoj, što je mnogo puta demonstrirao i tokom posljednje krize u Crnoj Gori.

S druge strane, SPC se tokom posljednje dvije decenije suočila sa brojnim aferama koje nije uspješno riješila, od moralnih do finansijskih, a sve se naročito zaoštrilo u posljednjih nekoliko godina. Razumije se, ovo je na prvi pogled čudno, budući da je rieč o periodu u kojem je došlo do tako velikog zbližavanja državnih i crkvenih vlasti. No, čudno samo na prvi pogled – jer dobri poznavaoci situacije znaju kako je upravo to zbližavanje glavni uzrok pojave afera. A u episkopu Joanikiju, s obzirom na njegov lični moralni i vladičanski integritet, mnogi vide izlaz iz ove situacije.

Zastrašujući niz novih skandala

O kakvim je aferama zapravo riječ i ko su njihovi glavni akteri? Počećemo od posljednjeg u nizu skandala koji se tiče nastojatelja Hrama Sv. Save i vikara pokojnog patrijarha Irineja, episkopa Stefana Šarića. Naime, beogradski mediji su došli u posjed zvanične istražne dokumentacije koja nedvosmisleno potvrđuje navode studenta Akademije za konzervaciju i restauraciju SPC Marka Žarkova koji tvrdi da je vladika Stefan u februaru ove godine, ni manje ni više, organizovao njegovu otmicu. Od trojice neposrednih izvršitelja ovog kriminalnog čina, dvojica su u to vrieme bili aktivni službenici MUP-a.

Povod za organizovanje otmice bio je to što je student Žarkov otkrio kako je episkop Stefan bio u dugogodišnjoj vezi sa njegovom tadašnjom djevojkom. Nedavno je ugledni beogradski nedeljnik NIN objavio i detalje prepiske episkopa Stefana i pomenute žene koji potvrđuju navode Žarkova.

Nakon što je student Žarkov obavijestio nadležne, MUP je sproveo unutrašnju istragu i suspendovao izvršioce, slučaj je predat nadležnim sudovima, a student je o svemu obavijestio i nadležne crkvene ustanove. Međutim, episkop koji je optužen da je naručilac otmice, a što potvrđuju rezultati sprovedene istrage i iskazi neposrednih počinioca, nije bio sudski saslušan sve dok slučaj nije dospio u medije, a crkvene instance i dalje odbijaju da reaguju po ovom pitanju. Što i ne čudi, budući da je episkop Stefan zamjenjivao patrijarha Irineja u predsjedavanju Crkvenim sudom Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, dok se tužilac ovog suda, protoprezviter Vladimir Vukašinović, arhijerejski namjesnik beogradski i profesor i prodekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta, i sam neposredno pre episkopa Stefana našao u žiži skandala kada ga je nekoliko studentkinja optužilo za silovanje i seksualno uznemiravanje.

Reakcije kojih nema

Baš kao i u slučaju episkopa Stefana, nije bilo nikakve reakcije crkvenih ustanova, a nadležne državne službe su pokrenule istragu i o ovom slučaju nakon javne reakcije više zvaničnika Univerziteta u Beogradu.
Međutim, pitanje je da li će ovi potezi donijeti ikakvog konkretnog ploda. Naime, o tome koliko je snažna sprega onog dela jerarhije koji štiti ovakve počinioce i aktuelnih vlasti u Srbiji svjedoči i činjenica da će Marko Žarkov pravdu potražiti na međunarodnom sudu, pošto je sudski epilog njegovog slučaja na lokalnom sudu, najblaže rečeno, skandalozan. Jer iako su otmičari osuđeni, oni su prije toga na skandalozan način promijenili svoje prvobitne iskaze u kojima govore o nalogodavcu ovog gnusnog čina.

Umjesto direktnog ukazivanja na Dragana Šarića (kršteno ime episkopa Stefana) kao na nalogodavca, što sve sadrže zvanični policijski zapisnici koji su došli i u posed medija, sada je u javnosti plasirana teza o tome da je otmičare angažovao nekakav navodni diler zbog duga koji je za manju količinu narkotika prema njemu imao Žarkov.

Pored toga što Žarkov sa indignacijom odbacuje ove navode i najavljuje tužbu, pored toga što je teško i zamisliti, a kamoli povjerovati u to da nekakav dilerčić može da angažuje aktivne službenike MUP-a za naplatu duga od par stotina evra, ne postoje nikakvi dokazi koji bi podržali ovakvu priču, dok ih, naprotiv, ima više nego dovoljno kada su u pitanju Žarkovljeve tvrdnje.

Trijumvirat izvan kontrole Sinoda i Sabora

No, poznavaoci odnosa u SPC kažu, a beogradski mediji su i o tome pisali, kako ovo ne treba da čudi. Naime, ovakav trenutni sudski ishod posljedica je direktnog uticaja izvršne vlasti na sudstvo, a glavni operativac aktuelne vlasti za sve što ima veze sa SPC, pa tako i u ovom slučaju, bliski je prijatelj episkopa Stefana, aktuelni ministar spoljnih poslova Nikola Selaković.
No, Selakovića i episkopa Stefana ne vezuje samo ova afera. Obojica su direktno uključeni u poslove u vezi sa završetkom izgradnje Hrama Sv. Save. Pored njih, svojevrsnom „trijumviratu“, koji je, kako kažu naši izvori, u potpunosti izvan kontrole Sinoda i Sabora, pripada i „lični sekretar“ pokojnog patrijarha Irineja i čtec Dejan Nakić.

Iako se trudi da ostane skriven od očiju javnosti, njegovo ime se sve više pominje u vezi sa sve izvjesnijom pronevjerom ogromnih novčanih iznosa namjenjenih završetku izgradnje Hrama Sv. Save, što mu je, ne treba biti previše mudar da bi se donio zaključak, upravo omogućio izbor Stefana Šarića za starješinu hrama 2017, a potom i za episkopa i patrijarhovog vikara 2018.

Pored toga, postoji još jedan detalj koji povezuje priču o otmici sa sve učestalijim glasinama o finansijskim mahinacijama: službeni auto kojim je otmica izvršena, kažu naši izvori, pripada banci na čije su račune prebačena ogromna sredstva namjenjena izgradnji Hrama, bez naročitog osnova i saglasnosti Sinoda i Sabora, samo na osnovu patrijarhovog potpisa, nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Ime vlasnika ove banke, treba i to pomenuti, poznato je u vezi sa veoma sumnjivim poslovnim aktivnostima od ranije.

No, ovdje se priča ne završava, jer su ovi skandali samo vrh ledenog brega. Jer, nužno je zapitati se, kako je moguće da na sva ova dešavanja šute i Sinod i Sveti arhijerejski sabor? Odgovor je veoma jednostavan. Naime, institucija Sinoda već je više godina, kako misle mnogi ugledni arhijereji, sveštenici i teolozi (najupečatljiviji su u tom smislu istupi umirovljenog episkopa Atanasija Jevtića, najuglednijeg teologa SPC), u potpunosti uzurpirana i funkcioniše sasvim suprotno ustaljenoj praksi u SPC.

Svemoćni Irinej Bulović

Čitalac ovdje treba da obrati pažnju da u SPC, za razliku od, primera radi, Ruske pravoslavne crkve, Sinod predstavlja samo izvršno tijelo Sabora, dok se Sveti arhijerejski sabor saziva po pravilu najmanje jednom godišnje. Međutim, Sinod ne može da zamjenjuje Sabor. Također, Sabor se može sazvati kada god za tim postoji potreba – a u oktobru 2019. su čak petnaestorica arhijereja zatražili hitno sazivanje Sabora, no, patrijarh se, na podsticaj Sinoda, oglušio o njihovu molbu, što je, najblaže govoreći, nečuveno.

No, vratimo se uzurpaciji. O čemu je riječ? Pored toga što je legitimitet aktuelnog sastava Sinoda sporan, s obzirom da je mandat polovine članova davno istekao jer nije bilo Sabora na kojem se biraju novi, ali i s obzirom na odluke koje je donosio mimo svojih ingerencija, ova institucija se u potpunosti nalazi u rukama jednoga čovjeka, episkopa bačkog Irineja Bulovića.

Episkop Irinej – a što svjedoče mnogobrojni slučajevi u koje je direktno i indirektno umješan – odavno je poznat kao siva eminencija u SPC pomoću koje vlast, a radi se doslovno o bilo kojoj vlasti od vremena Slobodana Miloševića pa do danas, oblikuje stavove Srpske pravoslavne crkve kako ona želi, te u njoj kadrira kao da se radi o nekoj isturenoj stranačkoj komisiji.

Naime, bez podrške ovog arhijereja, dobro upućeni izvori kažu, Stefan Šarić nikada ne bi bio izabran za episkopa. Iako je njegov izbor predlagao lično patrijarh Irinej, Sveti arhijerejski sabor je nekoliko godina odbijao da ga izabere. Konačno je izabran „aklamacijom“, to jest bez glasanja, ali tek nakon što je obezbijedio podršku episkopa Irineja. Prema istim izvorima, izbor episkopa Stefana označio je trenutak kada je episkop bački uspostavio potpunu kontrolu nad patrijarhom Irinejem.

S druge strane, prota Vladimir Vukašinović se, pored pomenutog seksualnog skandala, u javnosti pominje i kao glavni izvršilac naloga episkopa Irineja na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu sa kojeg se polako ali sigurno, mimo svakog zakona, izbacuju nepoželjni profesori. Najzad, ne treba zaboraviti da je upravo Irinej Bulović učinio najviše kako bi episkopi za koje se vežu pedofilski skandali poput Pahomija Gačića i Vasilija Kačavende, prošli ili nekažnjeno, ili vrlo blago „kažnjeni“ (penzionisanjem?!) s obzirom na težinu njihovih prijestupa. Nikakvo čudo, prema tome, da su se Šarić i Vukašinović u istom klanu i pod istom zaštitom i komandom osjetili potpuno zaštićeno, što je, dakako jasna poruka za devijante, siledžije i psihopate svih vrsta da u crkvi mogu graditi unosnu karijeru i da za svoja sablažnjiva postupanja neće snositi nikakve posljedice sve dok su poslušni Irineju Buloviću, odnosno establišmentu koji on predstavlja, odnosno patrijarhu kojeg on kontroliše.

Sve u svemu, jasno je da izbor novog srpskog patrijarha nikako neće proći bez Bulovićevih spletki kojima će se služiti bilo u pokušaju da sam postane patrijarh, ili da barem, ukoliko mu se to učini probitačnijim, izborom sebi poslušnog patrijarha očuva i uveća ogromnu moć koju trenutno ima.

U oba slučaja bi u svojim rukama imao moćnu polugu za pretvaranje kompletne SPC u društvo Šarića i Vukašinovića, čime bi je učinio u potpunosti ucjenjivim i kontrolisanim instrumentom u rukama vlasti, za šta god taj instrument bio potreban, pa makar i za eventualno priznanje Kosova i Metohije. No, sigurno je da će, ukoliko se ovo ostvari, SPC morati da plati preveliku cijenu za ostvarenje mračnih ambicija jednog čovjeka. Kako kažu naši sagovornici, među kojima su mnogi čitav život posvetili služenju u ovoj ustanovi, ta cijena može biti i njen nestanak u formi u kojoj danas postoji.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: Vikipedija

Share.

Leave A Reply