Između pandemijske krize, o kojoj svi govore, i ekonomske krize, o kojoj govore tek rijetki, udobno se smjestila migrantska kriza, zadovoljna svojim položajem na sredini tablice. Tu će poziciju po svoj prilici sačuvati čak i ako pandemija dospije na začelje, a ekonomska kriza izbije na čelo. Pandemija nam pokazuje da postoji nešto duboko pogrešno u čovjekom odnosu prema prirodi, ekonomske krize nas podsjećaju koliko je opasno blagostanje posmatrati kao svrhu samome sebi, a migrantska kriza pokazuje da je svijest čovječanstva o sebi i o svijetu u kom ispunjava svoju povijest prepuna zabluda.
Samo naša zajednica
I pojedinci i ljudske zajednice skloni su da svoje suštinsko nerazumijevanje stvarnosti zaklanjaju iza jednostavnih parola, čijom se banalnošću ohrabruju. Bez obzira da li te parole pozivaju na čuvanje samo naše zajednice ili na brigu o čitavom ljudskom rodu, one su samo bajalice kojima bezuspješno pokušavamo odagnati svoj strah od noći i aveti koje nas iz nje vrebaju. I baš kao što ne shvatamo da su te aveti naši odrazi u zrcalu i nerazdvojni dijelovi našeg bića, tako odbijamo shvatiti i da nam za rješavanje velikih društvenih problema ne trebaju povici i parole komesara, već nam može pomoći isključivo profesionalizam i odgovornost u obavljanju javnih poslova.
O migrantskoj krizi javnost zna ono što joj saopštavaju mediji i političari. A nude joj jedan shizofren kalambur senzacionalizma, zlokobnog šovinizma, ispraznog i neuvjerljivog humanizma…
… jednom rječju, nude joj dokaze svoje neukosti i suočavaju nas sa jezivom činjenicom da živimo u društvu čiji političari i novinari stvarnost doživljavaju kroz prizmu svojih strahova, svojih luckastih uvjerenja i svog sramotnog neznanja. Političari imaju svoje agende i ciljeve, novinari nemaju hrabrosti i digniteta da prestanu slijediti pogrešne metode, pa javnost stoga nema nikakvu mogućnost da sazna informacije o jednom bitnom i traumatičnom problemu od najšireg javnog značaj, već umjesto toga biva zatrpana nesuvislim ili malignim detaljima koji ne pružaju uvid u stanje stvari i koji apeluju na emocije.
Prikrivanje pokvarenosti
Jedni pozivaju na strah od migranata, na taj način poručujući da žele od svega ustrašeno stado kojim je onda lako vladati, drugi pozivaju na mržnju prema migrantima, da bi tako iskazali svoju mržnju prema svakom ko ne pripada njihovom stadu, treći zahtijevaju ljubav prema migrantima, da bi time prikrili svoju pokvarenost i svoje postupke od kojih i migranti i društvo imaju samo štetu.
Migrantska kriza globalni je problem i iluzorno je očekivati da on ovdje bude riješen. Ali jezivo je to što je utrošeno nekoliko godina, a da nadležne institucije nisu uspostavile mehanizam nadzora, koji bi im omogućio da vladaju barem osnovnim i ključnim informacijama, te identifikaciju svakog migranta ponaosob. Sa tehnologijom na današnjem stepenu razvoja, to nije ni približno teško učiniti kao prije nekoliko decenija.
U više navrata javnost je čula žalopojke funkcionera bezbjednosnih struktura da migranti kriju ili čak odbacuju svoja dokumenta pri ulasku u zemlju, te ih je tako nemoguće identifikovati
Dobro, neka je i tako. Ali zašto granična policija i druge policijske strukture u zemlji nemaju opremu kojom bi pri prvoj kontroli migranta uzeli njegove biometrijske podatke i rekli mu – pošto si odlučio sakriti svoj identitet, mi ćemo te ovdje voditi kao taj i taj identifikacioni broj, a evo ti i tvoj privremeni identifikacioni dokument. Čak ako migrant baci i tu karticu, dovoljno je prilikom naredne kontrole samo skenirati njegovu rožnjaču ili otisak prsta i tako saznati kad je ušao u zemlju.
Debilne izjave
Dalje, javnost ima pravo da zna da li nadležne policijske službe uvažavaju situaciju na terenu i potrebe koje iz nje proističu, te da li su angažovale dovoljan broj prevodilaca kako bi se mogla ostvariti komunikacija sa migrantima? Da i ne govorimo o tome koliko javnost ima prava da zna kako su utrošena sredstva koja je Evropa dodijelila za rješavanje migrantskog problema. No umjesto toga, javnosti se serviraju debilne izjave bivših i sadašnjih ministara bezbjednosti, te trakavica sa nepostojećom diplomom prvog obavještajca države.
Jedan se detalj od prije nekoliko dana izdvaja kao naročito indikativan – u nastojanju da se pronađu lokacije za smještaj migranata tokom zime javio se i prijedlog da budu smješteni u ispražnjeni kasarnski kompleks na Bradini.
Nije bitno što taj prijedlog nije usvojen, niti je uopšte bitno od koga je potekao, dovljno je alarmantna sama činjenica da je nekom javnom djelatniku zaduženom za rješavanje bezbjednosnih pitanja uopšte pao napamet takav kretenluk.
Locirati potencijalno bezbjednosno žarište na usko grlo između dva dijela države i stvoriti mogućnost da nezadovoljni migranti parališu saobraćaj između Sarajeva i Mostara, odnosno preusmjeriti ga na Bugojno i na Čemerno, samo potvrđuje da je neprikosnoveni princip stranačke lojalnosti doveo do toga da nam u institucijama sjede imbecili i tutumraci, čijim odlukama ne prethode nikakve racionalne procjene i sagledavanje stvarnih uslova i činjenica, već se te odluke donose stihijski i ad hoc, pa ako prođe, prođe.
Civilizacijski autsajderi i obogaćena fukara
Ovu državu i njene sastavne dijelove već decenijama vode civilizacijski autsajderi i obogaćena fukara, a da bi očuvali svoju vlast morali su se okružiti degenericima čija nesposobnost garantuje više lojalnosti. Malo pomalo, više se i ne obaziremo na elementarne kretenluke spodoba na javnim funkcijama, otupili smo i oguglali pa ih posmatramo kao sitne prekršaje i odstupanja od normi, a ne vidimo da je kretenluk postao i suština i svrha i cilj kojem se teži.
One koji vode ovu državu i njene sastavne dijelove ništa toliko ne plaši kao beskompromisna odanost razumu, profesionalnosti i odgovornosti, jer to trojstvo zahtijeva dosljednost, a tamo gdje ima dosljednosti govno ne možete nazvati marcipanom, nit pišaku možete nazvati limunadom.
Dok srpsko političko vođstvo smatra da će opstruiranjem i odbijanjem da učestvuje u rješavanju migrantske krize na državnom nivou sačuvati Republiku Srpsku, dotle bošnjačko političko vođstvo vjeruje da će manipulacijom sa migrantima ojačati državu Bosnu i Hercegovinu i načiniti još jedan korak ka svom vlažnom snu o centralizovanoj i unitarnoj državi.
A stvar je u tome da su upravo oni krvnici i grobari i RS i BiH, jer su svoju vlast zasnovali na poslušnom kretenluku i na prihvatljivosti svakog poganluka i svakog besmisla, sve dok se iskazuje lojalnost. Kretenluk i poganluk kojim vlasti u ovoj zemlji pokušavaju da riješe migrantsku krizu uspješni su samo u pretvaranju sve većeg broja stanovnika ove zemlje u migrante. Jer je svakom ljudskom biću sa mrvom digniteta i samopoštovanja iz dana u dan sve mučnije posmatrati labrnje i slušati bilmezluke ove galerije spodoba koje predsjednikuju, ministruju, direktoruju…
Nemilosrdni legalizam
Ako ste očekivali da ćete u ovom tekstu naći pozive na čovjekoljublje i na humano rješavanje problema migranata, došli ste na pogrešno mjesto. Umjesto toga, ja zahtijevam nemilosrdni legalizam, koji obuhvata i zakonsko pravo javnosti da bude informisana, te jednako nemilosrdni profesionalizam i odgovornost u obavljanju javnih poslova, a humanističke tlapnje i emocije ostavljam dokonima da se time zabavljaju.
Uostalom, kakvu vrijednost ima humanistički zanos ako budemo živjeli u zemlji u kojoj je politička volja iznad zakona a poslušnost iznad profesionalizma.
Zato i migranti, koji većma nisu budale, uglavnom žele da stignu u Njemačku, dakle u državu u kojoj javni funkcioneri i institucije profesionalno i odgovorno obavljaju svoj posao. Premda humanizam nekako nije uobičajeno dovoditi u vezu sa racionalnim i suzudržanim njemačkim duhom, upravo taj profesionalizam Njemačku čini humanom državom. A Bosnu i Hercegovinu i njene sastavne dijelove čine zemljom u kom se nečem boljem mogu nadati samo oni koji su – ispod te zemlje.
Piše: Elis Bektaš, Foto: YouTube, printscreen