NOVI VRLI SVIJET: Podijeljene američke države!

Neredi u Washingtonu tek su najvidljiviji simptom duboke političke, ekonomske i društvene krize u kojoj se nalazi američko društvo, a ta kriza nipošto neće biti prevladana Bidenovim izborom i “povratkom u normalnost”. Upravo je ta “normalnost” dovela do sadašnjeg stanja američkog društva. Nešto grublje rečeno, ta je normalnost proizvela Trumpa.

Scene viđene u srijedu u Washingtonu – bezobzirni gubitnik-uzurpator Donald Trump koji potpaljuje sljedbenike da zauzmu nacionalni parlament i nasilno ponište, po doslovce svemu sudeći, legalan i legitiman rezultat izbora koji su certificirali guverneri svih 50 saveznih država, masa koja provaljuje u zgradu, pljačka i uništava interijer dok policija vatrenim oružjem brani zastupnike, a predstavnici naroda prekidaju sjednicu i bivaju evakuirani, na što aktualni predsjednik poručuje masi “Vrlo ste posebni. Volimo vas!”, konačno, eksplozivi u “hramu demokracije” i nekolicina mrtvih – donedavno su u Sjedinjenim državama bile nezamislive. Ovakvi prizori obično se događaju u autoritarnim režimima diljem svijeta: čak je i bivši republikanski predsjednik George W. Bush, koji će ostati zapamćen po katastrofalnoj i kriminalnoj invaziji Iraka, izjavio da se “izborni rezultati ovako osporavaju u banana-republikama – ne u našoj demokratskoj republici”; republikanski senator Mike Gallagher, bivši marinac, bio je slikovitiji: “Ovo je sranje iz banana-države. Ovakve sam stvari vidio u Iraku”. I Bush i novoizabrani američki predsjednik Joe Biden, koji je kasno u noć ipak proglašen predsjednikom, događaje su okrstili pobunom. Brojni komentatori bili su još direktniji – ugledni njemački list Süddeutsche Zeitung ističe: “U bilo kojoj drugoj demokraciji na svijetu, ovo bi bilo viđeno kao pokušaj puča”. Dok su obično SAD te koje u sličnim slučajevima izražavaju svoju “zabrinutost” i “nadu u povratak demokracije”, sada američki saveznici diljem svijeta osuđuju “sramotne” i “šokantne” događaje i izražavaju želju da se izborni rezultati priznaju. Usput, sličnu retoriku Washington je kroz povijest nerijetko koristio za vlastite interese koji s demokracijom veze nisu imali, i konkretizirao u obliku organiziranja vojnih udara ili vojnih intervencija. Jedan komentator sarkastično je primijetio da bi SAD sada trebale “izvršiti invaziju na sebe i osigurati uspostavu demokratskog stanja”.

Jedan komentator sarkastično je primijetio da bi SAD sada trebale “izvršiti invaziju na sebe i osigurati uspostavu demokratskog stanja”

Neovisno o naizgled šokantnim prizorima – Capitol, sjedište američkog Kongresa, nije bio napadnut preko dva stoljeća, odnosno otkad ga je 1814. zapalila britanska vojska – nekoliko stvari treba naglasiti. Prvo, jučerašnji događaji ni po čemu nisu iznenađujući. Trump je tjednima najavljivao žestoke prosvjede za dan inauguracije – recimo, 19. prosinca je tako tvitao “Veliki prosvjed u D.C.-u (Washingtonu) 6. siječnja. Budite ondje, budite divlji!”. Zapravo, još uvijek aktualni predsjednik je mjesecima prije izbora “predviđao” izbornu krađu. Do kasnog ljeta prosječno je četiri puta dnevno poštansko glasanje – koje većinski koriste birači demokrata – proglašavao “ilegalnim” i “opasnim”. Time nije samo urušavao kredibilitet izbornog procesa, nego i pripremao teren da odbije prihvatiti rezultate izbora, o čemu smo pisali i u Novostima. Popis načina na koji je Trump pokušavao srušiti rezultat izbora je beskrajan. Dio svjetske javnosti Trumpa nije shvaćao ozbiljno, vjerujući u “otpornost” američkog sustava i liberalnog establišmenta te razumijevajući sve Trumpove poteze isključivo kao dio klasičnog američkog političkog cirkusa. S druge strane, iz netrpeljivosti prema liberalnom establishmentu, čak i među onima koji se smatraju ljevicom ima pobornika ovog ljubimca naoružanih i rasističkih desničarskih milicija – poput Proud Boysa, Three Percentersa ili Patriot Prayersa – i neostvarenog diktatora koji ukida poreze najbogatijima, primjerice zakonom Tax Cuts and Jobs Act iz 2017.

Gomila koja je provalila u Kongres zaista je izgledala neorganizirano, a Trump nije pozvao vojsku ili Nacionalnu gardu da ga podrže, što je uobičajena karakteristika državnog udara: ako je to bio pokušaj puča, bez potpore oružanih snaga bio je dosta diletantski. (Istovremeno su snage reda prema naoružanoj pro-trumpovskoj gomili bile neizmjerno benevolentnije no prema mirnim prosvjednicima pokreta Black Lives Matter). S te je strane govoriti o “udaru” ili “pobuni” možda pretjerano: teoretičar Mike Davis u časopisu New Left Review događaje je okarakterizirao više kao “crnu komediju”, s bajkerima i prosvjednicima obučenim u barbare s bizonskim rogovima, poput Jakea Angelija, poznatog i kao “QAnon Shaman”. Međutim, nakon svih događanja još uvijek je više od polovice republikanaca u Zastupničkom domu glasalo protiv prihvaćanja izbornih rezultata, njih 122 u slučaju Arizone i 128 u slučaju Pennsylvanije, od ukupno 211. Veliki dio političke klase, dakle, jest bio spreman ići s Trumpom do kraja – makar to značilo, de facto, uvođenje otvorene diktature, odnosno gaženje volje većine Amerikanaca.

Drugo, i važnije – neredi u Washingtonu tek su najvidljiviji simptom duboke političke, ekonomske i društvene krize u kojoj se nalazi američko društvo, a ta kriza nipošto neće biti prevladana Bidenovim izborom i “povratkom u normalnost”, koji zazivaju liberalni opinion-makeri. Upravo je ta “normalnost” – desetljeća kojom su Amerikom vladali Ronald Reagan, Bush mlađi i njegov otac George H. W. Bush, Bill Clinton i Barrack Obama i dovela do sadašnjeg stanja američkog društva. Nešto grublje rečeno, ta je normalnost proizvela Trumpa. Iako podjelu “za” i “protiv” Trumpa nikako ne treba simplificirati isključivo na ekonomska pitanja, jer su uzroci njegove popularnosti višeslojniji i kompleksniji, niti njega podupiru samo siromašni, neoliberalne politike prijašnjih administracija proizvele su sve dramatičnije društvene nejednakosti koje su uvelike potpomogle pro-trumpovsku mobilizaciju. Branko Milanović upozorio je da cjelokupna američka niža srednja klasa živi na dug, i da njene pripadnike i najmanja ekonomska kriza prisiljava da čekaju u redu za besplatnu hranu, što je u bilo kojoj drugoj razvijenoj zemlji nezamislivo. Apsolutno siromaštvo u SAD-u posljednjih desetljeća, doduše, stagnira ili se čak i smanjuje – 1975. stopa siromaštva iznosila je 12,3 posto, a 2019. je iznosila 10,5 posto. Međutim, nejednakost se drastično povećava: 1965. prosječni direktor američke tvrtke zarađivao je 20 puta više od radnika. Do 2018. taj odnos se popeo na 278:1 – posljednji put su nejednakosti bile toliko izražene još prije Velike depresije iz 1929. i posljedičnog Rooseveltovog “New Deala”. Politike rezanja poreza, odnosno “izgladnjivanja čudovišta” (države) – starving the beast – demontaže socijalne države i tržišnog fundamentalizma sve više potkopavaju povjerenje u politički i društveni sustav.

Povrh toga, liberalni establishment iskazivao je i otvoreni prezir prema desecima milijuna svojih sugrađana: Hillary Clinton tako je Trumpove birače 2016. nazvala “gomilom jadnika”. Sociologinja sa Sveučilišta Berkeley, Arlie Hochschild, koja je provela godine izučavajući stavove pobornika pokreta “Tea Party”, došla je do jednostavnog zaključka oko emocionalnih aspekata pro-trumpovske mobilizacije: “Trump je radnike lišio srama”. Postao je. znači, netko tko se ponudio da ih učini vidljivim i vrati im osjećaj dostojanstva, osjećaj da su i oni važan i vrijedan dio društva. Naravno, riječ je o manipulaciji i laži, jer Trump dijelom opravdani bijes tih društvenih skupina preuzima, kanalizira i politički upotrebljava za vlastite interese i interese elita, koji su često i dijametralno suprotni interesima njegovih “običnih” pobornika. U suvremenoj političkoj i medijskoj areni, međutim, stvarnost je manje važna od privida po kojem je Donald Trump heroj zapostavljenih masa. Nadalje, činjenica da su i “lijeve” i “desne” administracije, odnosno demokrati i republikanci na vlasti slijedili fundamentalno srodne politike, dovela je do osjećaja nemoći postizanja promjene legalnim putem i želje za radikalnim rješenjima. Još jedan faktor je i tehnologija: suvremeni wanna-be Führer je putem svog naloga na Twitteru mogao direktno, cezaristički i bez posredovanja institucija komunicirati s desecima milijuna sljedbenika. Dekadentni miljarder koji predvodi desetine milijuna onih koji se osjećaju zakinutima i vjeruju u teorije urote nije nikakva “aberacija” američkog sistema, nego logična posljedica američke “normalnosti”. Nedavni su prizori rezultat kombinacije ekonomskih nejednakosti i postmodernog medijsko-političkog spektakla, u kojem je od istinitosti neke vijesti važnija njena “klikanost”, odnosno zarada, i koji je sam po sebi uveliki pridonio eroziji demokracije. To su neki od faktora koji dovode do anomije, društvenog rasula u kom su građani podložni strahovima, makar oni bili posve nebulozni. Poput Trumpove najave od 11. kolovoza 2020. da će, ukoliko on ne pobjedi na izborima “Kina posjedovati SAD, a svi Amerikanci morati govoriti kineski”. Ukupno, takva društvena stanja izazivaju žudnju za čvrstom rukom; iako Trump možda izgleda kao klaun, prijetnja je i te kako realna.

Ništa ne garantira da Trump neće pozvati 50 ili 100.000 svojih pristaša u marš na Washington, a da ne spominjemo kako još uvijek posjeduje i kodove za nuklearno oružje

Pitanja hoće li Kongres upotrijebiti 25. amandman kako bi smijenio Trumpa prije no što mu 20. siječnja istekne mandat, a zbog jučerašnjeg poticanja na nasilni upad u parlament i pobunu, ili će protiv njega biti pokrenut drugi impeachment – kao što zahtijevaju vođe demokratske većine u Senatu i Zastupničkom domu Chuck Schumer i Nancy Pelosi – i hoće li Trump završiti u lisicama, nisu nebitna. Riječ je o nepredvidljivom čovjeku koji ne preza od gotovo ničega. Iako je nakon nereda obznanio da prihvaća mirnu tranziciju vlasti – ponovivši insinuacije da su izbori ukradeni – ništa ne garantira da Trump neće u narednih 13 dana pozvati 50 ili 100.000 svojih pristaša u marš na Washington, a da ne spominjemo kako je još uvijek i u posjedu kodova za aktivaciju nuklearnog oružja. Ipak, mnogo bitnije pitanje glasi: može li Biden preokrenuti opisane trendove. Odgovor glasi – teško. Kao što smo već pisali, Milanović ističe da su “Sjedinjenim Državama neophodne promene kojima će se rešiti problemi distribucije bogatstva, elitističkog obrazovanja, disfunkcionalnog sistema zdravstvene zaštite, plutokratskog političkog sistema, propale infrastrukture, osipajuće srednje klase, nekontrolisanih monopola”. S druge strane, u Bidenovoj pedesetogodišnjoj političkoj karijeri “nema baš mnogo svetlih trenutaka”, dok on sam “nema niti jednu novu ideju od 1992.” Bidenovo predsjedništvo vjerojatno će, barem ispočetka, donekle smiriti stvari i vratiti “pristojnost” u političku svakodnevnicu, a vladavinu će mu izuzetno olakšati i činjenica da nakon ovotjednih izbora u Georgiji demokrati imaju većinu i u Senatu i u Zastupničkom domu Kongresa. Međutim, Bidenu ne ostaju samo svi nagomilani ekonomski, rasni i ostali problemi. Ostaje mu nacija vjerojatno podjeljenija nego li ikada od završetka američkog građanskog rata. Ankete provedene neposredno nakon izbora u studenom ukazivale su na to da 80 posto Amerikanaca vjeruje da je Biden pobijedio, uključujući više od polovice republikanca. No, iako te rezultate treba uzeti sa zrnom soli, anketa tvrtke YouGov provedena u četvrtak kaže da čak 45 posto republikanaca podupire napad na Capitol (!), dva posto više no što je tom činu suprotstavljeno.

Trump je svojim radikalnim potezima privremeno urušio Republikansku stranku, koja će u narednom će periodu vjerojatno upasti u bezobzirni unutarpartijski rat između pro- i anti-trampovaca. Niz uglednih republikanaca – poput dosadašnjeg vođe većine u Senatu, Mitcha McConella, potpredsjednika Mikea Pencea ili Lindseya Grahama – koji su gotovo do samog kraja podupirali Trumpovo ludilo i zapravo doveli naciju tu gdje jest, konačno su otkazali poslušnost. Međutim, Davis upozorava da su i demokrati duboko podijeljeni Bidenovim odbijanjem da podijeli moć s progresivnim krilom oko Berniea Sandersa ili mlade Alexandrie Ocasio-Cortez. “Oslobođeni Trumpovih elektronskih fetvi, štoviše, neki od mlađih republikanskih senatora mogli bi se pokazati mnogo sposobnijim kad je riječ o pridobijanju bijelih, univerzitetski obrazovanih glasača nego li što centristički demokrati zamišljaju”. Iako Davis nastavlja da “jedina budućnost koju možemo predvidjeti – nastavak ekstremnih socioekonomskih turbulencija – čini svako gatanje u političku kristalnu kuglu uzaludnim”, nakon Trumpa na istom bi valu nezadovoljstva lako mogao zajahati netko jednako beskrupulozan, ali sposobniji i zato opasniji. Netko kome će put bit olakšan i štetom koju je Trump nanio svojim razaranjem američkih institucija i povjerenja javnosti u sustav, kao i već postojećom društveno-političkom koalicijom koju je aktualni predsjednik skovao. Netko, možda, poput senatora Teda Cruza, vođe Trumpovih lojalista kojeg su neki autori već proglasili “Trumpom 2.0”, inteligentnijim i artikuliranijim.

Sjedinjenim Državama najmanje treba “povratak na staro” i “pristojnost” – treba im netko tko će na narednim izborima, poput Sandersa, ponuditi za mainstream uši vrlo “nepristojna” i radikalna ekonomska i druga rješenja. Netko tko će biti u stanju obratiti se i dobrom dijelu onih birača koji su Trumpova baza i ponuditi politike koje će preokrenuti rastuću nejednakost i barem drastično ograničiti kapital, a u korist društvene većine. U suprotnom, demokrati i liberali zaista će biti grobari američke demokracije, a ni zastrašujući scenario fašistoidne, rasističke i nasilne diktature na vlasti u Bijeloj kući – s dramatičnim i lako moguće teškim posljedicama za čitav svijet – neće biti nezamisliv. Kome pretjerano mračno izgleda ideja da bi se to moglo desiti u svetoj utvrdi kapitalističke liberalne demokracije, neka se samo zapita koliko pretjerano su do nedavno izgledali ovotjedni prizori.

Izvor: Portalnovosti.com, Ilustracija: adam the creator

Autor: Jerko Bakotin

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top