VUK BAČANOVIĆ: Intelektualno nepoštenje Jahića i Tanaskovića

Profesora Tanaskovića pamtim kada sam, ima tome i 12 godina, kao mlad novinar, prisustvovao njegovom predavanju o Neoosmanizmu u Bijeljini. Od tada se od neoosmanskih aspiracija na Balkanu o kojima je tada govorio i nije nešto pretjerano ostvarilo (o geopolitičkim i geokonomskim posljedicama izgradnje Turskog toka se može nagađati).

Bog i Srpstvo

Osim, naravno, antidržavnog varanja sirotinje od strane SDA i Bakira Izetbegovića da ih podržava njihov vođa i predsjednik Erdogan i brutalno ponižavajuće turske igrane serije o Aliji Izetbegoviću, koja uz romantizaciju mladomuslimanskih kolaboranata iz Drugog svjetskog (uglavnom nacionalnih Hrvata) završava scenom u kojoj Izetbegović stariji Bosnu ostavlja u amanet (zavještanje) Erdoganu, baš kao što se ponavlja legendarna epizoda sa kraljicom Katarinom Kosačom-Kotromanić i papom Pikolominijem iz 15. vijeka. Sjećam se da sam tada pitao profesora Tanaskovića šta predlaže kao rješenje zamršene situacije koju je pojašnjavao, a kako Turci, uz američku pomoć i koncepciju “sekularnog islama” samo što nas nisu poklopili. Odgovor je bio kratak i jasan citat Jovana Dučića: “Verujem u Boga i Srpstvo”.

I mora se reći da je profesor vrlo revnostan vjernik u ovu simbiozu. Nedavno je tako reagovao na rezonovanje lingviste Dževada Jahića o bosanstvu/bošnjaštvu kao temeljnom identitetu Bosne i Hercegovine i službenom jeziku koji se, po Jahićevom mišljenju može zvati samo bosanski, ali ne i bošnjački, dok bi Bosanci trebali biti neka vrsta srpskohrvatskog aditiva temeljnom narodu sa transistorijskim kontinuitetom – Bošnjacima.

Neodbranjivo i bezobrazno

Nažalost ova analiza je prekratka da bih se u njoj previše bavio Jahićevim neodbranjivim pozicijama, ali ih je potrebno barem ovlaš obrazložiti kako bi se pokazalo da su Tanaskovićeve na prvu lako odbranjive i smislene, ali već na drugu, vrlo problematične, a u krajnjoj liniji također bezobrazno neodbranjive. O čemu se radi? Jahić zna zašto govori ono što govori i kome i zbog čega govori ono što govori, pa “historijsko biće Bosne” veže za toponim “ilirsko-tračkog porijekla” i “evolutivni put od Bosone do Bosne” da bi onda te nikada do kraja provjerljive lingvističke hipoteze vezao za paraistorijske nebuloze “da je bosanski etnos srednjega vijeka, prije svega onaj bogumilski, sebe nazivao ovom odrednicom, kojoj je, u skladu sa svojim vjerskim učenjem, dodavao i epitet Dobri (Bošnjani)”, da treba imati na umu “da etnici po svome nastanku nikad ne mogu biti stariji od hidronima ili toponima (!!!)”, pa do toga da je “bosanski jezik… jedini historijski naslijeđen i potvrđen naziv za jezik Bosne”.

Ako ne laže i sebe da bi uspješnije lagao druge, Jahić zna da se “Bosona” (Βόσονα), u istorijskim izvorima prvi put spominje u poglavlju Porfirogenitovog Upravljanja carstvom, koje nosi naziv “O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju”, da sintagma “Dobri Bošnjani” nema nikakve direktne veze sa vjerskim učenjem, već je epitet za čovjeka plemenitog roda/onoga u čiju se zakletvu može imati povjerenja/viđenijeg, odnosno pripadnika velikaške klase i kao takvog ga raširenog nailazimo i u državi Nemanjića i Brankovića, da najstariji sačuvani dokumenti bosanske provenijencije imenuju jezik na kojem su napisani svega pet puta i svih pet puta kao srpski, da etnici nužno ne nastaju od imena hidronima i toponima (to je jasno svakome ko je o srednjovjekovnim etnicitetima pročitao udžbeničku literaturu, a kamoli i ponešto od Valtera Pola ili Ludviga Volframa), pa je stoga takav argument u bilo kakvoj raspravi, sam po sebi, jalov. To su činjenice provjerljive svakome ko je ikada zaista pročitao danas vrlo lako dostupne istorijske izvore.

Tanasković i njegove lekcije

U tom smislu, Tanasković ima pravo kada piše da su “Zbrkana i nekonzistentna na etimološkom, dijahronijskom i etnolingvističkom planu, Jahićeva ‘objašnjenja’ neuporedivo jasnija na ideološkom i političkom nivou racionalizovanja.” Ali, to je, otprilike, mjesto gdje završava Tanaskovićeva smislena argumentacija. Jer, kada Jahiću, a time i njegovim čitaocima i poštovaocima nastoji objasniti da “logika cepanja Jugoslavije po nacionalnim šavovima nije mogla ostaviti tronacionalnu BiH kao nešto ‘puno više od toga’, ma šta se dalekim potomcima ‘dobrih Bošnjana’ priviđalo i ma kako oni tumačili svoju istoriju i ma kakvo ime davali jeziku kojim govore”, onda jednostavno ne nastupa iz pozicije koja mu daje pravo da dijeli takve lekcije.

Jer takva pozicija pretpostavlja puno širu perspektivu i fleksibilnost od “vjerovanja u Boga i srpstvo” kao maksimu iz koje proizlazi svo Tanaskovićevo promišljanje istorijskih i političkih fenomena. Jahiću bi se, umjesto licemjernih naklapanja šta bi trebala bošnjačka politika, npr. moglo odgovoriti i na način da su mnogi evropski i neevropski narodi, a time i njihovi etnički i lingivstički identiteti i nazivlja najčešće pluralni, pri čemu isti jedne druge, u različitim vremenskim periodima najčešće natkriljuju.

Pa tako odrednice iz dubrovačkih dokumenata iz 14. i 15. vijeka a koji govore o “de genere et nactione Bossinensium” (porijeklu i narodnosti bosanskoj” trgovaca, plemića i robova iz Bosne sveukupno sa spominjanjem Bošnjana u izvorima bosanskog porijekla nisu u suprotnosti sa izvorima koji govore o bosansko-srpskom identitetu vladajuće klase i naroda, čak i onda kada se one istorijski počinju udaljavati i/ili ponovno približavati, tako da bosanskost/bosanstvo/bošnjaštvo u imenovanju naroda i jezika bilo kome ne bi trebali predstavljati neki naročiti problem, ako se ne radi o malicioznom i neprijateljskom nastupanju.

Ako je današnjem Albancu savršeno svejedno da li se njegov predak izjašnjavao kao Arbëreshë ili Shqiptarët, a današnjem Rusu savršeno svjedno da li mu je daleki predak bio Poljanin, Krivič ili Tatar, zbog čega bi razumne političke ili intelektualne elite, bilo Srba ili Bošnjaka, ikada maltretirale jedne druge zbog dva srodna imena koja se cijelu svoju istoriju preklapaju i zbog čega ih ne učine potpunom svejednošću u ogromnom interesu oba naroda? Zbog toga jer je “pristup” i jedne i druge vonabi elite smišljeno ozlobljen.

Argumentacija “unošenja kahve”

Jer kako nekome zamjeriti njegovo maliciozno i neprijateljsko nastupanje kada sam tako nastupaš, iako bi se očekivalo da, budući da dolaziš iz društva sa daleko više političkog iskustva i istorijskih iskušenja, radiš posve suprotno. Jer potpuno je ispravno Izetbegovićima zamjeriti da je antijugoslovenstvo, odnosno politika istupanja iz jedne složene multietničke zajednice, samo po sebi i antibosanstvo, a sasvim drugo to činiti iz pozicija “Boga i srpstva” koja nije mnogo oklijevala da se sa slovenačkim, a posebno hrvatskim neoustaškim nacionalizmom dogovora oko rasklapanja te iste Jugoslavije, etničkog razgraničenja i njenog anatemisanja, proklinjanja i proglašavanja najvećom istorijskom srpskom greškom, te uzrokom svih srpskih patnji i stradanja u 20. vijeku.

Tanasković će ispravno ismijati pozivanje Bakira Izetbegovića na bosanstvo, s obzirom da dolazi “od čoveka koji je unosio kahvu dok su februara 1991. godine u jednom salonu sarajevskog hotela “Holidej In” njegov babo i Dobrica Ćosić četiri sata razgovarali o budućnosti Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.” Jer nam ne nudi odgovor kakav bi zajednički sadržilac takva Jugoslavija imala u slučaju da je Alija Izetbegović na nju pristao, ma koliko bilo tačno da bi takav izbor spriječio rat i poštedio nas najužasnijih stradanja?

Iz priloženog smo vidjeli da je ideologija “Boga i srpstva” i njena posljedična kulturna politika  koja je podrazumijevala rigidni antikomunizam, istorijski revizionizam i klerikalizam sa snažnim etatističko-neopaganskim i antihrišćanskim primjesama, nije mogla održati na okupu ni Srbiju i Crnu Goru, a kamoli bi mogla Bosnu i Hercegovinu sa svim njenim složenostima i suprotnostima, čak i uz uslov da joj je na čelu bio najsrbofilniji projugoslovenski Bošnjak, a kamoli sitnošićardžijski prevrtljivac okružen filoustaškim mladomuslimanskim kadrom kao Alija Izetbegović?

Rebac i nedostojni nasljednici

Jedan od najvećih Jugoslovena i Srbofila, Hasan Rebac, napisaće 1925. za Maticu srpsku, sljedeće, još uvijek aktuelne, ali i proročanske riječi:  “Najposle, desilo se i poslednje čudo, veliko čudo, barem za naše verski grupisane muslimane, – izmirili su se i sporazumeli Beograd i Zagreb. Sve to učinilo je da je muslimanska jugoslovenska organizacija kao partija ostala bez programa. Zbog svega toga danas se u Bosni ljuljaju muslimanske mase. Među njima je pravo vrenje i one i njihove vođe traže put kojim da krenu. Muslimanske mase su partiski duboko demoralisane usled svih dosadanjih neuspeha, i tako duge opozicije i ekonomske iznurenosti i one traže sebi skloništa… Svi događaji oko njih, međutim, taki su, da ih sve sili na promenu i oni se danas smišljaju i talasaju. Ako neuviđavnost pravoslavnih Srba bude i dalje potrajala, treba računati s tim da će muslimani otići na drugu stranu, kuda ih mame i gde su im širom otvorili vrata.”

Prema tome, problem u Tanaskovićevoj kritici Jahića, ili o pokušaju Jahića i njemu sličnih da kritikuju Tanaskovića i one njemu slične, nije baratanje istorijskim činjenicama i njihova intepretacija, pa čak ni stepen tačnosti/netačnosti tih intepretacija.

Elis Bektaš je u svojoj nedavnoj kolumni za Preokret vrlo odlično primijetio da je akademski i intelektualni korupus bošnjačkog i srpskog naroda “pristao na sramnu ulogu služavki političkih elita”, te da “Ni to što su se dijelovi tih korpusa priklonili opozicijama umjesto vlastima ne umanjuje njihovu bruku i njihovu odgovornost, jer i dalje imaju ulogu ideološkopropagandnih megafona.” One, dakle, ne vode nikakav dijalog, već samo borbu da se što bolje predstave pred probranim, već odavno ozlobljenim i sluđenim publikama koje su naviknute da gutaju poluistine i poluinformacije, ubjeđene da je njima i samo njima i nikome drugom učinjena najstrašnija istorijska nepravda.

Zatvoreni sistemi, lažljivi i pokvareni

I jedna i druga, uprkos prividu pluraliteta, velikodušnosti i otvorenosti koju nude, nisu ništa drugo do smišljeno zatvoreni sistemi za zatvaranje vrata bilo kakvom dijalogu, jer nastupaju na način da je već sve rečeno i da se sa pozicija sverečenosti može i treba samo emocionalno ucjenjivati i ponižavati druga strana.

Takva intelektualna podloga najbolje je oličena u nedavnoj kopi-pejst rečenici Milorada Dodika, koji se, naravno, opet isturio za hrvatsku stvar, govoreći o “državi” Herceg-Bosni: “Ne želim ništa loše nijednom muslimanu, ni Izetbegoviću niti želim da komentarišem njihove ambicije o Republici Srpskoj, kantonima… Želim da kažem da se kane te priče, nemaju ništa da traže u Banjoj Luci, kao što ja nemam šta da tražim u Sarajevu.” Ništa drugačije i protivno postojećm stanju nema šta da traži u Banjaluci i Sarajevu? Postojeći stavovi i svjetonazori su zakucani i nepromjenjivi? Nemamo izbora nego da budemo najgore moguće verzije sebe u najgorima od svih mogućih svjetova? Na sva ova pitanja potvrdno nam odgovaraju intelektualci poput Jahića i Tanaskovića, valjda i zbog toga što je ugodno uživati u društvima koja su sami osmislili. U kojima se, tobože vjeruje u Boga, srpstvo, bošnjaštvo, a zapravo ni u šta drugo nego u ultimativno intelektualno nepoštenje, zluradost i lažljivost.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Intelektualno nepoštenje Jahića i Tanaskovića”

  1. Cenim Vuka, al mislim da greši u pogledu srpskog antijugoslovenstva. Rečju – ono je iznuđeno! To je ona prkosna, bespomoćna mržnja pretučene i prevarene žene, koja je 2 puta oprostila sve, ali ju je ipak nezahvalni muž konačno napustio, iako mu je ona decu odgajila, kuću čistila, ručak kuvala, košulje peglala… i opet bi, al on neće, pa ona glumi da bi sačuvala bar malo dostojanstva.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top