ELIS BEKTAŠ: Dvojac

Franjo Tuđman se u dobrom dijelu ne samo hrvatske javnosti percipira kao otac današnje hrvatske države, no takvu ocjenu valja doživljavati isključivo kao dokaz infantilnosti etničke i plemenske svijesti koja je uvijek u potrazi za simboličkim ocem, za dominantnom figurom koja će joj, što bi prosti puk kazao, jebati majku. Preciznije bi bilo reći da je Tuđman, na temeljima AVNOJ-a i ZAVNOH-a digao zidove današnje hrvatske države.

Sanaderov pokušaj

Često se, međutim, zaboravlja da je krov na tu građevinu, istina prilično nevoljno, postavio Ivo Sanader, svojim drakonskim presudama za korupciju i da bi bez okovanog Sanadera današnja Hrvatska vjerovatno još uvijek čučala u predvorju Evropske Unije, živeći svoje strahove od prijetećeg komunističko-srpsko-islamskog trojstva. Nezahvalno je nagađati da li bi takva situacija dovela do ponovnog buđenja nekih zdravijih političkih snaga i artikulacije nekih smislenijih političkih glasova u Hrvatskoj, jer iskustvo pokazuje da se u drugim čekaonicama za EU takvi glasovi pojavljuju stidljivo ili nikako, pa se ovdje nećemo baviti tim nagađanjima.

Činjenica je, međutim, da je najveći pritisak na Hrvatsku u pogledu obračuna sa krovnom korupcijom, oličenom u Ivu Sanaderu i generalu Zagorcu i njihovim poslovnim sponama sa notornim Jergom Hajderom, dolazio iz Njemačke i to upravo iz političkog okvira iz kog stiže i nasljednik Valentina Incka.

Za razliku od dosadašnjih visokih predstavnika, koji su po pravilu bili diplomate, Kristijan Šmit je politički operativac, sa iskustvom ministra u vladi Angele Merkel.

Uloga narednika Šmita

Imajući to u vidu, ne treba odbaciti mogućnost da njegov izbor indicira sazrijevanje volje zainteresovanih političkih centara moći da konačno krenu u obračun sa korupcijom i kriminalom u Bosni i Hercegovini, kao jedinim načinom spašavanja ostataka te države i njenih građana od konačnog sunovrata u civilzacijski bezdan i od gubljenja svakog legitimiteta za učešće u poslovima civilizovanog svijeta. Kristijan Šmit po svoj prilici ne dolazi da bi, poput Incka, uveseljavao ili ljutio građane Bosne i Hercegovine svojim komičnim i karikaturalnim nastupima, već dolazi da zasuče rukave i natjera domaće funkcionere da ih i oni zasuču i prionu na borbu protiv korupcije. Ili da zavrću rukave na svojim zatvoreničkim bluzama dok rade u ekonomatima kazneno-popravnih zavoda.

S druge strane, ne treba gajiti naivne iluzije da će Šmit nastupiti kao obnovitelj mladomuslimanskog vlažnog sna o unitarnoj Bosni i Hercegovini, ali ni kao spasilac koji će Republiku Srpsku izvesti iz BiH. Legalist i regionalist, Šmit će vjerovatno imati sluha i za značaj državnog okvira, ali i za regionalne posebnosti unutar njega.

Uostalom, ma šta domaća politička fukara tvrdila i ma šta vjerovale domaće obeznađene mase, u ozbiljnim političkim okvirima u Evropi i svijetu itekako se zna da glavni problem Bosne i Hercegovine nije njen dejtonski ustroj, već jeziva korupcija i vladavina civilizacijskih štetočina, ljudskih karikatura i etičkih monstruma.

Onespokojući pristup Vučićeve Srbije

Pitanje je da li igdje u Evropi glasa uplašenije i ucijenjenije biračko tijelo od onog u Bosni i Hercegovini i možda još samo Vučićeva Srbija nudi približno otužan i onespokojavajući prizor. Dok se ne otklone uzroci tog straha i mehanizmi ucjenjivanja biračkog tijela, neozbiljna je svaka diskusija o tome šta stanovništvo te zemlje želi, jer do tada možemo znati samo šta u njoj žele nakazne oligarhije, koje nisu drugo do korporativni kvislinzi, i njihovi saveznici u poslu podjarmljivanja društva, pri čemu prevashodno mislim na gerijatrične akademske i vjerske institucije.

Nekako upravo sa nagovještajima da će doći do promjene na čelu OHR koincidira i raspad sistema na minderima Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. Tom dvojcu i njihovim kafilerijama sve je teže prikriti prve znake panike, koja prijeti da pređe u galop.

Izjave koje dolaze iz Izetbegovićevih i Dodikovih usta u posljednjih nekoliko sedmica ukazuju na mogućnost da su njih dvojica ili jezivo uplašeni razvojem događaja ili da imaju ozbiljnih mentalnih poteškoća ili da im jednostavno više nije preostalo ništa drugo osim da izvaljuju idiotluke i kretenluke i da bezočno lažu. Šta god da je u pitanju od to troje, razlog je za zabrinutost, jer nije dobro kada se u nekom društvenom ili političkom okviru pitaju ljudi koji su prestrašeni ili mentalno oboljeli ili su jednostavno pokvareni lažovi.

Bilo bi i pogrešno i naivno tvrditi da su Izetbegović i Dodik na identičan način štetne pojave u društvenom i političkom prostoru, ali bi bilo jednako naivno i pogrešno tvrditi i da se suštinski razlikuju u pogledu svog potencijala da nanesu nemjerljivu štetu društvu. Isto važi i za njihove oponente u politici. Razlike postoje, ali one su uglavnom metodološke, pojavne, efemerne. Ono što ih sve spaja jeste devijantna i nastrana svijest o društvu, o javnom dobru, o legalizmu, pa i o toj jebenoj naciji i državi o kojima stalno pametuju, a niko da im kaže de utunite Bog vas neubio, otkud vam više snaga da ponavljate takve kretenluke.

Preživljavanje BiH i RS

Preživljavanje Bosne i Hercegovine, što uključuje i preživljavanje Republike Srpske, zahtijeva njene Sanadere i Zagorce, i to u znatno većem broju nego što je bio slučaj u Hrvatskoj. Naravno, postoji mogućnost i da Bosna i Hercegovina preživi bez Republike Srpske, kao i obratno, ali vjerujte mi na riječ da ne biste željeli živjeti u takvim društvima, ukoliko imate ljudske, a ne samo stočne i fukarske ambicije.

No od domaćih Sanadera još je važnije da se konačno preduzme opsežna opštedruštvena akcija na izgradnji društvene svijesti o neprihvatljivosti korupcije. Ta je svijest u ovom trenutku reducirana na kakofonično ponavljanje napamet naučenih fraza, lišenih svakog stvarnog značaja i smisla.

Ne treba, međutim, prestrogo suditi čitavom društvu, jer je ono obeshrabreno nedjelotvornošću ili nakaradnim djelovanjem institucionalnog mehanizma i zato je tu akciju prosvjećivanja društva nužno voditi na više frontova simultano – uporedo sa edukacijom najširih masa, tim je masama nužno pružiti i dokaze da borba protiv korupcije nije borba protiv vjetrenjača.

Kolektivna svijest potopljena u mitomaniju ujedno je i zaglupljena kolektivna svijest, pa ona tako ne može shvatiti da je njeno mutavo i saučesničko posmatranje korupcije, u kojoj ne mora nužno učestvovati kao aktivni ili pasivni subjekt, u izravnoj koliziji sa percepcijom vlastitog kolektivnog identiteta i njegovog značaja. Zaglupljena kolektivna svijest ne shvata da nije dovoljno samo verbalno osuditi korupciju kao fenomen, već je nužno i hraknuti šlajmaru u lice svakom učesniku u korupciji i prijaviti ga nadležnom organu – to nije nikakvo doušništvo, niti cinkarenje, već elementarna građanska, pa ako hoćete, i nacionalna svijest.

Društvena svijest će sazrijeti kada bude sposobna razumjeti da legalizam ne pada s neba niti ga neko može donijeti kao dar, već se za njega valja neprekidno boriti. Korupcija izvire iz najdublje ljudske prirode i samo je valjane društvene norme obuzdavaju, onako kao što je nakaradne društvene norme pospješuju. Tamo gdje društvo uspostavljanje normi prepusti klanovima, pa čak i porodicama, kao što je u Bosni i Hercegovini slučaj sa obiteljima Dodik i Izetbegović, i gdje šuti pred konkretnim slučajevima korupcije, tamo se društvo odreklo vlastitog subjektiviteta, a ujedno je postalo saučesnik i pomagač u korupciji.

Perfidna kontrola politike

Poslati dvojac Izetbegović-Dodik u političku magareću klupu ili ga posve isključiti iz politike, može biti rezultat volje određenih političkih centara moći iz inostranstva, ali to bi bilo samo privremeno i dugoročno štetno rješenje, ukoliko ovdašnja društvena svijest sama ne sazrije dovoljno da se može zahvaliti na uslugama jednoj ontološkoj karikaturi feudalca i jednom ontološkom šverceru. Njihovo je udaljavanje iz politike od životnog značaja zbog korupcije koju oni perfidno promovišu.

Dovoljno je uočiti da ovaj dvojac upadljivo izbjegava da govori o poreskoj politici i da odbija korupciju i nepotizam staviti u vrh programskih prioriteta svoje politike. Umjesto toga, stadu se serviraju shizofrene floskule o ugroženosti i o svijetloj budućnosti koja čeka stado čim se, eto, riješe onog drugog. A stado kao stado, poneko grlo tu i tamo sumnjičavo zavrti glavom, ali stado nema hraborsti pa se na kraju uvijek zbije oko čobanskih obećanja.

To što obećanja ponekad dolaze iz usta drugih čobana, koji su formalni oponenti dvojcu Izetbegović-Dodik, ne znači ama baš ništa, jer i ti čobani slijede temeljnu mitomansku matricu Izetbegovića i Dodika, a razlike su tek dekorativne prirode.

Zato je na simboličkom planu od još većeg značaja da se ovaj dvojac konačno počisti sa političke scene zbog njihovog malignog i duboko pokvarenog, ne samo na ideološkom, već i na onom elementarno ljudskom planu, manipulisanja kolektivnim traumama. Izetbegović perfidno koristi zatucanost i odsustvo društvene svijesti među Bošnjacima da bi protežirao tezu o kolektivnoj krivici srpskog naroda, premda je dovoljno mudar da to ne izgovara eksplicitno, kao i tezu o ultimativnoj nevinosti Bošnjaka, koje kolektivno proglašava žrtvom. Navlaš isti modus operandi koristi i Dodik, koji sve Bošnjake, takođe perfidno i posredno, proglašava remetilačkim faktorom i prijetnjom po Srbe, te koji od krivice abolira čak i najnotornije zločince iz reda srpskog naroda.

Dokazi koje je ponudila pandemija

Za to vrijeme, njih dvojica su uspjeli preko svojih rektalnih speleologa da unište ne samo svaku sposobnost ovdašnjeg društva da se bori protiv iskušenja stvarnosti, već i svaku nadu koja počiva na razumnim očekivanjima. Da se ne lažemo, ovdje se nadati mogu samo mrtvi, retardirani i zli, jer su im neofeudalne i švercerske ideologije stvorile idealan društveni prostor za njihove ljudske i životne ambicije.

Povijesni trenutak je sazrio, prilike se ukazuju. Pandemija je ponudila konačne dokaze da je vođenje društva prepušteno idiotima bez ikakve vizije i odgovornosti. Svijet šalje novog visokog predstavnika, sa kapacitetom da koordinira borbu protiv posvemašnje korupcije.

Izetbegović i Dodik su u panici i izjavljuju sve veće kretenluke, pa čak angažuju i članove obitelji da ih nevješto i luckasto brane po društvenim mrežama. Ukoliko društvo ne shvati da je sada čas da se počne graditi svijest o štetnosti i neprihvatljivosti ovog etički i civilizacijski oboljelog dvojca, biće kasno da je počne graditi par mjeseci pred naredni izborni ciklus.

To je, ipak, proces koji zahtijeva malo više vremena, naročito u ovako zapuštenom i zatucanom društvenom okviru. A ako ne počne graditi tu svijest, društvo neće imati nikakvo pravo da se sutra žali što je prepušteno tužnoj sudbini i što je umjesto društvenog, političkog i povijesnog subjekta postalo folklorno društvo sa nekoliko etničkih sekcija.

Za utjehu, bar će ga i dalje uveseljavati spadala poput Izetbegovića i Dodika, kao što su ga uveseljavali kada je Izetbegović egzaltirano tvrdio da je uklanjanje ploče sa Karadžićevim imenom sa studentskog doma u Palama pobjeda legalizma, jer idiot ne shvata da uklanjanje ploče po patetičnom zahtjevu kćerke jednog osuđenog zločinca nema veze sa legalizmom, ili kada je Dodik tvrdio da je afera sa ikonom kreirana u sarajevskim medijima (koji, istini za volju, iskazuju neumjesnu i zabrinjavajuću srbofobiju i rusofobiju u tretiranju tog skandala), a pri tom upornošću idiota zanemaruje činjenicu da je Sergej Lavrov tu ikonu – ekspresno vratio.

Piše: Elis Bektaš, Ilustracija: Preokret

1 thought on “ELIS BEKTAŠ: Dvojac”

  1. Prijatelju, batali marksističko tumačenje stvarnosti. Lepo je Nino Raspudić rekao: ,,Politički problem zahteva političko rešenje”. Ili vam je možda draži Zoran Panović, koji stalno podseća da je prosečna plata u Jugoslaviji Anta Markovića bila 1500 DM-a, ali to nije sprečilo primaoce tih plata da tu istu Jugoslaviju razbucaju u krvavom građanskom ratu. Manite se priče o korupciji, nepotizmu, ekonomiji, ekologiji… status kvo ima 2 alternative: Jugoslaviju i raspad BiH.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top