ELIS BEKTAŠ: Halal svinjarija Safeta Softića

Skoro da ne postoje riječi, uključujući i psovke, koje bi bile neumjerene za opisivanje gađenja što ga društvena svijest i građanska pristojnost osjećaju pred svinjarijom koju je državni parlamentarac Safet Softić priredio ovdašnjoj javnosti, upućujući izvinjenje Islamskoj zajednici zbog svog glasa za inicijativu zastupnika Damira Arnauta kojom se zahtijeva promjena naziva ulica, trgova i ustanova nazvanih po osuđenim ratnim zločincima i kolaboracionistima.

Koga briga za minimum ozbiljnosti

Softić u svoju odbranu navodi da prilikom glasanja nije znao za Arnautovo obrazloženje inicijative, u kom su eksplicitno navedena i neka imena za koja Softić smatra da zaslužuju izuzeće od civilizacijske odgovornosti za svoje činodejstvovanje tokom Drugog svjetskog rata. Premda inicijativa nema nikakvu obvezujuću niti pravnu snagu, sama činjenica da je uvrštena na dnevni red sjednice predstavničkog doma državnog parlamenta postavlja granitno čvrstu obavezu pred zastupnike da se upoznaju sa svim relevantnim informacijama, među kojima je svakako i obrazloženje predlagača. Ako ni zbog čeg drugog, a ono barem kao kondicioni trening za glasanje o ozbiljnijim tačkama dnevnog reda, poput, recimo, zakona.

Ta obaveza, koja ničim ne derogira Softićevo, ili pravo bilo kojeg drugog parlamentarca, da glasa po vlastitoj političkoj volji i savjesti, proističe prevashodno iz činjenice da su parlamentarci za svoj rad plaćeni budžetskim novcem, dakle parama čitavog društva, pa stoga čitavom društvu duguju minimum ozbiljnosti i odgovornosti u obavljanju svog posla u tijelima zakonodavne vlasti.

Objašnjavati šta se dešava sa društvima u čijim zakonodavnim tijelima nema ozbiljnosti i odgovornosti, bilo bi sramota ponuditi čak i osnovcima. Nažalost, izgleda da ovdašnjim parlamentarcima takvo objašnjenje ne bi bilo suvišno.

Koga uopšte briga za civilizacijski minimum

Ostaviću po strani slučajeve Huseina Đoze i Mustafe Busuladžića, koji su Softića naročito potresli, prepuštajući njihovo pretresanje Bošnjacima u smislu profesije koji nikako da se odluče koji im je od te dvojice najveći intelektualac, pa tako tituliraju čas jednog a čas drugog. Zadovoljiću se time da ukažem kako ipak postoji veoma bitna razlika između Đozinog emancipatorskog i prosvjetiteljskog rada i reakcionarnog visokoparnog palamuđenja jednog Busuladžića, a dodaću i to da smatram kako u svijetu u kom živimo nijedan SS oficir, bez obzira na razloge zbog kojih je obukao tu uniformu i bez obzira na izdržanu kaznu, ne zaslužuje da mu se ukaže počast nazivanjem ulica ili škola njegovim imenom. To je neki civilizacijski minimum kog kao vrsta dugujemo bezbrojnim žrtvama nacističkih odreda smrti.

Softić ima pravo da misli drugačije pa i da u zakonodavnom tijelu iznosi to svoje mišljenje. No ono što nema pravo, jeste ponižavanje društva koje ga plaća za taj rad, a on upravo to čini – ponižava društvo i to dvojako.

Prvo ga ponižava svojom neodgovornošću i svojim šlampavim obavljanjem zastupničkog posla, pa se na osnovu njegovog priznanja da nije bio upoznat sa relevantnim i, što je još bitnije, dostupnim informacijama o predmetnoj inicijativi možemo opravdano zapitati da li je on na jednak način postupao u mnogo važnijim pitanjima i da li je o zakonima glasao mehanički i skoro nesvjesno dižući i spuštajući ruku, kao pri masturbiranju. Potom ga ponižava javnim upućivanjem izvinjenja Islamskoj zajednici, koja ima pravo da se osjeća povrijeđenom zbog Softićevog glasa za inicijativu, ali joj ne pripada pravo na zastupničko izvinjenje iz prostog razloga što ona tog zastupnika – ne plaća.

Šta i kako…

Čini mi se da neću pogriješiti ustvrdim li da je svojim izvinjenjem, što ga iz pozicije parlamentarca upućuje vjerskoj zajednici, Softić pomalo uvrijedio i samog Đozu, koji se nakon okajanih grijeha i zabluda iz svoje mlađe dobi, posvetio emancipovanju i modernizaciji jugoslovenskih muslimana i premda je to činio iz pozicije vjerskog autoriteta, što je otežavajuća okolnost i svojevrsna prepreka ideji sekularnog moderniteta, ipak je postigao određene rezultate u tom poslu. Nažalost, kratkoročne, jer današnje iskustvo pokazuje da jedan Softić i njegovi brojni istomišljenici ništa nisu naučili od svog navodno omiljenog intelektualca. Kažem, navodno, jer je opravdano posumnjati da je Softiću i njemu sličnima znatno bliži i znatno draži reakcionarni Busuladžić. Uostalom, Đozo je nastojao da jugoslovenske muslimane emancipuje u nacionalnom smislu i pomjeri ih od religijsko-kulturološke posebnosti ka statusu ravnopravnog naroda u jugoslovenskoj federaciji, a Busuladžić se zadovoljavao borbom za jačanje religijsko-kulturološke posebnosti muslimana u okviru hrvatske nacije.

Softić skupa sa svojom strankom vrijeđa i na treći način, ali bilo bi iluzorno od takve skučene i zatucane svijesti očekivati da razumije svoje štetno postupanje.

Njihovo zahtijevanje pravde za Đozu i Busuladžića argumentom da se istim aršinom tretiraju i druge suspektne ličnosti, među kojima čak i Ivo Andrić, bilo bi donekle legitimno kada taj zahtjev ne bi bio postavljen nakaradno i naopako. Prošlost nije idealna i u njoj nesumnjivo ima mnogo tamnih i maglovitih mjesta koja čekaju osvjetljavanje. Jedno od njih je svakako i pitanje subjekata poput Andrića, kojeg nikakva Nobelova nagrada ne može abolirati od činjenice udvoričkog i ambicioznog plazanja po Stojadinovićevom minderu i od koketiranja sa Hitlerovom ideologijom.

Andrić nije bio glup čovjek i u vrijeme svog ambasadorovanja u Njemačkoj morao je vidjeti da je tu riječ o jednom monstrumu koji se nužno ostvaruje u zlu i u totalitarizmu. Čak je i Crnjanski, koji je gajio određene simpatije za Musolinija, precizno uočio da je njemački nacizam operetski igrokaz civilizacijskih autsajdera i da ta avantura nužno mora procvjetati nečim užasnim.

Primitivna trgovina

Softić i njegova SDA, međutim, ne zahtijevaju odmjerenu, na činjenicama zasnovanu i znanstvenu javnu diskusiju o neuralgičnim momentima prošlosti, jer su svjesni da bi takva diskusija na površinu mogla izbaciti mnogo više gadaluka nego što bi oni voljeli, već kapricioznošću neodgojenog i priglupog djeteta nude jednu primitivnu trgovinu – pustite nas da rehabilitujemo svoje ustaše i naciste, a mi ćemo zašutjeti na Andrića, a možda čak i na one koji su ne samo riječima već i djelima podržavali nacizam i druge nakazne ideologije i koji su izravno naređivali ili činili zločine.

Ta pijačna, još uvijek eksplicitno neizgovorena ponuda, to je ta treća uvreda koju Softić i njegovi kompanjoni upućuju čitavom društvu, pa i onima čije interese navodno zastupaju.

No sve je to u ovom času od manjeg značaja spram činjenice da u parlamentu sjedi zastupnik, po svoj prilici ne jedini takav, koji ruku na glasanju diže, kako već rekoh, kao pri masturbiranju – mehanički i skoro nesvjesno, i da je za takav posao plaćen novcem čitavog društva. Bio bi zanimljiv društvenopolitički eksperiment kada bi se plate i naknade zastupnicima u zakonodavnim tijelima ukinule i kada bi njihovo finansiranje morale preuzeti stranke iz kojih dolaze.

Civilizacijskim uhljupima poput Softića takav bi model u početku vjerovatno odgovarao, jer bi ih oslobodio dijela odgovornosti prema čitavoj javnosti, ali pitanje je koliko bi dugo to potrajalo. No takve je utopijske ideje nemoguće sprovesti u djelo, pa mi ostaje samo da još jednom, uz sveprožimajući osjećaj gađenja, podviknem da su subjekti poput Softića društveni kriminalci i pokvarena prevarantska đubrad, i da se nadam da će moje gađenje osjetiti što veći dio ovdašnjeg društva, pa da na njemu gradimo podnošljiviju budućnost i modernije društvo, kad već nismo uzgojili svijest na kojoj bismo ih gradili.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top