VUK BAČANOVIĆ: Učenici krivoustog fašiste

“…onda mi pronalaze u supruzi čas Židovku, čas Srpkinju. Na moju sreću, ni jedno ni drugo nikad nije bila, kao što mnogima takve jesu.” Ovu rečenicu je Franjo Tuđman, poznat još i kao prvi hrvatski predsjednik, izgovorio na predizbornom skupu u zagrebačkoj Dubravi 1990. Oni perfidni umovi koji ga brane vele da on time nije mislio ništa loše ni o Srbima ni o Jevrejima, nego je, eto, ukazivao na nepravdu koja se u SFRJ, navodno, sprovodila prema onim Hrvatima koji nisu ženili Srpkinje i Jevrejke. Iako je apologetima hrvatskog nacionalizma i onda i danas jasno šta je Tuđman mislio, a što je jasno svakome ko je pročitao njegov ideološki testament Bespuća povijesne zbiljnosti, oni ovu rasističku zlokobnost nastoje relativizovati samo iz jednog razloga: normiranje zla je moguće jedino ukoliko se ono predstavi kao nužnost, kao put izbjegavanja još većeg zla.

Ideološko bijedništvo

Ili kao što je sam Tuđman napisao u svojoj apologiji genocida, on može dovesti i “do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i potrese”. I ova logika zla radi zla, bijedništva radi opstanka bijedništva samog je ono što suština postjugoslovenskog etosa. Jugoslavija? Let je to u nebo zlog megalomana Aleksandra i još gorih komunista bez obzira na njihove razlike i neprijateljstva. Ispravno je i realno je bilo podilaziti zlu, uvlačiti mu se u čmarne otvore, a potom glumiti neshvaćenog mučenika, bez obzira radi li se o ulemi, uključujući Huseina Đozu, koja poručuje da je Pavelić najveći poklon muslimanima, generalu Mihailoviću koji ne vidi ništa problematično u kolaboraciji ili odgovarenjem genocidom nad genocid, ili kreirati poluistine poput one da je „NDH nije bila samo puka “kvislinška” tvorba i “fašistički zločin” već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskog krojila novi evropski poredak; tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica” kao inicijalne kapisle ideološkog bijedništva na slovenskom jugu.

I upravo zato živimo u distopiji u kojoj heroji ne postoje, a vjerovanje da oni postoje se proglašava ludošću, remećenjem logičnog poretka oportunističkog bijedništva, kojem se onda tepa “realpolitika”.

Nije govno nego se pas posrao

Milorad Dodik je možda najbolji primjer kako ta logika funkcioniše. Koliko je trebalo da priznanje gotovo simpatičnog oportunizma “ja njima o ekonomiji, a oni me gledaju blijedo, a kad im kažem ‘Ne damo Republiku Srpsku, svi na noge”, dođe do studentskog doma “Dr. Radovan Karadžić” i posljednje, potpuno tuđmanovske izjave o Vanji Bjelici – Prutini kao gospođi “koja se predstavlja kao da je predstavnica srpskog naroda, a bila je ili je još udata za muslimana Bošnjaka u Sarajevu”. Kako god tumačili ovu izjavu, bilo na način na koji je to o poželjnoj i “normalnoj” nacionalnosti svoje žene objašnjavao Tuđman, ili o nepoželjnoj i nenormalnoj nacionalnosti nečijeg supruga sugerisao Dodik, poruka je dvostruko jeziva. Najprije zbog sugerisanja da je nečija narodnost sama po sebi osnova sumnje za pripadnost grupaciji kojoj se može vjerovati, a drugo, jer je takva izjava upravo zalaganje za onaj sistem koji uzimanje supružnikove narodnosti kao osnove sumnje za pripadnost grupaciji kojoj se može vjerovati, uzima za svoju primarnu vrijednost.

Drugim riječima, nije samo sporno nekoga prozivati zbog narodnosti supružnika, sporno je i produkovati sistem koji takva sumnjičenja nasumično kreira.

Franjo Tuđman se nije naprosto žalio što mu podmeću da mu je žena Srpkinja/Jevrejka, on je takvim izjavama vrlo smišljeno učinio sve da sistem brojanja krvnih zrnaca, pa i njegovim vlastitim unucima – Srbima, postane, ne samo etički prihvatljiv, već norma međudruštvenih  odnosa.

Uzaludni su tu pokušaji odbrane da je to samo propagandni govor, jer neka druga djela, poput uglavnom pristojnog svakodnevnog odnosa prema drugim etničkim grupama u Republici Srpskoj, svjedoče suprotno, jer je nemoguće vječno održavati balans između otrovnih riječi i djela, kao i odgađati trenutak kada će izrečeni otrov početi djelovati na sve oko sebe i ubiti i ono što je bilo drugačije i sve oko sebe. Milorad Dodik ne samo da je propustio priliku da postane lice pozitivne nove srpske politike, već, čini se, do kraja, autodestruktivno i srbodestruktivno insistira da bude nešto slično Tuđmanu, pa tako postaje usta Dragana Čovića u zahtjevanju “Trećeg entiteta”, Herceg-Bosne koji je, kao i NDH “izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda”, nešto što, kako Dodik tvrdi, međunarodna zajednica mora priznati kao realnost uz Bosnu i Republiku Srpsku.

Skot gnusniji od ikoga drugoga

Kojoj se nije protivio ni otac i politički mentor trenutnog predsjednika SDA, Alija Izetbegović, budući da je upravo sa takvom “realnošću” i takvom “zajednicom” 1991. krenuo u stvaranje nezavisne države i koju nije likvidirao čak i kada je to vojno bio u stanju da učini 1993. I čijem se de fakto postojanju, uprkos ispraznoj retorici o građanskoj državi, ne protivi ni nasljednik dinastije, Bakir. Ne samo zbog činjenice da Hrvati-muslimani ustaškog opredjeljenja iz vremena NDH zauzimaju mjesta glavnih mislilaca i književnika u nacionalnom panteonu i zbog toga što, kada se sve sabere i oduzme, u odnosu Bakir-Čović uglavnom sve bude onako kako hoće Čović i hrvatski nacionalizam.

Izetbegović je izjavom da su Srbi “loš narod”, koja je iznenađujuća samo onima kojima je nepoznata istinska ustašofilska aksiologija SDA, u najboljem stilu Mila Budaka, samo završio misao koja počinje sa Starčevićevom tezom o “Slavoserbskoj pasmini”, “skotu gnusnijem od ikoga drugoga”, koji nije dosegao ni stepen životinje.

Jer kako drugačije protumačiti mračnjačku konstrukciju:  “Kažu nema loših naroda ima samo loših rukovodstava. Nisam siguran! Jer, on (Milorad Dodik) se dodvorava jednom velikom broju ljudi koji žele balkansku politiku, koji žele sirovu politiku…”, nego kao odjek Starčevićevih riječi kojima je ustašama u Drugom svjetskom ratu umirivana savjest da masovno ne kolju ljudska bića, jer “slavoserbi” nisu ljudi nego oblik postojanja niže od životinje: “Oni nemaju svest; oni ne znadu kao ljudi čitat; njih se nikakav nauk ne prima; oni ne mogu biti ni bolji ni gorji nego li su; oni su, izuzev okretnost i prepredenost koje daje vežbanje, svi u svemu posve jednaki.”

“Izvan sistema…”

Jer šta je to, dođavola, “sirova politika” i gdje ona ne postoji? Gdje se to na široke mase ne utiče prevashodno emocijama i emotivnim manipulacijama, a upravo na po osnovama očekivanja tih masa, bez obzira radi li se o Greti Tumberg, Trampovoj proročici ili pevaljki u nekom šatoru pokraj Prnjavora? Pa nigdje, što Izetbegović dobro zna, jer radi to isto. Naravno da postoje ljudi koji vole vjerovati u mitologiju o Bošnjacima kao “dobrim Bošnjanima” iz mita o bogumilima, koji govore jezik behara i koji ne bi ugrozili ni malog bijelog zeku, a kamoli ljudsko biće i to je sociološki sasvim normalno jer ljudi su generalno skloni fantazijama koje najčešće predstavljaju psihološke zaštitne sisteme od procesa koje ne razumiju.

U Americi sam npr. upoznao mnoge pristojne i miroljubive ljude koji su uvjereni da SAD  nisu okupirale ni jednu drugu državu. I onda im Izetbegović servira scenario po kojem osuđeni Sakib Mahmuljin “nije imao efektivnu kontrolu nad jedinicama El Mudžahid.” Doduše “Neko treba da odgovara za zločin. To nije Sakib Mahmuljin. Svi mi znamo da je ta jedinica bila izvan sistema komandovanja Armije RBiH”.

Za Izetbegovića su Srbi loš narod jer prihvataju istu onu ušima prijatnu svinjariju koju lako prihvata većina ljudi na svijetu, pa i Bošnjaci, a to je da “naši” nisu mogli počiniti bilo kakvo zlo, a ako i jesu, onda to nije niko naredio, za to niko nije odgovoran, nego se, eto desilo, niko ne zna kako, ali jeste, o čemu nećemo pričati…

Izetbegović je spreman kompletan narod proglasiti “lošim”, prodajući vlastitom isto ono što prosječan Srbin voli čuti o Ratku Mladiću: nije znao, nije vidio, nije mogao, jedinica je bila izvan sistema komandovanja, podmetuli mu stranci itd, itd. Jer oni koji zlo i bijedništvo predstavljaju kao nužnost nikada neće priznati da su sami izvor zla i bijedništva, već oni naprosto moraju biti takvi radi tuđe, demonski konstruisane, kolektivne krivice.

Misija operativca Silajdžića

I sve bi se to završilo kao samo još jedna od standardnih epizoda srpske i bošnjačke politike koje se od 1990. mogu svesti isključivo na zajednički sadržilac da rade isključivo protiv sebe, a u korist hrvatskog nacionalizma, da se na male ekrane, odjedared, nakon 10 godina, u izvedbi FACE TV-a i Senada Hadžifejzovića nije vratio Haris Silajdžić. Što bi bilo zaista nevrijedno ozbiljnog osvrta s obzirom na standardni hohštapleraj nabrajanja navodnih silnih globalnih veza koje će iskoristiti da minira ponovno izglasavanje Aprilskog paketa ustavnih promjena bez obzira što takvo nešto uopšte nije izgledno.

Ono što je, međutim, malo ko primijetio jesu potpuno različiti aršini na koje Silajdžić tretira hrvatski i srpski nacionalizam. Srpski, koji kao i frankovci, naziva velikosrpskim je, razumije se, glavni problem i prijetnja na cjelokupnom Balkanu, dok će upitan da prokomentariše Milanovićevu rasističku izjavu o sapunu i parfemu izreći kratku i jasnu demonsku maksimu, aludirajući na Oluju:  “Oni su riješili svoj problem! Ne boje se više Velike Srbije!” Šta je, dakle, Silajdžićevo rješenje i čime to prijeti “lošem” narodu, ne želeći se zamjeriti Milanoviću?

Odgovor na to pitanje nije teško dobiti. Ako se zna da je Federaciju BiH u današnjem obliku sa snažnom hrvatskom autonomijom, ako ne i dominacijom, kao poludržavu u konfederaciji s Hrvatskom, uz podršku kardinala Vinka Puljića, dogovorila upravo delegacija na čelu s Harisom Silajdžićem, nakon čega je Alija Izetbegović bio iz ruke Franje Tuđmana odlikovan Ordenom Kraljice Jelene, onda će nam postati jasno i zašto je upravo Silajdžić bio taj koji je Željku Komšiću javno zamjerio da će kandidaturom za hrvatskog člana Predsjedništva, “Hrvatima ogaditi BiH”, baš kao da je hrvatska politika prije toga prema njoj gajila najveću naklonost.

Zanimljivo, Silajdžić nikada nije bio toliko agilan, požrtvovan i zabrinut u tome da BiH ne zgadi Srbima, već sve tome nasuprot, baš kao što Milorad Dodik odavno ne posustaje u tome da Bošnjacima dodatno zgadi sve što je srpsko, a Srbima svaki oblik BiH kao arhineprijatelja, za razliku od Herceg Bosne koju, nauštrb srpskim interesima zdušno zagovara i usred mučeničkog Mostara. Pred licem žrtava ustaških logora, bilo da su Srbi ili Bošnjaci. Pitanje koje je ovdje ključnu i koje će, kad tad, neka nova srpska ili bošnjačka politika morati postaviti jeste: Zašto vi gospodo i drugovi govorite na ovaj način i za čiji interes to, dođavola, radite? Krivousti fašista bi bio ponosan na vas.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: Preokret

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Učenici krivoustog fašiste”

  1. Mada nisam u potpunosti saglasan, ipak ću reći:
    ,, Bravo, Vuče! ”
    Kao što je srpski narod proruski, a srpska elita anglofilska, tako je i bošnjački narod prosrpski, a bošnjački elita prohrvatska. Tako bar meni deluje.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top