ANALIZA: Rusko-njemački odnosi gori nego u vrijeme hladnog rata

Pod Hajkom Masom kao šefom diplomatije, odnos Berlina prema Moskvi poprima oblik kakav nije imao nikada od Drugog svetskog rata. Ali sve više raste i protivljenje takvom kursu u samoj Nemačkoj

Situacija je gora nego u vreme Hladnog rata. Čujemo reči koje nisu postojale u leksikonu rusko-nemačkih odnosa, konstatovao je, ne bez gorčine, ruski ambasador u Berlinu Sergej Nečajev.

O hladnim vetrovima koji sve snažnije duvaju između (zvanične) Moskve i (zvaničnog) Berlina govore, sve učestalije, i sve glasnije, nemački političari i mediji. Uticajni nedeljnik „Špigl“ je svojevremeno konstatovao da nastupa „ledeno doba“ između dve (tako važne) države koje su, u mnogo čemu, i uprkos svemu, upućene jedna na dugu. U bilateralnim odnosima i na svetskoj sceni. Predsednik republike, socijaldemokrata Frank Valter Štajnmajer upozorava na „zabrinjavajuće otuđenje“ Moskve i Berlina.

Više političara iz različitih stranaka i intelektualaca „upire prst“ na Štajnmajerovog partijskog kolegu, šefa diplomatije Hajka Masa: njegova reska retorika bode oči i uticajnim političarima iz konzervativnog (kancelarkinog) tabora. Predsednik spoljnopolitičkog odbora Bundestaga Norbert Retgen, jedan od trojice pretendenata na kormilo Hrišćansko-demokratske unije (CDU) a time i potencijalnih kandidata za kancelarski tron (na prvom digitalnom izjašnjavanju hiljadu partijskih delegata minulog vikenda dobio je najmanje glasova) opominje da se treba „manuti verbalnih eskalacija“. Ne treba opterećivati odnose s Rusijom, situacija je ionako zabrinjavajuća.

Vrzino kolo

Nemački pijanista Justus Franc je posebno ljut na šefa diplomatije i njegove, kaže, „bezumne pokušaje“ da demonstrira moć prema Rusiji. Podseća ga, po tome, na Helmuta fon Moltkea, načelnika generalštaba pruske armije na početku Prvog svetskog rata. Pijanista je obelodanio apel s pozivom da se izađe iz „vrzinog kola“ optužbi i protivoptužbi, provokacija i sankcija. Njegov apel je potpisao i prethodnik Hajka Masa na funkciji šefa diplomatije Zigmar Gabrijel.

Za pisanje apela, čuvenog 77-godišnjeg muzičara podstakli su strah od rata („ova generacija ne zna šta je rat“) i kulturni afiniteti („epika ruske muzike se jedino može naći u epici nemačke muzike, ne francuske, engleske i američke“) uz uverenje da se „nemačka racionalnost i ruska duša savršeno dopunjuju“.

I u vrhu Socijaldemokratske partije (SPD) postoji oštra podela između onih koji podržavaju šefa diplomatije u njegovom „tvrdom stavu“ prema Moskvi i energičnom insistiranju na sankcijama, različitim povodima (Krim, pobunjenici na istoku Ukrajine, navodna trovanja ruskih agenata [Skripalj] i opozicionara [Navaljni]).

Istočnjaci i zapadnjaci

Dok su bivša predsednica partije Andrea Nales i aktuelni ministar finansija (u isto vreme vicekancelar i socijaldemokratski kandidat za kancelara na septembarskim parlamentarnim izborima) Olaf Šolc skloni da opravdaju držanje šefa diplomatije u „ruskom pitanju“ (ne može se iskakati iz „zapadnog hora“), stranački lideri na istoku zemlje (Donja Saksonija – Štefan Vejl, Prednja Pomeranija – Manuela Švezing, Tiringija – Bodo Ramelov, koji, inače, upozorava da su nedopustive sankcije Rusiji „topovska diplomatija“, Saksonija Anhalt – Rajner Hazelof) gnevni su. Ljudi su, kažu, zbog izjava ministra spoljnih poslova zbunjeni i zabrinuti. A odnos prema Rusiji u ovom delu Nemačke postaje „krucijalna izborna tema“.

Kod istočnjaka pak (teritorija bivše, socijalističke Nemačke Demokratske Republike) nije reč samo o emocijama. U pitanju su jaki ekonomski interesi. Brojne tamošnje firme upućene su na rusko tržište i zavise od njega. Ilustrativan primer za to je velika rafinerija u Lojni, s obrtom većim od četiri milijarde evra godišnje: osamdeset odsto nafte koja se prerađuje u ovoj rafineriji je iz Rusije.

Njihova ljutnja barata jakim argumentima. Najnovije istraživanje demoskopskog instituta „Forza“ pokazalo je da većina Nemaca (čak 94 odsto) smatra da su odnosi s Rusijom „veoma važni“, 68 procenata učesnika u ovom istraživanju se protivi „pokazivanju mišića“ (tvrdom stavu) Moskvi, dok taj procenat među članovima Socijaldemokratske partije (SPD) iznosi 82 odsto.

Iako je spoljna politika Nemačke, uglavnom, „politika kontinuiteta“, svaki novi šef diplomatije želi da izađe iz senke svog prethodnika i da se profiliše na nekoj važnoj i aktuelnoj temi. Mas pokušava da to učini upravo na „ruskom pitanju“. Potcenio je, međutim, primećuju njegovi kritičari, osetljivost ovog pitanja upravo i najviše za članstvo njegove partije. I rusku osetljivost uopšte. U taj kontekst se, uz rigorozno insistiranje na sankcijama, stavlja i njegova demonstrativna, i provokativna, poseta Kijevu, a ne Moskvi.

Brant kao brend

Socijaldemokrate sebe smatraju za „stranku mira“ i konstatuju da zaoštravanje odnosa s Rusijom ugrožava „suštinski partijski princip“, koji je, podseća Matijas Placek – nekadašnji šef stranke i aktuelni predsednik Foruma Nemačka-Rusija – „u srži našeg brenda“. A taj „brend“, i pečat stranci, dao je njen najpoznatiji posleratni lider Vili Brant čuvenom „istočnom politikom“. Radilo se o uspostavljanju detanta, usred Hladnog rata (1972), sa Sovjetskim Savezom, što ga je ovenčalo Nobelovom nagradom za mir.

Uz konstataciju da trezveno opisivanje ruske politike, i uspostavljanje balansa između kritike i dijaloga, nije uvek jednostavno, nemačka politička i medijska scena se u poslednje vreme zaista sve oštrije deli. Navodno trovanje Navaljnog nateralo je, primećuju mediji, i uzdržanu Angelu Merkel da „izgubi nerve“ i nađe se na njihovoj listi „naglašeno kritičnih“, koji su skloniji oštrijem tonu u dijalogu s Moskvom (rusoskeptici), uz Hajka Masa, Olafa Šolca i Zelene.

Berlinski pacijent

Znak da je kancelarka napokon „izgubila nerve“, mediji i analitičari su videli u činjenici da je, neuobičajeno za nju, promptno i bez ikakve rezerve prihvatila izveštaj o navodnom trovanju Navaljnog i, gotovo ultimativno, zahtevala od zvanične Moskve hitno objašnjenje i istragu. Navaljni se u tom času nalazio u čuvenoj berlinskoj klinici „Šarite“, gde je dopremljen upravo uz dozvolu ruskih vlasti, koje su sve vreme odlučno poricale bilo kakvo učešće u njegovom slučaju.

Da su agenti ruske tajne službe imali nameru da to učine, oni bi to sigurno i ostvarili, rekao je, odgovarajući na pitanje o Navaljnom, na tradicionalnoj konferenciji za novinare u Kremlju Vladimir Putin. Uz opasku da iza „berlinskog pacijenta“, ne spominjući mu ime, stoje očigledno američke obaveštajne službe.

Listu „rusofila“, opet po nemačkim medijima, čine i Frank Valter Štajnmajer, Zigmar Gabrijel, Horst Zehofer (doskorašnji lider Hrišćansko-socijalne unije [CSU] i ministar unutrašnjih poslova) i Armin Lašet, premijer pokrajinske vlade Severne Rajne – Vestfalije, od minulog vikenda novi šef vladajuće Hrišćansko-demokratske unije (CDU) i najizgledniji kandidat za budućeg kancelara. Lašet je, da podsetimo, bio veoma skeptičan prema tvrdnjama koje je vlada u Berlinu prihvatila „zdravo za gotovo“ da su Rusi otrovali u Londonu njihovog nekadašnjeg agenta Skripalja. Tražio je uverljivije dokaze. Bio je za ukidanje sankcija Rusiji i njeno vraćanje u Grupu 7.

Od anateme do obožavanja

U tim polarizacijama na „ruskom pitanju“ najuočljivije su podele kad je reč o stavovima prema ruskom predsedniku. Od oštrih kritika i anateme do (gotovo) obožavanja. Uglavnom na krajnjim polovima političkog spektra, desnici (Alternativa za Nemačku) i levici. Jedni, kritičari, horski ponavljaju konstatacije i optužbe dominantne na Zapadu: Putin želi da obnovi SSSR, menja granice unutar Evrope, destabilizuje Ukrajinu, želi da uništi Evropsku uniju, da preplavi Evropu izbeglicama, podeli Zapad, vodi tajne sajber ratove, razume samo jezik sile.

Drugi upozoravaju: Zapad pravi greške provocirajući, opkoljava Rusiju, Putin ima pravo da svim sredstvima spreči dalje širenje zapadnog vojnog saveza ka ruskim granicama, zapadnjaci ne razumeju rusku osetljivost, huškaju na rat, pribegavaju sve upornije i očiglednije reviziji istorije i falsifikovanju činjenica, posebno kad je reč o Drugom svetskom ratu i odlučujućem doprinosu pobedi nad nacizmom, u koju je „ugrađeno“ dvadeset i sedam miliona sovjetskih žrtava.

Dar s neba

A kad je konkretno reč o Nemačkoj, iz te činjenice bi trebalo da proizlazi njena trajna i istorijska odgovornost prema Rusiji („Rusija je više od Putina“), koja se sve uočljivije prenebregava. Sve do činjenica koje su dovele do ponovnog ujedinjenja Nemačke, a ono je došlo, neočekivano i za same Nemce, kao dar s neba, za šta se u ovoj zemlji – istina sve ređe – isključiva zahvalnost odaje poslednjem lideru Sovjetskog Saveza Mihailu Gorbačovu.

Najoštriji kritičari ruske (po njima antiruske) politike šefa diplomatije dolaze iz redova desničarske Alternative za Nemačku, trenutno najjače opozicione stranke u Bundestagu. Njen poslanik Hansjorg Miler optužio je ministra s govornice parlamenta da „priziva novi rat s Rusijom“. Traži da Nemačka stane na stranu Rusije i oslobodi se zavisnosti od Sjedinjenih Američkih Država, tvrdeći da je njegova zemlja „nemoćni vazal Amerike“, vojno, politički i medijski.

Saborci 

Kancelarka Angela Merkel pokušava da u sve užarenijoj atmosferi – i sve ledenijoj ruskoj zimi u Berlinu – u odnosu prema Moskvi nastupa, kako naglašavaju njeni saradnici, bez iluzija, pragmatično i proračunato. Kritički, ali ne rušeći mostove. Za razliku od njenog prethodnika, socijaldemokrate Gerharda Šredera, ona nije uspostavila prisan prijateljski odnos s ruskim predsednikom, ali jeste partnerski.

Kancelarki (i Evropskoj uniji), konstatuje se u analizi „Dojče velea“, Putin je potreban posebno na spoljnopolitičkoj sceni. Njih dvoje su „saborci na mnogim važnim frontovima“. Rusija je postala ključna zemlja na Bliskom istoku. Tamo je ispunila vakuum koji su ostavili Amerikanci. U Siriji i Libiji, gde preti građanski rat s talasom izbeglica koji bi zapljusnuo Evropu, vodi glavnu reč. Ruski i Putinov lični uticaj u Iranu je veliki.

Interesi i ambicije

Kancelarka takođe dobro zna koliko je njenoj zemlji nasušno potreban ruski gas. I da su Sjedinjene Američke Države, bez obzira na promenu administracije u Vašingtonu, žestoko protiv „Severnog toka 2“. SAD pokušavaju da po svaku cenu osujete realizaciju velikog projekta u koji je uloženo deset milijardi dolara. Čine to iz ekonomskih interesa (prodaja svog, skupljeg, tečnog gasa) iako postupke obrazlažu političkim razlozima: Nemačka i Evropa treba da se oslobode ruske energetske zavisnosti.

U Moskvi to dakako pomno prate. To i jeste ključni test: koliko je zaista Nemačka, s naraslom ekonomskom snagom i neskrivenim političkim (neki veruju hegemonijalnim, za sada u okviru Evropske unije) ambicijama, spremna da ide, suverenistički, u saradnju s Rusijom, makar se donekle udaljavala od SAD.

Novo pozicioniranje

U haotičnim vremenima i sve dramatičnijim globalnim izazovima, pozicija Rusije praktično je definisana. Nemačka tek treba da se čvršće pozicionira. I u Evropskoj uniji, punoj neizvesnosti, pogotovu posle odlaska Velike Britanije. Stara dilema u novoj oštrini: hoće li nemačka politika biti evropska ili će politika EU biti dominantno nemačka.

Uz to ide i njeno novo pozicioniranje u zapadnom savezništvu, gde je decenijama, još od Adenauera, čvrsto „užlebljena“, i na globalnom planu. Gotovo niko u Berlinu, naime, nema iluzija o tome da bi narušeni transatlantski odnosi mogli da budu idilični i harmonični kao što su nekada bili, uprkos činjenici da u Beloj kući sada stoluje demokrata Džo Bajden (umesto „rušitelja“ Donalda Trampa). I posle Trampa ostaje dosta tačaka na kojima „varniči“ u transatlantskim odnosima. Koliki je u svemu tome manevarski prostor same Nemačke da vodi samostalnu, suverenističku politiku? I kud bi to zaista vodilo? Odgovori ne moraju biti neporecivo pozitivni i ohrabrujući.

Prepuštanje prošlosti

Bivši kancelar Gerhard Šreder tvrdi da su stari odnosi u zapadnom savezništvu već istorija. I prošlost. To se odnosi i na NATO koji, kaže Šreder, više ne treba da postoji u sadašnjoj formi. Uz simptomatičnu opasku: treba da se evropeizuje. Ne isključuje, bar za sada, iz svega toga Amerikance. Stavlja, međutim, težište na Francusku i Nemačku. I njihovo samostalno delovanje. S ključnom porukom: Nemci u tom slučaju ne bi smeli da se izvlače i prepuštaju Francuzima ulogu u rizičnim operacijama.

Nemačka još uvek zvanično favorizuje „politiku uzdržanosti“. Sve su uočljivije „sugestije“ pojedinih političara da Nemačka izmaršira iz te senke i da se – militarizuje. Uostalom, iz poslovične i formalne politike vojne uzdržanosti, iskočila je upravo u eri vladavine socijaldemokrate i kancelara Šredera i njegovog zamenika, vicekancelara i šefa diplomatije iz redova Zelenih Joške Fišera. Dotad zakleti pacifisti bombardovali su 1999. Saveznu Republiku Jugoslaviju (praktično Srbiju). I uveli Nemačku u rat, prvi put posle Hitlera.

Izvor: Standard.rs (Nikola Stojanović), Foto: YouTube, printscreen

1 thought on “ANALIZA: Rusko-njemački odnosi gori nego u vrijeme hladnog rata”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top