To je, bez sumnje, najmoćnija i najsnažnija scena najboljeg i najuspješnijeg jugoslovenskog filma. Ako ste film gledali više puta, pa radnju znate maltene napamet, dovoljno je pogledati tih tristotinjak sekundi da se ponovo naježite, onako kako to biva od velike umjetnosti, kao što nam i neke cijele velike romane vraća i samo nekoliko stranica, a neku pjesmu tek jedan ili dva stiha.
Najmlađi od troje djece iz porodice Zulfikarpašić, Fahro, se ženi. Na svadbi je njegova sestra Sena (udata Malkoč) sa mužem Mešom, kao i stariji brat Zijo sa ženom Ankicom. Tu su još, kao što i na smrtovnicama zna biti, komšije, rodbina i prijatelji. Prije udaje za Ziju, Ankica je bila Mešina ljubavnica. On joj je obećavao da će zbog nje ostaviti porodicu, a ona je kasno shvatila da mu to nije namjera. Ankica će onda Ziji prepričati kritički Mešin komentar o karikaturi Zuke Džumhura sa Marksom i Staljinom, pa će Zijo da mu spakuje golootočku sudbinu, mada u filmu samog Golog Otoka (geografski) neće biti. Kad se vrati s robije, „službenog puta“, pred porodicom je pokušaj povratka u normalan život. Ova svadba je i simbol toga.
Jugoslavija i Sovjetski Savez…
Scena se vrti oko Zije, on je krivac koga muči grižnja savjesti. Zna da mu rođena sestra nikad neće oprostiti, zna ni da ga rođena žena nikad neće zaista voljeti kao što je voljela, a možda i još uvijek voli, njegovog zeta. I dok sa tranzistora stiže prenos utakmice između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, dok se na svadbi pjeva balada o braći Morićima, Zijo pije, pije rakiju, žestoko, bez pardona i na eks, do dna, do dna, kako će kasnije takva opijanja opisati neka druga pjesma. I onda, tjeran mukom, bolom i dertom, čelom razbija flašu.
Mlađi brat, mladoženja, prilazi mu i uvodi ga u kuću svog krvavog. Uznemiran prekidom vlastite radosti, ali i bratovim činom, on mu se obraća i kaže: „E, Zijo, Zijo, jebote rakija, jebote, što se nisi na svojoj svadbi sjeko…“
Kao što je Vladimir Nabokov, komentarišući pjesmu, napisao cijeli roman „Blijeda vatra“, kao što je Mark Tompson cijelu biografiju Danila Kiša ispričao u formi komentara njegovog kratkog teksta „Izvod iz knjige rođenih“, čitava istorija Jugoslavije mogla bi se napisati kao fusnota na ovu scenu.
Ima, recimo, onaj detalj kad Mirjana Karanović ulazi u kadar u kojem su već Pavle Vujisić, Mustafa Nadarević i Mira Furlan. Paja je umro još 1988, a Mustafa i Mira su ga, eto, nadživjeli više od trideset godina. Njih dvoje koji u „Ocu na službenom putu“ glume dvoje ljudi zarobljenih u nesretnom braku, umrli su jedno za drugim, u manje od dva mjeseca, kao muž i žena što se u našim malomišćanskim usmenim legendama opisuje kao primjer nekog idealnog i bajkovitog braka. Ima još glumaca u ovoj sceni koji više nisu među živima od Predraga Lakovića do jednog glumca koga ako niste iz Travnika možda i ne znate, Tomislava Gelića, zvanog Gela ili Pišća, legendarnog glumca Amaterskog pozorišta iz Travnika kojeg je Kusturica volio pa ga je doveo da glumi i „Doli Bel“ i u „Ocu“. Pomislim nekad da će Jugoslavija konačno simbolički umrijeti i nestati kad poumiru svi glumci iz te scene.
Jebote rakija, jebote…
Mogao bih ovdje nadugo i naširoko pisati o simbolici pjesme o braći Morićima kao i o utakmici Jugoslavija – SSSR, ali već je ovaj uvod ispao predug. Sve ovo pišem zapravo zbog rečenicu koju u ulozi Fahre izgovara Emir Hadžihafizbegović: „E, Zijo, Zijo, jebote rakija, jebote, što se nisi na svojoj svadbi sjeko…“
Postoje situacije u kojima se zna ko jedini treba da bude u centru pažnju. Dva najbolja primjera su vjenčanje i sahrana. Na vjenčanju, u centru pažnje trebaju biti mladenci. Na sahrani, u jednom smislu, naravno, pokojnik, a u drugom njegovi najbliži, oni koji su, kako se to kaže, u žalosti.
To su arhetipske situacije i ljudi skoro refleksno osuđuju kad se neko ne drži toga. Čak i u najbanalnijim holivudskim komedijama, isključivo teškoj negativki može pasti na pamet da se obuče ljepše od mlade. Isto tako, kad neko, recimo, govori na sahrani ili čak piše nekrolog, a sebe gura u prvi plan, ljudi to masovno prepoznaju kao nešto neukusno, pa čak i nemoralno.
Sve se to, rekao bih, čuje u podtekstu replike „E, Zijo, Zijo, jebote rakija, jebote, što se nisi na svojoj svadbi sjeko…“, ne nužno kao svjesna namjera lika koji je izgovara, nego kao nataložena transgeneracijska narodska mudrost.
Sjetim se često te replike, a u posljednjih nekoliko dana padala mi je na pamet i više puta dnevno. Ne zbog Mire Furlan, odnosno ne samo zbog toga. Počelo je to da se dešava otkad su krenuli da stižu prvi medijski komentari na slučaj koji je potresao Srbiju, na slučaj Miroslava Aleksića, učitelja glume, koji je silovao i seksualno napastovao nekoliko svojih učenica, u vrijeme zločina uglavnom maloljetnih. Među djevojkama i mladim ženama koje su ga prijavile, većina je željela da sačuva anonimnost, pa je u centar pažnje javnosti dospjela Milena Radulović, mlada glumica koja je prva javno, ne skrivajući identitet, progovorila o onome što joj je Aleksić radio.
Ima ćutanja i ćutanja…
Da se razumijemo, najveći dio javnosti reagovao je solidarno i ljudski. Pružili su podršku žrtvama na način na koji to i treba raditi, jednostavnom porukom da ih podržavaju, da su tu za njih, da se dive njihovoj hrabrosti, da nisu same. Kao svadbe i sahrane, ovo je situacija u kojoj se ne traži „kreativnost“. Kao što na svadbi kažeš „čestitam“, kao što na sahrani kažeš „moje saučešće“, podrška se može i treba iskazati na jednostavan način, sa idejom da se prenese poruka, da se žrtve ohrabre i koliko je moguće utješe, a ne da se skreće pažnja na vlastitu „inventivnost“. I da budemo do kraja precizni, ne poredim ovaj slučaj ni sa svadbom ni sa sahranom ni u jednom drugom smislu osim u smislu ukazivanja da su ovdje važne jedino i isključivo žrtve.
Manji dio javnosti ponašao se nažalost na način do prije izvjesnog vremena tipičan kad je riječ o optužbama za seksualno nasilje. Oni su propitivali pouzdanost svjedočenja žrtava, sumnjali u njihove motive, čudili se što su žrtve „dugo ćutale“.
Ovo potonje je „trigerovalo“ pojedince sklone da se zabrinu što u svakom mogućem trenutku nisu u centru pažnje, pojedince koji imaju običaj da se, u simboličkom smislu, sijeku na tuđim svadbama. Pa su ti krenuli da objašnjavaju kako je sve ovo što se desilo samo „ilustracija stanja u društvu“, a da je „ćutanje“ svakako najveći problem Srbije.
Naravno, da su u svojoj velikoj mudrosti zanemarili činjenicu da ima ćutanja i ćutanja. Ima ona pričica o djetetu za koje su roditelji bili ubijeđeni da je nijemo jer ništa nije progovorilo do svoje šeste godine, a onda je u jednom trenutku, ugledavši plamen u susjednoj sobi povikalo: „Požar“. Nakon što ugase vatru, roditelji ga pitaju: „Pa ako znaš da govoriš, zašto ćutiš sve vrijeme?“, a dijete odgovara da dotad nije imalo da kaže ništa što bi bilo vrijedno govorenja.
Jedno je vidjeti požar i ćutati, jedno je vidjeti iživljavanje nad Kiti Đenoveze, a ne samo ne pokušati joj pomoći, nego čak ni ne pozvati policiju, a nešto sasvim drugo ćutati „kad nam truju reke“. Kako se to ne ćuti o tome „kad nam truju reke“? Tako što napišemo na Tviteru: „Truju nam reke, pička im materina!“?
Zapravo je potpuno obrnuto. Kod „trovanja reka“ i onog „kad kompletni idioti sruše deo grada” mnogo je veći problem brbljanje, nego ćutanje. Kao prvo o tome se nikad nije ćutalo, nego o tome nije na društvenim mrežama trubio samo ko je žurio na voz, sa vrhuncem u onoj personi koja se proslavila poduhvatom dostižnim i botu koga bi kreirao ispodprosječan učenik korejske osnovne škole, a taj je da svaki dan u isto vrijeme „tvitne“ pitanje tobože upućeno direktno predsjedniku države, a o identitetu rušilaca „dela grada“. To brbljanje služi kao sedativ i anestetik, kao nešto što sprečava bilo kakvu akciju, jer takozvana javnost uspješno ubjeđuje samu sebe da i brbljanje znači da se nešto radi.
Niko se ne siječe na svadbi jer mu je lijepo
Ipak, ovo je u konkretnom aktuelnom kontekstu relativno benigna stvar, barem u poređenju sa vrhuncem kurcobecanja na tuđoj svadbi, a u izvedbi karikaturiste Dušana Petričića i nedeljnika NIN. Vidjeli ste sigurno tu „karikaturu“. Aleksandar Vučić koji je iz nekog razloga prikazan kao nekakav afrički divljak dočepao se antropomorfizovane Srbije, a ona poručuje: „Uh, kad ja progovorim o devet godina silovanja!“
Teško je i pobrojati šta je sve pogrešno i skaredno na dotičnoj „karikaturi“. Već i potreba da se karikatura „objašnjava“ prostoproširenom rečenicom dosta govori o suštinskoj kreativnoj impotenciji. Karikatura Zuke Džumhura koja je, posredno, otjerala Mešu Malkoča na robiju funkcionisala je bez ijedne jedine riječi. Ovo je tek jedan neuspio, loš, rasistički i patološki seksistički nacrtani vic. Najgori od svega je, međutim, tajming. Da je Petričić sačekao dvije-tri nedjelje, stvar bi bila barem malo manje odvratna.
Ipak, ne bih dalje o tome. Niko se ne sječe na tuđoj svadbi jer mu je lijepo. Velika je muka natjerala Ziju da to učini, pa vjerujem da muka i Petričića tjera na ovakve stvari. Ne znam čovjeka, nije moje da nagađam koja je to muka. Uostalom, i u filmu Ziji ne prilaze ni komšije ni prijatelji, nego rođeni brat. On je taj koji ima pravo da mu kaže: „E, Zijo, Zijo, jebote rakija, jebote, što se nisi na svojoj svadbi sjeko…“
Tužno je i za Petričića i za NIN da u toj redakciji nema nikoga ko bi mu rekao: „E Duško, Duško, jebote Vučić, jebote, što nisi devedesetih Slobu crto…“
Mogao mu je reći i da se strpi malo, bliži se izborna kampanja, opet će Samoodbrana da bude simbol Slobodne Srbije, opet će moći da uživa u zasluženoj pažnji i slavi velikog opozicionara te kritičara svega postojećeg, ali da sada malo ohane.
Čovječe, neke djevojke, neke djevojčice su silovane, nemoj da se sprdaš s tim, nemoj na tome da kupiš dnevnopolitičke poene, gdje će ti duša.
Dok slušam kako Mira Furlan pjeva baladu o braći Morićima, zamišljam kako Milena Radulović recituje Brehta:
Ti kažeš:
Naša stvar stoji loše.
Tama se pojačava. Snage opadaju.
Sada kad smo tolike godine radili
mi smo u težem položaju nego na početku.
Neprijatelj se ustobočio jači nego ikad.
Poprimio je nepobjediv izgled.
Mi smo pak napravili greške,
to se ne može zanijekati.
Naš broj opada.
Naše su parole zbrkane.
Dio naših riječi
neprijatelj je preokrenuo do neprepoznatljivosti.
Šta je sada krivo u tome
što smo rekli
nešto ili sve?
Na koga još računamo? Da li smo mi preostali
izbačeni iz živog toka stvari?
Da li ćemo zaostati ne razumijevajući više nikog
i ne bivajući razumljeni od ikog?
Da li moramo imati sreće?
Tako pitaš.
Ne očekuj nikakav odgovor
osim svog vlastitog.
Milena Radulović je odgovorila samoj sebi. I nadahnula druge da učine isto, da samim sebi daju odgovor. Tako nastaje prava zajednica. Tako nastaje ono što su stari Grci zvali politika.
Ali niko nikom ne može da odgovori osim sebe samog.
Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: YouTube, printscreen
Nema te negativne pojave u Srbiji, koju određeni krugovi neće prikazati ekskluzivno srpskom i još probati da je prišiju SPC i Vučiću. Da parafraziram Šarića:
Još malo će pojedini mediji, prilikom opisa saobraćajne nezgode, naglašavati da je u vozilu izgrednika visila brojanica, a da je iz kasete virio čistač leda sa AV logom.