TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Kako je Olga Humo izbacila seksualnog predatora sa sarajevskog Filozofskog fakulteta

U Beogradu je, potkraj 2013. godine, prevalivši osamdesetu godinu života, umrla Dušanka-Duška Krstaić-Vidović. Čitaocima to ime vjerovatno ništa ne znači, no meni, s druge strane, znači mnogo. Teta-Duška je bila žena prof. dra Žarka Vidovića―estetičara, historičara umjetnosti, historičara kulture, kulturnog filozofa, berđajevljevskog hrišćanskog socijaliste, marksističkog ilegalca, logoraša u Jasenovcu i Norveškoj, mladića za dlaku izbjeglog pogubljenju i to samo zahvaljujući pravnoj i ljudskoj veličini dra Hifzi-bega Gavrankapetanovića.

Veliki beha i srpski, sarajevski i beogradski, slikar

Žarko je bio i  student kome je stipendiju za studije u Upsali, nakon  spektakularnog bijega iz logora u Norveškoj, obezbijedila lično čuvena „crvena“ grofica Kolontaj, itd., itd., itd. … Zaboravljen u Sarajevu, protjeran iz Zagreba, skrajnut u Beogradu, Vidović je , od početka sedamdesetih godina, pa do svoje smrti, u dobi od 95 godina, maja 2016. g., živio u Beogradu, mnogo pišući i malo objavljujući. Objavljivao je malo jer nije ugađao zahtjevima sredine; nije se , kako se to još uvijek u mom djetinjstvu govorilo, glajhšaltovao, i samocenzurisao; pisao je za sebe i za svoju ženu Dušku, koja je, visoko obrazovana i visoko pametna, s njim debatovala svaku njegovu stranicu, još od kasnih pedesetih godina prošloga vijeka.

Pokojna teta-Duška bila je žena-intelektualac koja se intelektualno izražavala kroz svoga muža, pomažući mu u njegovom istraživanju, mišljenju i pisanju, ne kao posilni, nego kao ravnopravan sagovornik. A Žarku je to mnogo značilo, i on je svoj istinski glas našao tek onda kada je prelijepa Dušanka ušla u njegov život. Rezultat je preko 10 000 autorskih stranica, otkucanih i revidiranih, ali nikada objavljenih. O Žarku Vidoviću više drugom prilikom, ipak.

Zaista je teta-Duška bila i žena posebne ljepote.  Čak i pred smrt njenu, niko joj ne bi dao više od šezdeset godina. Veliki beha i srpski, sarajevski i beogradski, slikar, prvi beha multimedijalni umjetnik, Radenko Mišević  naslikao je njen portret , negdje potkraj pedesetih godina XX vijeka, izvanredno uhvativši i njenu pojavnu ljepotu i njenu duhovnu izvrsnost.

Teta-Duška poznavala je moju majku još prije svoje udaje za Žarka―znale su se, uključujući i njene sestre, sa sarajevskog korza i ulica, iz šnajderaja čuvene gđe Joke Lemezove blizu danas upropaštene Pozorišne kafane, itd.―a moj otac je imao u Žarku Vidoviću jednog od svojih najranijih pokrovitelja, poštovalaca, i istinskih prijatelja. To se prijateljstvo nastavilo kroz decenije i kroz razne političke mijene te Žarkove selidbe iz jednog grada u drugi pa u treći, taj puta da se spasu glave od maspokovskih neo-ustaša.

Beogradski gajretovski dani

Priču koja slijedi čuo sam, u skraćenoj verziji, više puta od svojih roditelja. Zatim sam je čuo, u dva različita―no samo nadopunjujuća, a nikako protusloveća―vida u Beogradu tokom druge polovine osamdesetih godina, kada sam živio u tom gradu, radio u Balkanološkom institutu SANU, pohađao postdiplomske studije kod Dušanke Bojanić i Radovana Samardžića. Kako sam se tada po prvi put otisnuo od kuće, o meni se brinula čitava tevabija rodbine, porodičnih prijatelja, mojih kolega i njihovih roditelja.

Kod Vidovićâ sam bivao često, a Humovi su me zvali par puta na ručak, jer oni nisu bili generacija mojih roditelja niti njihovo društvo čak i kada su živjeli u Sarajevu, nego su to učinili iz solidarnosti prema jednom Bosancu pristiglom na beogradsku kaldrmu, i sjećajući se mojih tetaka i stričeva sa kojima su drugovali u beogradskim predratnim, gajretovskim, danima. Dio priče, onakve kakva se ovdje pojavljuje, ispričala mi je teta-Duška, a dio priče prof. dr Olga Humo.

Olga je bila sjajni anglista, supruga Avda Huma, Titov ratni prevodilac za engleski jezik i stenograf, ćerka dra Mihaila Ninčića, kraljevskog ministra spoljnih poslova, negdašnja beogradska djevojčica koja je odrasla igrajući se ispod jedne originalne Rafaelove slike, nabavljene u Parizu još osamdesetih godina XIX vijeka.

Po svemu, nesvakidašnja osoba. Nepravedno malo znamo o njoj, nikada nije bila predmetom neke ozbiljnije, prije svega kulturno-historijske, analize, a njen je život bio ogledalo prelamanja epoha, prelamanja ideja, vremena kad se carstva mijenjaju i revolucije trijumfuju. Kada se svi ti procesi prelamaju kroz život jedne izuzetne osobe kakva je bila Humova, onda se historije čitavih epoha i prostora daleko bolje razumijevaju. Moja beogradska profesorica Dušanka Bojanić bi mi govorila da je najbolje za analizu neke epohe, nekog prostora, neke ideje, neke društvene pojave uzeti za predmet neku značajnu ličnost. Kroz biografsko i sitno bolje se uočavaju veliki procesi i makro-promjene.

Otkriće Avda Huma

Pa prvo o Avdu Humu. Danas posmatramo, sa margine, kako nastaje jedan novi mit o Avdu Humu, bošnjačko-lijevogradžanistički. Bošnjaci, posebno oni koji bi voljeli da ih se smatra ljevičarima, otkrili su Avda Huma. Oduševljeni su njime. Slave ga. Preštampavaju mu knjige. U taj trend se uključuju profitu okrenute, ali čvrsto u izetbegovićevštinu ukopane, izdavačke kuće kao zeničko Vrijeme (kuća u kojoj bratić radi šta mu adže kaže, jer adže i dovabi lovu iz SDA-hazne te drugih haznica). A da je ta izdvačka kuća i profitu okrenuta, onako na sitno i po hodžinski doduše, pokazuje upravo slučaj preštampavanja obimnih memora Avda Huma pod naslovom Moja generacija.

Ima prvo, beogradsko, izdanje te knjige , iz 1984. godine. Knjiga u tvrdom povezu, sa jako lijepim i primjerenim zaštitnim ovitkom, u najljepšem tajms-slogu, sa širokom marginom, kako takve knjige, u kojima se podvlači i zabilješke ispisuju, traže. Spahići su to preštampali, čitavih 598 stranica, u minijaturnom slogu, broširanom povezu, sa gotovo nepostojećom marginom, a prodaju po cijeni od 35 KM.

Ako malo intenzivnije i ozbiljnije koristite knjigu, ona će vam se raspasti. Dakle: hajmo što manje uložit’, a izvuć’ što više, dok se turćijât još uvijek loži na Avda. Ideološki, novi, selektivni i senzacionalistički, pristup Humu koristi se da bi se širile nebuloze o dva bošnjačka antifašizma, o navodnoj saradnji Huma i Pandže te Avdage Hasića, a zadrtim antikomunistima i antititoistima kao naš jedini hodža-hegelijanac Mujki Spahić, koji se još uvijek sjeća samoupravnog socijalizma, rehabilitacija Huma godi jer je i Humo bio žrtva republičkog samoupravnog socijalizma, onakvog kakav se počeo formirati ustavnim amandmanima iz 1971, da bi bio cementiran Kardeljevim Ustavom iz 1974. godine. Prisjetimo se Nikole Borote-Radovana i njegove grupe Kamen na kamen: „od Avnoja do naših dana, sve do novog ustava, iskustva su nam velika“!

No svi ti novopečeni zaljubljenici, skorašnji otkrivači djela toga i odličnog intelektualca i vrhunskog pisca, u isto vrijeme obožavaju njegove uništitelje: Branka Mikulića i Hamdiju Pozderca. Oni koji tvrde da je samostalna radionica branka i hamdije (beha period 1968-1987) bila neki navodni historijski vrhunac BiH, a da je vrijeme Branka i Hamdije bilo neko „zlatno doba beha historije“, ili zaboravljaju ili izbjegavaju da se upitaju ko je slomio Humov politički vrat, ko ga je bacio na totalnu političku marginu, ko ga je proglasio unitaristom, slugom Beograda, protivnikom muslimanskog nacionalnog identiteta (iako je Humo prvi od političara pisao o „muslimanskom pitanju“ u tonu koji će kasnije postati zvanični kurs SKJ), rušiteljem BiH, neprijateljem samoupravljanja, itd., itd., itd. …

BiH – Branko i Hamdija

Odgovor je kratak: Branko Mikulić. Za njim je odmah zacupkao Hamdija Pozderac, koji je, zapravo, i bio Brankov politički psić. Nije im Humo to nikad zamjerao, oni su za njega bili nevažni novokomponovani pikzibneri: ono što je Humu teško palo bila je interesna sprega Rata Dugonjića i Džemala Bijedića sa njegovim uništiteljima. Jer to su bili njegovi drugovi, a ne nekakve anonimne hamdije, i još anonimniji brankeci. U toj čistci iz 1972-e nadrljali su, pored Huma, i Osman Karabegović, Hajro Kapetanović, Čedo Kapor, Enver Redžić, malo kasnije Azra Šarac, što će dobro uticati na karijeru njenog muža, generala Džemila Šarca; i Azra i Džemil Šarac pripadali su intimnom krugu Olge i Avda Huma, i to je bio njihov osnovni grijeh.

Avdo Humo se povukao u svoju radnu sobu. Napisao je studiju o Svetozaru Markoviću kao misliocu i dvije knjige memoarske proze, od kojih Moja generacija, uz Čolakovićeva Kazivanja o jednom pokoljenju, predstavlja svakako književno najblistaviji uzorak toga žanra u beha kulturnoj historiji.

Ostaju nezaboravna Humova kazivanja o starom Mostaru, neni Humuši, o u ona vremena nesvakidašnjoj ljubavi hadži-Osman-bajraktara, historijske ličnosti sa početka XIX vijeka čiji je potomak i Avdo Humo, pored nekih drugih značajnih ličnosti beha historije, i to ne samo iz porodice Humo. Prema tome, novonastali obožavaoci Avda Huma trebali bi da preispitaju njegovo uklanjanje sa političke scene, i da se obavijeste o ulozi Branka Mikulića i Hamdije Pozderca u tom političkom i društvenom pogromu. Hoće li ih to natjerati da prevrednuju svoje emfatično obožavanja brankeca i hamdočeca, ne znam. Ali je jedno jasno: ne možeš u isto vrijeme imati Branka i Hamdiju, s jedne, a Huma, s druge strane. To je ili-ili pitanje, a ne i…i konstrukt!

O Olgi Humo

Još malo o Olgi Humo. Od djetinjstva odgojena i na francuskom jeziku, Olga, tada još uvijek Ninčić, rano je počela učiti i engleski jezik. Njen otac, jedan od najsposobnijih diplomata u historiji Južnih Slovena, rano je shvatio da će engleski biti jezik XX vijeka. Bila je i anglista i romanista po formaciji. Kako je Avdo Humo , iza 1945. godine, preuzeo odgovorne dužnosti u Sarajevu, najduže kao predsjednik Izvršnog vijeća NR BiH (tadašnja republička vlada), porodica se nastanila u Sarajevu, i Olga Humo učestvuje u osnivanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i tamošnjeg Odsjeka za anglistiku.

U drugoj polovini pedesetih godina porodica se seli u Beograd i Olga Humo doktorira u Beogradu sa kompleksnom, komparativnom, temom Problem vremena kod Sterna i Prusta, januara 1958. U komisiji su bili komparativisti Ibrovac i Đurić, filozof Šešić, anglistkinja Vida E. Marković, uzgred budi rečeno ćerka Eda Markovića, Hrvata i visokog finansijskog stručnjaka u Beogradu , ubijenog decembra 1939, na kućnom pragu, pod nikada razjašnjenim okolnostima. Višekratno je Olga Humo pisala o Lorensu Sternu, krajnje avangardnom i čudnom piscu iz XVIII vijeka, koji je, uvelike, preteča velikih modernista u romanu prve polovine XX vijeka.

Zatim o klasicističkoj engleskoj poeziji, o Kolridžu i Kitsu, o starijoj historiji engleske književne teorije. Iz svega toga se vidi da je Humova imala široko, multidisciplinarno obrazovanje, i da se dohvatala komplikovanih tema. Osim toga, ostavila je i pregršt memoarskih zapisa u kojima je svjedočila o svojoj saradnji sa Titom, u vrijeme odsudnih sastanaka sa Britancima u Drvaru, na Visu i u Italiji.

     To nas sve vraća do sarajevskog Filozofskog fakulteta, do sredine pedesetih godina XX vijeka. Dok su nas u kasnom samoupravnom socijalizmu terorisali predmetima kao što su „marksizam“ i „opštenarodna odbrana i društvena samozaštita“, u ranija vremena ideološko drilovanje se ostvarivalo preko predmeta „politička ekonomija“ koji je na mnogim univerzitetima tadašnje Jugoslavije bio opšteuniverzitetski obavezni predmet; drugim riječima, šta god da si studirao, morao si polagati političku ekonomiju.

Na nekim univerzitetima to je ipak bio ozbiljan predmet koji su predavali ozbiljni ljudi kao Bata Uvalić, Marijan Krisper, Nikola Miljanić itd.; a negdje je taj predmet bio uhljebije za raznoliki ljudski nanos koji se stvorio kao saputnik u prvim decenijama izgradnje novog režima u jednoj zemlji. Tako se na sarajevski Filozofski fakultet za predavača političke ekonomije probio izvjesni D. M. Bila je to živopisna ličnost. Niko nije znao šta je taj pojav imao od škole, osim osnovne i nekog niza kurseva u SSSR-u od 1945-48. godine. Sve ostalo je bilo pod velom tame. Bio je u partizanima, Semberac je inače bio.

Iskompleksirani fantazmagoričar

I što je najvažnije: tvrdio je da je rođak Rodoljuba Čolakovića, Cvijetina Mijatovića, Todora Vujasinovića,a oni su, često, zalagali svoj obraz za njega, pa bi se prema tome moglo pretpostaviti da je u tom slučaju govorio istinu. Inače bio je poznat kao fanatazmagoričar koji je čas tvrdio da se sa drugom Staljinom vozio u helikopteru, a čas je tvrdio da je tu čast učinio drugu Hruščovu. Nikada ništa nije objavio, nije bio ni neki predavač, ali neformalne grupe su stajale iza njega očito, i on je tako predavao „političku ekonomiju“ o kojoj pojma nije imao, na osnovu nekog staljinističkog udžbenika.

      Ružan, iskompleksiran, čudna govora, neprikriveno primitivan, D. M. je, međutim, postao , do sredine pedesetih godina XX vijeka, fakultetski  strah i trepet za studente, onaj koji obara višekratno, čovjek zbog koga su se gubile ne samo godine, nego i pravo na školovanje. Međutim, ispostavilo se da je to obaranje bilo usmjereno isključivo prema studenticama.

I to prema ljepšim studenticama. Uz to su dolazili pozivi na kafu, ali i direktne kabinetske „nemoralne ponude“ da se o svemu može dogovoriti, ali bi kolegica trebala da bude kooperativnija, itd. I tako se drug D. M. namjerio i na Dušku Krstaić, kasnije Vidović. Uznemiravao ju je na najgore moguće načine. Postala mu je opsesija. Bila je očajna. I onda joj je na pamet pala spasonosna misao. Otišla je do Olge Humo u njen kabinet i iznijela joj je sva svoja iskustva. Olga Humo se je susrela i sa nekih drugih desetak studentica koje su sve trpile slična seksualna uznemiravanja, nemoralne ponude, prijetnje itd. Mozaik se sklopio, i Humovoj je bilo važno da su priče autentične i da ih je dosta, da ne izgleda kao lični sukob profesora i jedne lošom ocjenom ozlojeđene studentice, što je moglo da se ispinuje ukoliko nije bilo prikupljeno više pregrštî svjedočanstava koja su govorila o istim postupcima.

Odijum javnosti

Iza toga je Olga Humo pozvala Salka Nazečića, inače tadašnjeg svemoćnog dekana sarajevskog Filozofskog fakulteta, i s njim se dogovorila, koristeći i svoj autoritet i autoritet svoga muža, da se problem uznemiravača radikalno presiječe. Uznemiravač je morao da „dobrovoljno“ napusti sarajevski Filozofski fakultet i da se odrekne nastavne struke na vjeki. Završio je kao bibliotekar na jednoj višoj školi, koliko znam. Ukoliko se bude protivio, skandal će postati javan, a policija će preuzeti stvar.

D. M. se, u skladu sa svojom nagodbenjačkom seljačkom prirodom, odmah saglasio sa ponudom, i nije mu palo na pamet da priziva u pomoć svoje , zaista moćne, rođake. A rođaci su mu, vjerovatno, rekli: šuti i primiri se, kriv si do Antarktika, vile su te pronosale. No, ostao je odijum javnosti nad njim, jer su se detalji slučaja raščuli. On je, faktički, bio ostrakizovan iz društva poslije toga, to znam jer ga se dobro sjećam iz tog njegovog poluživog stanja u kojem se nalazio još i krajem sedamdesetih godina XX vijeka.

     Priča je poučna iz više razloga, i posebno ovih dana kada se tema seksualnog uznemiravanja žena, te seksualnog uznemiravanja uopšte, ponovo našla u fokusu ne samo svjetskog društva, nego i društava bivše Jugoslavije, povodom slučaja Aleksić.

Neko je, sasvim opravdano, primijetio, na primjer, da osamdesetih godina XX vijeka u Sarajevu nisu postojala nikakva obrazovno-administrativna tijela kojima se uznemiravani mogao zvanično da žali, da nisu postojali ni zakonodavstvo ni pravilnici koji bi te stvari sankcionisali, da nije bilo društvene svijesti u vezi s time. Gore opisano svjedočanstvo, iz sredine pedesetih godina XX vijeka, potvrđuje da toga nije bilo, ali da su se stvari mogle radikalno popraviti ukoliko su postojali dovoljno etični i odvažni ljudi da, svojim ličnim autoritetom, stanu na stranu uznemiravanih. Prije institucija postoje ljudi, i ljudi bi trebali da budu ljudi u svom punom kapacitetu.

Pomoć nevoljnom

Moj princetonski profesor Michael A. Cook, autoritet za historiju etike, govorio nam je da se zapadna civilizacija zasniva na „ideji pomoći nevoljnom“ (rescue notion), a ne na policijotovanju ljudskog ponašanja koje je odlika društava vjerskih integrizama. Biti čovjek u punom kapacitetu jeste upravo u tome da se nevoljnom pomogne, da se ne posmatra dok se neko treći nad njim iživljava. Treba istaći nekolike važne stvari koje objašnjavaju zašto su , na primjer, studentice sarajevskog FF bile zapravo zaštićenije sredinom pedesetih godina XX vijeka u odnosu na one koje su na istom fakultetu studirale sredinom osamdesetih godina XX vijeka:

  1. Izuzetno sretna okolnost je bila što se Dušanka-Duška Krstaić za pomoć obratila Olgi Humo, ženskoj osobi, a ne nekome drugom. To potvrđuje da zaista visoko pozicionirane žene mogu učiniti mnogo za druge žena, i u patrijarhalnim te polupatrijarhalnim društvima.
  2. Ne treba se zaboraviti da je jugoslovenski komunizam naslijedio iz stare socijaldemokratije i Kominterne ozbiljno shvatanje onoga što se zvalo „žensko pitanje“. Klara Cetkin, Roza Luksemburg, grofica Kolontaj, Ema Goldman nisu, kao danas, bile samo heroji feministkinja, nego su one bile heroji svih ljevičara, a i velikog broja liberalnih građana uopšte. Tada „žensko pitanje“ nije bilo samo pitanje žena, nego svih odgovornih ljudi.
  3. Još od dvadesetih godina XX vijeka „žensko pitanje“ prisutno je u javnom diskursu, i to u njegovim glavnim tokovima, što je jedno od velikih civilizacijskih dostignuća u Jugoslaviji.
  4. AFŽ i njegov nasljednik Konferencija za društvenu aktivnost žena bile su ozbiljne organizacije sa ozbiljnim društvenim uplivom. Njihov značaj osjetno opada iza 1974. godine, što je takođe pitanje za analizu.
  5. Na ovom nivou saznanja može se zaključiti da republička birokratska refeudalizacija, jedan od glavnih izvora raspada SFRJ kako je pokazao Dejan Jović, jeste značila i šovinizaciju iznutra, unutar SKJ. Šovinizacija je svakako uticala na pogoršanje društvenog upliva te stvarnih prava ženske populacije. Tako da se tu može govoriti o počecima repatrijarhalizacije kroz šovinizam. žena je pripremana za svoju buduću glavnu ulogu spasiteljke ugrožene nacije svojom plodnošću.
  6. Isto tako, autor ovih redova lično smatra da je svjetska seksualna revolucija bila protumačena na sasvim pogrešan način u SFRJ. Ona nije popravila opšti položaj žena i donijela shvatanja o ženi kao o jednakopravnom biću koje slobodno raspolaže svojim tijelom, što je npr. racionale čuvene odluke Roe v. Wade američkog Supreme Courta u vezi induciranog pobačaja. Ona je u nas samo poduprla shvatanja o ženama kao o bićima grijeha, onima koje muškarce odvode u razvrat i propadanje. Jedan odličan sarajevski slikar pisao je memoare o sarajevskom životu oko 1968. g. i objavljivao ih u drugoj polovini osamdesetih godina dvadesetog vijeka. U tim memoarima je napisao i ovo, a te memoare je serijalizovalo ondašnje Oslobođenje: „Mi sarajevski gradski frajeri, od Sebilja do kafane Tilava, svi smo imali dvije vrste djevojaka. Jedne su bile djevojke za grebanje s kojima se provodite, ali ih nikada ne ženite; druge su bile fine, pristojne, djevojke za ženjenje koje su imale izlaz do devet naveče i koje nikada ništa bezobrazno nisu radile prije braka“. Ove rečenice, sasvim iskrene i zato važne koliko god se neko danas mogao zgražavati nad njima, toliko podsjećaju na sve one situacije u građanskim romanima francuskih, engleskih, ruskih i njemačkih pisaca XIX vijeka. Tu vidite i pohotu barona Iloa iz Balzakove Rođake Bete  i Nanu kurtizanu iz Zoline Nane  i kneginju Kuraginu iz Tolstojevog djela Rat i mir.
  7. Kao opšti zaključak, slobodno se može napisati: za žene, titoizam, uza sve svoje mane, bio je mnogo bolji nego tranzicijske „demokratije“. I na nivou seksualnih te polnih prava, sloboda, zaštićenosti, itd.

Ovaj zapis posvećujem uspomeni Dušanke- Duške Krstaić-Vidović i prof. dr Olge Humo koje su zaustavile i sankcionisale jednog ranog sarajevskog zlostavljača ženâ, ali i hrabrosti koju su nedavno pokazale Hasija Borić,  Mirha Teskeredžić i prof. dr Jasna Šamić pišući otvoreno, sa neoborivim potvrdama, o raznim vrstama seksualnih uznemiravanja kojima su one, a i brojne druge žene, bile izložene, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka, ali ne od papaka i seljobera, nego od dobro pozicioniranog, navodnog intelektualno-kulturnog krema.

Piše: Nenad Filipović za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top