EKSKLUZIVNA ANALIZA, ELIS BEKTAŠ: Sve o slučaju Mahmuljin i odredu El-Mudžahedin

U prvostepenom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine Sakib Mahmuljin je osuđen na deset godina zatvora zbog propuštanja da u svojstvu komandanta 3. Korpusa ARBiH sankcioniše pripadnike odreda El-Mudžahedin koji su počinili ratni zločin nad zarobljenicima i civilnim stanovništvom nakon operacije FARZ-95, preduzete s ciljem zauzimanja doline Krivaje istočno od Zavidovića, odnosno šireg rejona Vozuće.

Scenaristička i dramaturška dimenzija

Nezahvalno je nagađati kakva će biti drugostepena i pravosnažna sudska odluka, ali bez obzira na konačni ishod ovog procesa, već sada se može ustvrditi da je on itekako značajan za sveobuhvatnije razumijevanje prirode bosanskohercegovačke epizode Rata za smak Jugoslavije, koji sa svakim novim trakom svjetlosti bačenog na njega otkriva svoju scenarističku i dramaturšku dimenziju. Pa ga još samo krajnje naivni, krajnje glupi i krajnje zloćudni doživljavaju kao povijesnu epizodu koja se nužno morala odigrati tako kako se odigrala, jer samo takvi ne mogu, ne smiju ili ne žele prihvatiti žuljajuću pomisao da je tu bila riječ o udruženom zločinačkom poduhvatu svih nacionalnih rukovodstava protiv društva i protiv svega civilizacijskog.

Ja lično nemam namjeru na ovom se mjestu baviti poslovima pravosuđa, bez obzira da li je riječ o poslu sudije, tužioca ili advokata. Još manje namjeravam nastupiti kao donosilac povijesnih istina niti kao poslužilac kolektivističkih mitomanija, a pogotovo ne kao nišandžija na bestrzajnom viktimstvu.

No itekako imam namjeru uzeti u zaštitu logiku i etiku, koje su izložene posvemašnjem nasilju u ovdašnjem društvenom okviru i za koje ne postoji sigurna kuća u koju bi se mogle skloniti, već tako isprebijane i ponižene bauljaju unaokolo krvavih haljinki. Što je najgore, na čelu hordi siledžija idu pripadnici novih društvenih elita, a vi se sad zapitajte kakve izglede imaju logika i etika tamo gdje zlostavljanje kreće sa pozicija moći i sa pozicija koje bi u civilizovanom svijetu trebale osigurati zaštitu zlostavljanima.

Da li je Bisera Turković samo idiot?

Patetičnu i logički, pa i etički neurednu fejsbuk objavu Mahmuljinovog sina prenijeli su mnogi ovdašnji mediji. Ta objava, međutim, nije skandalozna i na nju Mahmuljinov potomak ima svako moguće pravo, a ni žurnalističkom lešinarenju ne treba suviše strogo suditi, jer je ono danas skoro nužan modus operandi obespamećenih i sluganskih medija, koji već dugo i predugo ne informišu javnost, zato što energiju troše na hipnotisanje javnosti, kako bi je učinili lakšim plijenom pseudoideoloških a u osnovi kriminalnih, pa čak i kvislinških agendi.

No u najmanju je ruku skandalozno i odvratno kada takvu objavu prenese ministrica spoljnih poslova Bisera Turković, na taj način jasno pokazujući da ona iz ministarske fotelje ne zastupa intrese svih građana Bosne i Hercegovine, pa čak ni samo jednog od njena tri konstitutivna naroda, već isključivo interese jedne opskurne oligarhije okupljene oko mindera Bakira Izetbegovića i Halila Brzine, oligarhije koja ne odustaje od svog nauma da društvo gurne natrag u feudalizam i u ropsku pasivnost kakva i priliči onome ko je hipnozom ubijeđen da je vječita i nužna žrtva i da stoga mora vječno živjeti u strahu od drugoga, istovremeno iskazujući zahvalnost onome ko ga štiti. Ali i da mora ostati slijep pred činjenicom da je onaj ko ga štiti ujedno i onaj ko ga na pladnju isporučuje, kada to zahtijevaju interesi zaštitnika.

Uprkos činjenici da je znanje sticala po nekim čudnim školama, Bisera Turković zasigurno nije baš toliki idiot da ne može razumjeti zloćudni naboj svog postupka, u izravnoj koliziji sa odgovornošću koju pred nju postavlja funkcija koju obavlja i za koju je masno plaćena novcem svih građana Bosne i Hercegovine.

Iz toga proističe da je Bisera Turković svjesna i proračunata društvena štetočina, spremna da zarad histerične i etički ljigave propagande dodatno kontaminira ionako kontaminiran društveni prostor. A isticanje činjenice da su Mahmuljinu članovi obitelji stradali kao žrtve ratnog zločina u Prijedoru i na Korićanskim stijenama jeste etički ljigavo, jer ne stoji ni u kakvoj korelaciji sa činjenicom pokolja zarobljenih vojnika i civila na vozućkom ratištu, kao što ni činjenica da su Mladićevog oca ubile ustaše ne stoji ni u kakvoj vezi sa činjenicom ratnih zločina nad zarobljenicima i civilima počinjenih pod Mladićevom komandom.

Opskurni spletkaroš Fikret Muslimović

Od bilmezastog skandala Bisere Turković, koja nas je davno navikla na svoje ispade i idiotluke, znatno je maligniji pokušaj opskurnog spletkaroša i ideologa iz sjenke Fikreta Muslimovića da dodatno sludi ionako sluđene široke mase svojim tekstom u zadnjem broju magazina Stav, pod naslovom Mahmuljin je nevin, komandant odreda El-Mudžahidin izvršavao je direktive nadređenog iz inostranstva. Da je takav tekst napisao neko od dežurnih žurnalističkih uhljupa opšte prakse, on bi i dalje bio ne samo zloćudan, već i debilan i uvredljiv za razum, ali barem ne bi izazivao osupnuće kakvo osjetimo znajući da je Muslimovićeve kretenluke ispisao čovjek koji je završio vojnu akademiju i usavršavao se na brojnim kursevima.

Svoju apologiju Mahmuljina Muslimović započinje prijetvornim i neuvjerljivim pozivom na poštivanje sudskih odluka, u nastojanju da nastavak svog budalesanja predstavi kao građansku slobodu i pravo da se ukaže na anomalije u radu pravosudnih tijela.

Na Muslimovićevu žalost, nastavak njegovog teksta nudi suviše prezira za činjenice i suviše manipulacije njima, da bi njegova benevolentnost s početka mogla biti ozbiljno doživljena.

Odmah nakon uvodnog palamuđenja Muslimović iznosi nekoliko činjeničnih netačnosti. Prvo, Mahmuljin nije osuđen za zločine koje su izvršili pripadnici odreda El-Mudžahedin, već je osuđen za nepreduzimanje mjera i radnji iz svoje nadležnosti na utvrđivanju činjenica vezanih za zločin i za propuštanje da izvršioce izvede pred lice pravde. Tvrdnja da je Mahmuljin osuđen za zločine koje je počinio neko drugi samo je hinjavi Muslimovićev pokušaj da djeluje na emotivni aspekt svojih čitalaca i da ih indirektno ubijedi u postojanje nekakve zavjere protiv visokog komandovanja Armije RBiH.

Obavještajni podaci

Drugo, uprkos popularnom vjerovanju minderlija, VRS nije bila paravojna struktura niti je bila takozvana, baš kao što ni Armija RBiH nije bila ni paravojna organizacija niti takozvana. Jedan visoki oficir vojne bezbjednosti morao bi malo bolje vladati terminologijom i malo je preciznije koristiti, tim više što je lično bio involviran u brojne pregovaračke procese kojima je priznat i de facto i de iure legitimitet VRS. Počinjeni zločini ne derogiraju status jednog oružanog aparata na paravojnu strukturu. Infantilno insistiranje bošnjačkih i srpskih, pa i hrvatskih pseudoideologa na takozvanosti protivničkih vojski donosi korist samo njihovim gazdama, a nipošto i umornom i obeznađenom društvu koje je davno zaslužilo da malo odahne od ostrašćenih emocija i od nemišljenja, a zaslužilo je vala i da ga neko konačno počasti činjenicama.

Treće, zarobljenici koje su koljači odreda El-Mudžahedin likvidirali nakon vozućke operacije uglavnom su bili pripadnici VRS, a ne VJ, što bi Muslimović itekako trebao znati, jer je s obzirom na svoju funkciju imao uvid u obavještajne podatke kojima je raspolagala Armija RBiH. Pokušaj da se žrtve pokolja markiraju eksteritorijalno samo je još jedna u nizu poganih Muslimovićevih manipulacija, kojima je cilj da posredno umanje zločin i, kako se to danas popularno kaže, da ga kontekstualiziraju.

Odmah nakon ovih netačnosti Muslimović čitaocu nudi sladunjav opis Sakiba Mahmuljina, nalik na osnovačke pismene zadaće na temu moj najbolji drug. „Teško je zamisliti“, mlati svojim perom Muslimović, „da je general Sakib Mahmuljin proglašen krivim za bilo kakav, a kamoli za ratni zločin, s obzirom na to da je poznat po lijepim karakternim osobinama i blagoj naravi, po čemu je naročito omiljen u privatnom, službenom i širem društvenom ambijentu….“

Iskusni manipulator, dakle, opet igra na kartu emotivnosti i patetike, koja je uvijek adut kada se isuče pred zatucanima i preplašenima.

Ne samo povijest literature i filma, već i ona stvarna prepuna je kako ordinarnih zlikovaca tako i visokih oficira poznatih po svom prefinjenom ponašanju i po svojoj blagosti, iza kojih se, kao iza kakve maske, krilo lice monstruma, tako da Muslimovićev argument sa Mahmuljinovim lijepim osobinama nema nikakvu snagu, pogotovo ne pred sudom, koji ne sudi na osnovu impresija, već na osnovu činjenica. A činjenice kazuju da je Sakib Mahmuljin itekako bio upoznat sa zlodjelima odreda El-Mudžahedin, te da je odabrao da ih ignoriše, umjesto da postupi u skladu sa svojom dužnošću i ovlaštenjima koja mu položaj komandujućeg oficira jednog korpusa stavlja na raspolaganje, tim više što je u sastavu 3. Korpusa itekako bilo dovoljno borbenih efektiva sposobnih da iznesu teret tog zadatka, a po potrebi je Mahmuljin mogao zahtijevati i angažovanje civilne policije pod nadležnošću Šefika Džaferovića kao sadejstvujućeg elementa u rješavanju problema odreda El-Mudžahedin. Zašto to nije učinio, pitanje je na koje ni sudski proces nije dao odgovor, ali je sud barem utvrdio da Mahmuljin to činjenično – nije učinio.

Infiltriran u organizacionu strukturu?

I nastavak Muslimovićevog teksta nudi potresne prizore šutanja logike i etike čizmama u glavu, a to nasilje ponegdje prelazi i u seksualno divljaštvo, pa iskusni bezbjednjak upravo sodomizira, i to nasuho, te dvije obeznađene jadnice. Čitalac će iz Muslimovićevog prenemaganja na nekoliko kartica teksta saznati uglavnom dvije stvari. Prvo, da je odred El-Mudžahedin infiltriran u organizacionu strukturu 3. Korpusa Armije RBiH po odluci nekih stranih komandnih i obavještajnih centara i da je djelovao „na osnovama i ciljevima neprijateljski suprotstavljenim sistemu odbrane RBiH“, odnosno da je „suštinski bio izvan i protiv sistema odbrane RBiH“.

Ukoliko je to tačno, to bi u povijesti ratova bio možda i najuspješniji primjer infiltracije neprijateljskih trupa u sastav jedne oružane sile još od Skorcenijevog pokušaja da tokom ardenske ofanzive sprovede operaciju Greif, odnosno ubacivanje većeg broja njemačkih vojnika sa znanjem engleskog jezika u savezničku pozadinu, kako bi ometali saobraćaj i izazivali paniku među protivničkim trupama, a u domaćim razmjerama svakako najuspješniji primjer infiltracije još otkako je Fikret Muslimović ubačen u redove Armije RBiH. Bilo kako bilo, Skorcenijev plan je, nakon početnih uspjeha, neslavno propao i čitava je ta avantura trajala veoma kratko, dočim su se operacije odreda El-Mudžahedin protezale na veći dio rata u Bosni i Hercegovini.

Druga stvar o kojoj će se čitalac informisati kod Muslimovića jeste Mahmuljinova nesposobnost i njegovo odsustvo volje da uspostavi efikasnu kontrolu nad odredom i da ga potčini komandnoj volji legalnih armijskih struktura. Naravno, Muslimović će tu nesposobnost i to odsustvo volje pokušati predstaviti kao objektivnu i razumljivu nemogućnost uzrokovanu razlozima višeg reda, računajući na neukost i ostrašćenost svoje željene čitalačke publike, kojoj je bitno samo da što češće čuje mantru o žrtvi i nevinosti, pa joj činjenice u svemu tome uglavnom smetaju.

Koja pitanja se moraju postaviti?

Prikazivati Mahmuljina kao žrtvu okolnosti kojoj su vezane ruke pred činjenicom zločinačkog djelovanja odreda El-Mudžahedin jednostavno nije tačno. Mahmuljin je kao komandant 3. Korpusa pod svojom komandom imao respektabilne i, s obzirom na date okolnosti, solidno ustrojene i opremljene snage u jačini od tri divizije, kojima valja pridodati brojne samostalne i prištapske jedinice jačine brigade i bataljona, a uz to je mogao računati i na ispomoć policijskih snaga pod komandom Šefika Džaferovića. Te su snage bile i više nego dovoljne da se jedna navodno poluodmetnuta jedinica stavi pod kontrolu ili da se u potpunosti neutrališe, što bi bila jedina ispravna odluka u svjetlu Muslinovićeve teze o neprijateljskoj prirodi odreda El-Mudžahedin.

Pod svjetlom naprijed navedenog pojavljuju se obrisi sljedećih pitanja:

Kako se moglo desiti da odred nad kojim komandant 3. Korpusa nije imao kontrolu raspolaže strogo povjerljivim informacijama o vremenu početka operacija i da mu budu dodjeljene zone odgovornosti i pravci napada? Zašto odjeljenje službe vojne bezbjednosti 3. Korpusa nije preduzelo mjere kontraobavještajne zaštite tih vitalnih podataka, kako oni ne bi pali u ruke nepouzdanim i neprijateljski nastrojenim elementima?

Zašto je komandant 3. Korpusa oklijevao da upotrijebi borbene efektive u cilju sprečavanja štetnog i neprijateljskog djelovanja odreda El-Mudžahedin, tim više što je korpus, kako Senad Avdić precizno primjećuje u svojoj analizi objavljenoj u Slobodnoj Bosni od 22. januara ove godine, nakon završetka sukoba sa snagama HVO veći dio vremena provodio u stanju relativne pasivnosti, odnosno konsolidacije i reorganizacije, pa je uvijek postojalo dovoljno slobodnih snaga za takav zadatak. Zašto naredba o neutralisanju odreda nije donijeta čak ni nakon jenjavanja aktivnih borbenih dejstava, kada su nadležni organi komande korpusa, što znači i Mahmuljin lično, već uveliko bili upoznati sa zločinima koje su počinili pripadnici odreda?

Ko je logistički snabdijevao odred nad kojim nije postojala kontrola i koji je odbijao komandni autoritet Sakiba Mahmuljina? Zašto odredu jednostavno nije uskraćeno snabdijevanje tehničko-materijalnim sredstvima?

Ukoliko nad odredom nije postojala kontrola, kako je organizovano sadejstvo sa drugim jedinicama 3. Korpusa i kako je moguće da u odsustvu koordinacije, kao jedne od funkcija komandovanja, u vrtlogu borbenih dejstava nije dolazilo do međusobnih gubitaka između pripadnika odreda i pripadnika jedinica regularne Armije RBiH?

Ako je odred, kao što Muslimović tačno primjećuje, bio neprijateljski nastrojen prema vojnicima i oficirima Armije RBiH, smatrajući ih za nepouzdane i kolebljive u vođenju džihada, zašto takav odijum nije imao i prema Mahmuljinu, pa ni prema Aliji Izetbegoviću, već se komanda odreda često sastajala sa navedenom dvojicom i provodila vrijeme u prijateljskom i ugodnom ćaskanju? Šta je to što je ovu dvojicu činilo prihvatljivim za sumnjive elemente koji su djelovali u suprotnosti sa proklamovanim ciljevima rata i zar Mahmuljina i Izetbegovića nije bilo strah da bi mogli biti likvidirani prilikom takvih druželjubivih kontakata? Ili su možda ipak imali neke garancije da se to neće desiti?

Ponižavanje pripadnika ARBiH

Zašto je Sakib Mahmuljin, kao komandujući oficir korpusa, u više navrata svojim izjavama o presudnoj ulozi odreda El-Mudžahedin ponižavao pripadnike Armije RBiH i nabijao im osjećaj inferiornosti i zar je zaista vjerovao da bi združena operacija dva korpusa uz ostvarenu višestruku nadmoć nad protivnikom bila okončana neuspjehom da u njoj nije učestvovao i odmetnuti odred bez kontrole? Na ovom mjestu treba dodati i to da je Mahmuljin gajio poseban sentiment prema jedinicama sa izraženim muslimanskim atribucijama, pa je tako naredio da 4. manevarski bataljon iz Zavidovića zarobljeni tenk PT-76 preda 7. muslimanskoj brdskoj brigadi kako bi ga ona na paradi povodom zauzimanja Vozuće predstavila kao svoj plijen, a što je skoro dovelo do pobune u jedinici koja je tenk zarobila.

Zašto je Mahmuljin, ako već tvrdi da nije imao efikasnu kontrolu nad odredom El-Mudžahedin, prepotčinjavao taj odred ili njegove dijelove nižim komandama za izvršavanje borbenih zadataka i zašto je nižim komandantima na pleća stavljao teret kog on sam nije bio u stanju riješiti?

Zašto je Mahmuljin pristajao na navodno kršenje principa jednostarješinstva, odnosno jedinstva komandovanja, kada je kao oficir morao znati da kršenje tog principa izravno vodi u značajno opadanje efikasnosti komandnih elemenata i borbene moći jedinica? I da li je taj princip zaista narušen u njegovim bitnim aspektima? Praksa sa terena pokazuje da nije i da je navodna dvojnost u komadnovanju ustvari nailazila na Mahmuljinovo razumijevanje, odnosno da je on svoja djelovanja prilagođavao kako bi se uskladio sa ciljevima i koncepcijom djelovanja odreda El-Mudžahedin, a ujedno je tolerisao i njihov ideološki zilotizam, često skopčan i sa nasiljem nad stanovništvom u zoni odgovornosti 3. Korpusa.

Računanje na neuke i zatucane…

Lista neugodnih i žuljajućih pitanja na koja bi Mahmuljin, ali i Muslimović i još neki subjekti konačno morali javnosti ponuditi razumne i iskrene odgovore ovim se ne iscrpljuje, no vratimo se sada na Muslimovićeve idiotluke i njegovo iživljavanje nad logikom i nad etikom. U svom članku iskusni bezbjednjački lisac čitaocu drži predavanje o aspektima komandovanja i kontrole, računajući da će ga uglavnom čitati neuki i zatucani, pa lukavo propušta navesti da, uprkos sličnostima, postoje i određene, veoma bitne razlike između sintagme komandovanje i kontrola, koju upotrebljavaju zapadne vojske i sintagme rukovođenje i komandovanje koja je korištena u Armiji RBiH. Sistem rukovođenja i komandovanja u Armiji RBiH uglavnom je preuzet iz JNA i nije podlijegao značajnijim modifikacijama.

Tu je, dakle, bila riječ o jednom prilično nefleksibilnom komandnom modelu koji u osnovi nije dopuštao preveliku autonomiju nižim sastavima, čak ni kad su oni samostalno upućivani na izvršenje borbenih zadataka, a kamoli kada su djelovali u sklopu zajedničkih i združenih operacija.

No čak i ako relaciju između Mahmuljina i odreda El-Mudžahedin posmatramo kroz prizmu komandnih odnosa važećih u vojskama zapada, opet ćemo udariti u zid nepoznanica u pogledu stvarnog statusa tog odreda u okviru 3. Korpusa.

Činjenica je, i to je ono što je za sud najbitnije, da je taj odred nakon Mahmuljinovog postavljanja na čelo korpusa učvrstio svoju poziciju u organizacijsko-formacijskoj strukturi 3. Korpusa. Činjenica je, takođe, da se odred snabdijevao u Logisičkoj bazi 3. Korpusa, što je bilo nemoguće bez Mahmuljinovog izričitog naređenja. Činjenica je da je odred, izravno preko Mahmuljina ili preko njegovih zastupnika, organizovao sadejstvo i koordinaciju dejstava u okviru korpusnih operacija. Činjenica je da su u operativnim zapovijestima 3. Korpusa izričito navođeni zadaci postavljeni pred odred El-Mudžahedin, što znači da je Mahmuljin u praksi koristio svoja komandna ovlaštenja nad odredom. Činjenica je da je odred uglavnom izvršavao zadatke koje mu je Mahmuljin postavljao. Činjenica je da je Mahmuljin bio izvještavan o rezultatima dejstava odreda.

Odgovorni komandant korpusa

Sve ovo nedvosmisleno potvrđuje da je Mahmuljin itekako imao kontrolu nad odredom, a tamo gdje je nije imao to je bio rezultat njegove svjesne odluke da odustane od praktikovanja komandnog autoriteta i kontrole, iz razloga koje je on lično dužan objasniti sudu, ali i javnosti. Bez obzira da li je odred El-Mudžahedin bio u organskom sastavu 3. Korpusa, da li mu je bio pridodat ili prepotčinjen, da li je bio pod operativnom ili pod taktičkom kontrolom komande korpusa, nad njim je praktikovan određen stepen komandovanja i kontrole i činjenica da u tom procesu nije mogla učestvovati većina oficira komande korpusa ničim ne derogira činjenicu da je Mahmuljin, sa šačicom svojih intimusa, ostvarivao kontrolu nad odredom u skladu sa postulatima vojne vještine.

Najbitnije od svega je sljedeće: Sakib Mahmuljin je, kao komandant korpusa, bio najodgovornije lice za uspostavljanje efektivne kontrole nad svim snagama u zoni odgovornosti koja mu je povjerena i da ne dopusti djelovanje odmetnutih trupa van sistema komandovanja.

Propuštanje da to učini može značiti samo dvoje – ili je bio nesposoban komandant korpusa, koji je zbog tog propuštanja zaslužio da bude razriješen dužnosti i da mu se sudi pred nadležnim vojnim sudom ili je imao neku skrivenu agendu zbog koje je pristao na uspostavljanje specifičnih komandnih relacija sa odredom El-Mudžahedin.

Imajući u vidu da je Muslimović, kao prvi bezbjednjak Armije RBiH, taj odred markirao kao ekspozituru stranih i neprijateljskih sila, to je takođe razlog da se Mahmuljin izvede pred sud i da se u sudskom procesu razjasni zašto je odredu dopuštao djelovanje u suprotnosti sa zvaničnim programskim ciljevima borbe.

Muslimovićeva tvrdnja da „Mahmuljin nije bio nadležan prihvatiti rizik oružanog sukobljavanja s Odredom…“ može doći samo iz duboko pokvarenog uma, koji prezire i logiku i etiku i svoje čitaoce, vjerujući da im može podmetnuti svaki kretenluk. Ko je, ako ne komandant korpusa, nadležan prihvatiti rizik da bi uspostavio efikasnu kontrolu nad povjerenom teritorijom i da bi izvršio postavljene zadatke i ciljeve borbe? Kako se tolerisanje zločina odreda El-Mudžahedin nad zarobljenicima i civilnim stanovništvom uklapa u Mahmuljinovo djelovanje u skladu sa Platformom predsjedništva RBiH? Zbog čega bi mogućnost gubitaka među angažovanim vojnim snagama predstavljala neprihvatljiv rizik ukoliko bi ishod takvog dejstva bilo sprečavanje budućih i kažnjavanje prošlih zločina?

Na ovom mjestu red je postaviti i jedno pitanje Fikretu Muslimoviću – kako se u kontekstu već spomenute Platforme predsjedništva RBiH i zvanično proklamovanih ciljeva borbe može posmatrati njegova naredba iz ljeta 1995. godine, da se svi Srbi i Hrvati udalje iz jedinica od posebnog značaja i prekomanduju u taktičke sastave, odnosno u manevarske jedinice, gdje bi se našli u novoj sredini i uglavnom služili kao topovsko meso?

3. Korpus efikasno je neutralisao mnoge neposlušne i odmetnute jedinice u svojoj zoni odgovornosti, poput, recimo, Zelene legije i HOS-a, pa je nejasno zbog čega je tolerisan odred El-Mudžahedin. Izuzev ako odgovor na to pitanje ne leži u ličnim interesima i skrivenim agendama pojedinaca iz najvišeg vojnog i političkog rukovodstva. Što nas, opet, dovodi do neugodne mogućnosti da je zvanična i javna verzija rata za raspad Jugoslavije samo estradna predstava za široke sirotinjske mase i da postoji skrivena, ali puno tačnija verzija tog rata, ona koja ga označava kao udruženi zločinački poduhvat svih nacionalnih rukovodstava protiv društva, s ciljem uspostavljanja novih društvenih i vlasničkih odnosa.

Bezočne laži

Muslimovićeva tvrdnja da „organi komandiranja Armije RBiH, pa i Komanda 3. Korpusa i njoj potčinjene komande nisu ni slutile da u svojim sredinama imaju problem terorizma planetarnih dimenzija…“ najbezočnija je laž. Komanda korpusa redovno je snabdijevana izvještajima, službenim zabilješkama i informacijama koje su govorile upravo o tome, a zašto je Muslimovićev bezbjednosni aparat odlučio da se ogluši o te dokumente, pitanje je na koje on treba dati odgovor. Upravo je autor ovih redova zbog nesumnjivih dokaza terorističke prirode odreda El-Mudžahedin i sličnih jedinica još 1993. godine sačinio prijedlog formiranja protivterorističke čete u sastavu bataljona vojne policije, koja je i formirana i koja je stasala u respektabilnu formaciju za izvršavanje najsloženijih zadataka, a zasigurno nije bila jedina takva trupa u okviru 3. Korpusa.

No, kako poslati vojnike na zadatak u okviru kog bi se morali sukobiti sa onima koje komandant korpusa i vrhovni komandant nazivaju braćom i označavaju ih kao najzaslužnije za mnoge borbene uspjehe?

Biće zanimljivo pratiti razvoj događaja do drugostepenog procesa Mahmuljinu i ne treba sumnjati da će javnosti biti ponuđeno još mnogo brljotina poput ove Muslimovićeve, u kojima će se nizati fraze lišene svakog smisla i svake spone sa konkretnim događajima, s ciljem da se pitanje odgovornosti za prisustvo i djelovanje odreda El-Mudžahedin što više zamagli i relativizira i što više udalji od vrhovnog komandanta Armije RBiH i njegovih najbližih saradnika.

Jedini način da se ta magla rastjera, jeste upotreba nemilosrdne i precizne logike. Kao, recimo, što je logika sadržana u pitanju – da li je Mahmuljin bio intendant zeničkog pozorišta ili komandant korpusa sa 35.000 vojnika?

I šta ga je spriječilo da sa takvom silom pod svojom komandom stane za vrat zločinačkoj i terorističkoj gamadi, već ih je puštao da provode svoje krvave pirove i tako nanose bolne udarce budućnosti ovog društva? Šta ga, uostalom, suštinski razlikuje od generala VRS i HVO koji su gradili iste odnose sa raznim Škorpionima i Džokerima?

Pitanja otvorena ovim tekstom jesu jezivo teška, ali zrela društvena svijest može podnijeti taj teret. No bježanje od njih učiniće njihovu težinu nepodnošljivom u najskorijoj budućnosti.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto, YuTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top