Prethodne sedmice, 27. januara, na dan Svetog Save, i zvanično je otkriven spomenik Stefanu Nemanji, jednom od najznačajnijih srpskih srednjovekovnih vladara. Nastanak i postavljanje ovog spomenika, visokog čak 23 metra i teškog 68 tona pratilo je veliki broj skandala. Najpre je odluka o podizanju spomenika doneta na sporan način, što je rezultiralo time da je žiri za izbor spomenika napustio vajar Miodrag Živković. Zatim je usledila kritika struke, kako arhitekata, tako i istoričara umetnosti, ali i dela javnosti. Konačno, informacije u vezi sa cenom spomenika nisu dostupne javnosti, s obzirom na to da su ih državni organi proglasili tajnim, sve do 2023. godine, čime se krši Ustav Republike Srbije, Zakon o budžetskom sistemu, ali i drugi zakoni. Prema nekim nezvaničnim informacijama, troškovi u vezi sa ovim spomenikom iznose oko 9 miliona evra.
Spomenik neverovatnih dimenzija
Da spomenik nije u skladu sa savremenim estetskim i urbanističkim shvatanjima, govore i sami stručnjaci. Sa svoja 23 metra, ovo je sada ubedljivo najviši spomenik u gradu, čime se apsolutno ne uklapa u prostor oko nekadašnje glavne železničke stanice. Najpre, sam spomenik zaklanja zgradu bivše železničke stanice, jedan od simbola Beograda, koja je izgrađena u stilu barokne i građanske kulture, od koje ovaj spomenik takođe drastično odskače. Drugo, nije običaj u savremenoj arhitekturi podizati spomenik takvih dimenzija u gradskom jezgru, a pogotovo nije jasno kako će se on uklopiti u novi izgled koji gradske i republičke vlasti žele dati tom prostoru kada u potpunosti bude bio završen projekat „Beograd na vodi“.
Postavljaju se onda s pravom pitanja zbog čega je spomenik slavnom srpskom vladaru morao biti baš takvih dimenzija i šta se time želelo postići. Prema mišljenju istoričara umetnosti Branislava Dimitrijevića, svrha ovakvog grandioznog spomenika jeste da se demonstrira moć aktuelnog režima, da se pokaže snaga i sila države. Ovoj tezi takođe u prilog ide i činjenica da je prvobitna ideja da Stefan Nemanja drži krst u ruci zamenjena novom – da umesto krsta drži mač, koji takođe simbilizuje moć, a možda i poruku neprijateljima režima šta ih čeka. Prema Dimitrijeviću, ostaje nejasno da li se ovakvim spomenikom šalje poruka unutrašnjim ili spoljašnjim neprijateljima ili i jednima i drugima.
Raspukli vizantijski šlem. Monah sa mačem umesto krsta
Jedan od veoma čudnih rešenja u vezi sa izgledom ovog spomenika jeste i taj što Stefan Nemanja stoji na raspuklom vizantijskom šlemu. Kakva je ideja bila kreatora, može se samo nagađati. Pretpostavlja se da se time želelo naglasiti trijumf ovog vladara nad Vizantijom. Takav prikaz mogao bi se smatrati neadekvatnim, budući da i dalje postoje sporenja istoričara oko toga da li je takve pobede nad Vizantijom doista i bilo.
Stefan Nemanja se pred kraj svog života zamonašio,dobivši duhovno ime Simeon, a Srpska pravoslavna crkva slavi ga kao Svetog Simeona Mirotočivog 26. februara. Isprva je ideja bila da Nemanja odnosno Simeon drži krst u ruci, pa je stoga i prikazan u monaškoj odori. Međutim, izgleda da je takva odluka promenjena u poslednjem trenutku, te se umesto krsta u njegovoj ruci nalazi mač. Tako, zapravo, dobijamo spomenik pravoslavnog monaha sa oružjem, što je, prema shvatanjima istoričara, potpuno u suprotosti sa pravoslavnim monasima iz XI i XII veka, s obzirom na to da oni nisu bili ratnici u to vreme niti su učestvovali u bilo kakvim bitkama.
Konačno, veliko je pitanje koliko bi upravo ovakav izgled spomenika bio u skladu sa likom Svetog Simeona, koji se na kraju okrenuo duhovnom životu u manastiru napustivši tron.
Troškovi spomenika pod velom tajne
Ono što je svakako možda najspornije u vezi sa izgradnjom spomenika jeste svakako činjenica da su državni organi dokument koji govori o tome koliko je čitav ovaj projekat koštao proglasili tajnim, te da će javnosti on biti dostupan tek 2023. godine. Takvim postupkom krši se direktno Ustav Republike Srbije, i to član 51, stav 2, po kome svako ima pravo na pristup podacima koji su u posedu državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, piše beogradski NIN. Isti list navodi da je povređen Zakon o budžetskom sistemu, član 27a, stav 1, po kome je jedan od osnovnih principa upravljanja javnim finansijama princip transparentnosti, određen članom 27b. Po njemu informacije o javnim finansijama moraju biti dostupne javnosti, osim ako njihovo objavljivanje može naneti štetu nacionalnoj bezbednosti Srbije, na šta se pozivaju predstavnici države. Na koji bi način objavljivanje dokumenata o potrošenom novcu na spomenik ugrozilo nacionalnu bezbednost, ostaje nejasno.
Manipulacija osećanjima širokih masa
Neosporno je to da u Srbiji gotovo ne postoji osoba koja bi bila protiv podizanja spomenika Stefanu Nemanji, sa čime se i kritičari slažu. Problem je upravo njegov ovakav izgled, prikrivanje troškova, koji su očigledno veoma visoki, što bi svakako trebalo biti zabrinjavajuće ako se uzme u obzir veoma loš materijalan položaj većine u Srbiji, naročito u doba krize izazvane korona virusom. Pa ipak, vlast se poigrava upravo osećanjima takve većine i manipuliše njima, znajući kakav je njen odnos prema ovom vladaru. Na to ukazuje i deo govora predsednika države Aleksandra Vučića prilikom svečanog otkrivanja spomenika, koji je u svom manipulatorskom maniru poručio svima onima koji bi da ruše ovaj spomenik i Hram Svetog Save u Beogradu to nikada neće moći da učine, iako niko, makar ne javno, zvanično, ni u jednom trenutku nije pozivao na bilo kakvo rušenje spomenika, a po najmanje svetosavskog hrama, čiji izgled i lokaciju nikada niko nije ni dovodio u pitanje.
Ostali grandiozni projekti: Beograd na vodi, Gondola, Makiš…
Iako je možda najvažniji državni projekat u Beogradu izgradnja Beograda na vodi, koji je više puta poslednjih godina kritikovan od strane struke i javnosti, o njemu nećemo posebno pisati, budući da je već o njemu toliko toga rečenog. Osvrnućemo se na pokušaj izgradnje gondole, koja bi spajala Kalemegdan i Novi Beograd, kao i izgradnju stambeno-poslovnog centra i početne stanice metroa u Makišu.
Dosta bure izazvali su početni radovi na izgradnji gondole na Kalemegdanu, naročito kada su na ovoj tvrđavi posečena stabla na mestu gde bi trebalo da bude polazna stanica gondole i kada je struka iznela jasan stav da bi ovakav projekat mogao ozbiljno da ošteti ovaj simbol Beograda, koji se nalazi na listi za upis na Uneskovu Listu svetske baštine, budući da se i prema nekim svetskim organizacijama (na primer Evropa Nostra) nalazi među ugroženijim spomenicima kulture. Gradskim vlastima izgleda da nije ni najmanje stalo do toga, pa su gondolu, koja ne bi imala nikakvu posebnu svrhu osim da bude atrakcija i zabava za turiste iz inostranstva, rešili da izgrade po svaku cenu. Čitava stvar završila je na sudu, a konačna odluka u vezi sa time da li će izgradnja biti dozvoljena ili ne očekuje se 9. februara. Uprkos tome, lokalne vlasti izgleda da ne nameravaju da odustanu od ovog projekta.
Stručnjake i ekološke aktiviste uznemirila je odluka gradskih vlasti da u Makišu, mestu gde se nalazi zelena površina, kao i izvori pijaće vode koji snabdevaju Beograd, planira izgradnja poslovnog i stambenog centra (tzv. „Tesla grada“), kao i početna stanica beogradskog metroa. Biolozi i ekolozi upozoravaju da će takav projekat ozbiljno naštetiti biljnom i životinjskom svetu na ovom području, dok su hidrolozi veoma zabrinuti zbog toga šta bi ovakvi građevinski poduhvati mogli da ugroze snabdevanje pijaćom vodom čitavog grada. Pa ipak, gradske vlasti imaju i za ovakav problem rešenje, time što bi nove izvore pijaće vode potražili na Velikom ratnom ostrvu i tako ugrozili tamošnji biljni i životinjski svet, koji je pod zaštitom i koji je dosad odolevao svim pokušajima urbanizacije tokom vladavine raznih režima. Zasada odluka o radovima na Velikom ratnom ostrvu još uvek nije zvanično doneta, pa će se videti u budućem periodu da li će se u praksi i realizovati.
Nedavno je Dragomir Karić, potpresednik BK grupe, koja planira izgradnju Tesla grada, izjavio da je ova poslovna organizacija odustala od ove lokacije još pre tri godine, jer, kako je rekao, ne žele da se suprotstavljaju onima koji se ovakvoj izgradnji protive. Zato ostaje nejasno zbog čega beogradske vlasti i dalje žele da u Makišu grade početnu stanicu metroa kada tamo ne bi bilo stanovnika, niti bi postojali poslovni prostori, gde bi dolazili zaposleni.
Sumnjiva lica iza radova kojima se nazire kraj
U Beogradu su trenutno brojni radovi i rekonstrukcije, od kojih neki traju više meseci, a neki čak i skoro dve godine. Rokovi se konstantno probijaju, a gradske vlasti stalno najavljuju nove i mole građane za strpljenje. Takvi su i radovi na Savskom trgu, gde je postavljen spomenik Stefanu Nemanji. Veliko negodovanje javnosti izazivali su radovi na rekonstrukciji Trga republike, zbog čega su neretko bili organiziovani i prostesti. Ipak, ono što u poslednje vreme muči stanovnike Beograda jesu radovi i u ulici Cara Dušana na Dorćolu, koji traju više od godinu i po dana. Delovi Dušanove ulice totalno su raskopani, pa je pešacima prolaz gotovo onemogućen, dok se na pojedinim mestima stvaraju deponije smeća.
Probijanje rokova za izgradnju, loše obavljeni radovi, jeste praksa koja se ustalila u Beogradu poslednjih godina, pa se s pravom deo javnosti upitao ko stoji iza pomenutih radova. Pre nekoliko meseci portal KRIK došao je do saznanja da je građevinski materijal za uređenje nekoliko beogradskih ulica nabavljen od firme „Granit-peščar“, čiji su suvlasnici kontroverzne ličnosti Zvonko Veselinović i Milan Radojičić, obojica poreklom sa Kosova. I jedan i drugi dovode se u vezu sa brojnim kriminalnim radnjama, kao što su šverc na teritoriji Kosova, krađa kamiona uzetih na lizing, nelegalno iskopavanje šljunka, pa čak i otmice. Svakako, najznačajnije je to što ih kosovske vlasti sumnjiče za organizovanje ubistva Olivera Ivanovića, jednog od lidera kosovskih Srba na severu Kosova, zbog čega se i jedan i drugi nalaze u bekstvu, to jest na teritoriji Republike Srbije.
Prema saznanjima KRIK-a, građevinska firma „Granit-peščar“ takođe je i jedan od najvećih dužnika u Srbiji, pa su tako na kraju 2019. godine dugovali više od pet miliona evra.
Braniš park – završiš na sudu
Sa druge strane, aktivisti za očuvanje grada i zelenih povšrina, koji se suprotstavljaju privatnim investitorima neretko završe na sudu. Tako je pred sudom u Beogradu pokrenut postupak protiv aktivista iz udruženja „Sačuvajmo naš parkić“, kao i protiv predsednika Udruženja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti Sava Manojlovića, odnosno aktiviste pokreta Ne davimo Beograd Radomira Lazovića. Svi oni učestvovali su u odbrani jednog beogradskog parka na Banovom brdu, na kome je privatni investitor planirao svoje radove. Iako je na kraju bio postignut dogovor između gradskih vlasti, investitora i aktivista da ovaj prostor ostane zelena površina i da investitor povuče svoje tužbe, one su ipak ostale, pa se uskoro očekuje početak suđenja u Drugom osnovnom sudu u Beogradu.
Urbanistički, kulturni i ekološki haos
Beograd je već duže vreme prostor za privatnike, osobe sumnjive biografije, koji, u saradnji sa gradskim i republičkim vlastima izvode svoje radove. Planiranje i izvođenje svih radova po pravilu prati veliki broj kontroverzi. Model je gotovo uvek isti – veliki projekat, koji se najavljuje kao značajna investicija u grad sa ciljem poboljšanja kvaliteta života svih nas, poptuno ignorisanje stavova i kritike struke, urušavanje kulturnog identiteta i duha grada, nanošenje štete zelenim površinama ili njihovo totalno uništavanje, finansijske malverzacije, prikrivanje troškova, progon i etiketiranje protivnika. Sve te megalomanske ideje i želja za profitom vode nas u jedan urbanistički, kulturni i ekološki haos, iz kog nije izvesno da li ćemo se, kada i na koji način izvući. Ostaje samo želja i nada da će na kraju razum i struka ipak trijumfovati.
Piše: Marina Simić za Preokret, Foto: YouTube, printscreen