TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Ustikolinski rusvaj, ili zašto u Sarajevu ne može biti objavljen Ćirković, Maslo, Filipović…

Sredinom decembra 2020. godine u Sarajevu se, na internetu samo i  opet samo nakratko, pojavio najnoviji broj časopisa Prilozi koji izdaje Institut za historiju UNSA. Časopis je prošao sve zakonske procedure, radovi su bili recenzirani i  bilo je postupljeno prema primjedbama recenzenata. Pored toga, radovima su dodijeljeni DOI-brojevi-dakle postali su web-publikacija, i to na osnovu pismenog zahtjeva direktora Instituta za historiju UNSA, dra Sedada Bešlije. Drugim riječima, Bešlija je već odobrio sadržaj časopisa svojim potpisom, a što nije nužno prema važećem institutskom pravilniku. I onda, poslije nekoliko dana web-života, časopis se skida, voljom istog tog direktora Bešlije, prvo iskazanoj usmeno, a onda u vidu neke „autorizovane bilješke sa sastanka sa glodurom časopisa dr Sonjom Dujmović“, a  zbog sljedećih, Bešlijinih,  razloga:

  1. Objavljivanja teksta pok. akademika Sime M. Ćirkovića (u. 2009), između ostalog i člana ANUBiH i vodećeg autoriteta za historiju srednjovjekovne Bosne, te, Božjom voljom, Srbina. Oni načitaniji sjećaju se profesora Ćirkovića, ako ostavimo njegov svjetski relevantan doprinos historiografiji, kao konstantnog opozicionara Miloševiću još od 1987. godine. On je zapravo bio jedan od preteča, a ne samo utemeljiteljâ, „Druge Srbije“. (Ovaj izraz ne shvatam na današnji način, tj. pomodno pežorativno).
  2. Objavljivanja rada mladog kolege mra Amera Masle o bošnjačkim percepcijama pada Bosne 1463. godine. Rad je, inače, ranije prihvaćen kao referat i pročitan na famoznom simpozijumu Prelomne godine…, 2019. godine, koji je organizovao upravo dr Sedad Bešlija i na kome se gradu i svijetu, kao tumač historije, obznanio i indžilir Mahmutčehajič.
  3. Objavljivanja rada Nenada Filipovića o kugi u Bosni 1763-1764. godine.

   Dok mi nije poznato šta je Bešlija zahtijevao od pok. akademika Ćirkovića―valjda istiharom-ritualnim prizivanjem s one strane groba preko nadrišejha Brzine i indžilira Mahmutčehajiča―Ameru Masli se zamjera što je tekst objavio u Prilozima, a ne u Historijskim traganjima, drugom institutskom i Bešliji očito dražem časopisu ili u nekom institutskom simpozijskom zborniku. Dakle direktoru Instituta za historiju, dru Sedadu Bešliji, ne sviđa se jedan od časopisa instituta kojim direktoruje. Da li to ima neke veze sa slučajnošću što se urednik toga časopisa zove Sonja Dujmović (djev. Mišković) a ne Rahima Popušlić, npr., ne bih mogao reći. Ali bilo kako mu drago, dr Bešlija sabotira i opstruira objavljivanje časopisa vlastitog instituta , i to najstarijeg časopisa istog tog instituta.

Uvođenje cenzure na UNSA?

Što se moje malenkosti tiče, dr Sedad Bešlija je pismenim putem―u vidu autorizovane službene zabilješke sa njihovog sastanka― tražio od dr Sonje Dujmović da obavijesti moju malenkost da moj rad može biti objavljen samo ako se moja malenkost pismeno izvini uvaženom dru Bešliji za vlastito mi mišljenje o njegovom dosadašnjem stvaralaštvu, objavljeno baš na portalu Preokret. Usljed toga, uputio sam pismenu žalbu rektoru UNSA prof. dru Škrijelju i čitavom nizu tijela UNSA sa željom da mi sve adrese ponaosob odgovore na moja pitanja i da spreče ovo uvođenje cenzure u UNSA. (Vid. više vhttps://www.historiografija.ba/article.php?id=355). Ujedno, ali nezavisno, je i dr Sonja Dujmović podnijela žalbe istim ličnostima i tijelima.

Poslije razvlačenja od nekih dvadesetak dana, oglasio se Etički komitet UNSA pismom, i to tek na moju pismenu urgenciju. Etičari kantovskih dometa saopštili su nam da su oni , tj. Etički komitet UNSA i njegov predsjednik prof. dr Enita Nakaš, eto nenadležni za sve te Bešlijine silne povrede naučne etike te etike uopšte, kao i za zloupotrebe koje rezultuju teškim etičkim ogrešenjima par excellence.

Valjda uvažena Enita-hanuma misli da se etički komiteti trebaju baviti razlikama između cementnih i amalgam-plombi, a ostalo je kako trenutni rektor kaže?!? Uza sve to, niti jedna druga ličnost te niti jedno drugo tijelo kojima smo se nezavisno obratili nisu ni dr Dujmović ni mene udostojili odgovora; mi smo očito za njih niko i ništa! Dakle nepovredivost famoznoga dra Bešlije, junoše od jedva 35 godina i sa minimumom publikacija koje, i takve oskudne, nemaju nikakvu relevanciju, jeste nešto što se na UNSA smatra u kamenu upisano.  Od junoše Bešlije očito cvikaju ne samo Enita Nakaš, ne samo Mirza Dautbašić, ne samo tijela UNSA i njihovi stručni rukovodioci, nego i sâm prof. dr Rifat Škrijelj, dvadeset i tri godine stariji od pomenutog Bešlije, redovni profesor sa podugačkim spiskom relevantnih naučnih radova! I čovjek koji nije cvikao od sâme prof. dr Sebije Izetbegović!

Šta je to tako strašno u dru Sedadu Bešliji da ga se rektor prof. dr Rifat Škrijelj tako boji, a ne boji se žene i profesorice koja je, ne ulazeći u pitanje da li opravdano ili ne, demonizovana u dijelu raznolikih medija u BiH, a Škrijelj se tako vično suprotstavljao i njenim direktnim akcijama, i akcijama njenih raznolikih agenata od prof. dr Enre Suljić do prof. dr Šaćira Filandre; osobe koju znam još dok je ispred SSOBiH uredovao u Licima iščekujući da ga predobra têta po imenu Minka Kečo uvede u CK SKBiH kao izvršnog sekretara, ali ga je Minka tada izradila, no nije Šaćko―kako smo tada zvali danas uvaženog kritički mislećeg muslimana Filandru―jedini koga je znamenita Vezirina Minka izradila!   

Indžilir Mahmutčehajič

Upućeni mi kažu da bi ključ rektorovog cvikanja pred Bešlijom trebalo da se traži ne u Bešliji sâmom, nego u njegovim izmisliocima. Isti ti upućeni navode kao Bešlijine izmislioce: reisa-emeritusa Cerića, SDA-vrhušku od prije 7-8 godina, Enesa Pelidiju ( o njegovoj drugoj karijeri, izvan historiografije, veoma obaviješteno je pisao Senad Avdić, a fama volant da Avdić u svom cekeru ima pregršti i pregršti drugih zasvjedočenih Pelidijinih radova u nekim specifičnim vanhistoriografskim djelatnostima), neki ljudi od uticaja u SDA bratskoj AKP partiji. U međuvremenu, Bešlija je, kažu isti ti upućeni, preplivao iz SDA u NiP-čuvenu liberalnu i demokratsku stranku Dina Konakovića.

A i našao je novoga intelektualnog gurua u indžiliru Mahmutčehajiču koji je, kako sam već napisao, bio starozavjetni mudrac-presuditelj na simpozijumu Prelomne godine…Ovo indžilirovo usvajanje junoše Bešlije traži elaboraciju u posebnom tekstu u kome bi se pokazalo kako indžilir Mahmutčehajič urušavanje SDA, unutrašnje sukobe u istoj, koristi za ovladavanje javnim i univerzitetskim ustanovama koje je ranije kontrolirala SDA, ali u jednom ipak javnom obliku. Mahmutčehajič, stolačko-kasablijski lukav a planetarno kvaran,   želi se vratiti u javni prostor i u javno odlučivanje zakulisnim radnjama,  tako što namjerava da instalira svoje zilote po mnogim univerzitetskim i javnim ustanovama. Tako će se UNSA još više desekularizovati i evolinski neofašizovati u Mahmutčehajičevom pseudo-islamskom ključu. Isto tako će UNSA postati privatni ideološki servis i zabran jednog kvarnog, i zasigurno mnogim stranim agenturama dragog, poluinteligenta-megalomana.

Jadna li nam majka, slobodno možemo za pet-šest godina kukati: „Ah lijepa Sebija, gdje si sestro da nas kutarišeš belaja!“. UNSA će se zaželjet’ Sebije, al’ Sebije više biti neće: dobro upamtite ove moje riječi, Vi nevjerni Tome,  sjećaćete se mene dok budete išli na seminare za obavezno prerađivanje Mahmutčehajičeve zelene knjige nazvane: Andričevstvo.

 I još nešto: od 2017. godine dr Sedad Bešlija predvodi politički pokret Nova Bosna. Osnovna misija toga pokreta može se svesti na ideju sjedinjenja BiH, Sandžaka, Makedonije i Kosmeta u neku Novu Bosnu koja bi bila balkanska eksklava Turske pod vječnom vlašću AKP-a i Erdoana, a Bešlija, očito, sebe vidi kao doživotnog valiju toga vilajeta, ali to otvoreno ne govori! Zaista je to ekstremistička stupidarija kojoj bi pozavidio i sâm indžilir Mahmutčehajič. Nije ni čudo da ga je i usvojio 2019. godine!

Bešlija kao osmanista

Ali se postavlja pitanje kako su rektor UNSA prof. dr Rifat Škrijelj i službe te izborna tijela UNSA mogli podržati Bešlijin izbor za direktora Instituta za historiju UNSA kada kantonalni, federalni i državni zakoni, pravilnici UNSA, te dobra praksa ne dozvoljavaju da se iko ko je direktno politički angažovan, a kamoli ko je lider političkog pokreta, bira i postavlja na univerzitetske rukovodeće funkcije! Shodno tome, rektor Škrijelj je u zakonskoj i pravilničkoj te moralnoj obavezi da izda dekret o Bešlijinom smjenjivanju sa mjesta direktora Instituta za historiju. Siguran sam da se Bešlija tome neće protiviti jer je na portalu svoga pokreta dao , 29. X 2020, intervju u kome je iznio svoje mišljenje da ukoliko se u BiH ne uspije izgraditi pravna država, to će, prema Bešliji, obezvrediti borbu za bosansku državu u vremenu 1992-1995. godine. Toliko o ovom dijelu pomenute cenzorsko-direktorsko-rektorsko-rektoratske farse.

     A sada se pozabavimo Bešlijom kao osmanistom, da bismo utvrdili kakve su to naučne reference pomenutoga. Bešlija posjeduje doktorat  iz osmanistike, navodno nastao korištenjem originalnih izvora na osmanskom jeziku, a koji mu je dodijelila komisija u kojoj se nije nalazio niti jedan poznavalac bilo osmanskog bilo savremenog turskog jezika! Nekada, od Branislava Đurđeva pa do povlačenja Ahmeda S. Aličića, takve teze su uvijek branjene pred komisijama u kojima je, minimalno, sjedio jedan znalac osmanskog jezika. Npr. pok. akademik Milan Vasić imao je , pored Đurđeva, u svojoj komisiji ―a doktorat mu je bio o martolosima (specifičnom balkanskom pomoćnom vojnom redu)―i rahm. prof. Hamida Hadžibegića, vrhunskog znalaca sva tri orijentalna jezika i , kako je Vasić pripovijedao, Hadžibegić ga je, na odbrani, na svoj prefinjeno pristojni istanbulski način, dugo vozao u vezi sa nekim genitivnim vezama u osmanskom jeziku. Od povlačenja Aličićevog, magistarske i doktorske teze sa osmanističkim temama na sarajevskom Filozofskom fakultetu se brane pred komisija u kojima više nema znalaca jezika na kome je, navodno, građa za iste te teze. I nisu Bešlijine teze, i magistarska i doktorska, jedina takva naučna dostignuća. Na osnovu te teze i veoma oskudne liste publikacija―u koju su uvršteni napisi po STAV-u npr.― Bešlija je ekspresno izabran u višeg naučnog saradnika. Očito se nekome žurilo da ga proizvede u to zvanje da bi posjedovao zakonske uslove za prijavu na direktorsko mjesto. I tu, u sjenci, možemo nazreti već neke od onih pred kojima cvikaju prof. dr Rifat Škrijelj, njegovi prorektori i njegove rektoratske službe.

Turhan Emin-begova džamija

Na toj oskudnoj listi publikacija nalazi se i kraći naučni prilog „Je li Turhan Emin-beg Graditelj Ustikoljanske Džamije?“. Rad je objavljen u renomiranom časopisu sarajevskog Orijentalnog instituta, POF, LXV, 2015, pp. 337-44. Pozabaviću se detaljnije tim radom, da bih utvrdio koliko je Bešlija zapravo odmakao u osmanistici. Drugim riječima pitanje je: posjeduje li Bešlija osnovnu spremu da se bavi jednom tako teškom i kompleksnom disciplinom kao što je osmanistika, a kamoli da bude biran u zvanje višeg naučnog saradnika?

     Džamija u Ustikolini je, sâma po sebi, važna naučna tema, ako ni radi čega drugog onda zbog činjenice da ista u javnom diskursu Bošnjakâ figurira kao najstarija džamija u Bosni, navodno nastala prije konačnog osvojenja Bosne 1463. godine. Kao takvu ju je spominjao dr Haris Silajdžić ističući svoje velike zasluge zbog uspjeha da u Daytonu istu inkorporira u tlo Federacije BiH kao „najstariju u Bosni“. Iako bi se moglo primijetiti da se Silajdžić tu, sva je prilika, više borio da se njive i pojate hadži-Halid-bega i Hasan-bega Čengićâ uvrste u Federaciju BiH, nego da se baš borio za jednu džamiju. Jer da Ustikolina nije ušla u FBIH ne bi se on baš dobro proveo u rukama dvije svemoćne sive eminencije SDA-ovskog poretka. Što se historijske istine tiče, tradicija o najstarijoj džamiji je hobsbomovski izmaštana i sasvim nova.

Ne možete je upratiti nigdje prije 1878. godine. O tome su značajnu kritičku riječ rekli i Mehmed Mujezinović i Azra Redžić. Tom kritičkom krilu autora pridružio se i Sedad Bešlija. Našao je jedan važan dokument, pravilno shvatio njegovu historijsku interpretativnu vrijednost, ali sa dokumentom nije mogao izaći na kraj zbog svoje heurističke, tehničke i historijsko-metodske nespremnosti.

Ovu analizu treba shvatiti prije svega kao poticaj mladom autoru i višem naučnom saradniku te direktoru da poradi na vlastitom specijalnom naučnom i stručnom usavršavanju.

     Dokument koji u svom radu analizira Bešlija nalazi se u Istanbulu, BOA, Ali Emîrî Tasnîfi, IV. Mehmed, № 20/2186. Nastao je u razmaku 22-31. VIII 1666. godine. Dokument u originalu ima pet redova osnovnog teksta i četiri teksta potpisa. Radi se o predstavci fočanskog naiba-zamjenskog kadije Dilavera u vezi sa postavljenjem izvjesnog Mehmed-halifeta za drugog mujezina džamije u Ustikolini.

Der-i devlet-mekīne

Prema dokumentu ta je džamija zadužbina izvjesnog umrlog i od Boga pomilovanog Ahmed-bega. Dokument je pisan krasnim čitljivim sulusom sa elementima divanije (vrste arapskih pisama) i mogao bi biti korišten na uvodnom dodiplomskom kursu osmanske paleografije i diplomatike kao uvodno štivo zbog svoje lakoće, kao sjajan uzorak kojim bi se sprečilo da studenti na početku bavljenja ovako teškom tematikom budu obeshrabreni. Dakle, za primarno pravilno čitanje dokumenta čovjek ne treba da bude na doktorskom studiju, a kamoli da bude iskusan paleograf te arhivski radnik. Uprkos svemu tome, Bešliji su se potkrale brojne greške i u čitanju dokumenta i u razumijevanju njegovog teksta. Razumijevanje teksta usljed komplikovane sintakse je već druga priča. Pođimo redom.

  1. Sintagmu 1 iz prvog reda dokumenta Bešlija (p. 344) čita Der-i devlet-mekīne, a to treba da se čita kao: der-devlet-i mekīne. Bešlija je tu pogrešno iskonstruisao perzijsku genitivnu vezu, a radi se o perzijskoj kompozitnoj imenici ( der-devlet, kao npr. der-se‘ādet; ṣāḥib-devlet itd.), a ne uviđa jasnu perzijsku genitivnu vezu koja stoji između kompozituma i riječi mekīne. Da išta zna o pravilima rimovane proze u osmanskom jeziku ovakva mu se greška ne bi potkrala.
  1. Sintagmu 2 iz prvog reda dokumenta Bešlija (p. 344) pogrešno čita arz-ı dāʼī kemīne, a to treba da se čita kao:  arz-ı dā‘ī-yi  kemīne. Bešlija ne razlikuje konsonante hemze (ʼ) i ajn (‘). Drugo, Bešlija ponovo nije uspio da prepozna perzijsku genitivnu vezu (izâfet) koja je jedan od sintaksičkih nosilaca značenja. Ukoliko se ne prepozna takva  genitivna veza, ne može se pravilno shvatiti i prevesti osmanski tekst.
  1. Na kraju reda jedan Bešlija pogrešno čita  tabīʼ, a to treba da se čita kao: tābi‘-područno. Ovdje Bešlija nije prepoznao jednu od osnovnih gramatičkih kategorija: arapski particip aktivni-nomen factoris (ismu l-fā‘il). Nekada se ova kategorija učila na trećem času nastave arapskog jezika u prvom razredu Gazi Husrev-begove medrese, pogl. Sikirić-Handžić-Pašić, Gramatika arapskog jezika, brojna izdanja.
  1. Drugi red treća riječ Bešlija pogrešno čita vākīʼ , a to treba da se čita kao: vāki‘-ono koje se nalazi. Opet nije prepoznat arapski particip aktivni, a izvršeno je i brkanje konsonanata hemze (ʼ) i ajn (‘).
  1. Na kraju drugog reda Bešlija pogrešno čita cāmīʼ şerīfinde, a to treba da se čita kao: cāmi‘-i şerīfinde-u časnoj džamiji. Riječ cāmi‘-džamija je pogrešno pročitana; opet su pobrkani konsonanti hemze (ʼ) i ajn (‘); opet nije prepoznata perzijska genitivna veza-izâfet koja je jedan od nosilaca sintaksičke strukture.
  1. U trećem redu nema toliko grešaka, ali Bešlija čita mīr-i alāy , a to treba da se čita kao mīr-alāy-zapovjednik alaja, velikog odreda. Inače ta je greška česta, jer mnogi , čak i iskusniji istraživači, brkaju perzijsku genitivnu vezu i perzijski imenički kompozitum. To je još jedna dokaz da se ne može biti osmanista samo sa brzinskim kursom osmanskog.
  1. Ali zato četvrti red vrvi greškama! Prvo, Bešlija daje sintagmu muezzin ṣani (???-zaista vrhunski originalna greška!), a to treba da se čita kao: müʼeẕẕin-i sānī-drugi mujezin. Riječ  ṣani NE POSTOJI ni u osmanskom ni u arapskom ni u perzijskom jeziku!
  1. Vrhunac je svakako u sljedećoj  sintagmi u četvrtom redu: vakfiye-i maʼmūl bahāsında, koja treba da se čita kao: vakfiye-yi ma‘mūlün bihāsında-u njezinoj (ili njegovoj) vakufnami prema kojoj se postupa. Ovo se mora detaljnije analizirati da bi se shvatio i stepen kompromitovanja originala i stepen stručne neosposobljenosti. Sintagma vakfiye-yi ma‘mūlün bihāsında je kompleksna perzijska genitivna veza-izâfet u osmanskom jeziku sastavljena od riječi vakfiye koja je prvi dio veze , a drugi dio veze čini predloška arapska složena konstrukcija ma‘mūlün bihā sa turskim prisvojnim sufiksom trećeg lica jednine (-si) i sa padežnim lokativnim sufiksom (-da). Međutim, u osmanskom jeziku postoji riječ bahā– cijena, pa se tekst kako ga čita Bešlija može prevesti samo kao: u njezinoj cijeni čineća vakufnama!!! To naravno nema nikakvog smisla.
  1. Kraj četvrtog i početak petog reda sadrže sljedeću kardinalnu pogrešku. Bešlija daje sintagmu: rāfī vākā-i ubūdiyyet. To je, naravno, skroz pogrešno i to treba čitati: rāfi‘-i ruq‘a-yı ‘ubūdiyyet– nosilac poniznog lista. I opet Bešlija nije prepoznao perzijsku genitivnu vezu rāfi‘-i ruq‘a, ali to nije najveći problem. Najveći problem je što Bešlija izmišlja riječ vākā koja NE POSTOJI ni u osmanskom ni u arapskom ni u perzijskom jeziku. A to u ovom dokumentu nije sasvim zanemariva riječ. Jer riječ ruq‘a određuje šta čitamo. To je osnovni termin za sve vrste podnesaka, peticija koje ljudi nižeg ranga podnose osobi ili instanci višeg ranga. O tome treba pogledati Mübahat S. Kütükoğlu i njenu temeljnu i opširnu studiju Osmanlı Belgelerinin Dili (Jezik Osmanskih Dokumenata) u kojoj se o izrazu opširno raspravlja, a svaki pristojan rječnik osmanskog jezika registruje izraz. Npr. Yeni Redhouse…, edid. Andreas Tietze et alii, brojna izdanja.
  1.  Na kraju petog reda Bešlija daje: ciheti mezkure, a to treba čitati kao: cihet-i mezkūre-pomenuta nadarbina, služba, zvanje, prinadležnost. Opet Bešlija ima probleme sa perzijskom genitivnom vezom.
  1.  Na početku sedmog reda Bešlija daje: berāt-ı şerīfi alişān, a to treba da se čita kao: berāt-i şerīf-i ‘ālī-şān. Prije svega, na prvom času fonetike i fonologije turskog jezika (prvi semestar prve godine) uči se da iza fonema t u perzijskim i arapskim riječima slijedi meki sufiks čak i u riječima tvrde osnove. Zato se npr. kaže sıhhatler olsun-na zdravlje, što i sam Bešlija zna , na primjer kada se obraća svom intelektualnom sagovorniku u Turskoj, dr h. c. Bihaćkog univerziteta Hüseyinu Kansuu,  bratska AKP, opština Bajrampaša (četvrt napučena brojnim Sandžaklijama te Plavljanima i Gusinjanima), grad Istanbul ( ta živopisna intelektualna pojava, učesnik brojnih simpozija o misli i djelu Alije Izetbegovića po opštinama gradova Turske, skupa sa Bešlijom ―vid. Bešlija, Bibliografija za izbor, № 21)―definiše sam sebe ponekad i kao Akovali Ćulahovićlerdenim– od bijelopoljskijeh sam Ćulahovića!). Ne znam kako je uvaženi Bjelopoljac „ sa Bajarampašu“ doživio ovaj najnoviji obrat, naime kada se Bešlija pustio od SDA i udao se politički u NiP te metafizički za indžilira Mahmutčehajiča? U Bešlije, perzijska genitivna veza nije opet prepoznata, a konstrukcija şerīfi alişān govorila bi da je prva riječ objekat u akuzativu druge riječi što je jednostavno nemoguće. Dakle tu se opet dogodio raspad teksta do besmisla, umjesto kritičkog izdanja.
  1.  Na početku osmog reda Bešlija daje čitanje: pāye-i serīr-i ālā-ya, a to treba čitati kao: pāye-ʼi serīr-i a‘lāya. Ovdje Bešlija ponovo nije prepoznao arapski konsonant hemze (ʼ) koji služi kao protetikum za vokal –i perzijske genitivne veze, pa se postavlja pitanje na šta je spala nastava arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi do vremena kad je v. d. viši naučni saradnik dr Bešlija učio arapski u tom nekada slavnom nastavnom zavodu. Nije Bešlija prepoznao ni arapski konsonant ajn (‘) u arapskoj riječi a‘lā-previšnji. No ta je riječ u svojoj osmanskoj formi doživjela u Bešlijinom prilogu gramatičko čišćenje i sintaksički genocid.  Prije svega riječ ālā ne postoji ni u osmanskom ni u arapskom ni u perzijskom jeziku. Zatim, nejasno je koju gramatičku i sintaksičku formu Bešlija nastoji predstaviti oblikom ālā-ya. To ama baš ništa ne može značiti.

     U tekstu koji ima osam štampanih redova, Bešlija je napravio DVADESETAK grešaka u čitanju, a koje ni u kom slučaju nisu beznačajne i koje ONEMOGUĆAVAJU ne samo pravilno prevođenje, nego i shvatanje te tumačenje izvora odnosno njegovu posrednu, perifrastičnu, upotrebu. Drugim riječima, usljed ovakvog čitanja nemoguće je dokument pravilno čak ni prepričati.

 Pejgambersko ime

A sada još nešto o sintaksi dokumenta. Bešlija nije shvatio konstrukciju aṣḥāb-ı xayrātdan mīr-ālāy Ḥuseyn Āġā, zato u njegovom radu ovo ime nema ni spomena. A on je ključna osoba dokumenata, a ne Ahmed-beg koji je napravio džamiju na Ustikolini, ne Mehmed-halife, ne kadija u zastupstvu-naib Dilaver. Prvo, ta osoba Husein-aga je aga ali u starom značenju te titule odnosno Portin miralaj, a ne lokalni janičarski aga. Drugo on je zadužbinar i on je napravio zadužbinu koja je pridružena džamiji. Konstrukcija dopušta da se pretpostavi i da je bio i srodnik odnosno potomak Ahmed-bega. Iz njegovog vakufa, a ne Ahmed-begovog treba da se dodijeli plata Mehmed-halifetu.

     Bešliji nije poznat temeljni naučni rad o pitanju ustikolinske džamije, starog muslimanskog groblja na Ustikolini i njihovog zadužbinara. Radi se o izvanrednom radu koji je napisala rano preminula, neprežaljena Azra-Maca Redžić. ćerka akademika Husrefa Redžića i bratična akademika Envera Redžića, uzgred budi rečeno moja rodica po svojoj neni Seidi Šemsi-begovoj Filipović iz Glamoča. Vid. Azra Redžić, “Staromuslimansko Groblje na Presjeci kod Ustikoline”, Naše Starine, XVI-XVII, 1984, pp. 187-99.

Ne vjerujem da je Bešlija namjerno izostavio ovu referencu, jer bi mu podaci i tumačenja Redžićeve više nego koristili. On jednostavno nije znao za nju. To samo pokazuje nesolidnost njegove heurističke pripreme za svoj prilog. Redžićeva je definitivno razrešila navodno nerješivo pitanje identiteta i vremena djelovanja tzv. Turhan Emin-bega.

Ona je analizirala jedan osmanski dokument iz Dubrovačkog arhiva (Acta Turcica, № 2936, 30. ramazan 956 A. H. /  22. X 1549 A. D.). Dokument govori o sporu o ubistvu a potpisuje ga „najponizniji među Božjim robovima, Turhan, zamjenik dubrovačkog emina-tj. nadglednika dubrovačke skele i carine“ ( aż‘afu l-‘ibād Ṭūr-xān qāyim-meqām-ı emīn-i Dūbrovnīk). Iz dokumenta je jasno da Turhan Emin-beg nije ime, nego da je pomenutoj historijskoj ličnosti bilo ime Turhan a da je emin-beg bilo zvanje po kojem ga je narod upamtio. Emini su bili ili Portine age ili zaimi nekog sandžaka. Ustikolina je na veoma važnom drumu za Dubrovnik i od Dubrovnika i to su opštepoznate činjenice.

Zato Bešlijino lutanje oko raznih sandžakbegova Hercegovine sa imenom Ahmed ne može da mu dâ odgovor na to ko je zadužbinar ustikoljanske džamije. Prije svega, sam Bešlijin dokument ni na koji način ne govori o hercegovačkom sandžakbegu. Nije sandžakbeg bio jedini beg u Hercegovini! A sada oko imena Ahmed-beg i oko imena Turhan i šta nam to govori. Prije svega Osmanlije su se pridržavali starog islamskog običaja da djeci daju dva imena, o čemu sam pisao u POF-u br. XL, 1990 (vid. moj rad o bici kod Sente 1697. godine). Najčešće je jedno ime pejgambersko kao Ahmed, a drugo je ili neki arapski te perzijski pridjev (Hakki, Nuri, Satvet, itd.) ili neko starotursko apotropejsko ime. Ime Turhan je starotursko apotropejsko ime i znači bukvalno „stani Gospode“ te se daje novorođenom djetetu u kućama gdje djeca umiru.

Kuća Čengića

Takva staroturska imena posebno su bila raširena u turkmenskim plemenskim konfederacijama srednjovjekovne Anadolije. Jedna takva turkmensko-kurdska konfederacija se nalazila u regionu Irbil u istočnoj Anadoliji, bila je vazal države Akkojunlu te je smišljeno preseljena, iza 1500. g., poslije rasapa države Akkojunlu i razura plemena vezanih uz nju,  odatle u Hercegovinu i na Ustikolinu. Iz nje je nastala kuća Čengića. pa se može na nivou hipoteze predložiti, baš na osnovu turkmenskog  apotropejskog imena, da je Turhan jedan od prvih Čengića sa Ustikoline, a  da mu je puno ime bilo Ahmed Turhan-beg i da je jedno vrijeme bio zamjenik dubrovačkog emina. Iz pečata na dokumentu Redžićeva je ustanovila da je Turhanovom ocu bilo ime Husejin.

     Dakle, o stvarima treba dobro razmisliti prije nego što se napišu. Heuristiku za bilo koji rad treba solidno obaviti. Ne treba se zalijetati u transliteracije dokumenata sa jezikâ koje ne znate.

Ima od Bešlije mudrijih osoba, pa su zato dogurale i do naučnih savjetnikâ, a koje se snalaze sa osmanskim jezikom otprilike onako kako je to radio pok. Milan Vasić, ali zato te mudrice  bježe od svake moguće transliteracije osmanskog teksta. Bešlija je zaista  donekle „ubo“ sa ovim dokumentom, pa mu je bilo pametnije da ga je prepričao, nego da je ovako sam sebe dao i na mejdan i na bejan.

     I na kraju, dr Fazileta Hafizović, zamolila me je, 2016. g.,  da privatno pregledam rukopis Bešlijinog priloga, budući da su i ona i dr Elma Korić i dr Adnan Kadrić imali rezerve da li taj prilog treba objaviti u POF-u. Rekao sam da su greške obilne i osnovačke, ali da je Bešlija shvatio vrijednost dokumenta i da čovjeku ne treba ubijati svaku volju za naukom time da ga se na početku karijere urniše. Cenzurisanje moga rada bilo mu je hvala za moju dobronamjernost, iako mu je dr Hafizovićeva rekla kako sam se založio za njegov „rani rad“. Čak sam i na primjerku rada koji mi je dala Hafizovićeva napravio crvenom tintom revizije transliteracije, odnosno njeno uljuđivanje. Hafizovićeva mi je rekla: „E to je sad previše! Nećemo mu mi pisati rad. Ako je tako hrabar da preda tako loše transkribovan dokument, mi ga nećemo spasavati, jer svako najbolje zna šta ne zna“. I tako smo imali prešutni dogovor da se problemi sa tim radom nigdje ne spominju. Mene je moj mentor, pok. Dušanka Bojanić, davno poučila da je jeftin način sticanja reputacije mezećenje nedoučenih početnika. Naravno od toga je još gore samo blaćenje pokojnikâ, a i o tome mi je Bojanićeva govorila kao o jadnom i čemernom kompleksaštvu. No, Bešlija je svojim neprofesionalnim i partizanskim ponašanjem u svojstvu direktora proigrao sve svoje kredite kod mene. Zato i dobiva svoje deserte u ovom napisu. I zato, Bešlija, SJEDI: JEDAN!

     Univerzitetsko-administrativna pouka iz ove analize bila bi sljedeća: dr Sedad Bešlija ne pokazuje rezultate i poznavanje struke koji bi mu omogućavali zvanje višeg naučnog saradnika. Nakon što ga rektor smijeni ukazno sa položaja direktora Instituta za historiju UNSA, tijela UNSA trebala bi Bešliju vratiti u zvanje naučnog saradnika i naložiti mu da se u dodijeljenom mu izbornom periodu osposobi za samostalan rad na osmanskim izvorima. To podrazumijeva savladavanje osmanskog jezika, osmanske paleografije i diplomatike, te barem osnova arapskog i perzijskog jezika. No, ponavljam ono što su davno opetovano govorili Nedim Filipović i Dušanka Bojanić: svaki orijentalista može veoma lako da postane historičar, ali nijedan historičar, bez studija orijentalistike, ne može da bude istinski osmanista.

Piše: Nenad Filipović za Preokret, Foto: hrcak.srce.hr

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top