SEMIR BEHRAM: Mostarski nasmijani migrant

Istina je usamljena dama udahnuta u bezbroj života. Riječi koje slijede će govoriti o njenim putovanjima. Vrijeme je veo velikog tijela univerzuma, vizualizacija stvarnosti koja se prosipa u prošlost, crvena haljina stida providne budućnosti što zavodi novorođene. Prvi koraci su naivni, oni iskusniji već predosjećaju smrt. Spoznaja se uvijek iskrada pod materijalnim potrebama dajući prednost porivima gladi. A glad, pa ona stvara neutaživu žudnju za preživljavanjem. Izaziva nadu u drugačije sutra, bolje, sretnije i sigurnije.

Cijelu zimu srećem nasmijanog migranta, uvijek samog, suludo sretnog izraza lica, kako prolazi ulicom Braće Fejića poput evlije iz mitskih vremena. Jedno vrijeme sam ga sretao ispred Amko granapa, potom preko puta DM-a, tačno pod strehom bivše kafeterije Intermezzo, pokrivenog vrećom za spavanje, pokvarenog feršlusa, kako leži, zatvorenih očiju, sniva, dok kapi zimske kiše prokapavaju po kapuljačama dukseva, kabanicama i kišobranima mostarskih prolaznika.

Još nisam vidio da mu se neko približava, osim ponekog psa sa pedigreom na povodcu gazde hipstera koji zagledan u smartphone ne detektuje biblijski prizor, tek njegov pas zadigne nogu i označi teritoriju. Kada bi promrzlo skupljen pored granapa se stiskao uz zid prizivajući mačke da ih pomiluje, oni kupci sa većim srcem bi istresli macama kesicu whiskasa. Mačkice bi onda došle punog trbuha da predu na praznom stomaku nasmijanog samarićanina.

Napuštene mace i kontejnerski mačci banditi u ovom gradu prave bitnu razliku

Sjećam se priče iz svoje mladosti, ne znam ko mi ju je ispričao, ali mi je ostala urezana zauvijek, o slijepom dedi sa jedne od bosanskih planina. Starac je ostao sam, nagriženog zdravlja, bez mogućnosti vida, porazbijanih prozora i bez ogrjeva. Nekako je uspijevao, poznavajući kuću i okućnicu, da izvara glad. Ali, planina je surova, tu minusi padaju debelo ispod ništice, a zvijeri vrebaju iz gustih šuma. Djelovalo je nemoguće da opstane pod tim okolnostima. Deda je preživio zbog starog mačka kojeg je imao. Kasnije je u proljeće, kada su ga iz nekih svojih neprilika susreli planinari, kazao kako su se on i mačak pribijali jedan uz drugoga i tako izmanipulisali zlokobne planinske noći.

Često ne možemo slutiti koliko metafizike ima u nečijoj, naizgled, tako prostoj pojavi, te koliko uistinu vrijednosti posjeduje dušom utkana pokretna ilustracija humanoidne ekspresije. Ovo nije kritika društva, ovo su treptaji momenata koje, jednostavno, ne možemo osjetiti, barem ne većina ljudi.

To nije poraz čovječnosti, pa ljudski je biti zabrinut za samoga sebe. Stoga, neopravdani su napadi na nivoe strepnje nasmijanog migranta koji su ga nagnali da krene na put oko svijeta, pomalo žilvernovski, a pomalo donkihotovski, i da završi podno Podveleškog platoa gdje su se, možda samo radi njega, pojavile nemani električnih vjetrenjača da prijete  svakoj iole zebnji običnog ljudskog bića.

Ako je život iluzija ili pak savršena animacija, tada mi moramo prolaziti stepene duhovnog uzdizanja pod materijalnim pravilnicima. Svjetovni zakoni ne predviđaju nikakve kazne za manjak empatije, no nepružena ruka isturenoj ljudskoj potrebi uskraćuje napredak u igrici života. Postoji samo jedan život, u svakom smislu, i poslije svršetka slijedi grozničava vječnost ili vječiti smiraj za životnim neprilikama izmorene duše.

Prosjaci i bogalji postoje samo radi nas, kao što elektrovjetrenjače su, zapravo, postavljene savršenim sudbinskim scenarijom, isključivo, radi nečijeg oca ili djeteta, u zavisnosti iz kojeg ugla se gleda, da figurativno prijete svakoj ispravnoj odluci, svih nas, u transcendentalnim jurišima nasmijanog putnika u dresu reprezentacije Bangladeša na čijoj poleđini na sanskritu stoji natpis – Servantes.

Nasmijani migrant je postavljena ulična prepreka koja se vrlo lako može zaobići i preskočiti, ali ako se to učini znači da duhovnog napretka nema, osim eventualnog duševnog potonuća ili stagnacije u najboljem mogućem slučaju. Shodno tome, da se primijetiti da je usamljeni i promrzli putnik u vremenu jako težak test. On se smiješka svima nama i taj smijeh slobode govori no pasarán svakoj neiskrenosti i plitkim strahovima što prosječnim individuama izgledaju veći od horizonta koji se ukaže u vedrim praskozorjima planinskih dezorijentacija.

Predskazanje svih odgovora

Prije par dana, kada su se oborine stišale a njihova vlažnost još uvijek isparavala pod naletima vjetra sjevernog, nasmiješeni evlija se skrasio uz džamijski zid, u ulici Braće Fejića na Bunuru, leđima naslonjen na lim sa kojeg su visile blago odvaljene smrtovnice, pričao je na telefon. Ozarenog lica.

Primijetio sam ga grabeći brzim koracima iz pravca Kraša. Kako sam se približavao sve sam više usporavao korake, rastezao vrijeme i isključivao graju ulice. Na prvu pomisao sam, onako zavjerski i uličarski podlo, zaključio totalno pogrešno, da putnik kroz vrijeme posjeduje skupocjeni mobitel i da priča sa svojom vezom, kontaktom, iz neke od zemalja Zapadne Evrope. No, kada sam se primakao na neka dva metra od njega, čuo sam dječji glas sa druge strane.

Taj dječački glas radosti me je porazio kao čovjeka.

Pogrešno pitanje bi bilo: šta može čovjeka nagnati da se odluči na putešestviju u kojoj će sigurno naletiti na stotine – da, stotine, ako ne i hiljade – nagaznih neprilika koje će ljudsko tijelo prošetati po liticama opstanka?

Čovjek će pregaziti hiljade kilometara tundri i stepa, planinskih klanaca, susresti će se sa utvarama u životinjskom i ljudskom obliku, ismijavanjima i degenečenjima lokalnih dušebrižnika, izbacivati će vodu iz gumenog čamca u uzburkanim vodama Jonskog mora. To je, zapravo, put oko ledenih ljudskih srca za vremenski okvir koji će konstantno pomjerati granice izdržljivosti. Mnoštva obećanja i dezinformacija će dovoditi čovjeka u pogrešne okolnosti, pod kojima će mnogi, ako budu imali sreće, dobiti kamenu ploču kao oznaku za humku ispod koje će ljudski skelet provesti vječnost, dok će njegova izgubljena duša kroz lapeće uspomene grijati grudi dragim osobama zbog čijeg bolje sutra je i prihvatio nepravednu igru bez pravila.

Ispravno rezonovanje bi bilo: čovjek je spreman na sve!

Čovjek je spreman na sve zarad opstanka onoga što najviše voli, pa koliko god to bila omalena kreatura, makar bio beduin ili prosjak, pijanica ili vlastodržac, vjernik ili ateista. Čovjek će za ljubav i toplinski osjećaj unutar svojih prsa učiniti sve što je dozvoljeno, a kako znamo, nikakav svjetski moral niti etika ili religija nisu zabranili bilo kojem ljudskom biću da prepliva sve moreuze, propješači sve pustinje, odleži u tamnicama tiranina koliko je potrebno, samo za par trenutaka spokoja sa svojim najdražim. Spektri ljubavi su najprogresivniji i najispravniji nagon, refleksija pravde, žeđ za istinom i smislom, predskazanje svih odgovora.

Svi mi, koji ove zimske noći provodimo u suhom, dužni smo, pred svakom molekulom spoznaje oprostiti sve male nepravde koje učini zaneseni sanjar. 

A jedan poziv menja sve

Sa jedne strane telefonske veze je otac, sa druge je mali sin. Između njih je beskrajna tama isprepletena trilionima digitalnih nerva internetske mreže, rastojanje nemogućeg, neslani električni okean iz čijeg podzemlja cvjetaju anatemisane hrizanteme neizvjesnih nadanja. No, ipak, postoji nešto što gura oca na odupiranje svakom zakoniku, fizičkoj prepreci, smrti i izdaji obećanja datog malenom dječaku.

Šta može da se desi nakon tog razgovora? Koliko je takvih razgovora već bilo? Koliko će ih još biti? Sve je upitno.

Posebno sam se zapitao zbog lokacije na kojoj je razgovor obavljen – džamijski zid na ulici, pod jasnim efektima vlažnosti i neuslovnosti. Zašto nije mogao pronaći bolju pozadinu za taj video call?

Osjetim svu naivnost pitanja.

Vjerovatno, ovako razmišlja osoba koja se nikada u svome životu nije susrela sa ničim sličnim. Sigurno nikada nisam bio pod nekim iole uporedivim nabojima te pokušajima realizacije istih. Moji najveći poduhvati slične vrste su bili stopiranje, kampiranje sa jako malo novca i vožnja biciklom do Stoca u papučama. Ako izuzmemo moje ratno odrastanje, nisam ni predosjetio nešto što bi bilo spremno za žrtvu takve prirode i intenziteta koji će totalno promijeniti fizički izgled i mentalne postavke pojedinca koji je donio čvrstu odluku.

Odlučnost dolazi od stepena uvjerenja, dok ono proizilazi od samospoznaje, a spoznaja od nepokolebljive premise iliti nesumnjive orijentacije u vremenu i prostoru. To je permanentna sigurnost u vjeru, vjerovanje u ideal, ideju i cilj. Kasnije, nakon takve formulacije svaki učinjeni korak na tom putu je revolucionaran. Kroz promjenu u samom sebi tijelo se diže na put oko svijeta za nepitan broj dana. Ništa od toga nije izvodljivo bez  ljubavi kao goriva ubrizganog u puls svakog kapilara. Sa tim treptajima protagonist je spreman za polazak.

U jednom momentu, nakon par hiljada kilometara, čovjek sjedne na mokri asfalt u Mostaru i uspostavi konekciju sa sinom sa druge strane globusa. Možemo li zamisliti kakav razgovor teče? Šta mogu reći jedan drugom? Da li ga je upitao za domaću zadaću?

Ili ga je upozorio da se ne udaljava od kuće jer vrebaju željezne grabljivice sa neba? Možda ga je upozorio na strpljivost nagaznih i odskočnih mina? Sigurno mu je preporučio igru i strpljenje i ljubav i snove. Otac ga je slagao, to je sasvim jasno, da je na korak od zamišljenog i obećanog. Morao ga je slagati da se varljiva magija nastavi.

Hoće li sin poslušati savjete? Da li će otac uspjeti? To zavisi čak i od nas samih, od našeg odnosa i prepoznavanja takvih pojava. Ponekad se nada rasplamsa sa sitnom laži, ona napravi prostor za konačnu istinu, zato tražimo od istine da barem zaboravi na plamičke koji su je probudili u stamen plamen. A, kada je više plamena u mrklim noćima, tada pod njihovim odsjajima svijet postaje bolje mjesto.

Znam kad bih živeo hiljadu godina, ceo bi mi život stao u jedan dan

A jedan poziv menja sve

Piše: Semir Behram za Preokret, Foto: jabuka.tv/prinscreen, Youtube

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top