JASMIN HASANOVIĆ: Organska baljezganja

Iako Statut Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine ovu političku opciju definira kao jedinog pravnog i političkog nasljednika – u prvom redu „Socijaldemokratske stranke BiH iz 1909. godine, Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Saveza komunista Bosne i Hercegovine“ odavno je jasno kako su ti ideali napušteni – moglo bi se kazati da je njihovo napuštanje, zapravo, koje li ironije – njen posljednji pravi ideološki čin, onda kada je Zlatko Lagumdžija predstavio treći put za Bosnu i Hercegovinu kao spasonosno rješenje.

SDP koji nije faktor

Jučerašnji debakl bh. Bloka u slučaju Mostara nije ništa neočekivano i za to ne treba kriviti SDP. Odbacivši svoju ideološku profilaciju, SDP nužno parazitira na matricama postojećeg poretka. Čak štaviše, nije se on ni unutar bh. Bloka uspio nametnuti kao ozbiljan politički faktor koji bi Mostaru ponudio neku političku alternativu, ma koliko bio siguran da ona, moguće, u etnički podijeljenom gradu fabriciranih nacionalističkih tenzija neće ni uspjeti. Jer, nekada, ne radi se o uspjehu – već o principima, ili – kako to parola SDP-a na prošlim lokalnim izborima sugerira – dosljednosti i karakteru.

Uostalom, jasno je, vidjelo se to i na primjeru pokojnog Svete Pudarića – kada SDP BiH, umjesto da parodira političkom poretku kojeg želi mijenjati i nemogućom kandidaturom Srbina iz Federacije Bosne i Hercegovine pošalje jasnu poruku za potrebu implementacije presude Sejdić-Finci, on se odlučuje ne samo prilagoditi matrici – već je svesrdačno prigrliti sa svojim kandidatom o kojem ću samo par redova niže kazati koju rečenicu više.

No, pitanje je koliko ovakav SDP zaista i želi neku političku promjenu. Raspadom jugoslovenskog samoupravog poretka nastala je socijaldemokratija koja je od 90-ih u institucionaliziranoj formi postala sluškinja post-jugoslovenskog režima. Ona, iako načelno nudi drugačiji koncept, njeno političko postojanje koje se zasniva na ‘biti suprotan od nacionalnog’ valjano je samo u okvirima postojećeg, kao vječne opozicije. Izvan nacionalističke priče, socijaldemokratija nema tla na koje bi se oslonila, jer ekonomska pitanja nisu problemi koje ona unutar sebe obuhvata.

Desna pozicija

Da se ovdje ne zna šta je socijaldemokratija, pa i ljevica uopće – pisao sam i ranije, a jučerašnje gostovanje profesora Ive Komšića na N1 to je samo potvrdilo. Ne ulazeći u zaista problematične teorijske i logičke konstatacije koje ne samo da ne priliče jednom profesoru i doktoru nauka, već tu njegovu titulu ozbiljno dovode u pitanje (npr. konstatacija kako „demokratski režimi ne poznaju nacionalizam“ bi svakog studenta FPN poslala na popravni ispit, osim ako nije neko new age filozofsko stajalište skrivene historije koja se od nas krije – ali, šta profesorski autoritet ima ispravljati tek jedan asistent – i to viši), Komšić potvrđuje da se ljevica u vizurama onih koji je glasno zagovaraju ispraznila sadržaja dokazujući da ona, bez mjenjanja društvenih i ekonomskih odnosa veoma lako zauzima desnu poziciju.

Na ovom mjestu se vraćam na dr. Denisa Bećirovića, kandidata SDP BiH na posljednjim općim izborima 2018. godine čija se nacionalistička demagogija ne materijalizira samo u fetišiziranim parolama o državi koje kao da su pisane 30-tih godina prošlog stoljeća slijedeći jednu veoma rigidnu, konzervativnu i socijal-darvinističku liniju organskih teorija države, već i u tome da njegov patriotizam na najplastičniji način ogoljeva njegovu funkciju – iza pisamaca o nezavisnoj i suverenoj međunarodnopriznatoj državi Bosni i Hercegovini i njenoj vječnosti stoji i njegova vječnost dugogodišnjeg paradiranje u zakonodavnoj vlasti na najvišim državnim instancama. Sa tih istih instanci, on svoj patriotizam i ljevičarsko opredjeljenje, između ostalog, pokazuje na veoma konkretnim primjerima, poput onih kada je u VII sazivu Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zagovarao prodaju prirodnih resursa i eksploatacije radne snage u ime konkurentskih prednosti Bosne i Hercegovine:


zvor: www.parlament.ba

Bećirovićev problematičan status u vrhovima Partije nije bio spor samo intelektualnih i kolumnističkih rasprava izvan Partije, već i unutar nje – poput saopćenja GO SDP Banja Luka s kraja 2019. godine gdje ga se krivi za loše izborne rezultate SDP-a.[i] Kako onda objasniti ovakav odnos rukovodstva?

Deintelektualizacija, to jest idiotizacija

Ideološko skretanje Partije nije prouzrokovano samo njenom deintelektualizacijom, o kojoj se često govori od strane egoizama povrijeđene stare garde neupitnih autoriteta i političkih veterana, čast izuzecima, koje se marginaliziralo u Partijskim redovima, već je uzrok veoma materijalan – problem je finansijske prirode. Svaki prihod Partiji koja je dovedena u milionske dugove (tolike da se sva njena imovina, uključujući i zgradu centrale u Alipašinoj ulici, nekadašnje sjedište Saveza Komunista Bosne i Hercegovine, iznajmljuje privatnoj obrazovnoj ustanovi) je značajan – pa tako, ako Bećirović sa svojim desničarenjem i mandatom može puniti Partijsku kasu, dobro jest. Kao što je i dobro primati poslodavce u Partiju koji će nauštrb radničkih prava biti značajni finansijski, a onda i politički kontributori Partije.

Stoga, namjesto Partije koja štiti radnička prava, SDP se pretvorio u poslodavca koji je ta ista prava svojim radnicima u jeku finansijske krize uskraćivao do te mjere da im nije palo na pamet, primjerice, sindikalno se udružiti. Ili možda jeste, ali nije dozvoljeno. No, uz svu rezervu spram post-socijalističkog sindikalnog djelovanja u Bosni i Hercegovini[ii] – potenciranje radničkog organiziranja, svakako da je pitanje koje svaka ljevičarska politika mora imati kao centralnu preokupaciju – bilo da radnike doživljava kao manuelne radnike ili novu hakersku klasu intelektualnih radnica i radnika.

Sindikati, šta to ono bijaše?

U vrijeme kada je Forum sindikalnih aktivista (FSA) SDP BiH vodila Emina Abrahamsdotter i kada je u okviru projekta Pravda Radnicima Sada pokrenut internet portal www.radnici.ba na kojem su radnici iz cijele Bosne i Hercegovine mogli da se obrate za besplatnu pravnu pomoć (tema koja zaslužuje poseban tekst i posebnu pažnju) po pitanju radničkih prava – takvo se, jasno zauzimanje ideološkog kursa u praksi pokazao jako opasnim. Nakon upućene prijave jednog od radnika Arcelor Mitala o fizičkom napadu[iii] na njega od strane sindikalnog predstavnika, te nakon što je predsjednica FSA otišla na teren i sastala se sa radnicima – reagovalo je partijsko rukovodstvo.

Tačnije, Predsjedništvo SDP BiH koje je od nje i FSA tražilo „da odmah zaustavi sve slične aktivnosti i miješanja u rad i odnose unutar pojedinih preduzeća“. Da stvar bude još zanimljivija, ova se odluka bazira na upozorenjima koja su SDP-u „pristigla iz Saveza samostalnih sindikata BiH, Sindikata metalaca FBiH, kao pojedinaca iz jedne sindikalne organizacije o djelovanju Foruma sindikalnih aktivista SDP BiH koji se neprincipijelno umještao u nesporazume između grupa radnika organiziranih u sindikat u preduzeću i drugih izvan tog sindikata“.

S obzirom da je svakom poznavaocu radničkih, ali i političkih prilika u Bosni i Hercegovini jasno ko i šta stoji iza SSS BiH te njihovih satelitskih ogranaka, a kako se ne bi ugrozio simbolički prefiks „radničke partije“ kao opravdanje za ovu odluku se uzelo ni manje ni više, već obrazloženje „kako nam u ovo predizborno vrijeme (godina je 2018., op. a.), a i inače, nisu potrebni nesporazumi i sukobi sa sindikatima i radnicima“.

Možda se onda u tome može čitati i razlog zbog kojih i sam, primjerice, Banjalučki SDP, inače bučan u prevođenju i kanalisanu Bećirovićevog nacionalizma u neki neartikulirani urlik jeftine, demagoške građanštine, u potpunosti ignorira radničke priče iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Očito je da radnici imaju potrebu za organiziranjem, da nauštrb potpunog društvenog nepovjerenja u sindikate, odluka za sindikalnim organiziranjem postaje neminovna – kao što je bila nedavno i u banjalučkoj firmi Nova Dipo, a zbog čega se radnicima prijetilo i otkazima.[iv] I takva priča može se čuti diljem Bosne i Hercegovine. Ali je ne čujemo, naročito ne od onih koji bi trebali biti njihov glas i politizirati je.

Seksualno nasilje?

Taj glas nismo čuli ni u drugim porama onoga što bi trebalo biti ideološko polje ljevice. Gotovo anonimno prošao je i prolazi cijeli #NisamTražila pokret u Bosni i Hercegovini od strane deklarirane političke ljevice. A da je seksualno nasilje, koje svoje izvore ima u patrijarhalnim društvenim obrascima koji se hrane – upravo nacionalizmom i tradicionalizmom – itekako je materijalno uslovljeno, što je vidljivo i iz istraživanja koje Friedrich Ebert Stiftung namjerava objaviti o radničkim pravima u tekstilnoj industriji.[v]

I dok ovaj tekst nastaje i dok ga se čita, neće se čuti – niti će se politički pristupiti, osim tek usputno, problemu zašto 20 rudara zeničkog rudnika mrkog uglja danas počinju štrajk glađu, kao što se nije problematizirala ni pogibija rudara krajem januara ove godine u Staroj jami istog rudnika. Neće se čuti ni o štrajkovima rudara Kreke dok istovremeno gradonačelnik Imamović, u duhu ljevičarske tradicije, podsjeća na značaj stote godišnjice Husinske bune, čijem je rudaru posvećen sada već zapušteni i poludevastirani park na ulazu u Tuzlu, a kojeg je zasjenio onaj novi kralju Tvrtku u samom centru ovog grada. Simbolično. I bolno.  

S obzirom da se bližimo Danu zaljubljenih, za kraj, nije zgoreg objelodaniti jedan vic nastao negdje na bespućima Facebooka, na nekom od komentara o ovim temama. Priča je o mladiću koji odlučuje da izvede svoju djevojku na jednu romantičnu, predvečernju šetnju. Kada su stigli u Park kod sarajevske Druge gimnazije, sjeli su na jednu kupu. Mladić je potom upitao djevojku: „Želiš li da vidiš jedan, do sada najcrveniji zalazak?“. „Da, naravno“ – rekla je. „Onda se okreni“. Kada su se okrenuli, uperio je prst na drugu stranu ulice, zagrlio je i blaženo joj rekao „Gledaj kako zalazi socijaldemokratija“, pokazujući na zgradu centrale SDP-a.

Piše: Jasmin Hasanović za Preokret, Ilustracija: Preokret


[i] https://www.facebook.com/sdp.banjaluka/posts/2629777493803778

[ii] O tome vidjeti u tekstu profesorice Belme Buljubašić sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu u tekstu „Iznevjerena tradicija: Kratak osvrt na istorijski razvoj sindikalnih organizacija u BiH“.

[iii] https://zenicainfo.ba/2018/06/30/drama-medu-radnicima-arcelormittala-samarom-protiv-neistomisljenika/

[iv] https://www.slobodnaevropa.org/a/zbog-sindikalnog-okupljanja-radnicima-u-bih-se-prijeti-otkazima/31091582.html?fbclid=IwAR1vO4H3pG8ntaNAHSDzIjMJf2iVUxRDkv-GCQ3vpYwmwHoNcA_I5FZ4y5I

[v] https://www.facebook.com/FESBiH/posts/3494127707379722

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top