ELIEZER PAPO, Iz Zembilja Kudus-efendije: Portreti bosanskih Sefarda, Laura Papo, “Bohoreta”, 1891-1942 (I)

Laura je rođena u Sarajevu, 15. marta 1891. godine; kao najstarija kći Jude Leona (zvanog Dudu) Levija i Ester Levi, rođ. Salom (poznate i kao Ester di Dudu). Hebrejski naziv za prvorođenog sina behor/bohor, a za kćerku behora/bohora. Otud se među sarajevskim Jevrejima uvriježio običaj da se najstarijeg sina u kući zove nadimkom Buki, a najstariju kći nadimkom Buka. Shodno rečenom, i Laurino kućno ime je bilo Buka ili Bukica (sa srpsko-hrvatsko-bosanskim [u daljem tekstu SHB] hipokorističkim sufiksom). I njen književni pseudonim, Bohoreta, vezan je za ispanizovanu formu hebrejske riječi bohor, kojoj je dodat jevrejsko-španski sufiks -eta. Poslije Laure, Levijevima se rodilo još šestero djece: Isak (zvani Atleta), Nina, Klara, Blanka, Rivka (zvana Riki) i Elias.

Luna

Otac, Leon, је bio siromašni trgovac, i porodica je živjela u popriličnoj oskudici. 1900. godine, kad je Laura imala devet godina, preselili su se u Istambul gdje je otac imao trgovačke i porodične veze. Ali, prema onome što piše Gordana Kuić, ni tamo mu posao nije cvjetao, te je porodica i dalje živjela u neimaštini; da bi se 1908. godine, zajedno, i vratili u Sarajevo. Čini se da odluka o povratku nije donešena samo iz ekonomskih razloga; može se pretpostaviti da je na odlazak Levijevih iz osmanske prestonice uticala i revolucionarna klima koja je vladala odumirućom imperijom, odnosno nesigurnost i neizvjesnost koje su je pratile. Tokom osam godina provedenih u Istambulu Laura je pohađala školu Alliance.

I Muhamed Nezirović i Predrag Palavestra tvrde da je pravo Laurino ime bilo Luna. Ako je to točno, može se pretpostaviti da je promjena imena izvršena u Istambulu. U pofrancuženom okružju škole Alliance, ime kao što je Luna moglo je uzrokovati probleme integracije u društvo, utoliko više kada se radilo o pridošlici iz Bosne (koja je za učenice iz prestonice morala biti tek daleka provincija).

U tom slučaju, potreba za mijenjanjem starinskog imena u “moderno”, “napredno” i zapadno ime, slično po zvuku, povezano je s ubrzanim procesom pozapadnjačenja koje je bilo karakteristično za jevrejsku zajednicu u Istambulu s početka prošlog vijeka.

U svakom slučaju, već pri prvim koracima u jevrejskom Istambulu, mlada bosanska imigrantica bila je izložena još većim zahtjevima za integriacijom: morala je što prije moguće naučiti strani jezik (nastava u školama Alliance odvijala se na francuskom, a bez poznavanja jezika nije se mogla uključiti u nastavu); a, ako nije željela skretati na sebe pažnju i nositi etiketu drugačije i strankinje, morala je prilagoditi svoj bosanski jevrejsko-španjolski dijalekat jezičnim normama uvriježenim u Istambulu, toliko drugačijim od onih uobičajenih u njenom rodnom gradu.

Jezičke nijanse

Takvo izlaganje jednom potpuno novom jeziku i jednom poprilično drugačijem dijalektu maternjeg jezika tokom odrastanja, izoštrilo je sluh mlade Laure i probudilo u njoj visoku svijest o jezičkim nijansama, te posebnu osjetljivost prema jezicima i dijalozima u susretu.

Ta se tema, na koncu, odrazila i u njenom književnom opusu; primjerice njenim pozorišnim djelima, i to prvenstveno u odvaganom uvrštavanju idiomatskih izraza posredstvom kojih se izoštrava razlika između različitih jevrejsko-španskih dijalekata, te između jevrejsko-španskog i današnjeg kastiljanskog.

Povremeno se u njenim pozorišnim komadima pojavljuju i potpuni jezički “autsajderi” koji se odlikuju iskvarenim govorom; kao što je, recimo, Ciganka koja govori nesigurnim jevrejsko-španjolskim, ili jevrejska starica koja ne može reći ni pola rečenice na SHB bez dvije-tri greške.

Zrelost

Ni povratak u Sarajevo nije doprinio u bitnijoj mjeri poboljšanju ekonomske situacije Levijevih. Očevi poslovi su, za promjenu, doživjeli neuspjeh – i porodica je i nadalje živjela na rubu egzistencije. U skladu s njenim statusom  prvorođenog djeteta, Laura je bila prva koja je pridonijela porodičnom budžetu, dajući privatne časove francuskog, njemačkog, latinskog i klavira. No, unatoč njenim naporima, novac koji bi zaradila nije dostajao za plaćanje školovanja njene mlađe braće i sestara; pa je, u skladu s patrijarhalnim vrijednostima onog vremena, porodica odlučila da investira u Isaka. Za razliku od svojih mlađih sestara, Blanki i Riki, Isak ne samo da nije pokazivao bilo kakav poseban dar, nego ga ni učenje nije pretjerano privlačilo; ali kao muškarac i hranitelj svoje buduće porodice ipak je imao “više prava” na školovanje nego li talentovane i ambiciozne blanki i Riki.

Nakon nekog vremena, i druge su “Levijas“ (sestre Levi) shvatile da je njihova sudbina u njihovim rukama i da ih niko osim njih samih neće izvući iz neimaštine.

U maju 1911. godine, tek navršivši 18 godina, Nina je otvorila salon šešira za dame La Parisienne (Parižanka). Nakon toga, Nina i Klara (koja je s njom radila u salonu) postale su glavni oslonac porodice. Tri godine kasnije buknuo je Prvi svjetski rat. Isak je regrutovan u austro-ugarsku vojsku i poslan na ratište. Ninin je salon procvao upravo za vrijeme rata, i u jesen 1915. godine porodica je odlučila poslati Blanku, tada dvanaestogodišnjakinju, u školu.

Nažalost, Blankin san trajao je samo godinu dana. Na kraju prvog razreda, Nina je odlučila da prekine Blankino školovanje i zaposli je u dućanu za prodaju duvana, koji je otvorila uz salon. Laurino energično protivljenje nije pomoglo mnogo, i Blanki je napustila školu. Prije kraja godine, možda kako bi razvedrila potištenu Blanki, najmlađa sestra, Riki (koja će kasnije postati primabalerinom jugoslavenskog pozorišta, a tada je imala samo osam godina) pozvala je cijelu porodicu i organizovala malu porodičnu plesnu predstavu u čast Blankinon trinaestog rođendana.

Prema Gordani Kuić, Riki je uspjela nagovoriti Buku da napiše prigodne pjesme, Ninu da dizajnira odjeću, Klaru da svira klavir, a svoje prijateljice da glume sporedne likove; za sebe je rezervisala ulogu dobre vile. Priča o ovoj porodičnoj predstavi kružila je od usta do usta po ondašnjem Sarajevu, pa su kreativne “Levijas” postale popularne. Ujedno, ovo je i prvo svjedočenje o Laurinom bavljenju poezijom. Također, izgleda da je pjesma čežnje za mirom Violetas (Ljubičice) bila napisana 1916. Godine, u vrijeme kada je Isak, Laurin brat, služio vojni rok u carskoj i kraljevskoj okupacionoj vojsci; te dok je njen zaručnik, Danijel Papo, bio regrutovan za istu tu austro-ugarsku vojsku. U rečenoj pjesmi, ljubičice protestuju zbog žala za studentima, zbog dužine rata koji traje već tri godine; te stoga što ih, zbog regrutacije studenata, niko i ne bere. Tekst završava nadom da mir, ipak, nije daleko:

No mos dešeš asoladas, Muestras flores amorćar, Alas proksimas anjadas, Vos aspiramos kon la pas.Ne ostavljajte nas same, Da uvene naše cvijeće, U predstojećim godinama, Čekamo vas sa mirom.

Nešto kasnije iste godine (1916), u porodici su se dogodile dvije lijepe stvari: prvo su se vratila oba vojnika: Isak i Danijel; a u proljeće su Laura i Danijel zaključili brak. Laura je tada imala 25 godina; čini se da je fotografija koja krasi zaglavlje ovog rada snimljena ubrzo nakon vjenčanja.

Na njoj Laura nosi tukadu, kojim su tradicionalne bosanske Sefartkinje pokrivale glavu nakon udaje. Laura je bila posljednja žena iz porodice koja se pokrila tukadom.

Nina, Klara i Blanka su se udale za hrišćane, te nisu nikad ni posegnule za ovim tradicionalnim simbolom udatih Jevrejki; a Riki se nikada nije udavala.

U skladu sa sve bržim promjenama bosanskog sefardskog miljea, kao i činjenici da je nakon smještanja njenog muža u sanatorijum de fakto izgubila status udate žene i postala manje-više udovicom pored živog muža, za svega nekoliko godina i sama Laura će ipak skinuti tukadu.

Prvi koraci na javnoj sceni

No, bez predupređivanja. Iste te 1916. godine, usred rata, Laura Papo je napravila i svoje prve korake na javnoj sceni. Sarajevo je tada bilo pod austrougarskom okupacijom, a okupacioni dnevni list Bosnische Post (Bosanska pošta) je izlazio i u toku rata. U broju 281, od 10. decembra 1916. godine, na 10. stranici objavljen je članak Jelice Bernadzikowske Belović, Die sudslavische Frau in der Politik (‘Južnoslavenska žena u politici’), koji je sadržavao odlomak posvećen sefardskoj ženi u Bosni.

Autorica je sefardsku ženu smatrala glavnim krivcem njene potlačenosti. Prema njenom mišljenju, sefardske žene su bile posljednji čuvari, vjerni i pobožni, patrijarhalnih vrijednosti. Članak je pobudio bijes mlade Laure Papo koja je krenula u obranu ukaljane časti sefardske žene i napisala obranu sefardske žene.

Tjedan dana poslije, u broju 287, od 17. decembra 1916. godine, na stranici 8 istih novina objavljen je odgovor, naslova “Die Spanolische Frau” (‘Sefardska žena’). Kako bi napisala tekst na njemačkom, Papo je otišla do Dr. Karla Patscha koji je u to vrijeme bio ravnatelj Nacionalnog muzeja. Kasnije joj je, Dr. Vita Kajon, jedan od intelektualaca i lidera Sefardskog pokreta, savjetovao da članak prevede na jevrejsko-španjolski. Tek 1931. godine napisala je monografiju La mužer sefardi de Bosna (Sefardska žena u Bosni), na temelju tog članka, napisanog na njemačkom. U uvodu se također osvrće na diskusiju u Bosnische Post:

Por rodeos del destino me esto okupando de este tema kual jo trati el envierno de 1917, kuando, al okazion de una huerti polemika kon la senjora Bernazikovska, ke tuvo el koraže de entinjer alas sefardis en un artiklo suyo “Die Spaniolin in Bosnien”. – Estonses le di kontra, kon buenos argumentos le demostri loke es la mužer muestra, y este momento hue el empesižo de este livriko, el kual estonses lo eskrivi en aleman, nemcesko guijada por el director del museum de akeos tiempos, el Sr. Dr. Patsch, el ke ojen dia okupa la sija de arheologija en la Universita de Vienna.Igrom slučaja bavim se ovom temom koju sam obradila u zimi 1917. godine, kad sam prigodom jače polemike s gospođom Bernazikovskom koja je imala hrabrosti da oblati Sefartkinje žene u svom članku “Die Spaniolin in Bosnien” (Sefardska žena u Bosni).- Tad sam joj se usprotivila, s dobrim argumentima sam joj pokazala što je naša žena, a taj je trenutak bio početak ove knjige koju sam sad napisala na njemačkom jeziku, nemcesko, uz pomoć tadašnjeg ravnatelja muzeja, Dr Patscha koji je danas pročelnik arheologije na Sveučilištu u Beču). 


Nepune dvije nedelje poslije, 31. decembra 1916. godine, objavljen je drugi članak Laure Papo u Bosnische Post; ovaj put radilo se o tekstu posvećenom sjećanju na pjesnika Mošea ben Refael Attiasa, naslova: “Zekky Effendi: eine Erinnerung”.

Piše: Eliezer Papo za Preokret, Foto: Vikipedija

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top