Film “Dara iz Jasenovca”, o djevojci iz srpske etničke grupe u koncentracionom logoru “Jasenovac” u današnjoj Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogi su optužili za promociju srpske nacionalističke agende, no ustvari je ozbiljan pokušaj u oslikavanju fašističke diktature.
Iznimno je mali broj novijih filmova o Holokaustu a da su dobili gnusne rejtinge od kritičara i publike, ili izvukli iz ljudi toliko militantnih stavova, a sve to zbog stvari koje skoro pa sa filmom nisu ni vezani.
Čak i prije nego što se novi film Predraga Antonijevića, “Dara iz Jasenovca”, koji govori o ustaškom logoru iz Drugog svjetskog rata Jasenovcu, pojavio u kinima države iz koje potječe – Srbije – našao se kao meta kritike od strane američkih i britanskih filmskih kritičara, optužen za mnoštvo “filmografskih zlodjela”.
Augusta 1941.g., fašistički pokret u Hrvatskoj pod imenom “Ustaše” je uspostavio logorski kompleks “Jasenovac”, gdje je do oslobođenja ubijeno preko 83 hiljade Srba, Roma, Jevreja i antifašista kao posljedica novotvorenih rasnih i diskriminatornih zakona.
Kritičari i dio publike su film oštro napali kao “prozirnu srpsku nacionalističku propagandu, antihrvatsko i antikatoličko djelo, te pokušaj historijskog revizionizma. Jedan je čak i rekao da ga “nisu ni trebali napraviti”.
Pogotovo je dobio oštre reakcije zbog prikaza nasilja u logoru – kao i navodno incesta.
“Dara iz Jasenovca” za cilj ima da opiše svakodnevni život u koncentracionom logoru, iz vizure desetogodišnje djevojčice Dare Ilić, koju su ustaški i njemački vojnici, zajedno sa starijim bratom, majkom i dvogodišnjim bratom Budom, uhapsili u postrojavanju srpskih civila u Kozari.
Oca su joj već otpremili u Jasenovac, gdje radi kao grobar u Donjoj Gradini. Zna da će jednog dana iskopati svoj grob. Pri dolasku u odjeljak logora za žene i djecu u Staroj Gradiški, Darina majka i stariji brat bivaju ubijeni.
Od tog momenta priča se fokusira na Darinoj odlučnosti da održi obećanje majci: da se nikad ne odvoji od mlađeg brata koji slabi sve više svakog dana, i iako sve zamjenske majke bivaju ili ubijene ili poslate na prisilan rad u Njemačku.
Unatoč svim optužbama, skoro da i ne postoji nacionalistička agenda u ovom filmu.
Upravo je situacija suprotna. U prvoj sceni mlada Hrvatica, zemljoradnica, spasava dijete iz kolone zatvorenika na putu do logora, užasavajući se nad zlodjelima Ustaša nad srpskim ženama i djecom. Od početka film pravi jasnu distinkciju između Hrvata kao etničke grupe i ustaškog režima.
Film ne ignoriše ni muke Jevreja i Roma u logoru. Trubači na slavi za zaposlene u Jasenovcu su Romi, kao što su neke i od žena prisutnih u logoru; dva najvažnija sporedna lika su Jevreji.
Istina je da se film ponajviše bavi stradanjima srpskih žena i djece u Jasenovcu, ali je to zato što je većina zatvorenika u kompleksu Jasenovac-Stara Gradiška bila etnički srpska. To je referenca na činjenicu da je glavni cilj u izgradnji nacije po Ustašama bilo istrebljenje (srpskog) naroda, bez čega ista država, po njima, ne bi mogla opstati.
Jedna od validnijih kritika jeste navodna antikatolička retorika, najvjerovatnije zbog sporedne uloge okrutne časne sestre u logoru.
Neki vrhovnici u Katoličkoj Crkvi igrali su sramotnu ulogu u progonu i klanju Srba: pored zloglasnog fratra Mirolava Filipović-Majstorovića, sporedne uloge, mnogi svećenici, monasi i studenti teologije služili su kao stražari u koncentracionim logorima.
Unatoč tome, iako su neke časne sestre svoju zloglasnu reputaciju zaradile okrutnošću prema srpskoj djeci, pogotovo u dječijem logoru “Jastrebarsko”, nijedna nije bila u Jasenovcu.
Suočavanje sa strahom.
Ono šta su producenti najvjerovatnije uradili jeste da su uzeli različite stvarne historijske događaje koji su se dešavali u raznim logorima, te ih sve spojili u iskustvo Dare i njenog brata.
Slika hrvatskog nadbiskupa Alojzija Stepinca na zidu učionice u kojoj časne sestre šire ustašku ideologiju, viseći pokraj portreta lidera Nezavisne države Hrvatske Ante Pavelića, šokantna je.
Bez obzira na odsustvo morala i manjka svetosti kod Stepinca, nadbiskup je i sam bio omržen i smatran nepovjerljivim čak i od strane ustaškog režima. Ne bismo mogli reći, zbog toga, da je tačno da bi se njihove slike nalazile jedna pored druga.
Pitanje antikatoličkog sentimenta u ovoj sceni vodi ka skroz drugačijoj temi.
Doduše, ono šta trebamo napomenuti jeste da je “Dara” igrani film a ne dokumentarac; stvaranje i “nadogradnja” likova radi umjetničke vrijednosti dio je filmske konvencije. Opet, takva greška trebala je biti izbjegnuta.
Slično možemo reći i za kostime.
Jasno je da je kostimografkinja Ivanka Krstović pažljivo proučavala fotografije logoraša. Ali, nije dobro proučila uniforme ženskih čuvara logora u Jasenovcu, poput Nade Tanić-Luburić.
Neke od najjačih kritika upućene ovom filmu dolaze zbog scene sa feštom, u kojoj neke zatvorenike prisiljavaju da se igraju “muzičkih stolica”, nakon čega dave gubitnike. Površno se ova scena, obilježena seksualnim odnosom Nade Tanić-Luburić i upraviteljem Jasenovca Dinka Šakića – ne njenog polubrata kao što jedan kritičar tvrdi – čini nepotrebnom.
Doduše, postaje jasnija čitaocu kada shvati šta Antonijević želi reći.
On nas pokušava prvim trenom uvesti u strahote Jasenovca. Time nas tjera da gledamo i ne pušta. Ista fešta, u kojoj mladi njemački oficir povraća, te kojem nadležni govori “Dobrodošao na Balkan!”, dodatak je filmu nalik djelima Luisa Buñuela.
Iako su se incidenti nalik ovoj sceni dešavali u Jasenovcu, prisustvo upravitelja ustaškog koncentracionog logora, Vjekoslava “Maksa” Luburića, za vrijeme tih dešavanja upitno je.
Slično tome, iako su se njemački oficiri redovno zgrožavali nad krvavom prirodom ustaških zločina te su ponekad i posjećivali koncentracione logore u NDH, ne postoje dokazi da su ikad bili prisutni za vrijeme tih zločina. Crni humor se u tom dijelu filma nelagodno miješa sa zastrašujućom pričom, ali daje i kontekst za događaje koji slijede.
Ono šta film na leđima nosi jesu ipak izvanredno-doživljeni performansi glumaca. Iako je glumac Marko Janketić fizički privlačniji od Luburića, uvjerljivo hvata njegovu sociopatsku, zastrašujuću agresivnost. Sa druge strane, lik Jelene Grujičić, medicinska sestra jevrejskog porijekla koja postaje prijatelj Dari, svojom hrabrošću postaje moralna teža filma.
Kontrirajući karikaturnoj deskripciji logorskog osoblja, film pažljivo istražuje loše i kompleksne moralne dileme logoraša koje moraju razriješiti u čekaonici nedugo prije smrti, gdje im kamera u krupnom planu hvata bolna lica obavijena emocijom.
Iznad svega stoji tihi ali dostojanstveni performans Biljane Čekić kao Dare, koja je odlučna u spasavanju mlađeg brata iako ne želi da se odvoji njega, čak i ako bi ga tim spasala – ono šta nosi film na leđima. Do zadnje scene emocionalno tonemo s njenom sudbinom, a stvarno ne znamo kako će njena priča završiti do finalnog momenta.
Možda vrline i mane ovog umjetničkog djela nisu važne koliko i njegova poruka. Unatoč svim greškama, “Dara iz Jasenovca” značajan je kamen temeljac u filmografiji bivše Jugoslavije jer se upravo na taj film mogu referisati regionalni direktori koji žele napraviti ozbiljne komercijalne filmove o ratovima na ovom prostoru, s akcentom na iskustva žrtava.
U četiri napete godine svog bitka, ustaška Nezavisna država Hrvatska imala je jako bitan učinak na živote miliona običnih ljudi, kao i generacija koje su ih naslijedile. Arhivi sadrže mnoštvo pripovijetki o iskustvima pojedinaca u tim godinama terora – Srba, Jevreja i Roma, kao i Hrvata i Bošnjaka – o kojima još nismo ni počeli pričati.
Bude li podstaknula pokojeg režisera da ispriča neku od ovih priča, “Dara iz Jasenovca” će onda biti poznata po nečemu puno vrijednijem od šačice užasnih rejtinga.
Rory Yeomans je historičar i autor knjige “Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism. 1941-1945”, kao i najnovije knjige “The City of the Dead: War and Martyrdom in Fascist Croatia”. Tekst je izvorno objavljen na portalu Balkan Insajt. Za Preokret preveo Adnan Bratić. Foto: YouTube, printscreen