ELIS BEKTAŠ: Kurac od namještaja

Sama po sebi, demokratija nije nikakva vrijednost. Ona postaje vrijednost tek ako je stavljena u službu razvijene društvene svijesti, kao što postaje anti-vrijednost tamo gdje je takva svijest podvrgnuta ostrakizmu, kako bi se oslobodio prostor za polusvijest oblikovanu mitomanijom i podložnu bezuslovnom poslušništvu. Ispisujući tu misao, ni po čemu revolucionarnu, već jednostavno tačnu, osjećam se prilično nelagodno. Ta nelagoda izvire iz činjenice da živim u društvu u kom je ljude potrebno stalno podsjećati na nju.

Da se život može odvijati i bez demokratije, pokazuje slučaj Mostara, grada koji je potrošio deceniju na bivanje možda i jedinom bezizbornom oazom u Evropi. Taj podatak o samom Mostaru ne govori mnogo, jer on nije plod volje njegovih građana, pa čak ni njegovih političara. Preskakanje dva izborna ciklusa djelo je morbidnog, smrtoljubnog i opsjenarskog zloduha koji je zavladao ovim društvom i uspješno ga uvjerio da je crno bijelo a bijelo crno, pa društvo ne može razumjeti da se taj zloduh dogovara sam sa sobom tamo gdje mu odgovara i da glumi konflkt takođe tamo gdje mu odgovara. A čak i kad bi moglo razumjeti, društvo je očito nemoćno da se suprotstavi, jer je lakovjerno pristalo na barem dva od mitova što mu ih je taj zloduh servirao. Za početak, na mit da postoji razlika između partija koje su uz pomoć otupljene volje isprepadanog i sluđenog biračkog tijela uzurpirale vlast.

Dogovor o nedogovoru

Nakon što se povjeruje u taj mit, nema razloga da se svakom djeliću društva ostavi na volju izbor drugih mitova u koje će vjerovati, bitno je samo da je riječ o slijepom vjerovanju i o mitovima. A da bi slijepo vjerovanje bilo moguće, potrebno je uvjeriti društvo ne samo u valjanost nego i u nužnost kretenskog govora, nasuprot govora razbora, kog zloduh proglašava govorom smutnje i izdajništva. Kretenski govor je onaj koji poručuje da izbora u Mostaru nije bilo jer SDA i HDZ nisu postigli dogovor oko proceduralnih pitanja. Govor razbora, međutim, kaže da izbora nije bilo jer su se SDA i HDZ dogovorile da se ne dogovore oko tih pitanja.

Kretenski govor je onaj koji ostaje mutav pred pitanjem kako to da visokopozicionirani kadrovi SDA i HDZ i njihovi intimusi nisu gadljivi na međusobno poslovanje i kako to da baš u njihovom slučaju važi maksima „život mora ići dalje“, ali nije nijem kada treba hipnotisati nepregledne sirotinjske mase i horde debila da škrguću zubalima dok izgovaraju UZP upirući prstom na sve Hrvate, odnosno da se, takođe uz škrgutanje zubalima, zaklinju na vjernost Herceg-Bosni iz koje se na sve Bošnjake može, i mora, upirati prstom kao na teroriste.

Kretenski se govor ovdje njegovao i u ranijim epohama, ali to je posve razumljivo kada se u obzir uzmu faktori neprosvijećenosti društva, ideološke monolitnosti i legislative koja je predviđala sankcije za neoprezno i nepromišljeno upražnjavanje slobode govora.

No danas takva opravdanja ne postoje i onaj ko poseže za kretenskim govorom čini to iz samo jednog razloga – jer je kvisling, izdajnik i neprijatelj ovog društva, koji se protiv njega bori da bi uspostaio društvo kakvo priželjkuje njegova pokvarena i gramziva ćud i njegova mitomanija, a onaj ko pristaje na kretenski govor takođe to čini iz samo jednog razloga – jer je uplašeni i zatucani kreten koji više voli u strahu robovati svom gospodaru nego odvažno nositi teret civilizacijske odgovornosti.

Kretenluk

Posljednji primjer kretenskog govora došao je iz samog vrha Stranke demokratske akcije, u vidu prijedloga da se na čelu gradske uprave u Mostaru rotiraju tri gradonačelnika. To što na ovom mjestu upirem prstom na SDA ne znači da su posestrime te partije u drugim ideološkim i etničkim okvirima imune na kretenski govor, ali ne očekujte od mene da vam sve crtam – ukoliko ste u stanju razumjeti o čemu govorim, bićete u stanju i sami prepoznati kretenuluk kada se on negdje drugo oglasi.

Prijedlog sa gradonačelničkim ringišpilom, međutim, ovaj put nije običan kretenski govor, koji besmislicama zamagljuje stvarnost i omogućava da se pod okriljem te magle vode kvislinške, izdajničke i neprijateljske operacije protiv društva, već i ponešto razotkriva u ovom slučaju.

Nisam uvjeren da je Izetbegović to htio, ali sebe i svoj ideološki okvir tim je prijedlogom razgolitio kao neofeudalne parazite koji na demokratiju pristaju samo u mjeri u kojoj je to nužno za zadobijanje kakvog-takvog legitimiteta, odnosno u mjeri u kojoj demokratija ne insistira na društvu kao kolektivnom biću koje stremi ka napretku i koje ima svijest o javnom dobru.

Iluzija suprostavljanja

Izegbegović se poziva na nekakvu volju političkih deputata, čime nastupa kao nekakav revolucionar, koji s prezirom gleda na zakone i propise starog režima, nadajući se da se neće pojaviti onaj Andersenov dječak koji će pokazati prstom na gologuzog hohštaplera i uzviknuti svojim zvonkim, djetinjim glasićem – pa ti si stari režim koji je donosio te zakone i propise! Da se ne lažemo, njegovo nadanje nije bez osnove u ovako zatucanom društvu, pa se zato i odvažio da izgovori jedan takav kretenluk, koji je Izetbegoviću nužan da održi iluziju kako se suprotstavlja onima s kojima se iza dimne zavjese dogovara da se ne dogovore i s kojima njegovi intimusi uspješno posluju.

A posluju uspješno upravo zato što je uslov njihovog poslovanja – što manje države kao prostora zakonitosti i što više države kao prostora magličaste mitomanije iza koje je nemoguće vidjeti stvarnost prepunu moćnićke bahatosti i samoživosti, neutažive gramzivosti i korupcije.

Ne treba imati ne znam kakvu političku pamet pa shvatiti koliko je kretenski Izetbegovićev prijedlog i koliko se kosi sa samom idejom demokratije i sa svime što ona znači. Demokratija kao proces treba da posluži i kao reflektor koji osvjetljava loša društvena rješenja i traga za načinima njihovog prevazilaženja. Izetbegović, međutim, ne želi ni za čim da traga niti da bilo šta prevazilazi. On je zadovoljan postojećim stanjem i zato predlaže karikaturalno viševlašće kao kompromis i kao branu pred mogućnošću da će izbori u jednom trenutku prestati biti etničko prebrojavanje i postrojavanje. Zato i daje prijedlog da Mostarom vlada troglava aždaha, koju građani na narednim izborima neće moći kazniti za neispunjena obećanja ili nagraditi za ona ispunjena, jer će glave jedna drugoj davati opravdanja za neučinjeno i otimati se za zasluge oko učinjenog.

Kadar Hrvatske demokratske zajednice na čelu Mostara Izetbegoviću nije nikakav poraz, koliko god se on trudio tako to predstaviti. Izetbegović zna da u takvoj situaciji ima znatno više vlasti u istočnom dijelu grada, kao što je svjestan da ni sa kandidatom po svom izboru na čelu Mostara ne bi imao nikakvu vlast u njegovom zapadnom dijelu. Poraz za Izetbegovića bio bi Rom ili Jevrej, a vjerovatno i Srbin na čelu Mostara, ili čak i Hrvat ili Bošnjak, pod uslovom da taj gradonačelnik profesionalno i s dignitetom obavlja svoju funkciju i da ne nastupa kao etnički pravobranitelj i partijski povjerenik. Zbog toga Izetbegović na sve načine, skupa sa svojom sabraćom u zloduhu Čovićem i Dodikom nastoji da očuva poredak kog su prije tri decenije uspostavili njegov otac, Karadžić i, hm, trebao bih reći Kljuić, ali preciznije je napisati Boban.

Kada kretenski govor dosegne svoje krajnje granice, postaje ga nemoguće braniti, jer on tada samoga sebe počne prokazivati kao nepatvoreni kretenluk.

Tako se zbilo i u ovom slučaju – magazin Stav, u pokušaju da ponudi opravdanje i utemeljenost Izetbegovićevog prijedloga, navodi da je takav koncept već bio uspješno sproveden u Dubrovačkoj Republici, kojom su na smjenu vladala tri kneza. No u samom tekstu se potom navodi da je funkcija kneza bila uglavnom ceremonijalna, pa se takva rotacija na poziciji sa samo simboličkom odgovornošću može lako razumjeti.

Rješenja iz epohe feudalizma

Izetbegović očito smatra da je i pozicija gradonačelnika Mostara takođe samo ceremonijalna i da je njegova odgovornost takođe samo simbolička, a da gradom i dalje trebaju upravljati partije, u skladu sa interesima svojih rukovodstava i njihovih intimusa. Zato i priziva rješenja iz epohe feudalizma, nesvjesno otkrivajući svoju želju da dovrši uspostavljanje društva u kom će izabrane vlasti biti samo ceremonijalne, a stvarnu će vlast imati vijeće moćnika sa mindera. Ili kako se već taj kurac od namještaja zove i u Čovićevom i Dodikovom kabinetu.

Ne postoji brz i jednostavan način da se problem sveprisutnosti i svemoći kretenskog govora u jednom društvu riješi, jer je red da društvo plati neku cijenu za višedecenijsko pristajanje na mitomaniju i za poklanjanje slijepog vjerovanja reakcionarnom hamelju, ali odnekud treba početi. Za taj početak nije loše podsjetiti se da živimo u vremenu u kom nikakva sila i nikakav represivni aparat ne nameću niti ograničavaju govor, već se svako nametanje i ograničavanje svode na lično pristajanje.

Onaj ko uskrati lični pristanak na kretenski govor, načiniće prvi korak ka društvu u kom će se ipak moći čuti i glas razbora. Problem je samo što nisam uvjeren da dovoljno veliki broj ljudi ima snage da taj svoj pristanak uskraćuje svakoga dana iznova, jer je dovoljno da samo jedan dan pristane na kretenski govor, pa da poništi godinu prethodnog nepristajanja.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top