“Izdaja, izdaja!”, odzvanja ovih dana Mostarom. Naša stranka je “izdala” i funkciju gradonačelnika Mostara izručila HDZ-u. Prethodno je Koalicija za Mostar također “izdala” i navodno se dogovorila sa HDZ-om da ovu funkciju vrši kadar HDZ-a. Sve i da nisu, zajednički sa Našom strankom su minirali kandidata SDP-a, tako da su, na isti način kao i Naša stranka “izdali” u korist HDZ-ovog kandidata.
Izdaja generalno
Nekako prije ili poslije toga, “izdao” je i Velibor Milivojević ispred nečega što je najprije predstavljano kao građanska lista “Ostajte ovdje”, da bi se onda ispostavilo da se radi o SNSD-u, tako što je podržao HDZ, nazvavši tu podršku “strateškim interesom” Srba. Neki smatraju da je i ovom koalicijom izdao srpski narod, s obzirom na ulogu koju je ideologija HDZ-a i sam HDZ imao u genocidu i pogromu nad srpskim narodom u Dolini Neretve dva puta u prohujalom vijeku. Čini se da samo HDZ i njegova tobožnja unutar hrvatska opozicija HRS nisu ništa izdali. Dobro, budući da su manifestacija rigidne antijugoslovenske pravaške ideologije, izdali su odavno sve što je napredno i humano, ali se barem ne predstavljaju kao nešto drugo nego ono što jesu.
Ali vratimo se “izdaji” Mostara, odnosno izdaji BiH, odnosno izdaji generalno. Izdajnicima se uobičajeno nazivaju oni ljudi koji su odali tajnu neprijatelju, pridružili se neprijatelju, iznevjerili prijateljstvo, ljubav, dogovor, sporazum, zabili nož u leđa. Praslovenska riječ *dajati v. ‘give’ ESSJa IV 197 CS OCS dajati ‘give, allow’, 1sg. daj0; RuCS dajati ‘give, allow’ E ORu. dajati ‘give, allow’ W Cz. dajati (arch.) ‘give’ S SCr. daj;t (dial.) ‘give’; Sln. dajáti ‘give’, 1sg. dájem, 1sg. dajèm, 1sg. dájam, u značenju davati, u korijenu je glagola izdati, dakle ne davati više, ne davati se više, ne davati više nekome. Slijedeći ovo značenje, teško da bilo koga u današnjem Mostaru i BiH možemo tretirati kao izdajnika.
Zbog toga jer su sve izdaje onoga za što se svi deklarativno zalažu: suživot, multietničko i multikonfesionalno društvo već odavno učinjene, odnosno u onom trenutku kada su narodi Bosne i Hercegovine ocijenili da je Jugoslavija malo previše civilizacije za njih.
Poslije ovog čina nevjerstva u Jugoslaviju, odnosno njene izdaje kao civilizacijskog dostignuća, sama izdaja je u cjelokupnoj BiH postala norma sveukupnog političkog djelovanja, ma kakvim se deklarativnim slatkorječivostima ono služilo. Što bi rekao jedan selefijski ideolog a u odbranu gej parade, poslije kufra/nevjerstva nema grijeha. To jest, kada ste usvojili kamatarenje, kriminal, ponižavanje siromašnih, nacional-šovinizam, zašto vam smeta to što neko gologuz trči čaršijom? Po istom principu, ako ste već pristali na načinjanje i uništenje Jugoslavije i kada je bijedništvo postalo princip, zašto vas začuđava ovo ultrabijedništvo?
Ko izda, prokleta… političar
Ako ćemo već o Mostaru, SDA ne može ponovo izdati ono što je već izdala 1992. i 1993. i nastavlja izdavati, bez obzira što se neki njeni članovi intimno ne slažu s takvim postupkom, ali šute radi sitnih ličnih koristi. Velibor Milivojević ne može ponovo izdati Srbe u Mostaru i dolini Neretve i predati ih u ruke hrvatskom fašizmu, jer je politika u čiju se službu, očigledno, stavio to već učinila 1992. sporazumom Karadžić-Boban, a i danas nastavlja trpajući ostatke ostataka tog naroda u nakaradni Treći entitet.
Sljedstveno takvoj noćnoj mori, Milivojević je poslije neutralnosti poslanica Naše stranke mogao biti ruka koja odlučuje o budućem gradonačelniku na osnovu čega je mogao dobiti, ako već ništa, a onda nevjerovatne benefite za srpsku zajednicu, što nije učinio, već se sveo na pukog poslanika HDZ-a, a srpsku zajednicu omrzao polovini grada, što je, za sada jedini dobitak koji je postigao.
Naša stranka isto tako ne može izdati Mostar, jer je samo nastavak sarajevskog igrokaza multietničkog društva Alije Izetbegovića, te tragičnu priču njegove istorijske izdaje Mostara sada oživljava kao farsu “principijelnosti” prema kojoj su sadašnji SDA profiteri okruženi mane ili više simpatičnim gradskim spadalima, jedno te isto što i ustaše, a treba vrlo otvoreno reći da nisu, što je jasno svakome ko je živio u istočnom i zapadnom dijelu grada Mostara i shvatio da količina patološke mržnje prema drugom i drugačijem, šovinizma i čistog rasizma kod ove dvije populacije naprosto nije ista.
Jer valjda postoji neka supstancijalna razlika između duha ljudi koji hodaju ulicama Braće Fejića, Osmana Đikića i Alekse Šantića i onih Mila Budaka, Rafaela Bobana, Jure Francetića. Na kraju krajeva, o kakvoj principijelnosti govorimo kada je riječ o stranci koja sav svoj politički uspjeh duguje ili savezu sa SDA, ili sa strankom koja je proizišla iz SDA (NIP), od one koja u skladu sa tim principom balansira između simboličkog poklonjenja Peđe Kojovića na grobu Alije Izetbegovića i razmišljanja da će im balansiranje u mučenom Mostaru donijeti nešto veće glasačko tijelo među populacijom koja politička ubjeđenja nije izmijenila ni za pet decenija bratstva i jedinstva?
Jad i bezmudnost…
Zapravo će i u jednom i u drugom slučaju biti iskorišteni i odbačeni, jer se izdaja civilizacijskih vrijednosti kao osnovni politički princip ne pobjeđuje ljigavštinama i dodvoravanjima. Da se razumijemo, teško da bi glasanje Naše stranke za gradonačelničkog kandidata SDA donijelo pobjedu “probosanskim snagama” jer takvo nešto ne postoji, iako bi to naštetilo simboličkom konceptu “stolnog grada”, što je onom, još uvijek boljem dijelu Mostara vrlo važno i u čemu ga je trebalo ispoštovati.
Ali fantaziranje o nekakvoj ultimativnoj principijelnosti Irme Baralije i Boške Ćavar u rangu Titovog “Ne” Staljinu i to po pitanju gradonačelnika koji bez Gradskog vijeća i stranačkih oligarhija ne odlučuje ništa, nije ništa drugo do podilaženje mediokritetskom bezumlju, a u što nas hoće uvjeriti plitka pamet Dragana Markovine ili Envera Kazaza, koja je uostalom i zaslužna zašto su projekti poput Naše stranke svugdje isti: elitistički, licemjerni, beskrvni, ljigavi, jadni, poluintelektualni i bezmudni.
Jer lažljiva konfesionalna desnica barem ima šta zloupotrijebiti: tradiciju, prihvaćenost, pripadanje, ljubav, zajednički cilj, zajednički rad, dakle sve ono što utemeljuje svaku ljudsku zajednicu, od primitivnih lovačkih grupa do danas.
Beskrvna poluintelektualna ljevica to ne može, jer nam umjesto toga nudi privid života iz američke reklame za pastu za zube ili neki drugi proizvod, na kojoj se cakle zubi fotošopiranih privida ljudskih bića. Što je sadašnji predsjednik Naše stranke Peđa Kojović dobro predstavio u svom poltronskom pamfletiću “Born in the USA Sarajevo“.
Reafirmacija ili bijeda
Ali kao što rekosmo, izdaja je pase termin. Jer izdaja se danas više ne čini, nego samo slijedi i iz godine u godinu intenzivira. Što, naravno implicira sve brutalnije laganje i zajebavanje sirotinje koja živi jadne živote samoubijeđivanja da već odavno nije izdata i zajebana, kako ne bi doživjela potpuni kolaps dostojanstva. Na šta svi postojeći predatori, naravno, računaju.
A da to ne bi bilo tako, neće se pobrinuti ni jedna postojeća politička opcija, jer bi onda morala poništiti samo svoje postojanje. Dakle, ono što je potrebno je jedna istinski državotvorna politička opcija, a to podrazumijeva distancu od svih izdaja i sljedbeništva tih izdaja, kao i radikalnu reafirmaciju svega što je bilo istinski vrijedno u jugoslovenskoj civilizaciji, bez obzira na kraljevsko ili socijalističko nasljeđe, uključujući snaženje makar onoga što je u tragovima preživjelo u pojedinim sredinama poput Mostara, a taj spisak je ogroman.
Jedino treba biti hrabar i beskompromisno stati na crtu neprijatelju za kojeg se može reći svašta osim da je u svojim nastojanjima neprincipijelan, a ne svoje djelovanje pretvoriti u neprestano izgovaranje za slabosti, jer, eto, tako moramo, jer smo jadni, mali, mizerni i bijedni. Ne moramo, samo smo se opasno navikli na to da smo pali nisko. Da smo izdali.
Piše: Vuk Bačanović, Foto: YouTube, printscreen