ELIS BEKTAŠ: Šešeljad iz naše mahale

Postoje pitanja koja su toliko osjetljiva i kompleksna da govorenje o njima nipošto ne bi trebalo dolaziti iz usta ambicioznih i pretencioznih bilmeza, pogotovo ako se bilmezi nalaze na poziciji sa koje njihov kretenski govor zasnovan na poluinformacijama pitanja čini još težim i predstavlja branu njihovom rješavanju. Ja sam duboko uvjeren da Ninoslav Raspudić i Admir Mulaosmanović, ukoliko bi im trebalo novo srce, nipošto ne bi dopustili da trasnplantaciju obavi hirurg koji se u kardiovaskularne operacije razumije onoliko koliko se njih dvojica razumiju u kompleksna pitanja terorizma, bezbjednosti, identiteta, politike… jer sigurno ne bi živi dočekali kraj operacije.

Budale od sebe

Šta, međutim, goni Raspudića i Mulaosmanovića da se hvataju tema kojima nisu dorasli i da prave budale od sebe, a ujedno i nanose nepopravljivu štetu ugledu institucije univerzitetskog profesora, što je titula kojom se obojica razmeću, ostaje nejasno. Tačnije kazano, nije njihova motivacija nedokučiva umu, već um zgađen bira da bježi u nerazumijevanje i u naivno nadanje da je to ipak neka greška i da dva univerzitetska profesora ne mogu biti toliki kreteni. A mogu, nažalost.

Prvo je Raspudić, u svojstvu opozicionog parlamentarnog zastupnika, na zasjedanju hrvatskog sabora podsjetio javnost kako je njegovo opozicionarstvo u osnovi samo mondenska poza, iskoristivši priliku tokom parlamentarne rasprave o bezbjednosti za svoju, a u osnovi čovićevsku tiradu o islamističkom terorizmu i ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Raspudić nije totalni kreten, pa shvata da se takva tirada barem djelomično mora zasnivati na činjenicama, kojih, nažalost, ima i više nego dovoljno. Raspudićevi podaci o zločinima i terorističkim aktima potaknutih ideologijom radikalnog islamizma u Bosni i Hercegovini uglavnom su tačni i njihovom se iznošenju ne bi imalo šta prigovoriti, kada ti podaci ne bi bili upakovani u štetnu i opasnu ideološku ambalažu.

Križarski načini

Bilo bi, naravno, iluzorno očekivati od Raspudića, kao neformalnog sjemeništarca trećerazrednog obavještajca Ive Lučića, da prije te tirade sebi postavi nekoliko bitnih pitanja. Počev od pitanja – zašto u javnosti pravim kretena od sebe i zašto nisam u stanju saborskim kolegama predstaviti bazične činjenice, već ih moram na križarski način kontekstualizirati? Zašto mi moji obavještajni mentori nisu rastumačili hronologiju djelovanja islamističkih grupa i trupa u Bosni i Hercegovini?

Zar zaista mislim da nadležne obavještajne i bezbjednosne službe Bosne i Hercegovine, ali i susjednih zemalja, među kojima je i Republika Hrvatska, ništa ne rade po pitanju terorističke prijetnje?

Zar sam zaista baš toliki kreten da ne shvatam koliko moje impliciranje raširenosti radikalne islamističke ideologije među muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine pogoduje upravo teroristima, i koliku to štetu nanosi svim stanovnicima te zemlje, ali i susjednih zemalja? Ili sam baš toliko križarski pokvaren da mi to i jeste cilj?

Da se odmah razumijemo, nije uopšte sporno u parlamentu progovoriti o zločinima i o terorističkoj prijetnji koju će zanemarivati samo idioti, kretenski se pozivajući na nekakav merhametluk kao branu terorizmu. Istini za volju, bilo bi korisnije da se ta rasprava vodi u parlamentarnim institucijama Bosne i Hercegovine, ali ne postoji nijedan razlog koji bi se protivio njenom vođenju i u parlamentima okolnih zemalja.

Borba za ljudske duše

No o toj se temi nipošto ne bi smjelo diskutovati na način raspudićevski, odnosno križarsko-komesarski, jer takav narativ, usmjeren na razbuktavanje emocija i na izazivanje osjećaja ugroženosti, kako je već rečeno, korist donosi samo radikalnim islamističkim ideolozima i teroristima. Umjesto takvog načina, o ovoj temi valja razgovarati ne samo često, nego i krajnje profesionalno i odmjereno, sa punom sviješću o kompleksnosti i težini borbe protiv jedne tako zloćudne pojave kakav je terorizam.

Iskustvo proteklog stoljeća pokazuje da je borba protiv terorizma uvijek duga i mukotrpna, jer je ona ustvari borba za svaku ljudsku dušu. Kada dođe do upotrebe protivterorističkih snaga, bez obzira na ishod operacije, to je uvijek svojevrsna pobjeda terorista.

Ideologiju terorizma treba suzbijati mnogo ranije, prije nego što ona dođe u priliku da posegne za oružjem, a da bi to bilo moguće, nužna je minuciozna i čvrsta saradnja mnogih institucija i segmenata društva, među kojima bezbjednosne službe možda čak i nisu najvažnije, jer su glavni frontovi borbe protiv terorizma – obrazovanje, socijalna pravda i legalizam. Na ta tri fronta društvo gradi svoj kredibilitet i smanjuje broj sluđenih, ogorčenih i zatucanih jedinki koji će sutra postati lak plijen nekom lovcu na ljudske duše i njegovoj slatkorječivoj mitomaniji koja zarobljava um i čini ga slijepim poslušnikom.

Kretenski govor

Posebno je u današnjem vremenu bitno da se reducira kretenski govor o pitanju terorizma i da se to pitanje prepusti što većem broju odgovornih znalaca i profesionalaca, jer se danas kao društva suočavamo sa veoma opasnim modelom terorističkog djelovanja bez formalne organizacije i komandne strukture, modelom kog, u nedostatku boljeg izraza, možemo uslovno nazvati i terorizmom induciranim javnim narativom. Upravo zbog toga je bitno da spadala poput Raspudića ili notornog Dževada Galijaševića malo više drže jezik za zubima i da malo manje služe kao indirketni pomagači terorizma.

Plašim se, ipak, da bi bio neutemeljen optimizam očekivati da naprijed rečeno razumije jedan Raspudić, koji je prije dvadesetak godina, kao mladi i egzaltirani salonsko-križarski aktivist, na sastanku kružoka okupljenog oko Ivana Vukoje u Mostaru, a kako tvrde ljudi koji su to spremni i posvjedočiti, predlagao izvođenje terorističkih akcija sa islamističkim potpisom, koje bi se poslije mogle koristiti u propagandne i političke svrhe za račun „hrvatskog pitanja“.

Da je takav prijedlog, makar i u šali, iznio u SAD, Raspudić bi ekspresno završio u Gvantanamu, kojeg tako često spominje u svojoj saborskoj tiradi. U Bosni i Hercegovini je, zahvaljujući zaštiti svojih patrona iz sive obavještajne zone, prošao čak i bez informativnog razgovora, na kom bi imao priliku obrazložiti svoj prijedlog.

Mitomanski bilmezluk

Raspudiću je, istina, na mjestu od manjeg značaja nego što je saborska govornica, odnosno na svom ličnom sajtu, odgovorio sarajevski povijesničar i uposlenik državnog ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, te nova ideološka zvijezda SDA, Admir Mulaosmanović. Premda više ne radi kao fakuletski profesor, Mulaosmanović ispisuje tekst nakon kog čitalac osjeti nelagodu pred činjenicom da je neko sa takvim misaonim ustrojem ikad mogao dobiti slobodan pristup katedri.

Premda posjeduje odgovarajuću formalnu naobrazbu, Mulaosmanović očito nije kadar uočiti gdje odista leži problem sa Raspudićevom tiradom, a ta njegova nesposobnost diktira i posve pogrešan izbor položaja koji će braniti kao i, jednako pogrešan, način izvođenja te odbrane, potvrđujući tako da je dostojan protivnik Raspudiću u disciplinama mitomanski bilmezluk i manipulacija činjenicama.

Prije nego što se pozabavim Mulaosmanovićevim odgovorom Raspudiću, dužan sam čitaocu rastumačiti o kakvom se nemislećem bilmezu radi, a u tu svrhu iskoristiću upravo Mulaosmanovićevu rečenicu s početka njegovog teksta: „Svako malo, shodno taktičkim i strateškim potrebama i zamislima, iz prijateljske Republike Hrvatske dogodi se napad na Bošnjake i bošnjački politički subjekt s nastojanjem ocrnjivanja i p(r)okazivanja našeg navodnog radikalnog odnosa prema nemuslimanima.“

Taktika osjećanja ugroženosti

Treba osjećati naročito silovitu mržnju prema logici i pameti pa napisati rečenicu u kojoj se sreću česta ocrnjivanja koja dolaze iz Republike Hrvatske, te tamošnje taktičke ali i strateške potrebe i zamisli skupa sa prijateljstvom RH prema BiH. Iz ove rečenice čitalac može zaključiti samo jedno – da Mulaosmanović pojma nema šta znače pojmovi taktike i strategije ili da mu je nepoznat pojam prijateljstva, na kog se on poziva kao žrtva vlastite deluzije da je moguće prijateljstvo između reakcionarnih i retrogradnih ideoloških svjetonazora kakvi danas dominiraju postjugoslovenskim političkim prostorom i koji svoju egzistenciju zasnivaju upravo na ubjeđivanju svojih sljedbenika u nužnost osjećanja ugroženosti i straha od drugoga, odnosno u nužnost osjećanja netrpeljivosti, pa čak i više ili manje pritajene mržnje prema drugome.

Ideolog SDA optužuje Raspudića za blaćenje muslimana, ali i SAD, kao i Angele Merkel, što u osnovi i nije netačno, jer Raspudić gaji tek nešto suptilniji šešeljevski modus operandi u baratanju sa činjenicama, što znači da, za razliku od pretilog i karikaturalnog ćosavca sa titulom vojvode, oprezno izbjegava iz njih eksplicitno izvlačiti nakaradne zaključke, već te zaključke radije mletački lukavo implicira, prepuštajući svojim sljedbenicima da ponesu teret onih koji nakaradno zaključuju.

No odmah nakon toga na scenu stupa duhovno sabratstvo Raspudića i Mulaosmanovića, pa sarajevski povijesničar mostarskom književnom istoričaru odgovara navlas istom mitomanijom i manipulacijom činjenicama. Još je jezivije to što ideolog SDA ne uopšte ne shvata šta je to Raspudić napao, pa od invektiva ovog provincijalnog mudrosera ne brani društvo, već isključivo svoj ideološki okvir.

Da bi osnažio svoju debilnu argumentaciju protiv svog duhovnog sabrata Raspudića, Mulaosmanović u igru uvodi Opus dei i djelovanje te organizacije, smatrajući da je predodžba koju je Den Braun kreirao o tim vatikanskim križarima dovoljno čvrst dokaz za optuživanje Raspudića. Mulaosmanović mora nastupati tako, jer mu jedino takav pristup omogućava da ignoriše činjenice iz Raspudićeve tirade, koje se tiču neospornih zločina i terorističkih napada što su ih radikalni islamisti počinili na području Bosne i Hercegovine.

Panegirik fašističkom kaudilju

On ih jednostavno mora ignorisati ili barem ublažavati, jer je to jedini način da nastavi protežirati viktimski narativ, koji je jedini i isključivi noseći stub ideologije SDA i njene nacionalne ideje i koji zahtijeva idealnotipsku sliku nevinosti svog kolektiva. Mulaosmanović, nažalost, nema pameti da shvati, da na taj način čini medvjeđu uslugu upravo tom kolektivu, zahtijevajući od njega da indirektno svojom projektovanom nevinišću amortizuje zločine koji su počinjeni pod egidom odbrane tog kolektiva.

Pomalo je komično, ali i otužno, što Mulaosmanovićev tekst, kojim ovaj historičar upućuje prijekore čak i Frankovoj Španiji kao trambulini za Opus dei, prenosi magazin Stav, dakle onaj isti magazin koji je ne tako davno objavio panegirik fašističkom kaudilju sa iberskog poluostrva, zbog njegovog blagonaklonog odnosa prema muslimanima.

Nije mi namjera na ovom mjestu otvarati povijesnu diskusiju, samo hoću da ukažem na shizofreniju i inkonzistenciju te polusvijesti dezorijentisane u susretu sa stvarnošću.

Neuralgično pitanje…

Mulaosmanović nastupa kao advokat Šefika Džaferovića, ali i islamističkih dobrovoljaca, tvrdeći da su oni u Bosnu i Hercegovinu stigli potaknuti medijskim informacijama o zločinima nad muslimanima, s namjerom da rizikuju vlastite živote pomažući ugroženima. To je površan i opasno pojednostavljen mit, koji zanemaruje činjenicu da je ideološko jezgro onoga što će kasnije postati poznato kao odred El-Mudžahedin na terotoriji Jugoslavije i Bosne i Hercegovine bilo prisutno znatno prije otpočinjanja oružanih sukoba.

Ne propušta Mulaosmanović priliku da istakne već izanđalo opšte mjesto o načinima na koje su islamistički dobrovoljci stizali u Bosnu i Hercegovinu preko Hrvatske, a koji su nesumnjivo indikativni, no da bi se ti načini do kraja razumjeli potrebno je osvijetliti sve etape njihovog putovanja, uključujući i onu posljednju.

Umjesto patetične, veselosveskaške odbrane Šefika Džaferovića, koja nanosi štetu čak i samom Džaferoviću, bilo bi mudrije pozvati aktuelnog člana državnog predsjedništva da konačno obavijesti javnost o svojim saznanjima i o svom odnosu prema neuralgičnom pitanju islamističkog terorizma, koje se reflektuje na znatno širi društveni okvir u zemlji i izvan nje, a kao šef civilnih bezbjednosnih službi zeničkog okruga u ratnom i poratnom periodu, Džaferović bi sigurno imao šta reći o toj temi i tako pomoći da se umanji njena iskoristivost za tirade raspudićevskog tipa.

Arhetipske predodžbe dobra i zla

Tačno je da se Raspudić ne pita zašto su nadležne hrvatske bezbjednosne službe u jeku sukoba dopuštale slobodan ulazak sumnjivih i bezbjednosno interesantnih elemenata na područje Bosne i Hercegovine, ali ni Mulaosmanović se ne pita zašto su nadležne službe tadašnje RBiH prihvatale i tolerisale te elemente.

Mulaosmanović nije uspio razviti svijest o državi kao okviru unutar kog društvo egzistira danas i ovdje, već su za njega i društvo i država prostor mitomanskih i idealiziranih, dakle i pogrešnih vjerskih, etničkih i kulturoloških predodžbi, prostor unutar kog se vječno i nužno sukobljavaju arhetipske predodžbe dobra i zla, imanentne nevinosti i žrtve s jedne te jednako imanentne krivnje i krvoločnosti s druge strane.

Stoga Mulaosmanović nije u stanju dosjetiti se pa ukazati na činjenicu da je država Bosna i Hercegovina, uz sve svoje nedorečenosti i probleme, ipak načinila ogromne korake u borbi protiv islamističkog radikalizma i terorizma, kroz dugogodišnje i koordinirano djelovanje mnogih segmenata državnog aparata i društvenih institucija, u rasponu od bezbjednosnih struktura preko vjerskih zajednica.pa do pravosuđa.

Ti koraci, naravno, nisu dovoljni, ali oni nikada i nigdje nisu dovoljni i samo lud čovjek se može uljuljkivati u postignute uspjehe kada je u pitanju borba protiv bilo kog radikalizma, niti je uputno o tim koracima detaljno govoriti u javnosti i tako omogućiti radikalnim ideolozima da osmišljavaju protivmjere, ali činjenica je da su oni načinjeni, kao što je činjenica da su načinjeni dijelom i kroz međunarodnu bezbjednosnu saradnju, no i Raspudiću i Mulaosmanoviću to ostaje izvan umnog dometa. Njima je dvojici bitno samo, što se kaže, mutiti vodu i dodavati grumenove uglja u oganj kretenskog govora.

Isključivo humanističke motivacije

A šta je drugo nego kretenski, pa i shizofreni govor kada Mulaosmanović implicira da je nedavno preminuli Miroslav Tuđman ne samo znao, nego i učestvovao u ubacivanju radikalnih islamista u Bosnu i Hercegovinu, a malo dalje upućuje Raspudića na obraćanje Franje Tuđmana iz 1993. godine, u kom on lamentira na teško stanje u kom se Hrvatska nalazi zbog muslimana u BiH.

Šta je drugo nego kretenski, pa i shizofren govor insistiranje na tvrdnji da su radikalni islamistički dobrovoljci u Bosnu i Hercegovinu stigli iz humanističkih razloga, koji su zahtijevali i ritualno odsijecanje glava zarobljenih vojnika i civila, a pri tom implicitno odricati istu takvu humanističku motivaciju nekim drugim dobrovoljcima i dragovoljcima.

Pitanje terorizma suviše je ozbiljno da bi bilo prepušteno provincijskim diletantima poput Raspudića i Mulaosmanovića, koji očito imaju ambiciju da konkurišu Dževadu Galijaševiću u pogledu ideološki ostrašćenog bilmezluka i u pogledu nanošenja štete društvu zarad vlastitih političkih ili ko zna kakvih drugih agendi. A vrijeme u kom živimo dovoljno je teško da bi ga svojim kretenlucima trebali činiti dodatno težim bilmezi poput Raspudića i Mulaosmanovića, te već spomenutog Šešelja, kojeg navodim ne zbog nekakve uravnilovke, već kao podsjećanje da je postjugoslovenski prostor ipak suviše kapilarno isprepleten i da se kretenluci na njemu međusobno pothranjuju i potpomažu.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

1 thought on “ELIS BEKTAŠ: Šešeljad iz naše mahale”

  1. Raspudića kao intelektualca veoma poštujem i cenim (toliko da mi je od svih Hrvata jedino za njega žao što nije Srbin – ipak je on svoj ulazak u politiku u Nu2 najavio pozivajući se na Njegoša).
    Ipak, primetno je da BH Hrvati koriste nedostatke bošnjačkog društva za obračun sa bošnjačkom politikom. Tako pojedini hrvatski mediji u BiH pozivaju Bošnjake da osude genocid nad Jermenima i tragediju Jermena koriste sa obračun sa bošnjačkom politikom. Isto to Raspudić radi sa problemom terorizma. Ne služi im to na čast.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top