TEFTER DRUGI NENADA FILIPOVIĆA: Halid Nazečić na megdanu Luburiću

                        

     Mi, stanovnici nekadašnje SFRJ, živimo brojne historijske revizionizme, brojne rehabilitacije ratnih zločinâ te zločinâ protiv humanosti, mnoge relativizacije takvih zločinâ (a relativizacija jeste najkvarniji oblik nezaslužene rehabilitacije nečega). Sve mi to živimo, ali i preživljavamo kroz to, proživljavamo to…(Nijanse u direktnim i indirektnim objektima ne mogu se objašnjavati u kolumni. One će biti razjašnjenje potankim opisima na drugom mjestu i u drugom obliku.). Istupanje izvjesnog broja pisaca iz PEN-centra BiH, a to je organizacija korisna samo svojim uhljebima te osobama koje su se našle u tom društvu bez knjiga i djelâ budući prijateljice svemoćnih longitudinalnih sekretarica pa navodnu katastrofičnu tragičnost toga istupanja treba svesti na ono prema svecu i tropar , notorni su primjer i relativizacije i rehabilitacije ustaštva.

Nasilje nad misnim slavljem

Notorni primjer iste te rehabilitacije i relativizacije bilo je i skvikavo kukumavčenje vele(ne)časnog Draga Pilsela o tome kako je konsterniran da se u Sarajevu „nasiljem htjelo spriječiti misno slavlje“,  i sve to Sarajlijama u lice preko Hadžifejzovićeve televizijice, a u okviru emisije posvećene ljubavi koju prema Ivu Andriću gaji izvjesni gosp. Nebojša Lujanović, rodom iz Kasapovićâ. Za potpisnika ovih redova najkvarniji, najbezobrazniji i daleko najdalekosežniji akt rehabilitacije ustaštva u posljednjih desetak godina jeste čaršaf-napis kojim je najmoćniji skriboman bivše Jugoslavije a koji se zove Miljenko Jergović objašnjavao svoje napuštanje PEN-centra BiH, a to napuštanje bijaše toliko rastužilo i onespokojilo moralno-pjesničke vertikale kao Ferida Durakovićeva i Hadžem Hajdarević, taj ljiljanovski SDP-ovac. U svom skribomanskom, ali nimalo naivnom niti benignom, čaršafu, Jergović je infernalni finale ustaške vlasti u Sarajevu, vrijeme od Nove godine do početka aprila 1945, gotovo posve rastavio od djelovanja Vjekoslava-Maksa Luburića.

Proglasi Jergović Maksa sirotim, naivnim i neobrazovanim kafedžijom koji nikoga i ništa u Sarajevu ne znadijaše, pa ga  pokvareni Bošnjaci iskoristiše za svoje, osmanlijski podmukle a surove, ciljeve. Jedini argument za to bila je tvrdnja, a koja traži ozbiljno istraživanje, da je dr Muhamed Riđanović bio član Luburićevog Štaba.

Ispade tako član Štaba šef komandantu Štaba. I to još Luburiću! Skidanjem zločinačkog tereta sa Luburićevih pleća, Jergović kod dvije ciljne grupe zarađuje visoke poene koje će naravno pretvoriti u najmasnije dividende. Prva od tih grupa jeste hrvatska šovinistička desnica. Ta desnica ne smije se shvatati usko. U Hrvatskoj i među be-ha Hrvatima šovinističku desnu agendu prihvatili su i ljudi koji u drugim stvarima nisu baš identični sa hrvatskom šovinističkom desnicom sensu stricto. Desni u tom smislu je hrvatski SDP i ljudi koji mu gravitiraju, veliki broj hrvatskih liberala raznih profila (Katunarići, Sesardić, Žarko Puhovski, Čačinovićeva, Zidić, pok. Tonko Marojević, Kasapovićeva, pok. Ivo Banac, Hrvoje Jurić, malo više nego pomalo karikaturalni Pilsel itd). U BiH to je slučaj sa gotovo svim tzv. hrvatskim intelektualcima sa izuzetkom Josipa Mlakića koji svoje proustaške sentimente gotovo i da ne uvija u neku relativističku oblandu pa ga to, paradoksalno, čini moralnijim i od Ivana Lovrenovića i od Željka Ivankovića , i od Petra Jeleča , i od Ivana Šarčevića.

Svi gore pobrojani, i u Hrvatskoj i u BiH, manje ili više radili su na rehabilitaciji i relativizaciji ustaških zločina, a probni kamen njihove relativizacije jeste stav prema BiH i Bošnjacima (npr. Kasapovićeva), pored raznih kazuističkih alibija za NDH (npr. pok. Banac).  Jergović je počeo mimikrijski u tom taboru, ali logika udruženog poduhvata vodila ga je sve desnije, sve ekstremnije i sve direktnije. Istupanje iz sarajevskog PEN-a, jâl te buka i bijes povodom sarajevske blajburške mise, doživjeli su svoj logični klimaks Jergovićevim sprintom u Večernji list, a i u zagrljaj Ninu Raspudiću , sada političaru, čiju je ulogu novinskog zaštitnika hrvatskog naciona u Bosni Jergović preuzeo, možda i sa odobrenjem Vrhovnog Žreca Baće tj. Ivana Lovrenovića. Druga Jergovićeva ciljna grupa jeste srpska šovinistička javnost koja se, iz godine u godinu, modelira prema hrvatskoj desnici, a što je jasan znak neprestane involucije srpskog društva od 1987, tj. dolaska Miloševića, pa do danas. Srpska šovinistička desnica malo mari za Pavelića, osim u deklarativnim istupima kao Bokanovi verbalni onanizmi u Marićevoj Ćirilici. Njih više interesuje da konstantno retorički preuveličavaju bošnjačko učešće u ustaštvu, jer misle da time, nekom vrstom moralnog kaštigovanja, politički disciplinuju Bošnjake i ublažavaju grozotu Karadžićevih zločina. Kako je taj spin eruptirao u srpskom društvu, posebno nakon Dejtonskog sporazuma, značajno je pitanje? Ovaj pisac smatra da su u tome izvjesnu ulogu odigrale i hrvatske tajne službe te dva osnovna protektora tuđmanovske i post-tuđmanovske Hrvatske: Njemačka i Vatikan. Udvaranje toj desnici, velimirovićevsko-četničko-miloševićevsko-šešeljovsko-vučićevskoj, Jergović odavno provodi, a utržak mu je, mora se priznati, sjajan – u lukrativno-vlastodržačkim dimenzijama.

Maksov tragizam

Oplakivanje navodnog Čičinog historijskog tragizma završilo je u blasfemičnom oplakivanju Maksovog navodnog historijskog tragizma. Uz aplauze i pare srpske šovinističke desnice, Jergović pljuje u lice srpskog kulturnog pamćenja i najveće historijske traume srpskog naroda (Jer Lazarevo Kosovo je izmaštana, a novomučenika Vukašina Mandrape Jasenovac stvarna srpska historijska trauma. Koliko je Jergović tim kvarnim i zlonamjernim poigravanjem sa srpskom, poglavito beogradskom, čaršijom, onim što se obično naziva beogradski slavski pojas, postao „regionalni“ vaskoliki moćnik najbolje potvrđuje tragikomični beogradski nagradni trijumf Vlaha Bogišića, i Šuvarevog i Tuđmanovog i Karamarkovog i Plenkovićevog jurišnika, koji je, sticajem prirodnih okolnosti, rođeni brat Jergovićeve životne družice. Knjigotvorac serbski Svetislav Lukijan ot Basara, inače Jergovićev epistolarni i svaki drugi partner, upravo je bio predsjednik žirija koji je Bogišiću dodijelio jednu masnu beogradsku nagradu, a sve je to bilo popraćeno bombastičnim obrazloženjem u čast i slavu počitovanog Bogišića, očito izašlim ispod Lukijanovog guščjeg slavjanoserbstvujuščeg pera. (U mnogim krugovima Basara slovi za nekakvog kritičara srpskog šovinizma. On to nije! Basari se samo ne sviđa ćosićevsko-miloševićevski vid tog šovinizma. Jer. misli on, on bi njihov posao na polzu naroda slavjanoserbskago radio bolje! Iščitavanje brojnih Basarinih pisanija o Vuku Stefanoviću-Karadžiću potvrđuje da kada bi se Basari dalo sahatak vremena one moći koju je nekad imao čika-Dobrica, da bi se Svetislav Lukijan ot Basara odmah objavio kao srpski Pobjedonoscev, mračnjak prema kome bi Nikolaj Velimirović izgledao kao Lav Trocki).

     Ovaj, nešto opširniji, uvod bio je neizostavan ako se hoće preći na temu današnjeg teftera. Postoje ljudi koji u svom življenju nemaju nikakav odnos prema NDH, postoje ljudi koji bi željeli da mnogima nature neku novu sliku NDH pošto su je sebi samima naturili odnosno primili u porodici i okolini kao dio alternativne historije. A postoje i ljudi koji nose uspomenu na NDH kao jedan od vrhunaca ljudske, bilo pojedinačne bilo kolektivne bestijalnosti. Potpisnik je odrastao između slika Luburićevog kazana za kuhanje živih ljudi i  brzog rada četničke kame od Foče i Višegrada do Ključa, Bosanskog Petrovca i Glamoča. Navešće se neke od tih slika, uz vrlo malo objašnjenja jer ima stvari kojima objašnjenja nisu potrebna. Većinom će biti navedene slike koje nam je prenijela naša majka, uz dvije koje zahvaljujemo našem ocu.

Slika prva – Odvedena učiteljica. Svi će se složiti da je čovjeku jedan od najranijih ideala učiteljica, odnosno učitelj. Kažem namjerno prvo učiteljica jer je to jedno od par zanimanja koja su dugo jedina bila otvorena ženama. Moja majka pošla je u osnovnu školu pred Drugi svjetski rat. Školski drugovi bili su joj npr. Miodrag Bogićević i Vuk Krnjević. Moja majka, ćerka Đulsumina, bila je Srpkinja do 10. aprila 1941, a ostala je Srpkinja i poslije 10. travnja 1941, jer joj je tako rečeno u kući. Vuk Krnjević bijaše Srbin do 10. aprila 1941, ali, na prozivci iza 10. travnja 1941, jednoć odgovori: „Ich bin ein Deutscher“. Zaista je majka Darinke Krnjevićeve bila Bečanka, ali nikome nikada nije postalo poznato je li dječak Vuk samostalno odlučio da to kaže ili je tako nasvjetovan kod kuće. I moja majka i svi njeni školski drugovi obožavali su svoju učiteljicu, gđicu Praštalovu. Bila je to, koliko se ja sjećam, sestra nekada čuvenog sarajevskog ljekara prof. dra Žarka Praštala, jednog od osnivača sarajevskog Medicinskog fakulteta, inače vrsnog otorinolaringologa koji se školovao, ako se ne varam, u Švajcarskoj. Vrlo brzo iza uspostave NDH u razred su upali francetićevci i gospođicu Praštalovu istjerali iz razreda te je negdje odveli. Nikada više njeni učenici nisu je vidjeli. Ubijena je kao Srpkinja. Obožavanu gđicu Praštalovu zamijenila je uniformisana Hilda, više muško nego žensko.

Jedno jutro, tokom prvog časa, Hilda je primijetila da moja majka zapisuje Hildin diktat ćirilicom. Bio je to ćirilični dan, prema školskom redu Drinske banovine kada se jedna dan pisalo latinicom, a drugi ćirilicom. Hilda je zgrabila moju majku za pletenice i počela da tuče njenim čelom o drveni školski sto, uz histerične uzvike: „Nema više ćirilice. Nije ovo srpsko. Nije ovo Srbija.“

Majka se vratila s glavom ne plavom nego crnom od krvnih podliva. Moja nena Đulsuma odlučila je da majka nastavi da ide u školu do ferija, ali ju je prepisala u privatnu kloster-školu, više se ne sjećam da li Sv. Josip na Banjskim brijegu ili Sv. Avgustin na početku Ćemerline. Godine su prošle, desetljeća su prošla. Roditelji su bili u Puli. Otac je bio član žirija Filmskog festivala. Fadil Hadžić ih je jedan dan odveo na izlet u Rovinj. Prilikom ručka u nekoj čuvenoj istarskoj konobi tamošnjoj, majka je prepoznala Hildu obučenu vrhunski, kako sjedi u nekom lovarnom raskalašnom društvu, a u pratnji mlade djevojke, očito svoje družice. Fadil Hadžić, koji je sve znao, obavijestio ih je da se radi o jednom od najmoćnijih istarskih rukovodilaca. Hilda je odlučivala ko može pravovremeno dobiti podatke za otkup nekretnina koje su u Istri napuštali Italijani, tzv. optanti, pa su oni sa vezama i vezicama mogli pokupovati najljepše kuće u bescijenje. Da li je nedodirljiva ikona sarajevskih graDŽanista, Radomir Konstantinović preko Hilde kupio svoj rovinjski Mali Trijanon nije mi, doista, poznato?!?.

Slika druga – Halid tetka-Aišin. Dok sam bio u predškolskom uzrastu majka bi me često vodila sa sobom u ono što se tada zvalo kupovina. Otac bi radio, starija braća su išla u školu, koja se zvanično zvala Veselin Masleša, a majka bi ju zvala Vježbaona. To je bilo prastaro ime jedne od prvih sarajevskih osnovnih škola. Na putu u kupovinu, često bismo prolazili pored jedne kuće, a nerijetko bi sa balkona na jednom od viših spratova te iste kuće jedna starija, ali visoka i još uvijek lijepa, žena pozivala jasnim donjohercegovačkim, počiteljsko-čapljinskim, govorom: „Nadija sine hajde gore na kafu kad se budeš vraćala“. Majka bi odgovarala da će svakako doći, i, kada bismo poodmakli nerijetko bi uzdahnula i nešto promrmljala. Bila su to neka imena, a i majka bi othukivala, i to tiho ali jasno bolno. Tek kasnije razabrao sam imena koja su glasila: Halid tetkin, daidža Hamid, dainica Azra. Žena sa balkona zvala se Aiša Nazečić, rođena Fazlagić, iz Čapljine, supruga Ahmeda Nazečića, direktora Fabrike duhana u Sarajevu, brata Salka Nazečića, kasnije osnivača sarajevskog Univerziteta i akademika, velikog književnog historičara. Moja nena Đulsuma bila je od brata, a Aiša od sestre. Nazečići su stara mostarska porodica, a Fazlagići počiteljsko-čapljinsko-nevesinjsko-gatačka. Halid Nazečić, sin Aišin, pokušao je samostalno sa manjom grupom, u rano proljeće 1945. godine da izvrši atentat na Maksa Luburića. Najautentičnija svjedočanstva o tom događaju, pored porodice, ostavili su pokojna Olga Brajković, mostarska Hrvatica i veliki ilegalac u ratnom Sarajevu, i rahmetli Safet-Safa Džinović, takođe Mostarac u Sarajevu i čovjek koji se zaista može opisati kao junak.

Perfidija Luburićeve strahovlade u Sarajevu odlično se odslikala u epizodi tog neuspjelog atentata. Ta perfidija dolazila je direktno od Luburića i jasno pokazuje da Jergovićeva teza o nasilnom, ali naivnom i neobavještenom te izmanipulisanom, Luburiću ne stoji. Luburić je u Nazečićevu grupu ubacio jednog svog čovjeka – mladića. Taj mladić znao je zadobiti Halidovo povjerenje. Halid ga je odabrao za svog glavnog saradnika u pokušaju atentata.

Luburić je dao najaviti svoje prisustvo na jednoj pozorišnoj predstavi, već obaviješten od provokatora šta se smjera. Zašto je to uradio, a nije pohapsio Halidovu grupu smjesta čim je saznao za plan? Učinio je to zato što pokušaj djela omogućava izuzetne mjere vanrednog stanja, a i opravdava, u očima nekih, okrutnu odmazdu. Dok je Luburić silazio niz pozorišne stepenice prema trgu, Halid je podigao ruku sa pištoljem i u trenutku kada je potezao obarač njegov najvažniji pomagač ga je udario po ruci, pištolj mu je ispao, Luburić nije bio ni okrznut, a Halid i drugovi bivaju smjesta pohapšeni i odvedeni u Berkovića-vilu na Skenderiji. Nakon oslobođenja Sarajeva, 6. aprila 1945, Halidov otac je imao najmučniju dužnost u svom životu: morao je da ode da identifikuje mrtvo tijelo Halidovo. Prepoznao ga je samo po donjem vešu, po monogramu „H. N.“ koji je bio izvezen tetka-Aišinom rukom. Tijelo je bilo deformisano do neprepoznatljivosti. Istraga je utvrdila da je Luburić Halida Nazečića živog skuhao u kazanu. Kada je Ilija Stanić, sasvim opravdano, dotukao zlotvora u Španiji, Nazečići su bili među prvim građanima koji su o tome obaviješteni, još prije nego što je u javnost vijest izašla. Moja majka je godinama negodovala što FTV uporno reprizira nekakavu poludokumentarnu seriju o navodnim zločinima UDBE nad hrvatskom emigracijom. Serija je hrvatska, a FTV ju je otkupila. U nastavku o Luburićevom ubistvu posebno ju je iritirala predstava Luburića kao naivnog dobročinitelja ustaškog siročeta, pa je po HRT-u Luburić ispao umjesto veliki ljudomrzac, veliki filantrop. Moramo to gledati tri puta mjesečno,a onda Karamatići, Ljubići iVrankići traže hrvatski kanal radi promidžbene ugrozbe hrvatskoga pučanstva u BiH, govorila bi. Odmazda nad Halidom bila je brutalna ne samo zato što je on bio SKOJ-evski ilegalac, nego i zato što je Halid i sa očeve (Nazečići) i sa majčine (Fazlagići) pripadao veoma uglednim hercegovačkim muslimanskim porodicama srpske nacionalne i jugoslovenske državotvorne orijentacije. Sljedeća priča to će i potvrditi.

Slika treća – Dainica Azra i daidža Hamid. Hamid Fazlagić bio je tetka-Aišin brat, daidža Halida Nazečića. Daidža-Hamid bio je ponos i dika svoje porodice. Ne samo Fazlagića, nego i počiteljsko-čapljinskih Muratagića, mostarsko-dubravskih Krpa, ljubuških Ćerića i Prolića, nevesinjskih Ljubovića, stolačkih Opijača i Golubića, konjičkih Hadžialića i Džumhura… U Beču je završio dva fakulteta: teorijsku ekonomiju koja se nekad zvala nacionana ekonomija, na Univerztitetu i praktičnu ekonomiju na nekada čuvenoj Eksportnoj akademiji koja tada nije bila dio Univerziteta. Bio je član rukovodstva Srpskog studentskog društva Zora u Beču, skupa sa Perom Slijepčevićem, Dimitrijom Mitrinovićem, Milanom Budimirom itd. Tokom Prvog svjetskog rata, Hamid Fazlagić, doktor Milan Srškić, moj djed po majci Ali-beg i mnogi drugi jugoslovenski orijentisani austro-ugarski vojnici namjerno su padali u rusko zarobljeništvo da bi u Rusiji formirali poznatu Jugoslovensku dobrovoljačku legiju. Poslije 1918, Hamid Fazlagić je bio jedan od generalnih direktora Duhanskog monopola Kraljevine SHS. Tako je postao jedan od nekoliko najviše pozicioniranih muslimana u toj državi. Iza 1929. godine, seli se u Sarajevo, napušta državnu službu, i postaje direktor jedne velike austro-njemačke banke u Sarajevu. Ženi se mnogo mlađom, prelijepom, Azrom Kurt iz Mostara. Njen otac je svojevremeno bio poznati glumac u zagrebačkom HNK, a brat mu je bio veliki frankovac i sakupljač narodnog blaga Muhamed Dežamaludin Kurt. ( O mostarskoj porodici Kurt jedan član te porodice nedavno je objavio odličnu, pravu naučnu, monografiju. Čovjek nije profesionalni historičar, nego inženjer, mislim, pa je knjiga metodski odlično koncipovana i vrlo trezvena te objektivna.)  Ova bračna veza između ugledne muslimansko-srpske i ugledne muslimansko-hrvatske porodice trebala bi biti upozorenje o mimikrijskom nacionalnom opredjeljivanju dijelova elitâ u Bošnjaka, sve do šezdesetih godina XX vijeka. Imali su nekoliko djece, a sada, kada mame više nema, ja se sjećam imena dvije ćerke (Abasa i Emina) i jednog sina (Kemal).

Živjeli su u divnoj, luksuznoj i modernoj, palati Džennetića vakufa na Markalama, na uglu Titove i Petrakine ulice. Komšije su im bili porodice Mušanović i Muftić, pa se prof. dr Mirza Mušanović, sin doktora Sinana Mušanovića i brat Nađe Mehmedbašić, možda može sjećati porodice Fazlagić i njihove tragedije.  Pored visokog bankovnog položaja, daidža-Hamid bio je jedan od vođa sarajevskih slobodnih zidara. Mama se sjećala da su među tim slobodnim zidarima bili: poznati ljekar dr Pinto, zatim djed meni veoma dragog Dubravka-Dude Latingera ali se više ne  sjećam imena tog čovjeka, advokati dr Nježić i dr Dražić, političar dr Milan Srškić, industrijalac dr Dušan Jeftanović, ljekar dr Milan Jojkić, neko od Nezirhodžića i Saračevića, velikih poslovnih ljudi toga doba, apotekar Jovan-Jovo Dunđerović itd.

U vremenima ustaško-njemačke strahovlade, slobodno zidarstvo bilo je teret, ali nekada i neočekivani put spasa. O tome je svojevremeno poučno pisala Jara Ribnikar u svojim uspomenama, opisujući pomoć koju je Vladislavu Ribnikaru i njegovoj porodici ukazao jedan oficir Vermahta u Beogradu 1941. godine. Taj oficir bijaše sabrat slobodni zidar. Kada je u mojoj porodici harao pjegavi tifus, 1942. godine, daidža-Hamid je , uz pomoć jednog oficira Vermahta a sabrata, doveo dra Pintu da pregleda moju porodicu. Dr Pinto je posjedovao posebnu terapiju za pjegavi tifus, ali se tada krio od ustaša i Nijemaca, no sabrat mu je garantovao sigurnost. Tako je i bilo. Moja tetka Emina Abadžić sjećala se kako je taj sabrat iz Vermahta uporno, a uzbuđeno, ponavljao da sabraće ima svuda, samo ih nema u SS-u, i da ni slučajno ne pokušavaju da tamo traže pomoć, čak i kada i ako im se bude nudila. Daidža-Hamid je znao da je na ustaškom spisku za likvidaciju kao Srbin i Jugosloven, ali da ga od toga štite samo slobodno-zidarske veze u njemačkoj vojsci. Međutim, dainica Azra počela je da sarađuje sa ilegalnom grupom Vladimira Perića-Valtera. On je tražio od nje posebne informacije koje su se mogle dobiti samo od Nijemaca. U jednoj od policijskih provala u ilegalnu organizaciju, dainica Azra je, početkom 1945, razotkrivena. Odvedena je u Jasenovac i tamo je likvidirana. Daidža-Hamid je krenuo za njom u Jasenovac, odmah nakon što je saznao da je ona tamo transportovana. I danas se vodi kao nestao. Ni traga ni glasa. Obaviješteni i iskusni ljudi su uvijek tvrdili da su ga ustaše likvidirali i prije nego što je mogao biti uveden u sam Jasenovac.

Manipulacije sa brojem pobijenih imaju jedan od razloga i u činjenici što se ne kalkulišu i ljudi koji su dovedeni pred sami Jasenovac i ubijani na Gradini, prije nego što su zvanično ušli u logor i tamo zavedeni kao logoraši. Pored njegove srpsko-jugoslovenske orijentacije, pored njegovog slobodnog zidarstva, pored toga što su mu žena i sestrić bii komunističko-skojevski ilegalci, daidža-Hamid je sigurno bio na spisku krajnje sumnjivih i kao blizak rođak Mustafe Golubića i kao osoba kod koje je Golubić odsjedao i u Beogradu i u Sarajevu tokom svojih , ne tako čestih, boravaka u Jugoslaviji.

Kada bi se iznenada stvorio u Sarajevu, a to je zaista bivalo rijetko, Golubić bi , pored kuće Hamida Fazlagića, odsjedao kod moje nene Đulsume, te kod Naile i Sabit-age Prolića na Bistriku. To su mu bili rođaci. Svi su znali da sarajevska policija to bilježi. (To je famiija saznala preko našeg rođaka, policijskog činovnika Sarića, koji je takođe, sa nekoliko sinova, bio jedna od marindvorskih luburićevskih žrtava.) Tu dokumentaciju naslijedili su i ustaše. Ovo pominjem zato što je to indirektni dokaz protiv mita da je Tito kao arhi-antisrbin prodao Srbina Golubića Nijemcima. Za takvom prodajom, i da se je pokušavala, a nije, nije bilo razloga. Sve se već znalo. I pored rijetko nesvakidašnje Golgote koju je porodica Fazlagić prošla jer su ostali siročad iza oba ubijena roditelja, ona nije baš najbolje prošla u komunizmu. Na njihovu znatnu imovinu navalili su mnogobrojni novodošli kopci. Ubijeni građanski antifašisti nikome nisu trebali!

Slika četvrta – Dušek od ličnih karata. Poslije banjolučke antiustaške rezolucije od 1941. godine —koja sigurno nije bila ono što apologeti o tome tvrde, ali nije ni ono što ideološki tendenciozni revizionisti odskora pokušavaju da proture glede svih tih rezolucija— brojni potpisnici su odvedeni u logor Stara Gradiška. Čuvari su bili večinom neškolovana ili slabo školovana muslimanska sirotinja. Ustaški zapovjednici rekli su tim čuvarima da su zatvorenici samo muslimani po imenima, ali da su neprijatelji vjere, i da su dovedeni u logor zato što su htjeli da zabrane islam. Sve se to saznalo od jednog od tih čuvara, sirotog seljačeta negdje od Cazina ili Kladušâ, koji se zapanjio kada je vidio starog kadiju Maglajlića, oca narodnog heroja Vahide Maglajlić, kako klanja.

On je tada počeo da sumnja u istinitost zapovjedničkih riječi i kasnije je mnogo valjao logorašima. Među logorašima je bio i moj stric Ahmed, tada mladi sudija i potpisnik rezolucije. Do kraja života je pričao da je najtraumatičniji utisak na njega ostavila ne atmosfera straha i iščekivanja smrti, nego susret sa tuđim nestancima. Ubacili su ih u neku sobu gdje su bile nekakve hrpe slame pokrivene prljavim vojnim dekama. Moj stric nije mogao da spava, nešto ga je strašno žuljalo iz te slame. Zadigao je deku i vidio da slame uopšte nema ispod deke.

Nije to bila slama, nego su to bile lične karte banjolučkih Jevreja te Jevrejâ iz nekih drugih mjesta. Često bi ponavljao neka prezimena: Sarafić, Poljokan, Kon, Šnicler, Kaf, Klajnhapl, Musafija, Altarac itd. Često, prečesto, čak i u najsolidnijim antirevizionističkim natpisima, ustaški genocid i nasilja svode se na Jasenovac, a nekako se u stranu guraju, i hotimice i nehote, Jadovno, Jastrebarsko, Lobor-grad, Đakovo, Stara Gradiška itd. Jedini izuzetak u tome bila je jevrejaka zajednica u SFRJ, ali primjećujem da danas i oni usredsređuju svoje diskusije oko imena Jasenovac. To bi svakako trebalo ispraviti.

Slika peta – susreti sa presvučenima. Nije samo moja majka imala svoju Hildu, sarajevsku ustašicu i istarsku opštinsko-partijsku visokopozicioniranu djelatnicu. I moj otac je više puta u životu sreo svoje Hilde. Pomenuću samno jedan takav susret. Početkom sedamdesetih godina prošloga vijeka, jedan naš najbliži rođak radio je u poljoprivrednoj industriji gdje je razotkrio strašne zloupotrebe. Pravdaš po prirodi, očekivao je da će samoupravno društvo odmah poskočiti da ukloni te anomalije. Desilo se obrnuto. Izgubio je posao i proglašen je podrivačem ustavnog poretka. Njegova braća i sestre došli su kod moga oca da traže intervenciju da se njihovom bratu pomogne. Pomenuli su da njegov slučaj zavisi od rješenja koje će izdati izvjesni Ratimir Fuks, tada republički sekretar za poljoprivredu. Kada je čuo to ime, moj otac se dosta štrecnuo, jer u njemu je to ime izazivalo jezu, ali je pomislio da se radi o grešci ili o nekom sasvim drugom Ratimiru Fuksu, a ne o onom čije je ime mome ocu bilo dobro znano.

Nazvao je sekretaricu druga Fuksa i zatražio prijem kod njega. Sekretarica je poslije dvije minute odgovorila da će drugu Fuksu biti jako drago da primi profesora. I kada je moj otac otišao u taj kabinet, shvatio je da se radi o onome Fuksu koga on odlično zna. No, prilikom toga susreta oni su se tek upoznavali. Moj otac se nije sjetio druga sekretara, a drug sekretar se nije sjetio moga oca. Ali drug sekretar redovno prati njegove napise i cijeni ga, pa mu je sada veliko zadovoljstvo  da se sa njime najzad upozna. Ratimir Fuks koga se moj otac, vlastitom odlukom, nije sjećao u kabinetu bio je Ratimir Fuks koga je moj otac odlično pamtio van tog kabineta jer, početkom 1942. godine, Ratimir Fuks, jedva dvadesetak godina star, nosio je crnu uniformu i bio je dio patrole koja je uhapsila moga strica Ahmeda i sprovela ga do banjalučkog transporta za Staru Gradišku.

Ubrzo poslije tog nenadanog susreta, moj otac susreće druga Hamdiju Pozderca— osobu velike tjelesne mase ali ne baš pozamašnih sivih ćelija— i pita ga kako je moguće da Ratimir Fuks, koji je nosio crnu uniformu 1942, bude član SKJ i republički sekretar za poljoprivredu. Drug Hamdija odgovara: „Jebo ga Ti Tunjo, Ti uvijek nešto filozofiraš. Drig Rato je napravio velike usluge prilikom razvaljivanja križarske ilegale u Jugoslaviji i mi to cijenimo. Osim toga, drug Rato je Hrvat i on je kadar na koji Branko računa. Znaš da su Hrvati mnogo trpili pod Rankovićem i Đurom“. ( Branko Mikulić je svemoćni Branko Mikulić čiji se politički psić zavo Hamdija Pozderac.) Ova dogodovština omogućava da se zaključi da nisu bez osnove bila baš sva srpska šovinistička spočitavanja da su brojne omrknute ustaše osvanule u KPJ i SKJ. Nisu samo ustaše omrknjivali u jednom taboru, a osvanjivali u drugom. I to je tema za poseban napis.

     U ovom zapisu prepričane storije ukazuju na preku potrebu da se temeljno, naučno i odgovorno izuči jedan problem naše skorije historije, sasvim specifičan. Taj problem jeste sljedeći: zašto ustaška i Karadžićeva nasilja jedina od svih nasilja na teritoriji naše bivše zajedničke zemlje pokazuju spoj nacističke industrijalizovanosti i najnazadnije bestijalnosti? Svojom bestijalnošću nadvršuju i nacistička nasilja, iako se numerički ne mogu takmičiti sa nacističkim učinkom u rasnom čišćenju. Sva druga etnička nasilja u prošlosti bivše zemlje tokom XIX i XX vijeka drugačija su od ova dva zla, Pavelićevog i Karadžićevog, i blaga su kamilica u poređenju sa ubijanjem na luburićevski odnosno ljubišabearanski način!

Piše: Nenad Filipović za Preokret, Foto: YouTube, printscreen


Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top