Kada je Tolstoj onomad u Ani Karenjinoj zapisao da je, za razliku od sretnih, svaka nesretna porodica nesretna na vlastiti način, mogao je bez ikakvog dvoumljenja zaključiti da to isto važi i za države. Svaka nesretna država i svaki nesretni narod zaista su nesretni na vlastiti način, dok sve sretne i uređene države izgledaju gotovo uniformno sretne..No, sreća naroda je, uz to, kao što ćemo vidjeti, vrlo širok i varljiv koncept.
Sreća u nesreći
Bitni dijelovi transkripata sa ratnih zasjedanja Narodne skupštine Republike Srpske, koji su, nedavno, ponovno, medijski istaknuti, sadrže jedno vrlo bitno, javno, svjedočanstvo Radovana Karadžića. Ono, koje, ako se pročita kako treba, jeste svojevrsni siže kompletne postjugoslovenske srpske intelektualne, političke i moralne nesreće. Karadžić je na 49. sjednici NSRS 1995. evocirao uspomene iz 1992., uglavnom o onome što su Srbima u Bosni i Hercegovini nudili stranci, prošarano sopstvenom političkom filozofijom:
“Niko nam ništa drugo nije nudio nego da nestanemo, da poništimo svoju državu, da prihvatimo zajedničku državu sa Izetbegovićem, odnosno sa muslimanima i Hrvatima i jasno su nam na koktelima i ručkovima rekli to je gospodo zato što mi nećemo da prihvatimo postojanje islamske države u Evropi, što će reći da smo mi žrtvovani da ne bi bilo te države nego da bi bila mješovita, što će reći da mi svoje živote i živote naših generacija potrošimo na neutralizaciju islama, a da Evropa bude zajednica srećnih hrišćanskih naroda dok joj mi čuvamo zidine kao neki opkop neke prlјave vode koji i ne postoji nizašta drugo nego da neutrališe islam. Mi to nismo prihvatili. Neko reče sami smo”.
Vrijednost ovog svjedočanstva je istorijski neprocjenjiva. Ne toliko zbog toga jer opisuje mračnjačku dijalektiku Karadžićevog uma koja je opštepoznata, već koliko osvjetljuje demonsko licemjerje tobožnjih promotora evropskih vrijednosti multietničnosti, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti na kojima je, navodno, trebala počivati postsocijalistička, “demokratska” BiH. Šta je to suživot po tim diplomatima koji su se po raznim banketima obžderavali sa Karadžićem? Očigledno društvo u kojem komšija komšiju neprestano drži na nevidljivom puškometu, drži njegovu konkurentsku biomasu pod kontrolom za račun nekog drugog i dalekog ko sebi želi osigurati život bez takvog stresa, bez drugog i drugačijeg, koji ne bi bio samo vječni migrant na tuđoj zemlji poput marokanskog useljenika, već autohton, onakav kakav jeste, koliko i ti. Um Radovana Karadžića, u ime evropskih, da ne kažemo europskih, vrijednosti, odbija ovaj zadatak. Ne, mi to ne želimo. Nećemo mi da ih “neutrališemo” za vas. Mi hoćemo da budemo isto tako sretni kao i vi. Oslobođeni od stega kontrole nad tim stranim elementom, riješeni od ropstva suživota s njima. I mi želimo, ako već ne mogu nestati, da ih smatramo strancima, migrantima, stranim i otuđenim tijelom. Ne želimo mi biti ti prljavci koji se bakću s “njima”. Nađite nekog drugog. Mi želimo biti “sretan hrišćanski narod”, sam sa sobom kao i ostali sretni hrišćanski narodi. Ne želimo biti neobični i nesretni nego obični i sretni kao Hrvati, Mađari, Poljaci, Slovenci, Nijemci, Francuzi…
Orbanluk
Karadžića ovdje ni u kom slučaju ne opravdava i kao što ga relativizatori njegovih zločina nastoje opravdati, jer se našao naspram Izetbegovićevih sljedbenika, koji su, također, jedva dočekali da sa pozicije svoje provincijalne ideologije unište Jugoslaviju, koja nije bila “srećna hrišćanska”, već “nesrećna” socijalistička država ravnopravnih ljudskih bića: hrišćana, muslimana, Jevreja i nevjernika. Ma kako se zaklinjali u multietničnost, multikonfesionalnost, multikulturalnost, to jest sve ono što su tih dana blebetali razni diplomati koji su mahnitom Radovanu, nudili funkciju “prljavog opkopa”. Koji su se mirili sa socijalističkom Jugoslavijom u ruševinama i “bratstvom i jedinstvom” kao dijelom umrle, nazadne i “totalitarne” komunisičke ideologije, ali su se, tobože, jako zabrinuli za multietnički karakter Bosne koji je nestajao u vihoru rata. Ne može a da nam ne bude jasno da su ti diplomati još onda imali jasno zacrtanu ideologiju, istu onu koju je u svom nedavnom eseju sublimirao mađarski predsjednik, a u realnosti fašistički diktator frankističkog tipa, Viktor Orban. Radi što boljeg razumijevanja onoga za čime je to tako tužno cvilio Radovan Karadžić, treba citirati ključni odlomak:
To je uvođenje beskompromisne antikomunističke tradicije u zajedničku jezgru europskih vrijednosti. To je stavljanje zločina i lekcija iz internacionalnog socijalizma uz bok zločinima i lekcijama iz nacionalsocijalizma. Misija je pokazati ljepotu i konkurentnost političkog i društvenog poretka koji stoji na kršćanskom socijalnom nauku. Misija je pokazati drugima – prije svega našim prijateljima u Francuskoj – da, unatoč slabostima i nedostacima osobne vjere, u Srednjoj Europi postoji kršćanski model organizacije društva koji se temelji na kršćanskim učenjima. Misija je stalno upozoravati one nacije u europskoj sigurnoj unutrašnjosti na postojanje vanjskih opasnosti. Misija je podsjetiti ih na nešto što iz povijesti toliko dobro znamo: da valovi ljudi koji prelaze Mediteran sada guraju plimu prema nama, a ti bi valovi mogli dosezati sve do Skandinavije. Masa migranata koje se sada pojavljuju zapravo je dio valova onih koji čeznu za europskim životom, a od kojih su se naši preci uvijek nastojali braniti svom snagom. Ne braniti se je de facto predaja, a posljedica toga bit će potpuna civilizacijska transformacija – kakvu su izbliza doživjele nacije u balkanskom susjedstvu na europskom južnom i istočnom perimetru.
Dakle, nije problematičan samo komunizam i socijalizam koji je za Južne Slovene bio neporecivi civilizacijski skok od podijeljenosti među velikim silama do vlastite međunarodno pozicionirane države i vlastite napredne civilizacije, već i prethodeća mu “civilizacijska transformacija”, koja ne znači ništa drugo nego generalno rasističko žigosanje osmanskog/islamskog naslijeđa u “balkanskom susjedstvu”. Izjednačavanje socijalizma i nacizma, a samo radi reafirmacije nacizma, kao i nacističkih kolaboratora, što je u Mađarskoj odavno učinjeno rehabilitacijom fašističkog diktatora Mikloša Hortija, poznati je recept iz devedesetih koji od Južnih Slovena od superiornih zbratimljenih i ujedinjenih pobjednika načinio frustriranim robovima jeftinim neoliberalnim ideologijama. Koji je srpskom narodu od statusa pobjednika i moralnog uzora iz Drugog svjetskog rata, naroda koji prihvata da ga vodi Hrvat Josip Broz, iako hrvatski fašizam nad njim sprovodi genocid, vratio kolaboratore koji su se prodavali za malo ili ništa poput Draže Mihailovića i otvorene naciste poput “pravoslavnih” Milana Nedića i Dimitrija Ljotića, čije se bijedništvo i udvorništvo raznim ideologijama rasističkog evropejluka počelo predstavljati kao zdravorazumski postupak istinskih patriota, ili čak kao uzvišeni čin žrtvovanja za narod. Drugim riječima, ako su svi “srećni” hrišćanski narodi Evrope pokleknuli pred Hitlerom i, uglavnom, mirno sarađivali s nacistima dok su ovi punili gasne komore Jevrejima, Romima i drugom “nečisti”, šta se nama ima zamjeriti što smo htjeli da budemo “srećni” na isti način, a ne samo “opkop prljave vode”, odnosno bagra za prljave poslove, kao što je to formulisao uvrijeđeni evropejac i “hrišćanin”, prvi predsjednik Republike Srpske, ratni zločinac Karadžić?
Opkop toksične izlučevine
A šta su time Srbi dobili? Ništa, osim što su jedini narod pod kapom nebeskom koji se odrekao vlastite pobjedničke vojske i humane civilizacijske ideologije bratstva i jednakosti među ljudskim bićima koju je predvodio i s kojom je pobijedio u Drugom svjetskom ratu i strovalio se u kaljužu zajedno sa onim “srećnim” evropskim narodima koji su ga i samoga htjeli porobiti, poniziti, istrijebiti i pokrstiti. Umjesto prvaka odbačene ideologije bratstva i jednakosti, postao je upravo onaj “prljavi opkop” iz Karadžićevih jadikovki u koji svako baca otpatke, jer drugačija ne može ni biti posljedica izdajstva svojih najvrjednijih pregnuća. To čak ne donosi nikakvo poštovanje i uvažavanje raznih “evropejaca”, već štoviše samo daljnje ponižavanje, odnosno iskorištavanje vode iz tog “opkopa” za sapiranje vlastitog ideološkog izmeta, pa se on vazda ispunjava koktelom tuđih sapranih toksičnih izlučevina, najprije onih susjednih, ustaško-frankovačkih.
O primjerima takvih poniženja bi se moglo pisati beskrajno, ali se jedan od onih s najtragičnijom simbolikom dogodio nedavno u Jasenovcu, kada je novi srpski patrijarh Porfirije u jasenovačkom manastiru stajao gotovo rame uz rame sa slavonskim biskupom Antunom Škvorčevićem, jednim od glavnih promicatelja kanonizacije, kardinala, sada blaženog Alojzija Stepinca, istog onog koji je smatrao da bi “najidealnije… bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca, to jest, da prignu glavu pred namjesnikom Hristovim, svetim ocem”.
Kako se taj Stepinčev idealizam manifestovalo u NDH, ne trebamo trošiti prostor za dodatna objašnjenja jer su ona potrebna samo zlonamjernima, ali ono što je odviše jasno je da put ka relativizaciji onoga što je bio ustaški režim započinje preko relativizacije uloge Alojzija Stepinca, a šta je za to najbolji put nego da ona bude usklađena s hrvatskim revizionizmom na način da je, barem djelomično, a radi nekog sitnog evropejskog ćara, valorizuje i SPC, odnosno srpsko javno mnijenje. Ali to je samo prirodan slijed događaja, jer oni koji su sebe jednom ponizili radi “srećnog evropejluka” mogu samo tonuti sve dublje i dublje do potpunog samoponištenja svakog oblika nacionalnog i duhovnog dostojanstva.
Zašto ne kao Русский мир?
Da stvar bude do kraja apsurdna, većina onih koji su zavedeni evropejlukom “srećnih hrišćanskih naroda”, uključujući samog kukavnog Radovana, bijahu veliki rusofili, a da, nekako namjerno, nisu primjećivali koliko veliki ruski svijet, iako se više ne radi o SSSR-u i dalje liči na Orbanovu “transformisanu civilizaciju”, ili, još gore nekadašnju Jugoslaviju, u kojem je zabranjeno izjednačavati fašizam i komunizam, SSSR i nacističku Njemačku, u kojem je zakonom zabranjeno rasistički se izrugivati Muhamedu, učitelju islama, u kojem je moguće da u istoj kasarni, jedna do druge postoje i pravoslavna crkva i džamija. Koji, iako više nije ni komunistički ni socijalistički i uz hiljade mana o kojima bi se dalo posebno raspravljati, nije pogazio besmrtne civilizacijske vrijednosti i tekovine na kojima je zasnovan. I u kojem na ludog Radovana trenutno nalikuje jedino, od nove američke administracije podržani “opozicionar”, notorni antisemit Aleksej Navaljni, koji je muslimane Ruske Federacije nazivao “žoharima”.
Dok trenutno zamišljeni srpski svijet stoji na potpuno suprotnim postulatima zbog čega je, u samom startu, pobačaj i prevara za iznurenu sirotinju. Jer istinski, a ne konstruisani srpski svijet nije svijet rigidnog, hladnog i otuđenog evropejluka, već upravo onoga što neofašistički ideolog Orban proziva “transformisana civilizacija”, civilizacija pravoslavlja i islama, svega onoga čega se evropejluk duboko gadi, onoga što su perfidni proponenti sarajevske blajburške mise posprdno prozvali “antifašizam kozaračkog kola”.
U ime ideologije bratstva, jednakosti i socijalne pravde, Srbi su bili na čelu izgradnje dvije Jugoslavije, one u kojima je i “transformisana (islamska/pravoslavna) civilizacija” imala svoje sigurno utočište, kojom se cijelo jugoslovenstvo prožimalo i imalo svoju prepoznatljivu širokogrudnost, otvorenost, humanost, toplinu i plemenitu drugačijost. Ne, nije to bio idealan svijet, bez problema, animoziteta, svađa, sukoba i svega što prati čovjeka od kada je svijeta i vijeka i daleko od toga da su Srbi jedini i isključivi krivci za njegovu izdaju iako su vlastitom izdajom daleko najviše izgubili i za sebe i za druge, ali bila je to i još uvijek, uprkos svim udarcima, pomalo jeste civilizacija susreta, prožimanja, empatije, svega onoga što je puno teže, ali i beskrajno vrjednije čuvati od orbanovsko-karadžićevske “srećne zajednice hrišćanskih naroda”. Pa makar nas to, iz vizure te “sreće” činilo neutješno nesretnim narodima. Pogotovo nas narode “transformisane civilizacije”, Srbe i Bošnjake, pravoslavne i muslimane, koji su raspadom Jugoslavije, zapravo, izgubili najviše – sami sebe, svoje stanovište, svoju autentičnost.. Moguće je da je svaki nesretan narod zapravo vrlo sretno nesretan na svoj vlastiti osebujan način. U svakom slučaju, da Bog da se nikada nismo usrećili ovako kako jesmo.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: YouTube, printscreen
Ne razumem kako su to Srbi izdali Jugoslaviju? Pa Srbi su pristali na unitarnu BiH, pod uslovom da ista ostane u tzv. krnjoj Jugoslaviji i još da na njenom čelu bude Izetbegović. Uostalom, ako su Srbi bili problem, a ostali zapravo hteli Jugoslaviju, zašto nisu Slovenija, Hrvatska, BiH i CG napravili treću Jugoslaviju bez Srbije?