DENIS ŠVRAKIĆ: Kako revidirati Hitlera u Sarajevu

Irski istoričar Brendan Simms živi je svjedok da će vas ono što nazivamo sarajevskom intelektualnom čaršijom, prostirući crveni tepih pred vašim visočanstvom kao da ste, naprimjer, član predsjedništva na otvaranju, naprimjer, McDonaldsa, vrlo rado dočekati kao prvorazrednog uma par excellence, kao intelektualnog titana od najvećeg renomea ili pak kao grad Kinšasa Muhameda Alija pred Rumble in the Jungle samo onda kada ispunite jedan malecki uslov kojeg ću nešto kasnije protabiriti.

Septička jama radikalne desnice

Štaviše, kadra vam je posvetiti i slatkorječivu naslovnicu objavljenu u dnevnom listu Oslobođenje, kultnom nezavisnom glasniku građanskog i nadasve kozmopolitskog Sarajeva te rodonačelniku krilatice ili, ako hoćete, džingla iz realsocijalizma kojeg sam ovog časa izmislio a koji bi mogao glasiti: dok su većina novina režimske, Oslobođenje je režimskije! Avaj, ovdje sam htio istaći značaj takve jedne posvete kako bih se mogao usredotočiti na predmetnog Simmsa. Naime, Oslobođenje je prije nekoliko dana posvetilo naslovnicu najnovijeg broja svog književnog dodatka, Knjižni blok, gnusno revizionističkoj biografiji Adolfa Hitlera koju autoriše Simms, inače profesor na Kembridžu i u mladosti dragocjen autor koji je u poznim godinama skončao tamo gdje već nekoliko decenija stanuju mnogi naši bivši intelektualci – u septičkoj jami zvanoj radikalna desnica.

Слика може припадати 1 особа, наочаре и текст

Osnovna teza Simmsove knjige tvrdi da je njemački fuhrer ustvari imao bizarnu i posve patološku fiksaciju na angloamerički kapitalizam. Nadalje, da su nacistički rasni zakoni, koncentracioni logori i gasne komore bili, a u nadi da kolumnisti i urednici magazina Stav koji čitaju ove retke ne dožive erekciju (s tim u vezi nazivam selam Mustafi Drnišliću), rezultat potpune socijalističke punoće njegovih ideja, budući da je nacizam najpuniji oblik socijalizma.

Nije, naime, nacizam, kao što su nas do sada učili u školama i na fakultetima, u Sovjetskom Savezu, socijalističkom internacionalizmu i proleterskoj revoluciji prepoznavao svog arhineprijatelja… Jok, Hićin nacizam zapravo je bio posljednji stadij razvoja tog istog socijalizma, bio on revolucionaran ili demokratski, pa je, shodno tome, za svoga arhineprijatelja odabrao čedni i blaženi, gotovo anđeoski angloamerički kapitalizam, odnosno iskonsko dobro nasuprot egalitarističkom, socijalističkom zlu oličenom u Adolfu Hitleru – ljevičaru koji je, uz sva svoja genocidna nedjela, još i promovisao robne takse i tarife, visoku poreznu stopu na dobit te onemogućavao slobodnu trgovinu i poduzetništvo, zarad čega je rastužio mnoge bjelosvjetske epigone Miltona Friedmana koji mu nikako ne mogu halaliti brkanje pozitivnih i negativnih prava, aman!

Fini, domaći, austrijski fašizam…

Dakako Simmsova knjiga, pripovijedajući pripovijest o dva totalitarizma u tijelu jednog, predstavlja reciklažu uveliko ustaljenih desničarskih mitova koji, ispod žita, cirkulišu unutar svjetske akademske zajednice od hiljadu devetsto četrdeset i pete godine, kada su se iz intelektualnog suterena izmigoljili, u prvom redu, predratni austrofašisti izbjegli pred Anschlussom zarad nekompatibilnosti njihovog ultraklerikalnog, monarhističkog fašizma sa njemačkim nacizmom ili što bi Marko Atilla Hoare konstatovao – zbog antifašizma , završivši u bastionu slobode i demokratije, Sjedinjenim Američkim Državama gdje ih je Ujka Sam nagradio profesorstvima na najprestižnijim američkim univerzitetima odakle su upozoravali na pošasti totalitarnih i autoritarnih režima jerbo su takav jedan i sami gradili u Austriji.

Nadalje, tu su se mnogi poput prof. Ludvig von Misesa prekrili plaštom klasičnog liberalizma i posvetili izučavanju angloameričke filozoske misli koja je nakon empirizma i Lockeove spoznajne teorije dala svijetu vrijednih priloga koliko i Rusmir Mahmutćehajić, tj. nimalo, iznjedrivši koncepciju o dva totalitarizma koja će u posthladnoratovskoj epohi postati politički kredo ortačkokapitalističkih, repatrijarhalizovanih banana država duž istočne Evrope te najglasniji zov džungle na postjugoslovenskim prostorima – zov kojeg će, busajući se u grudi poput nekakvog Tarzana sa Dinare, oponašati svi ovdašnji brendan simmsi i simmsići, a bog zna ima ih previse: i mladomuslimanske džematlije po kojekakvim banuganufanu sijelima i minderima sa kojih danonoćno drže vaz o četrnaest komunističkih genocida nad Mustafom Busuladžićem, pretvarajući se u poznati gif John Travolte kada neko spomene u holokaustu ubijene sarajevske Jevreje; i serbski otočastveni domaćini velimirovićevskog tipa koji sjetno oplakuju pedeset miliona serbskih domaćina palih od zle Brozove komunističke ruke 1389. godine prije nove ere, da bi odmah zatim prijedorske koncentracione logore nazivali wellness centrima; i unjkavi hrvatski domoljubi koji se oslobodiše jugokomunističkog terora da bi sa irskom lisnicom u džepu, Lidl palijom na ramenu i blaženim Alojzijem Stepincem u srcu, tukli migrantsku sirotinju, umišljajući da su vukojebine poput Imotskog Antemurale Christianitatis; i makedonski neimari i zadužbinari što, pod očiglednim dejstvom ajavaske i najednom pošteđeni komunističke omče, od glavnog grada jedne evropske zemlje napraviše kičerski luna park sa Ibarske magistrale.

Bosanska kisela narandža

Dakle, mogli bismo reći da Simmsove revizionističke fantazmogorije, same po sebi, ne predstavljaju nešto naročito šokantno ili nama interesantno, budući da nam slične ili još gore pojave svakodnevno odzvanjaju avlijskom kaldrmom poput novogodišnjih petardi, no ovdje bih problematizovao nešto posve drugo. Naime, retke koje čitate ne pišem u namjeri da iznesem ma kakvu analizu ili prikaz Simmsovog ili ma čijeg istorijskog revizionizma. Posrijedi je pitanje odnosa sarajevske intelektualne čaršije prema jednom notornom i, od strane svjetske akademske zajednice, ruglu izvrnutom desničarskom spadalu.

Zašto je prevod njegove knjige u izdanju sarajevskog Buybooka dočekan na način na koji je dočekan i zašto mu je Oslobođenje posvetilo naslovnu stranu sopstvenog književnog dodatka, uz obilato korištenje eufemizama?

Odgovor je vrlo prozaičan. Simms je 2001. godine objavio knjigu Najsramniji trenutak: Britanija i uništavanje Bosne, zarad čega je očigledno uvršten u plemenito društvo kanonskih pisaca, što je prošlo posve neprimijećeno, najprije zato što ovdje gotovo niko ne čita knjige pa se kerefeke ovog tipa, usljed društvene napučenosti temama koje su značajne bosanskoj Pisa generaciji i njihovim avangardnim roditeljima (proto-Pisa, takorekuć) a beznačajne ostatku čovječanstva, kao što je prošlosedmični pad solidarne Solženjicinove u aps, završavaju kakvom knjiškom promocijom u Radićevoj, uz džabno vino, hercegovačke masline, francuske sireve i kružno aplaudiranje gostiju publici, publike gostima; gostiju sebi i publike sebi – kao u onom vicu o Staljinu.

Valja, dakle, reći da je uslov za zavrijeđivanje kanonskog statusa činjenica da ste nekada, negdje objavili knjigu ili rad o patnjama Bosne i tako dalje, i tome slično. Možete biti šarlatan poput Bernard-Henrija Levyja, novinar koji glumi istoričara poput Noela Malcolma, potkapacitirani ideolog koji se predstavlja kao znanstvenik poput pok. Iva Banca ili zaluđeni desničar i revizionista poput Simmsa, pošto se ovdje uvijek primjenjuje Bacsoova dosjetka o “maloj, žutoj, kiseloj, ali našoj mađarskoj narandži”.

Piše: Denis Švrakić za Preokret
Foto: Brendan Sims / Printscreen YouTube / FindAPhD

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top